Istru sam kroz godine obilazila na svakakve načine, autom, pješice, biciklom, ciljano zbog neke priče ili sasvim slučajno, kada bih putem ugledala cestu koja vodi prema selu u kojem nikada nisam bila pa odlučila skrenuti. I upravo sam tako upoznavala i njezinu vinsku stranu, puno prije nego što su vinarije postale nezaobilazne turističke adrese s dizajnerskim kušaonicama, vođenim degustacijama i terasama s pogledom. Neke su mi ostale u sjećanju zbog vina, neke zbog ljudi, neke zbog podruma, a neke zbog krajolika zbog kojeg vam se nakon degustacije jednostavno ne da ustati i otići.
Zato mi je teško govoriti o „najboljim vinarijama u Istri“. Vino ovdje nije koncentrirano na jednu vinsku cestu niti postoji jedan kraj koji ga može prisvojiti. Od Momjana i Brtonigle preko Vižinade, Oprtlja i Motovuna, pa dalje prema Poreštini, Rovinju, Balama, Labinštini, Vodnjanu i krajnjem jugu, mijenjaju se zemlja, pogledi, arhitektura podruma, ljudi i stilovi vina. Ponekad se sasvim različite priče nalaze doslovno nekoliko kućnih brojeva jedna od druge.
Ovo zato nije rang-lista niti pokušaj da se obiđe svaka istarska vinarija. Ovo su mjesta kojima bih se vratila i ona koja imaju neku svoju priču zbog koje ih vrijedi potražiti, čak i kada se do njih ne može doći usput.
Momjan i Bujština – kraj u kojem je vino gotovo posvuda
Ako bih nekoga tko prvi put dolazi u Istru htjela odvesti u kraj u kojem će odmah shvatiti koliko su vinogradi dio ovdašnjeg života, krenula bih prema Momjanu i Bujštini. Ovdje se na vrlo malom prostoru nižu Kozlović, Kabola, Prelac i San Mauro, u širem krugu je i Franković, a između podruma, sela i vinograda nema jasne granice. Jednostavno ste u vinskom kraju.
Kozlović kao stup istarskog vinarstva
Kod Kozlovića se možda najbolje vidi koliko se istarsko vinarstvo promijenilo u nekoliko desetljeća. Nekadašnja obiteljska proizvodnja izrasla je u jednu od najpoznatijih istarskih vinarija, Santa Lucia postala je položaj čije ime poznaju i oni koji se vinom ne bave profesionalno, a sama vinarija pokazuje kako se suvremena arhitektura može otvoriti prema vinogradu umjesto da ga zakloni. Upravo mi je taj odnos prostora i zemlje ovdje zanimljiv, jer više ne dolazite samo po nekoliko boca vina, nego želite vidjeti gdje ono nastaje, sjesti, gledati vinograd i shvatiti gdje se zapravo nalazite.
Kabola i njegov raj na zemlji i pod njom
Kod Kabole je osjećaj potpuno drukčiji. Kamena stancija okružena vinogradima ima atmosferu koju je teško umjetno proizvesti, jer ovdje kamen, stari zidovi, zelenilo, zemlja i vino djeluju kao da su oduvijek pripadali jedni drugima. Vinsku priču koju je snažno obilježio Marino Markežić. Kabola je posebno poznata po malvaziji iz amfore, čija je prva berba nastala još 2005. godine, u vrijeme kada su takva vina u Istri bila gotovo egzotika, a upravo je Marino među prvima počeo ozbiljno istraživati što malvazija može dati dugom maceracijom i odležavanjem u glinenim posudama. Danas se na imanju uz amfore i drvene bačve rade različita lica malvazije, terana, muškata i drugih sorata.
No ono najnovije i možda najimpresivnije danas se zapravo skriva ispod zemlje. Imala sam priliku među prvima ući u njihov novi podzemni podrum, gotovo tisuću četvornih metara prostora koji je nastajao tri godine, a da gosti na površini gotovo nisu mogli primijetiti da se ispod poznate stare kuće i kamenog dvorišta odvija tako velika investicija. U njegovu je središtu Vinski hram, prostor inspiriran antičkom prošlošću Istre, Histrima i njihovim kraljem Epulonom, Rimljanima te starom simbolikom vina, s motivima Bakha i Dioniza, zamišljen kao poveznica između dvije tisuće godina vinske povijesti ovoga kraja i onoga što Kabola radi danas.
Ručak kod Rina Prelca ili obitelji Sinkvić uz čašu muškata
Momjan nikada ne bih obilazila kao vinsku utrku. Dvije vinarije u jednom danu sasvim su dovoljne, a između njih treba ostaviti vremena za sela, krajolik i poneko skretanje koje niste planirali. Jer tu možete i na ručak kod Rina Prelca i kušati njegov muškat ili pak kod obitelji Sinković u obližnji San Mauro koji vode odličan agroturizam i proizvide više varijanti momjanskog muškata.
Franković i nova vinska priča među vinogradima Santa Lucije
Odmah do Momjana teško je ne zastati u Bujama, i to u vinariji obitelji Franković. Njihova vinska priča prelijeva se iz starogradske jezgre Buja prema Santa Luciji, jednom od najpoznatijih vinogradarskih položaja u Istri, gdje mi je Mario Franković pokazivao vinograde i mjesto na kojem planira novu vinariju među lozama. Mario je uz vino praktički odrastao, uz oca Josipa, agronoma koji je svojedobno u Motovunu vodio čak 250 hektara vinograda, a danas upravo njegova generacija obiteljskoj priči daje novi smjer.
Frankovići šire nasade, proizvodnju sele prema Santa Luciji i prelaze na ekološki uzgoj, dok bi nova vinarija trebala povezati podrum i kušaonicu upravo s vinogradima iz kojih vina nastaju. Meni je zanimljiv i njihov obiteljski put, jer Frankovići zapravo potječu iz Trviža na Pazinštini, dok su se vino i posao s vremenom vezali uz Buje i bijelu zemlju Santa Lucije. Mario pritom ne govori o novoj vinariji samo kao o još jednoj velikoj investiciji, nego kao o logičnom nastavku onoga uz što je odrastao, pa mi se čini da se kod Frankovića upravo sada lijepo može pratiti trenutak kada nova generacija preuzima obiteljsku vinsku priču.
Cuj i vinska priča nastala iz ljubavi prema djedu
Na Bujštini ne bih zaobišla ni Cuj Danijela Kraljevića u Farnažinama, jer je to jedno od onih imanja koja za mene predstavljaju ono što Istra jest – malo, šarmantno i slikovito uređeno mjesto usred pitomog krajolika šumaraka, vinograda, maslinika i suhozida, na kojem se vino prirodno spojilo s maslinovim uljem i životom na selu. Iza imena Cuj krije se i lijepa obiteljska priča, jer je Danijel tako nazvao vino i ulje u spomen na djeda Augusta, čovjeka koji mu je prenio ljubav prema vinogradu i koji je imao poštapalicu „Cuj, cuj da ti rečem“.
Danijel se godinama bavio ugostiteljstvom u Umagu, ali se 2005. odlučio vratiti obiteljskim korijenima i otvoriti vinariju, godinu poslije i uljaru, a s vremenom su stigli kušaonica i lijepo uređeni B&B, pa se danas ovdje može i ostati među vinogradima. Posebno je zanimljivo što vina nastaju na tri položaja s potpuno različitim tlima, na crvenici Baštine i Vele Boške, sivici Santa Lucije s mineralnim flišem te crnici Bon Markeze, pa se i kod Cuja lijepo vidi koliko Bujština na vrlo malom prostoru može biti raznolika.
Pod vinogradima imaju oko deset hektara, a uz malvaziju, muškat i teran rade i crni cuvée, rosé i pjenušac, dok je maslinovo ulje od početka drugi važan dio obiteljskog imanja. Meni je Cuj upravo zbog svega toga puno više od još jedne adrese za kušanje vina. To je ono mjesto na kojem sjednete pod pergolu, gledate prema masliniku, vinogradu i suhozidima i ponovno se sjetite zbog čega toliko volite ruralnu Bujštinu.
Brtonigla i Cattunar – četiri zemlje i jedna malvazija
Ako bih nekome na jednostavnom primjeru trebala objasniti što vinari misle kada govore o terroiru, odvela bih ga kod Cattunara, jer se ovdje priča o zemlji ne završava na lijepoj vinskoj terminologiji nego se doslovno može natočiti u četiri čaše.
Cattunar je godinama pratio kako malvazija s različitih položaja daje drukčija vina, iz čega se razvio projekt četiri zemlje. Bijela, crvena, siva i crna zemlja ne daju istu malvaziju iako je sorta ista, vinogradi nisu međusobno udaljeni stotinama kilometara, a vinar radi s istom idejom. Bijela zemlja daje svježije i cvjetnije vino, dok je ono s crne zemlje strukturiranije i sposobnije za ozbiljnije odležavanje, a upravo su te razlike godinama istraživali i sa znanstvenicima. Nakon takvog kušanja vinograd više teško gledate kao lijepu zelenu kulisu uz cestu, jer postane jasno da ono ispod trsova određuje puno više nego što gost koji samo prolazi može pretpostaviti.
Posebno mi je zanimljiva i Cattunarova priča o počecima modernog istarskog vinarstva. Kada su prva kvalitetnija vina pokušavali prodavati u Italiji, ljudi nisu vjerovali da kušaju malvaziju jer su pod tim imenom dotad poznavali sasvim drukčije vino. U vrijeme njihovih početaka ozbiljnih proizvođača bilo je tek nekoliko, a Cattunar se sjeća razdoblja u kojem su praktički bili Ravalico, Cattunar i Zigante, dok su imena koja danas automatski povezujemo s modernom vinskom Istrom došla poslije.
Kada danas vidite koliko je malvazija snažan istarski brend, teško je zamisliti da je prije samo nekoliko desetljeća trebalo uvjeravati ljude da od nje uopće može nastati ozbiljno vino.
Clai i Južnoafrikanac koji čuva Giorgiov vinski rukopis
Kada ste u ovom kraju skrenite i prema Krasici te vinariji Clai, ne samo zbog vina nego i zbog jednog od meni ljepših krajolika ovog dijela Istre, gdje se uz staru cestu izmjenjuju vinogradi i maslinici, a pogled preko brežuljaka odlazi sve do mora. Clai je godinama bio neraskidivo vezan uz Giorgia Claija, jednog od pionira ekološkog pristupa i maceriranih vina u Istri, no nakon njegova povlačenja 2023. zanimljivo novo poglavlje otvorio je mladi južnoafrički enolog Tim Whitfield, koji je nakon rada u Južnoafričkoj Republici, Francuskoj i Portugalu stigao upravo u Krasicu.
Njegov zadatak nije bio iz temelja mijenjati Clai, nego sačuvati prepoznatljiv Giorgiov rukopis i filozofiju prema kojoj se vino prije svega stvara u vinogradu, uz ekološki i biodinamički pristup, ručnu berbu i što manje intervencija u podrumu. U vinogradima danas između redova pasu i ovce, dok se u podrumu vina oslanjaju na spontane fermentacije i duže maceracije, među kojima su nastale i neke od najpoznatijih etiketa vinarije poput Ottocenta, Brombonera i malvazije Sv. Jakov. Meni je cijelu tu priču možda najbolje sažeo upravo Tim kada mi je rekao da vino ne mora biti savršeno, ali mora imati dušu. Giorgio je pritom ostao praktički susjed vinarije i njih dvojica i dalje razgovaraju o vinima, pa je Clai danas zanimljiv upravo kao susret dviju vinskih generacija i dvaju vrlo udaljenih krajeva svijeta koji su se našli u maloj Krasici.
Novigrad i Pervino – obiteljska priča i povratak hrvatice
Od Brtonigle prema Novigradu vinogradi ne nestaju, samo se polako približavate moru, a jedna od vinarija zbog kojih ovdje vrijedi stati je Pervino, čija mi je priča zanimljiva jer iza suvremene proizvodnje stoji obitelj koja se vinom bavila puno prije nego što je nastalo današnje ime vinarije.
Željko Peršurić radio je u nekadašnjem PIK-u Umag, nakon čega je krenuo u vlastitu proizvodnju, dok je ime Pervino nastalo spajanjem obiteljskog prezimena Peršurić i vina. Danas obitelj ima oko 15 hektara vinograda i osamnaestak etiketa, od mirnih vina do pjenušaca, ali posljednjih mi je godina kod njih možda najzanimljivija sorta za koju većina ljudi koji dolaze u Istru nikada nije ni čula.
Hrvatica je nekada bila sasvim normalan dio istarskih vinograda, a potom je gotovo nestala. Pervino je ponovno podigao nasad i od nje proizveo ružičasti pjenušac, čime se uključio u puno širu priču povratka starih istarskih sorata.
Koliko smo ih izgubili najbolje pokazuje podatak da su sredinom prošlog stoljeća duranija i hrvatica bile među pet najzastupljenijih sorata u Istri, dok chardonnay, merlot i cabernet sauvignon tada nisu bili ni među deset najraširenijih. Samo je duranije bilo više od četiri milijuna trsova. Zato bih kod Pervina, uz ono poznato, uvijek tražila i nešto što ne mogu piti u svakoj drugoj vinskoj regiji.
Oprtalj i Ipša – vino, maslinovo ulje i jedan od najljepših dijelova sjeverne Istre
Obitelj Ipšac su mnogi prvo upoznali kroz maslinovo ulje, i to s razlogom, jer su njihova ulja bila među onima koja su pomogla promijeniti percepciju istarskog maslinarstva, no vino je danas ozbiljan dio priče.
Meni je kod Ipše zanimljivo upravo to što vino i maslinovo ulje ovdje nisu dva turistička proizvoda koja su slučajno završila na istoj polici. Jer s maslinovim uljem su postali prepoznatljivi, a vino im je samo bilo nadogradnja. Iako nisam ljubitelj te vrste proizvodnje, kada sam popila čašu njihovog orangea, shvatila sam da kada je vino izvrsno, izvrsno je kojom god ga metodom napraviš.
Narduči – Nezaboravni Marjan Arman
Kada idemo danje prema jugu stižemo do Vižinade koju sam najbolje upoznala upravo na biciklu, vozeći se Parenzanom kroz kraj u kojem se vinogradi i maslinici smjenjuju s malenim selima i pogledima koji se otvaraju kada ih najmanje očekujete. Do malog sela Narduči par kilometara dalje od Vižinade s fantastičnim pogledima na more i okolicu su dvije zasebne vinarije Arman koje posjetitelji lako zamijene jer su praktički susjedi.
Kod Marijana Armana posebno mi je ostala u sjećanju terasa vinarije na kojoj sam jednog svibnja, uoči Vinistre, guštala u sauvignonu blancu i jednostavno mi se nije dalo otići. Ispred mene beskrajni istarski maslinici i vinogradi po brežuljcima, u daljini more i gradići na obali. Tada sam zapisala da ti ljudi žive u raju. Nakon njegove smrti, vinariju su poruzele njegove vrijedne kćeri koje nastavljaju ovu odličnu vinsku priču.
Oliver Arman nastavio priču svog oca
Franc Arman druga je vinarija i druga obiteljska priča, danas snažno povezana i s novom generacijom – Oliverom. On je čak šesta generacija vinara u obitelji. Oliver je odrastao uz vinograd i podrum i teško bi se mogao zamisliti u uredu za računalom jer obožava zemlju, grožđe i sve što iz njih nastaje, ali istodobno ne želi samo ponavljati ono što su radile generacije prije njega.
Vinariju razvija na svoj, prilično nekonvencionalan način, uz filozofiju da kvalitetno vino ne treba biti privilegij malog broja ljudi, nego proizvod koji si kupac može priuštiti. Zanimljivo mi je da iza suvremenog Oliverova pristupa stoji obiteljska tradicija duža od 170 godina, pa je Franc Arman dobar primjer onoga što se danas događa u mnogim istarskim vinskim obiteljima – nova generacija ne odbacuje ono što je naslijedila, ali više nema namjeru raditi stvari samo zato što su se oduvijek radile na isti način.
Rossi i doza elegancije i luksuza
U obližnjim Bajkinima od kuda opak puca pogled na Armane, je obitelj Rossi, čija se priča tijekom generacija proširila daleko izvan klasične proizvodnje vina, posebno kroz destilate. Upravo su takve obitelji zanimljive jer se na njima vidi kako se kućno vinogradarstvo tijekom nekoliko desetljeća pretvaralo u ozbiljan posao, a da obiteljska nit nije nestala. Njihov pristup poslu je uvijek uglađen s dozom luksuza i to je ono što mi se najviše sviđa kada sjedim na njihovojn terasi ispred njihoive predivne kamene kuće i kušaonice.
Deklići ili podrum koji će vas impresionirati
I onda su tu Deklići, koje je nemoguće odraditi jednom rečenicom. Njihov mi je podrum jedan od najimpresivnijih vinskih podruma u Istri i to sam znala čim sam prvi put kročila na gradilište. Već ulazak u taj veliki prostor daje sasvim drukčiji osjećaj od klasične male kušaonice s nekoliko tankova u pozadini, a njegova arhitektura, volumen i ozbiljnost čine ga dijelom iskustva jednako kao i vino. Upravo mi je zanimljiv taj kontrast između mirnog ruralnog kraja oko Vižinade i onoga što se skriva unutar pojedinih vinarija, jer tek kada uđete shvatite koliko su neke od njih narasle.
Kod Deklića se možda najbolje vidi i koliko se promijenio sam pojam vinskog podruma u Istri. Nekada je to bio prije svega funkcionalan prostor u kojem se radilo i čuvalo vino, dok je danas kod najboljih vinarija postao dio njihova identiteta i nešto što gost pamti dugo nakon degustacije.
A kada završite s vinom, ponovno je tu Parenzana. Nakon Vižinade staza se spušta prema Rakotulama kroz usjeke i šume bagrema i hrastova, prelazi stare vijadukte, a Motovun se pojavljuje u različitim vizurama gotovo cijelim putem. Kada cvjetaju bagrem i bazga, na nekim je dijelovima ruta gotovo bajkovita.
Tomaz branio teran i stvorio hram za uživanje
Spuštanjem s Vižinade prema dolini Mirne vinska priča postaje još gušća, jer je Motovunština danas jedno od najzanimljivijih područja za teran, ali i mjesto na kojem se možda najbolje vidi koliko različiti vinari mogu biti iako rade na relativno malom prostoru.
Vinarija Tomaz je ovdje nezaobilazna adresa. Klaudio Tomaz jedan je od vinara koji su obilježili noviju vinsku priču Motovuna i pokazali da ovaj kraj ne mora živjeti samo od poznate siluete gradića i tartufa. Kod njega mi je zanimljivo upravo uspoređivanje različitih lica malvazije i terana, od svježijih vina do ozbiljnijih selekcija, jer se kroz njih vidi koliko smo se udaljili od vremena kada se istarsko vino jednostavno dijelilo na „bijelo“ i „crno“.
Santa Elisabetta je glavni adut braće Benvenuti
Nedaleko Motovuna, u Kaldiru, priču grade Albert i Nikola Benvenuti, čija se vinarija snažno oslanja upravo na sorte koje pripadaju ovom prostoru, malvaziju, teran i muškat. Kaldir je mnogima poznat po voću, ali danas ga je jednako teško odvojiti od vina, a Benvenuti su među obiteljima koje su tome najviše pridonijele. Kod njih je upravo u tijeku uređenje novog podruma vrijednog više od četiri milijuna eura. Novi podrum grade u kultnom vinogradu terana, na položaju s kojeg se otvara pogled prema Motovunu i dolini Mirne, a cijela će vinarija biti ukopana u brdo kako bi što manje remetila krajolik. Santa Elisabetta će nakon otvaranja podruma postati više od izvrsnog vinskog položaja.
Gradnja je počela krajem 2025., proizvodni dio planiraju staviti u funkciju već za berbu 2026., a novi kapacitet omogućit će im proizvodnju do 250 tisuća boca godišnje i, još važnije, objediniti proizvodnju koja im je dosad bila raspoređena na više lokacija. Turistički dio namjerno su ostavili za sljedeću fazu jer im je, kako mi je Nikola objasnio, prvo važno dobiti podrum u kojem će imati bolje uvjete za rad i daljnje podizanje kvalitete vina. A teško je zamisliti bolju lokaciju na bijeloj flišnoj zemlji, iznad magle koja često prekrije dolinu Mirne – vinogradu iz kojeg dolazi jedan od njihovih najpoznatijih terana i koji je možda najbolji odgovor na pitanje zašto je upravo Motovunština postala jedna od najuzbudljivijih vinskih zona Istre.
Pogledi na Motovun i samozatajni Robi Bertoša
U istom je mjestu i mala vinarije Robija Bertoše, a kod njega meni prvo na pamet pada pogled. Kušaonica se otvara prema dolini Mirne i Motovunu, pa je krajolik cijelo vrijeme dio degustacije, a ne nešto što ćete usput fotografirati prije odlaska.
Posebno mi je zanimljiv njegov teran. Berba 2021. dobila je 96 bodova i bila proglašena najboljim vinom jugoistočne Europe na natjecanju sa 160 uzoraka iz 13 zemalja, no više od samog priznanja zanimljiv mi je način na koji Bertoša o toj sorti razmišlja. Cilj mu nije napraviti teško, alkoholno vino koje ćete piti samo uz ozbiljno meso, nego pronaći strukturu, eleganciju i pitkost. Upravo je takav pristup dobar pokazatelj koliko se teran promijenio od sorte koju se nekada gotovo automatski opisivalo kao grubu i prekiselu do vina koje danas može biti među najzanimljivijim crnim vinima Istre.
Fakin i njegov Il Primo
I onda Marko Fakin, kojeg sam na jednom od svojih putovanja gotovo posjetila sasvim neplanirano. Nakon Rakotula i vijadukta Krvar Parenzana se počinje približavati Motovunu, a uz put se pojavljuje skretanje prema Brkaču i vinskim podrumima Fachin i Fakin. Pogled i mala cesta toliko su nas vukli da skrenemo da sam to morala zapisati, iako smo tog dana ipak nastavile prema Motovunu.
No, drugom sam se prilikom vratila kod Marka Fakina koji poput Benvenutija trenutno gradi novu vinariju vrijednu oko četiri milijuna eura, ali s druge strane Motovuna. Kada sam pisala o projektu, Marko mi je govorio da ne grade samo za današnje potrebe nego razmišljaju deset godina unaprijed, a nova bi vinarija trebala objediniti ozbiljnu proizvodnju i vinski turizam u kraju koji je posljednjih godina postao pravo gradilište velikih vinskih projekata.
U središtu Fakinove priče ostaje teran, sorta koju Marko naziva svojim životnim projektom i najvećim ponosom, a najbolji dokaz koliko je s njom daleko otišao jest Teran Il Primo. Berba 2019. dobila je 95 bodova Wine Enthusiasta, kao prvi teran na američkom tržištu s tako visokom ocjenom, a vino nastaje preciznom selekcijom ručno branog grožđa s mikrolokacije Flaminio, iz vinograda čiji korijeni sežu u 1972. godinu, nakon čega sazrijeva 24 mjeseca u hrastovim bačvama. Upravo mi je zato Fakin zanimljiv kao jedna od priča koje najbolje pokazuju koliko se Motovunština promijenila – od obiteljskih podruma i terana koji se nekada smatrao grubim lokalnim vinom do višemilijunskih ulaganja i etikete koja danas tu istu autohtonu sortu nosi na ozbiljnu međunarodnu vinsku scenu.
Matošević je jedan od pionira
Nakon Motovuna spuštamo se dalje na jug, ali i dalje na području Poreštine koja je oduvijek bila jak adut odličnog vinarstva Istre, a tu titulu drži još uvijek.
Nedaleko Limskog kanala smjestila se vinarija jednog od pionira istarskog vinarstva, Ivice Matoševića. Njegova vinarija u Krunčićima nalazi se izvan najprometnijih turističkih pravaca, a Matošević pripada generaciji koja je sudjelovala u velikoj promjeni statusa malvazije, od lokalnog vina do sorte koja je postala jedan od najprepoznatljivijih simbola Istre. 
Arhitektura i vino u jednome kod Radovana
Tu su i Radovani, još jedna obiteljska vinska priča koja mi je važna upravo zato što pokazuje onu drugu Poreštinu, onu koja počinje čim iza sebe ostavite hotele, plaže i gužvu uz more. Smješteni su u selu Radovani kraj Višnjana, a zadnjih nekoliko godina napravili su pravi preokret.
Franko Radovan i njegova djeca Anna i Antonio, umjesto da iz sela odu graditi monumentalnu vinariju usred vinograda, nisu napustili obiteljsku kuću i stari podrum, nego su ih uklopili u novi kompleks vrijedan više od dva milijuna eura. Novi podzemni podrum prostire se na 870 četvornih metara, dok se iz suvremene kušaonice i mediteranskog vrta pogled otvara prema vinogradima, šumama, pašnjacima i moru u daljini, a stari je podrum ostao intimniji prostor za male grupe i posebne večere.
Anna je bila posebno uključena u uređenje interijera i vrta, dok su Franko i Antonio više usmjereni na vino i proizvodnju, pa se i kroz samu vinariju lijepo vidi kako se nova generacija uključila u obiteljski posao. Kapacitet podruma povećali su sa 130 na 180 tisuća litara, ali bez ambicije da samo šire vinograde i pune ga do kraja – više prostora žele iskoristiti za kvalitetniji rad i nova vina. Upravo mi je zato Radovan zanimljiv primjer kako se može napraviti velika i vrlo suvremena vinska investicija, a ipak ostati tamo gdje je cijela priča počela, usred malog sela koje nosi obiteljsko ime.
Svijet porečkih pjenušaca sestara Peršurić
Na Poreštini bih svakako dodala i Misal, jer sestre Ana Peršurić Palčić i Katarina Peršurić Bernobić predstavljaju sasvim drukčiju vinsku priču od ostalih u ovom vodiču – njihov su svijet pjenušci, kojima je njihova obitelj bila među pionirima u Istri i Hrvatskoj. Ana i Katarina nastavile su posao koji su započeli njihovi roditelji Đordano i Viviana Peršurić, a ono što je nekada bilo prilično hrabro opredjeljenje za pjenušce danas izgleda gotovo vizionarski, jer su pjenušava vina postala jedan od najdinamičnijih dijelova hrvatske vinske scene.
Posebno mi je kod njih zanimljivo što se nisu zadovoljile time da budu „kćeri koje su nastavile obiteljski posao“ – obje su duboko u proizvodnji, od vinograda i berbe do odluka o samim vinima, u poslu koji je još donedavno gotovo automatski bio percipiran kao muški. Danas Misal ima čitavu paletu pjenušaca različitih stilova, ali zajednička im je tradicionalna metoda druge fermentacije u boci i dugo odležavanje na kvascima. Zato bih Misal u vinskom obilasku Poreštine namjerno ostavila kao kontrast ostalima jer nakon malvazije, terana i starih sorata kod drugih vinara, ovdje se može vidjeti koliko drukčiji život grožđe može nastaviti kada mu je konačno odredište – pjenušac.
Cossetto u Kašteliru i kako su kćeri ostale na imanju
A jedna od meni dražih priča posljednjih godina je Cossetto u Kašteliru. Kod Alfreda i Melinde Cossetto najzanimljiviji mi je upravo početak. Oboje enolozi, još su kao studenti imali ideju vratiti se na djedovinu i razvijati ono što je obitelj imala, umjesto da odu nekamo drugamo graditi karijeru.
Njihov stari rustikalni podrum od opeke uvijek mi je imao posebnu energiju. Nije sterilan, nije napravljen da bi bio kulisa i upravo mi se zato sviđa. Danas imaju i novu kušaonicu, ali ono što mi je i dalje najbolje kod njihove lokacije jest gotovo nevjerojatan spoj pravog sela i pogleda prema moru. Oko vas su njive, vinogradi i maslinici, nalazite se u ruralnoj Poreštini, a u daljini vam se otvara Jadran.
Cossetto danas ima oko deset hektara vinograda, od čega je približno 60 posto pod malvazijom, te oko 1.200 do 1.300 maslina, pa ni ovdje vino nije moguće potpuno odvojiti od maslinova ulja i ostatka gospodarstva.
Ivan Damjanić obnovio duraniju
Kod Ivana Damjanića u Fuškulinu samo par kilometara od Poreča posljednjih mi je godina, pak, možda najzanimljivija upravo duranija, sorta za koju je do prije nekoliko godina znao vrlo uzak krug ljudi, iako je nekada bila jedna od najraširenijih u Istri.
Damjanić danas ima oko 2.400 trsova duranije, ali do tog nasada nije bilo moguće doći preko noći jer sadnog materijala gotovo nije bilo. Prvi su se novi nasadi širili iz malog broja trsova sačuvanih u kolekciji Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču, a prve količine vina bile su toliko male da su se brojale u stotinama boca.
Duranija daje laganije i svježije bijelo vino, s nešto manje šećera i izraženijim kiselinama od malvazije, aromatski je diskretnija, ali ugodno voćna, i upravo mi se zbog toga čini zanimljivom u vremenu kada mnogi ponovno traže lakša vina. I da, nemojmo zaboraviti da je i Damjanić uložio ogroman novac u gradnju nove vinarije i tako digao garažnu proizvodnju vina na jedan skroz novi nivo.
Stancija Collis – iz grada među vinograde u nekoliko minuta
Rovinj ima toliko snažan turistički identitet da se lako zaboravi koliko se brzo, čim napustite grad, mijenja cijela slika. Nekoliko minuta nakon pune rive i stare gradske jezgre ponovno ste među maslinama, poljima i vinogradima, a upravo mi je taj prijelaz jedan od razloga zbog kojih volim njegovu okolicu.
Tu je Dobravac, jedna od adresa koja pokazuje da vino u Rovinju nije samo stavka na restoranskoj karti, nego nastaje praktički uz grad, dok Stancija Collis nudi sasvim drukčiji ambijent velikog poljoprivrednog imanja, karakterističnog upravo za Rovinjštinu. Ovdje vino ima najviše smisla kada ga se ne odvaja od zemlje, hrane, maslinova ulja i same stancije na kojoj nastaje.
Golaš i San Tommaso vole chardonnay
U Golašu je San Tommaso, vinarija smještena na starom imanju između Rovinja i Bala, i upravo ovakva mjesta pokazuju zašto vinska putovanja volim više od klasičnog obilaska znamenitosti. Golaš vjerojatno ne biste stavili na popis mjesta koja morate vidjeti u Istri, ali zbog vina dođete tamo i otkrijete sasvim novi komadić poluotoka.
Ova vinarija impresivna je po starom kamenom imanju, velikom zatvorenom dvorištu sa šternama, nekadašnjim gospodarskim zgradama i kantinom, mjestu na kojem se vino s vremenom prirodno spojilo s turizmom i malim vinskim hotelom. Janja i Boris Debeljuh u Golaš su počeli ozbiljnije ulagati prije gotovo dva desetljeća, najprije u podrum i kušaonicu, a nekadašnji hobi prerastao je u ozbiljnu obiteljsku proizvodnju s vinogradima u Golašu i okolici Rovinja. Meni je od njihovih vina još davno posebno ostao u sjećanju chardonnay, uz nezaobilaznu malvaziju, a Janja mi je upravo tada objašnjavala kako područje oko Golaša toj sorti posebno odgovara i zašto njihov chardonnay ima svoj prepoznatljiv karakter.
Sorte koje smo gotovo izgubili možda su budućnost istarskog vina
Ovaj vinski vodič ne bih zaključila samo popisom meni najdražih vinarija. Dodala bih i dvije crtice o starim sortama koje su nove-stare uzdanice istarskog vinarstva. Možda mi je upravo ovo trenutno najuzbudljivija priča istarskog vinarstva, jer se ne radi o nečemu što je završeno nego o procesu koji se događa pred nama. Duranija, hrvatica, surina i garganja nekada su bile normalan dio istarskih vinograda, da bi ih promjene u poljoprivredi, podizanje velikih plantažnih nasada i sadnja komercijalno sigurnijih sorata gotovo izbrisali. Sredinom prošlog stoljeća duranija je bila četvrta, a hrvatica peta najzastupljenija sorta u Istri.
Ironija je u tome što bi neke njihove osobine zbog kojih su ih vinari svojedobno napuštali danas mogle postati prednost. Berbe u Istri u posljednjih su se četrdesetak godina pomaknule približno tri tjedna unaprijed, vina zbog toplije klime imaju sve više alkohola i manje kiselina, dok tržište istodobno traži svježija i lakša vina te sve više pjenušaca. Sorte koje prirodno skupljaju manje šećera i zadržavaju kiseline odjednom više ne izgledaju toliko problematično.
Zato bih danas kod Damjanića tražila duraniju, kod Pervina hrvaticu, a sutra, kada se pojave ozbiljnije količine vina od surine i garganje, kušala i njih. Nakon tridesetak godina tijekom kojih je Istra gradila identitet na malvaziji i teranu, možda upravo gledamo početak njezina sljedećeg vinskog poglavlja.
Vinskom Istrom ne treba juriti
Ako bih nakon svih ovih godina obilazaka trebala dati samo jedan savjet, onda bi bio da ne pokušavate sve vidjeti odjednom. Najgora varijanta vinskog putovanja po Istri meni je popis od deset vinarija koje treba „riješiti“ u dva dana, jer na kraju više ne znate ni što ste pili ni gdje ste bili.
Odaberite jedan kraj. Jednom neka to budu Momjan i Bujština, drugi put Vižinada i Parenzana, pa Motovunština, Poreština ili Rovinjština i Bale. Jug spojite s Vodnjanom, maslinovim uljem, kažunima i suhozidima, a Labinštinu ostavite za dan kada želite vidjeti neku sasvim drugu Istru.
Dvije vinarije dnevno meni su sasvim dovoljne, jer smisao ionako nije stajati deset minuta za šankom, fotografirati etiketu i krenuti dalje. Puno mi je draže sjediti na terasi u Nardučima i gledati vinograde, maslinike i more, ući u golemi podrum Deklića i iznenaditi se onime što se skriva u maloj Vižinadi, kod Cossetta ponovno sići u stari podrum od opeke, kod Bertoše gledati Motovun preko doline Mirne ili kod Cattunara kušati četiri malvazije i pokušavati shvatiti koliko ih je doista promijenila zemlja ispod trsova.
Ili se voziti Parenzanom, ugledati malu cestu prema Fakinu i pomisliti da biste ipak mogli skrenuti, pa nekoliko kilometara poslije gotovo završiti među bačvama Roxanicha. Uostalom, uvijek mora ostati neki razlog da se vratite.
Spremite za put – vinarije iz vodiča na jednom mjestu
MOMJAN, KRASICA I BUJŠTINA
Kozlović Winery — Vale 78, Momjan
Kabola Winery — Kanedolo 90, Momjan
Vina Prelac — Dolinja Vas 19, Momjan
San Mauro — San Mauro 157, Momjan
Franković Winery — Trg Josipa Broza Tita 6, Buje
Cuj — Farnažine 6A, Sveta Marija na Krasu
Clai — Brajki 105, Krasica
BRTONIGLA I NOVIGRAD
Cattunar Winery — Nova Vas 3, Brtonigla
Pervino Winery — Sv. Servul 7C, Novigrad
OPRTALJ
Ipša — Ipši 10, Oprtalj
VIŽINADA
Marijan Arman Wines — Narduči 3, Vižinada
Franc Arman Wines — Narduči 5, Vižinada
Rossi Winery & Distillery — Bajkini 16, Vižinada
Vina Deklić — Mekiši kod Vižinade 22, Vižinada
MOTOVUNŠTINA
Tomaz Winery — Kanal 36, Motovun
Benvenuti — Kaldir 7, Motovun
Vina Bertoša — Kaldir 20, Motovun
Fakin — Bataji 20A, Brkač, Motovun
POREŠTINA
Matošević Wines — Krunčići 2, Sveti Lovreč
Vina Radovan — Radovani 14, Višnjan
Misal – Pjenušci Peršurić — Pršurići 5A, Višnjan
Cossetto Vina — Roškići 10, Kaštelir
Damjanić Winery — Fuškulin 99, Poreč
ROVINJŠTINA I BALE
Dobravac Winery — Karmelo 1, Rovinj
Stancija Collis — Sarižol 11, Rovinj
San Tommaso — Golaš 13, Bale
Prije puta
Degustacije je najbolje unaprijed dogovoriti s vinarijama, posebno izvan glavne turističke sezone. A nemojte pokušavati obići sve odjednom. Dvije vinarije dnevno sasvim su dovoljne ako želite kušati vino bez žurbe, upoznati ljude koji ga rade i ostaviti vremena za krajolik zbog kojeg ste, uostalom, i krenuli vinskom Istrom.
