Od kada je službeno predstavljena, želim ju obići, ali nikad dovoljno vremena. I konačno je svanuo lijep sunčan jesenki dan, taman kada se kazaljka na satu micala unazad. Dobili smo sat vremena više sna i već u cik zore bili na nogama. Sreći nema kraja jer ja i Renata idemo prema mjestu Vranja, Učki, stazi Aurania, Boljunu. Veselim se kao malo dijete. Riječ je o pješačkoj stazi od nekih 13 kilometara, kružne prirode koja počinje i završava u ovom malom mjestu na ulazu u park prirode Učka, a vodi po obližnjim šarenim brežuljcima do srednjovjekovnog Boljuna i nazad.
Start rute malo tražimo po Vranji, pa se na kraju parkiramo kod konobe Ema i od tuda idemo preko glavne ceste koja od Labina vodi prema tunelu Učka. Tu nalazimo na prvu markaciju. A upečatljive zeleno – žute markacije slijedit će nas cijelim putem. Staza je doista jako dobro označena i vrlo teško možete ovdje zalutati. Mi nažalost nismo odmah našle start jer nismo pažljivo gledale.
Aurania je bila stara utvrda
Dakle, da se ne zeznete kao i mi – start je kod trgovine u Vranji preko puta spomenika palim žrtvama u Drugom svjetskom ratu. Staza nosi broj 731. I da, nosi to ime po starom kaštelu koji je bdio na stijeni iznad Vranje, okružen provalijama kroz koje su tekli potoci slijevajući se s obronaka Učke. Nažalost, danas ga nema. Oko 1700. godine već je bila u ruševinama. Bila je to ranosrednjovjekovna pogranična utvrda oko koje je kasnije nastalo mjesto Vranja.
Nakon ceste počinje već prvo divljenje. “Divota, divota”, vičem na svakom koraku. Renata, moja mlađa sestra, mi se smije. Smije mi se jer mi te riječi ne silaze s usana. A kako je ovo moje vrijeme, a to su prvi jesenski vlažni i magloviti te šareni dani, ne mogu a ne pokazati oduševljenje prirodom. Odmah me obuzima jutarnji miris šume i livade čija vegetacija polako odlazi u mirovanje i želi prije zimskog počinka još jednom pokazati svu svoju raskoš.
Vranjski potok je pravi doživljaj
Odmah smo se “prikopčale” na Vranjski, odnosno Rušanski potok čiji nas je žubor oduševio. Dobar dio staze vodi uz ovaj potok ili po koritu rječice. I uistinu je vrhunski doživljaj, posebno u jesen kada ima vode. Zna biti sklisko, pa definitivno preporučujem gojzerice. A uživat ćete uistinu na svakom koraku.
Jer em što je potok pun raznih malih kamenih bazena i korita, okružen je crvenim rujem, jesenskim lišćem jasena i drugih šarenih biljaka koje su tipične za ovo sivo tlo. Ovaj je potok dugačak oko tri kilometra i svakome bih preporučila da ovdje dođe uživati u smirujućem zvuku vode, čak i ako ne želi pješačiti. Zbilja je pravi skriveni dragulj središnje Istre.
Ulijeva se u Boljunčicu
Inače, Rušanski potok sa sobom nosi vode cijelog niza bujičnih tokova s obronaka Učke, a kod obližnjeg mjesta Letaj spaja se s rječicom Boljunčicom koja je nekad utjecala u Čepićko jezero, a danas prolazi kroz Čepićko polje i navodnjava polja. Višak vode otječe u more kod Plomina.
Mi se krećemo u smjeru sela Sergovija i uživamo u ovom kamenitom i intrigantom terenu rječice. Gledamo razne otiske po stijenama. Neke podsjećaju na stope, slične onima na Brijunima ili kod Savudrije gdje su nekada davno hodali dinosaurusi i za sobom zauvijek ostavili stope koje se sada zaštićeni geološki fenomen. A tko je hodao Rušanskim potokom?
Divlje jabuke
U laganom ritmu divljenja po koritu potoka stižemo do šumice i prvog uspona prema Boljunu. Ništa previše zahtjevno. Piše da je staza srednje zahtjevna, ali zapravo je poprilično lagana. Samo je “problem” što je toliko lijepa pa se stalno zaustavljate i nešto fotkate. Jer šetate divnom listopadnom šumom gdje vam svakih nekoliko metara zamirišu jabuke. Da, po putu ima i nekoliko stabala divljih jabuka. Renata je morala probati kakvog su okusa.
Nismo se pošteno ni oznojile, a već smo kod crkvice sv. Fabijana i Sebastijana iz 12. stoljeća podno naselja. Ona je ulaz u srednjovjekovni gradić koji je bdio nad dolinom s druge strane nekadašnje utvrde Aurania. I dok je Auraniju odnijelo vrijeme, Boljun je lijepo očuvan. Ostaci stare srednjovjekovne utvrde vide se sa ceste kuda se dižete u naselje dok se podno vas sve više širi predivan pogled na Boljunsko polje i Učku u oblacima s druge strane.
Kaštel naselili uskoci
Ovo se malo, danas polu napušteno mjesto na brežuljku prvi put spominje 1102. kao Bagnoli, kada iz vlasništva istarskih markgrofova prelazi akvilejskom patrijarhu do 14. stoljeća. Nakon toga boljunski su feud kao dio Pazinske knežije držale obitelji Turrini, Eberstein, Devinski, Wachsensteiner, Elacher. U urbaru 1498. spominje se kao Vijnal. U burnom razdoblju 16. i 17. stoljeća kada su raznu ratovi harali Istrom, posebno između Mlečana i Austrijanaca, ni Boljun nije bio pošteđen, prije svega zato jer je nadzirao putove između Učke, pazinske kotline i doline rijeke Raše.
Nakon što je kaštel više puta promijenio vlasnike, 1600. godine vlasnicima postaje senjska obitelj Sinkovići. U to doba područje Boljuna postaje poprište sukoba uskoka i Mlečana jer ga pretežno naseljavaju uskočke obitelji koje su bježale pred Osmanlijama. Tada je kaštel u Boljunu bio poznat kao neosvojiv. No, godine 1612. mletačka ga je vojska opljačkala i spalila. Nakon što je sklopljen mir između Habsburgovaca i Mlečana 1618. godine kaštel gubi na važnosti. I vjerojatno konačno doživljava svoj mir.
Grad-spomenik
Gradić je pun povijesti. Na tako malom prostoru odmah osjetite taj duh srednjega vijeka, ratova, doba kaštela, raznih bitki u kojima su kašteli bili jedino sigurno mjesto za bijeg i obranu od neprijatelja. Zato ih je Istra tada imala na puno mjesta. Jer neprijatelja ni borbi nije nedostajalo. Ne čudi da je bila poharana u 16. i 17. stoljeću. Uz silne borbe i ratove, Istru su tada uništile i bolesti, bijeda, siromaštvo i glad.
Boljun je danas jako čist i uređen gradić bez obzira na velik broj ruševnih zgrada. Lijepo je popločena cijela njegova stara jezgra, sve je pokošeno i čisto. Brojne kamene kuće čekaju možda neke nove vlasnike i dugo očekivanu obnovu. No, i bez toga gradić je jako pitoreskan da vam je teško se odvojiti od njega. Pun je raznih motiva za fotkanje.
Konoba s tradicijom i dušom
Osim toga, ovo je i mali muzej na otvorenome. Jer u Boljunu možete šetati uz veliki kaštel koji je građen i nadograđivan od 11. do 17. stoljeća. Dok smo šetale uz i oko njega, nažalost bio je zaključan. Obnavlja se dio njegovih moćnih zidina.
Tu se smjestila i starinska Boljunska konoba. Vikendom ujutro ne radi, ali svejedno su nas ugodni domaćini primili dok su se pripremali za otvaranje. I ne samo to, ponudili su nas kavom i slasnom štrudlom od jabuke. Za svaku pohvalu. Tu se treba vratiti. Ova inače konoba ima tradiciju od 1973. godine, a vode ju Ružica Zrinšćak i njezin sin Noel. Nudi tradicionalne istarske specijalitete, a zimi je naravno najveći gušt sjesti uz ognjište koje su taman ložili. I telefon ne staje zvoniti. Kreću narudžbe za ručak.
Glagoljica i zavjetni žrtvenik
A Boljun uistinu ima mnoštvo spomenika – počevši od crkve sv. Kuzme i Damjana na ulazu u mjesto, do zavjetnog žrtvenika Gaja Valerija Prisca, trgovca tkanina iz Akvileje koji potječe iz doba Rimskog Carstva, a nepoznato je kome je posvećen. Pronađen je u okolici naselja Buljun, te je na današnje mjesto postavljen za vrijeme Kraljevine Italije.
Boljun je poznat po glagoljskoj spomeničkoj baštini, kako po mnogobrojnim epigrafskim spomenicima, tako i po rukopisima matičnih knjiga, bratovštinskih knjiga i isprava, ali posebice Boljunske kronike. Župna crkva sv. Jurja čuva glagoljski natpisi iz 1590. i 1641. na stražnjem zidu.
Vjetar s Učke
Osim toga, ovaj gradić ima i županski stol, ložu s rustičnom arkadom, na trgu je skladište za desetinu »Kašća«. Sve redom svjedoci davne prošlosti. Zanimljivo je da ovim gradićem vlada spokoj, mir, tišina. Čuje se samo vjetar kako huji s Učke.
Teška se srca odvajamo od dražesnog Boljuna, no napravile smo samo četiri kilometra. Još devet je pred nama. Ipak još tražimo poziciju s koje bismo mogli snimili panoramu mjesta. I vrlo brzo smo naišli na nju kročeći dalje stazom koja vodi uskom asfaltiranom cestom za Lupoglav. Tu je u šumarku uređen Križni put sa svim stanicama koji završava kod kalvarije iz 1914. godine. Pravo mjesto za kontemplaciju i uživanje u pogledu na Boljun. Tu je i mali park s klupama, taman za odmor i marendu. Nama nakon štrudle još nije trebala.
Napuštena stara sela
Nakon pješačenja po asfaltiranoj cesti skrećemo opet na šumski put kroz šume borova, hrastova i graba, ali i napuštena sela Šekulini i Vukovije. Putem nas prati ruj, ali i brojni dubi – gorostasna stabla hrastova koja moćno vladaju prostorom. Posebna su ona uz napuštena sela i stancije. I tako puno govore. Možda i i nekim davnim sastancima štriga, štriguna ili krsnika koji su vladali tajno ovim istarskim krajevima. Jer poznato je da je u prošlosti svako mjesto imalo svog krsnika da ga štiti od zla i brani od bolesti, ali i štriguna s druge strane da se s njima bore.
Putem nailazimo i na korito s pitkom vodom. Pravo mjesto za piknik i odmor. Hladna voda osvježava. I piše da je za piće. Tko bi samo tome odolio. Kratak predah i nastavljamo dalje do Vranje preko sela Mavrovija. Prije toga opet prelazimo potok i prisjećamo se jutra. Lijepo je bilo uz korito rječice. Stižemo u Vranju, već polako umorne, ali pune dojmova. Tu vidimo i gdje je start rute. Pored spomeniku zločina i nerazumlja iz Drugog svjetskog rata. Ovdje je poginulo jako puno ljudi. I dalje se pitam čemu.
Zanima nas i tunel Vranje
No, kada smo stigle na kraj rute, vrag nam nije dao mira. Htjele smo vidjeti i napušteni tunel Vranje na pruzi Lupoglav-Štalije koja više nije u funkciji. On se nalazi malo dalje od mjesta u smjeru groblja Vranja, ponad sela Baričevići. Prijeđete prugu i parkirate se kod kamenoloma Vranja. I onda imate nekih 400 metara do tog skoro pola kilometra dugog tunela. Nalazi se nedaleko jednog od najatraktivnijih lokaliteta Parka Prirode Učka – kanjona Vele (ili Vranjske) drage.
To je prirodni fenomen i rezervat prirodnog porijekla kojeg su prirodne sile – potresi, vjetrovi, sunce i voda – započele oblikovati još u doba krede, no njemu ćemo se posvetiti jednom drugom prigodom kada budemo išle na poučnu stazu Vela draga. Sada nas zanima ovaj tunel koji je bio mjesto snimanja i njemačkog vesterna o Winnetou prije nekoliko godina. Shvaćamo zašto im je bilo atraktivno za snimanje.
Transport eksploziva
Ovaj je tunel spomenik gradnji nakon Drugog svjetskog rata. Dugačak je 493.50 metara, a kako sa sobom nismo ponijele bateriju nismo ga prošle cijelog. Došle smo samo do malog pomoćnog tunela s uskotračnom prugom koji je služio za transport eksploziva. Naravno da nas je zaimalo kamo vodi.
Na izlazu iz tog tunela naišle smo na uzdignuto čuvarno mjesto i skladišta eksploziva s odzračnicima. Područje je okruženo žičanom ogradom, koja je onemogućavala pristup skladištima eksploziva. “Istraživačice” su se potom vratile u glavni tunel i polako se zaputile nazad pune dojmova. Kao da nismo bile u svojoj Istri. Znak da ju i dalje ne poznajemo dovoljno.
Evo i rute:
