Neka mirnoća se slila nad tu rijeku. Sve se nekako umirilo, nema zvukova, osim koje ptičice koja traži hranu po lišću. Mnogi bi rekli zen. Pogledi se šire na dolinu rijeke Mirne koja uistinu zrači tom mirnoćom, na njenu dolinu, na gradiće “preko puta” koje ja i Renata pokušavamo odgonetnuti, na Buzeštinu, Učku, Ćićariju…Zanimljivo je biti tu na toj stijeni iznad Mirne nakon kratkog i zanimljivog uspona i gledati te vizure Istre i doline Mirne koja me oduvijek fascinirala. Volim se i voziti tom cestom od Buzeta do Ponte Portona. A sada ju gledam iz ptičje perspektive. S vrha Greben na stazi koja nas od rijeke Bračane vodi Istarskim planinarskim putem u smjeru gradića Zrenj, a kasnije se vraća povijesnom cestom do impozantnog kaštela Pietrapelosa.

Otkrile smo nasade pitomog kestena
Ova staza je bila preporuka zrmane Gordane i stvarno mogu reći da je jedna od najljepših u Istri iako nije razvikana. Nije posebno označena, nema neki naziv, pa se morate snalaziti na GPS-u i pratiti u prvom dijelu markacije Istarskog planinarskog puta sve do Zrenja. Kasnije se orijentirate i idete po nekom svom osjećaju. Srećom, nismo nigdje zalutale tog oblačnog, ali lijepog kasno jesenskog jutra. No, i da jesmo ne bismo požalile jer je krajolik ovog dijela Istre toliko raznolik i impresivan da na niti jednom dijelu staze od 12 kilometara nije bilo dosadno. Otkrile smo nasade kestena kod Zrenja pa sada znamo od kuda dolaze kesteni s područja Oprtlja, vidjele smo Mirnu iz ptičje perspektive, došle u malo selo Čabarnicu i poznati agroturizam Tončić sa stražnje strane, prošle kroz napuštena sela na staroj povijesnoj cesti od Zrenja do kaštela Petrapilosa. I uživale u pjevu šuma ovog divljeg, a opet pitomog kraja.

Start je bio na rječici Bračana koja se ispod mosta pored glavne ceste Buzet-Ponte Porton ulijeva u Mirnu. Tu se skrene desno na malu asfaltiranu cestu koja vodi prema Pietrapelosi i odmah parkirate na livadi uz rijeku. Preko puta vam je restoran Old River. Markacija za Istarski planinarski put je praktički odmah na cesti. Srećemo dvije planinarke koje kažu da možemo startati i od kaštela te da je tamo staza manje strma. Uputile smo se tamo, no nismo našle nikakvu markaciju pa smo se vratile zezajući se da su nas zeznule jer su htjele biti u prednosti. Krenule smo polako uzbrdo.


Kako do Zrenja?
Kako smo se dizale kamenitim putem kojega su krasile šarene boje kasne jeseni, tako su se sve više otvarali vidici, kako s jedne strane na Pietrapelosu i Buzeštinu, tako i na dolinu Mirne. I tako sve do Grebena, lokacije koja je posebno označena nakon tog uspona koji zbilja nije ni težak ni naporan i traje nekih 20 minuta do najviše pola sata. Tamo je bila prva pauza jer bi zbilja bio grijeh ne uživati u ovoj vizuri kraja prije nego se uputimo dalje u šume koja nas zovu. Ono što mi se posebno sviđalo na toj ruti je to da nisam imala ideje što nas dalje čeka i iz kojeg ćemo smjera uopće stići do Zrenja. Zapravo, nisam imala ni ideje da je Zrenj tako blizu jer uvijek u ovo malo mjesto dolazim iz smjera Oprtlja.



Ne možemo, a da se ne divimo toj dolini najduže istarske rijeke koja ima 32 kilometra. Izvor joj je na Buzeštini, u dolini Kotli, a tok joj vodi kroz buzetsku kotlinu i motovunskom dolinom sve do Ponte Portona i Antenala gdje se ulijeva u more. Njeno prvo spominjanje veže se uz legendu o Argonautima, grčkim moreplovcima koji su 1200. g. pr. Krista na crnomorskoj obali Male Azije oteli zlatno runo te morima, rijekama i podzemnim vodama došli do Mirne i nastanili se na obroncima oko rijeke.


Plovna Mirna
Zanimljiva je činjenica da se Mirnom nekada plovilo, i to u doba antike, a na samom ušću rijeke na Antenalu u rimsko je doba bila luka. Za najveću luku u ovom kraju Antenal je slovio do srednjeg vijeka. Iz tog perioda uzvodno prema Ponte Portonu, u blizini značajnog fortifikacijskog objekta Sv. Juraj, nalazilo se i malo pristanište, čiji kameni blokovi za vezivanje brodova i danas postoje. Vjerojatno je ovdje bila i naplatna stanica za plovidbu rijekom, kao i lučice Pešine i Nengon u blizini Nove Vasi, koje su služile stanovništvu Brtonigle i Krasice za odvoz vina, ulja, žita, voća i drva nizvodno prema moru pa dalje do Trsta i Venecije. U potpunosti su iščeznule tijekom 19. st. Danas su prekrivene muljem i nanosima zemlje. No, tu ćemo lokaciju tražiti na jednom drugom pješačenju ili bicikliranju. Krećemo dalje u šumu. Boje svuda oko nas.


Kroz priču brzo smo prošle šumu niti ne sluteći da cijelo vrijeme put vodi po rubu ovog šumovitog kraja. S druge strane su polja i livade. Jer vrlo brzo našle smo se na zaravni i vidimo prve kuće. No, prije njih požutjela stabla kestena. Odmah mi padaju na pamet kesteni iz Oprtlja. To je definitivno to. Ima ih nešto u šumi, a i nešto novih se nasada ukazuje pred nama dok ulazimo u jedno selo. Uživamo u lišću i beremo za uspomenu tih par kestena koji su još ostali na tlu.



Zvonik kao orijentir i dobra kuhinja obitelji Tončić
U daljini vidimo Zrenj i njegov impozantni zvonik. Građevina po kojoj se prepoznaje svako istarsko mjesto i koje je pravi orijentir kuda dalje. Još ne shvaćam da sam zapravo došla u Čabarnicu, malo selo prije Zrenja koje je poznato po agroturizmu Tončić, vrijednoj obitelji istog prezimena, bratu i sestri Sandru i Orjeti koji ovo imanje vode već 23 godine. Odlučujemo stati ovdje na kavi i kolaču ako su otvoreni. Malo je za reći koji se pogledi od ovuda pružaju. Na polja, okolna brda, veliko imanje ove obitelji. Nekad se uistinu pitate jeste li u Istri ili negdje sasvim drugdje.




Kucamo na vrata, ali vidimo da otvaraju tek od 12 sati. Svejedno mi vrag nije dao mira dok se Orjeta nije ukazala iz kuhinje. Šefica je kuhinje i sprema sve slasno za vikend. Iako konoba nije otvorila vrata, Orjeta nam odmah donosi kavu i kolač. Jer kaže, danas slave točno 23 godine da su ona i brat Sandro otvorili agroturizam. Uživamo u kratkoj ćakuli dok na vrata dolaze Talijani željni dobre hrane. No, morat će se strpjeti. Ovakve adrese često su na listi gurmana. A imanje i energija brata i sestre Tončić s njihovim obiteljima doprinose toj gostoljubivosti.




Sveti Jeronim i Stridone
Opraštamo se od Tončića i put pod noge dalje do Zrenja. Do tu znamo put, kasnije ćemo gledati karte. Ovo mjesto u općini Oprtalj me uvijek intrigiralo zbog naziva Sdregna i Stridone. Ovo se mjesto povezuje sa svetim Jeronimom, kršćanskim svetcem, teologom, filozofom, pustinjakom i prevoditeljem Biblije na latinski jezik. Glagoljaši ga od 12. stoljeća drže tvorcem glagoljice i prevoditeljem Svetoga pisma na slavenski jezik. Sveti Jeronim je rođen u Stridonu 347. godine, no identifikacija Zrenja sa Stridonom nije baš potvrđena. A on je sam napisao da je rođen u gradu Stridon, na tromeđi Italije, Dalmacije i Panonije. Zato različiti autori njegov rodni grad smještaju na različitim lokacijama među kojima je Zrenj koji se na talijanskom jeziku zove Stridone.



Inače, u mjestu se i nalazi crkvica svetog Jeronima, ali do nje nismo išle. Samo smo se kratko prošetale kroz centar mjesta kojega krasi velika župna crkva sv. Jurja, dvobrodna crkva sa svetištem i sakristijom, proširena 1582. Pusto je u ovom malom mjestu. Dobar dio starih kamenih kuća ja zapušten, ali je očuvana arhitektura. Zanimljiva je po dosljednoj uporabi kamenih škrila za pokrivanje krovova. Inače, u srednjem vijeku Zrenj se spominje kao dio gospoštije Kostel (Pietrapelosa), a od 1440. bio je u vlasništvu obitelji Gravisi. Kao i u većini istarskih gradova, u 16. stoljeću nastanjen je izbjeglicama iz Dalmacije koje su bježale od Turaka.


Povijesna cesta do kaštela
Taj podatak o gospoštiji koja je vladala Pietrapelosom mi nije bio odmah jasan jer nisam bila svjesna da je Zrenj tako blizu ovom kaštelu. No, sada kada sam stazu prošla pješke, to mi je postalo sasvim logično. Jer Pietrapelosa je samo par kilometara udaljena od mjesta do kojega vodi široka kamena povijesna cesta. Naime, nakon što smo prošle Zrenje GPS nas je uputio na makadamsku cestu u smjeru kaštela Pietrapelosa. Nazvala sam ju povijesnom cestom jer se vidi da je građena kamenom, a i da sada već neko duže vrijeme nije u češćoj uporabi. Jer je priroda glavni vladar. Spušta se kroz šume do kaštela, a na putu su me iznenadile još dvije stvari – napuštena sela Benčići i Rumeni.


Podsjetilo me ovo područje na Brda nedaleko Kršana gdje smo svojedobno ja i Korina na biciklama isto tako otkrivale stara mjesta koja je “uzela” šuma. U momentu pomisliš kako se život vrlo brzo promijeni. Tko su ti ljudi koji su tu živjeli? Zašto su otišli iz svojih sela? Tko su nasljednici? Hoće li sela propasti do kraja ili će ih netko doći oživjeti. Stare razrušene kamene kuće očišćene su od raslinja. Možda ipak ima nade za njih. Samo da ih ne uništi ova pretjerana istarska izgradnja. Jer ova priroda to ne zaslužuje.
Stigli do Pietrapelose
Spuštamo se i dalje kroz šume i sivu zemlju. Pietrapelosu još ne vidimo. No po karti nije daleko. Odjednom evo nas, izbijamo na plato prije kaštela. A to je to?! Sada znamo na koji su nas put uputile planinarke s početka priče. Nije im loš prijedlog, ali je ruta iz ovog smjera kojega smo odabrale definitivno bolja. Barem meni.



Petrapilosa, Pietrapelosa ili Kostel srednjovjekovni je kaštel zapadno od Buzeta, smješten na 119 metara nadmorske visine. Impresivan je jer se diže na stijeni, a još je impresivniji od kada je obnovljen prije par godina kada se može na vrh ove ruine. Taj pogled nećete tako lako zaboraviti. Renata još nije bila ovdje pa sam joj poslužila kao vodič jer sam kaštel obišla već nekoliko puta, i prije i nakon obnove. Naziva se još i Dlakava utvrda, a taj naziv potječe od činjenice što je utvrda smještena na klisuri iznad rijeke Mirne i rječice Bračana usred gustog raslinja. Nekada je podno kaštela bio važan plovni put, a sa strateške uzvisine kaštela svaki se promet pomno pratio, a tu je bila u pitanju i obrana feudalnih dobara. Pozicija mu je za to bila savršena. Skroz dominira u prostoru oštro se dižući iznad Mirne, a pogled na njega puca čak s obronaka Ćićarije.



Dobra pozicija kaštela
Utvrda se nalazila na dobroj poziciji te se s jedne strane vidi kaštel Sovinjak, a s druge se preko brda nazire zvonik obližnjeg Zrenja. Jasno je da su iz Petrapilose vladari kaštela mogli bez problema pratili svoj posjed. Kaštel je bio izgrađen na način da se obrani od bilo kojeg neprijatelja koji su tada vrebali sa svih strana jer je Istra bila rascjepkana na puno posjeda. Zanimljivo je da nikad u povijesti zapravo nije bila niti spaljena, niti razrušena. Barem ne od neprijateljskih trupa, razbojnika i slične družine.


Ovdje marendamo, Renata uživa u dvorcu, čita svu multimediju koje ne nedostaje, divi se krajoliku. Uistinu je Dlakava utvrda vrijedna posjeta bez obzira idete li na pješačenje ili ne. Ona je odlična za izlet s djecom. Nakon pauze spuštamo se do mjesta Opatija pa uz blagu Bračanu opet do auta. Kao da zna da treba umiriti naše doživljaje prije povratka kući.
Evo i rute: