Postoje mjesta koja ne upoznaš dok ne siđeš ispod površine. Raša, mjesto na putu prema Labinu iz Pule je samo jedno od njih. Na karti Istre djeluje mirno, gotovo zabačeno, pravilno iscrtano i tiho, ali ispod njezinih simetričnih ulica i fasada nalazi se čitav jedan svijet koji je desetljećima oblikovao živote ljudi, obitelji i cijele Labinštine, a to je njen rudnik. U Rašu sam, kao i inače, došla zbog rudarske baštine dan nakon svog imendana i proslave svete Barbare, zaštitnice rudara. No, nakon razgovora s voditeljicom Kovarske kuće Elis Gobo, sam vrlo brzo shvatila da se ovdje ne može govoriti samo o jami, strojevima i ugljenu.
Ovdje se govori o životu. O poslu koji je donosio sigurnost, ali i stalnu opasnost. O kruhu koji je hranio obitelji, ali je imao više kora nego što ih je čovjek mogao lako podnijeti. O zajedništvu koje se rađalo u tami. O strahu koji se nosio kući i ostavljao pred vratima ili nije. Elis Gobo je bila prava osoba za tu priču. Ne kao klasični vodič, nego kao pripovjedačica, i to strastvena. Kao netko tko zna da se ova priča ne može ispričati brzo, niti površno. Dok smo prolazile kroz rudnik i Kovarsku kuću Arsia, Elis nije nizala podatke, slagala je priču o jednom sustavu i o ljudima koji su ga živjeli. Pozvala me je da mi pokaže kako danas živi raški rudnik, i to turistički.
Ulazak u smjenu, a ne u muzej
Obilazak rudnika danas nosi naziv Kova Experience i osmišljen je kao doživljaj. Ideja je jednostavna, ali snažna, a to je proživjeti jedan mali dio dana u životu rudara, onaj dio koji se može osjetiti u tijelu i zadržati u glavi još dugo nakon što se vratiš na svjetlo. Sve počinje u rudarskoj menzi, uz takozvani četvrti obrok. Elis mi govori da je taj obrok bio dio rutine, odnosno priprema prije smjene, nešto što ti “sjedne” u želudac prije nego što kreneš dolje, gdje nema pauze.
U menzi dobivamo opremu: čizme, šljem, reflektirajući prsluk. I taj trenutak, koliko god djelovao jednostavno, meni je bio važan jer se u sekundi prebaciš iz uloge posjetitelja u ulogu nekoga tko “ide u smjenu”. Elis mi objašnjava da su boje šljemova označavale funkcije. Netko je rudar, netko tehničar, netko direktor. Rudnik je bio svijet stroge organizacije i jasnih pravila, ali ispod zemlje ta hijerarhija nikad nije bila “za pokazivanje”. U jami, kaže Elis, ne glumiš sigurnost, jer sigurnost je stvar mjere, procedure i discipline, a ne titule.
Potkop Karlota
Silazimo u potkop Karlota, onaj koji je služio za transport ugljena. Elis mi kaže da u rudniku postoje dva potkopa – Karlota i Raša. Potkop Raša je bio za radnike, ali mi idemo kroz Karlotu jer je sadržajnija. I već nakon nekoliko minuta jasno mi je što to znači. Karlota je puna tragova rada. Nije samo tunel. Ovdje vidiš strukturu života pod zemljom. Prolazim pored tračnica i ostataka transportnog sustava, pored masivnih strojeva koji su ostali “kakvi su ostali”, kako Elis kaže. Vidiš vagonete, vidiš sipke, vidiš prostore koji se otvaraju u “džepove” rudnika. Elis nam pokazuje detalje kao što su ugibališta, rudarska radiona. Ovdje ništa nije dekor.
U jednom dijelu čuje se voda, negdje kapa više, negdje manje. Elis mi objašnjava da su svjesno ostavili osjećaj autentičnosti. „Ljudi nam to traže“, kaže mi. I stvarno, osjetiš blato pod nogama, stvaran teren, a ne muzejski pod. Elis mi spominje i anketu koju su radili u pilot-sezoni otvaranja rudnika za posjetitelje prije dvije godine. Pitali su ljude bi li htjeli da se rudnik “nasipa”, “uređuje”, “polira”. Većina je rekla ne. Sviđa im se autentičnost. Sviđa im se da osjete da su u rudniku, a ne u turističkoj scenografiji. I upravo zato je rudnik Raša specifičan.
“iPhone 0”, telefon koji je bio ispred vremena
Na jednom mjestu Elis mi objašnjava kakav je rudarski telefon tada bio aktualan i uz smiješak kaže da ga danas zovu “iPhone 0”. I onda krene objašnjenje koje me potpuno “vrati” u vrijeme kad je tehnologija značila sigurnost. Radi se o Siemensovu telefonu iz 1936. godine koji se može vidjeti u posjetiteljskom centru Kovarska kuća. Elis objašnjava da je taj telefon mogao nevjerojatno puno za svoje vrijeme. Rudar je iz podzemlja mogao zvati nadzemlje i doslovno se javiti šefu na površini. Mogao se zvati i svih sedam rudnika Labinštine. A Raša nije bila jedina, Elis nabraja i Labin, Vinež, Štrmac, Potpićan, Tupljak. Rudnici su bili mreža.
Elis mi spominje još jedan detalj koji mi je ostao u glavi. Centrala je bila u nadzemlju, a na tamo su često sjedili invalidi. Ljudi koji više nisu mogli “dole” kopati, ali su i dalje bili dio sustava. To je bila jedna vrsta “drugog posla” unutar istog rudarskog života.
Prostor u kojem se odlučivalo ostaješ li ili ideš doma
Elis mi objašnjava i da je jedan od najzahtjevnijih dijelova rudnika bio otkop gdje visina prostora pada na pola metra. I kaže mi ono što mi je zvučalo kao rečenica iz nekog starog pravila: kad se zaposliš, najprije ideš na otkop. Ako nisi za to, idi doma. I u tom trenutku shvatiš razliku između “znati” i “osjetiti”. Raditi na pola metra znači ležati, znači puzati, znači gurati tijelo u uvjete u kojima ti je sve skučeno. I to je bio prvi posao.
Elis mi naglašava da čak i ako si mladi inženjer, pri kraju studija, morao si proći otkop, morao si upoznati sve segmente rada. Tek tada možeš razumjeti rudnik. I tek tada možeš razumjeti ljude koji su ga držali na životu. Upravo taj dio rudnika odabran je kao lokacija snimanja serije “Senke nad Balkanom”. Draganu Bjelogrliću taj je dio rudnika bio najautentičniji. U tom otkopu nije teško povjerovati da je bio “najistinitiji kadar” jer to nije set, to je stvarni prostor rada.
Rudarski život, sigurnost, disciplina i kruh s osam kora
Rudarski posao mnogima je bio prihvatljiv jer je donosio stabilnost. Stabilnu plaću i sigurnost. Nešto na što se možeš osloniti kad imaš obitelj. Ali Elis mi prenosi rečenicu koju su rudari ponavljali: “Pomorski kruh i rudarski kruh imaju sedam kora, ali rudarski kruh ima koricu više.” I ta “korica više” mi se kroz obilazak stalno vraćala kao slika.
Jer rudarski život nije bio samo fizički težak. Bio je rizičan. I bio je discipliniran. Elis mi govori koliko se pazilo na zabrane. Alkohol, cigarete, otvoreni plamen nisu bili samo “nepoželjni”, to je bilo pitanje života i smrti. U rudniku nema zezancije, ovdje su vladali red, rad i disciplina. Rudnik je radio 24 sata, 365 dana. Nije bilo kolektivnog godišnjeg odmora. Treća smjena je bila najbolje plaćena, a samci su je posebno voljeli jer su tada imali pravo na tri obroka u menzi.
Zdravlje rudara ili što ostaje nakon smjene
I onda Elis ubaci detalj koji mi je istovremeno bio nevjerojatan i potpuno logičan: štakori su bili najbolji “prijatelji rudara”. Hranili su ih marendom jer su signalizirali opasnost. Kad trče štakori, trčiš i ti.
Uz Elis, grupe u rudniku vodi i nekadašnja medicinska sestra Mira Matanić, koja je 42 godine radila u obližnjem domu za starije i nemoćne osobe, zgradi koja je nekad bila rudarska bolnica. Rudarski život upoznala je iz prve ruke, kroz ljude koji su joj dolazili kao korisnici doma, kroz njihove priče i njihove bolesti.
Najviše je bilo samaca
Mira mi kaže da su mnogi rudari u dom dolazili relativno mladi. Mirovine su im počinjale već oko 47. godine života. Najviše je bilo samaca, muškaraca koji su ostali udovci ili se nikad nisu ženili. Imali su dobre mirovine i mogli su si priuštiti smještaj u domu, ali zdravlje je nosilo teške tragove.
Najčešće su imali bolesti dišnih organa uzrokovane ugljenom i kamenom prašinom. Ugljena prašina je bila svakodnevna pojava. Kamena prašina također, i to ne samo kao “nuspojava”, nego i kao dio održavanja rudnika. Naime, putevi u rudniku zaprašivali su se kamenom prašinom kako bi bilo manje ugljene prašine i kako bi se smanjio rizik od eksplozije. Rudnik je bio prostor gdje se opasnost gasila drugim slojem iste realnosti. Drugi veliki zdravstveni problem rudara bio je koštano-mišićni sustav: ruke, noge, zglobovi, kralježnica. Puzanje i pogrbljen položaj, ozljede zglobova, reumatski artritisi, sve to s vremenom uzme svoj danak.
Mnogi su posezali za alkoholom
Mnogi su posezali i za alkoholom. Naravno ne u rudniku jer su kontrole su bile stroge, nego nakon izlaska kada su tražili “lijek” kojeg nije bilo. Jedan korisnik joj je rekao: “Kad znaš da se sutra moraš vratiti na radno mjesto gdje ti je poginuo prijatelj, nije ti lako.” Tada su ljudi sami nalazili način da prežive, objašnjava mi dalje – „popiješ, zaboraviš, sutra ideš dalje, novi dan je.“
Nažalost, rudnik Raša obilježile su i brojne rudarske nesreće s poginulima. Najviše se ginilo kada se i najviše radilo. Rekordna godina bila je 1942. godinu kada je iskopano 1.157.000 tona ugljena i kada je u rudniku radilo 10.000 rudara. Elis naglašava: “kad imaš najveći broj ljudi i najveće rekorde, tad imaš i najveći broj nesreća”. Profit i pritisak, kaže, nikad ne idu bez cijene. Ponavlja da je najveći problem predstavljala ugljena prašina koja je bila eksplozivna i zapaljiva u dodiru s metanom. Da ne dođe do eksplozije, rudnik je trebalo stalno “zaprašivati” i špricati.
U tom sustavu sigurnosti važni su bili respiratori, signalizacije, mjere. Elis mi objašnjava i logiku signalnih zvona u rudniku: ako zvoni više od pet puta — svi van. Ako je dva puta — lift ide gore. Ako je tri puta — lift ide dolje. U buci strojeva, jednostavnost signala je spas. A prije tehnologije, kanarinci su signalizirali opasnost. Ako ptičica klone ili prestane pjevati, to znači da je u zraku prisutan metan.
Multikulturalna Labinština i “bratstvo” u jami
Upravo zbog velikih rudarskih nesreća, Labinština je postala multikulturalna sredina. Osobito nakon one 1940. godine, ljudi su se bojali raditi u rudniku. Tada je vodstvo rudnika, kaže mi moja vodičkinja, krenula tražiti rudare “preko granice” . Obećavalo se svašta, od kupanje na moru, dobrih plaća, smještaja za obitelj. Ljudi su dolazili i ostajali. U Raši su radili ljudi iz Bosne, Crne Gore, Slovenije, Italije, Makedonije.
I zato ona rečenica o kojoj Elis govori, da onaj tko ti je na površini neprijatelj, u rudniku postaje brat ili otac, ovdje dobiva dodatnu težinu. Rudnik je bio mjesto gdje nacionalnost nije bila bitna kad dijeliš isti zrak i istu opasnost.
Hodanje kroz pamćenje
Nakon izlaska iz podzemlja, Elis me vodi u Kovarsku kuću Arsia. Kaže mi da ovdje priča ne završava, nego se slaže u cjelinu. Ako je rudnik bio fizičko iskustvo, Kovarska kuća je njegovo pamćenje, mjesto gdje shvatiš kako je sustav radio, što je sve bilo potrebno da bi jedna smjena prošla i kako se rudarski život preslikavao na cijeli grad.
„Mi ovdje ne komuniciramo samo tehnologiju“, govori mi Elis dok ulazimo. „Nama je važno da ljudi shvate kako je izgledao život rudara, kako je funkcionirao cijeli mehanizam i što je taj posao ostavljao iza sebe.“ Centar je otvoren 2018. godine, a 2019. dobio je Zlatnu kozu za interpretacijski centar. Svi eksponati su originalni.
Sve počinje od tračnica
Na samom ulazu su postavljene tračnice. One simboliziraju put ugljena do morske luke Bršica, pa brodovima po svijetu. „Ove tračnice nisu simbolične“, kaže Elis. „One su doslovno nosile ugljen iz Raše do luke i dalje brodovima. Zato volim da ljudi prvo vide ovo, da shvate razmjere, da je to bio stvarni pogon koji je hranio čitav kraj. Ugljen je najviše odlazio prema Italiji, a ovdje je bio početak tog puta, kaže dalje.
Možda je manje poznat podatak o radu žena u rudniku. O njima ovaj centar glasno progovara, iako su one bile u rudniku “nevidljive”. „Žene nisu ulazile u jamu, ali su držale sustav. Radile su na separaciji, u menzi, vešeraju i administraciji. Najčešće su bile raspređene na separaciji ugljena. To je bio zadnji korak prije slanja ugljena na tržište gdje se tražila brzina i pedantnost. Rudnik ih je volio jer su bile spretne, a i zato što ih se, nažalost, plaćalo manje“, objašnjava mi Elis.
Ne bi bilo Raše bez rudnika
Dalje mi pokazuje rudarske lampe i govori da je to najvažniji alat svakog rudara. Tu su izložene i lampe četa za spašavanje te zastava s crnom i zelenom bojom. Crna je počast poginulima, zelena je nada da će se svaki rudar sretno vratiti na površinu. Elis kaže da je to sukus rudarskog života — stalna neizvjesnost, stalna borba između života i smrti.
U idućoj prostoriji je soba o Raši. Naime, u Kovarskoj kući ne komuniciraju samo rudarsku baštinu, nego i priču o gradu. Jer ne bi bilo Raše bez rudnika. Naime, Raša je izgrađena za vrijeme talijanske uprave Istrom kao grad po mjeri čovjeka, za tri-četiri tisuće stanovnika. Imala je bolnicu, vrtić, školu, čak i olimpijski bazen, hotel, bar, asfaltirane prometnice, vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, elektranu.
Priča o stanovima u ovom mjestu na Labinštini mi je posebno zanimljiva. Ključevi su se dijelili po funkciji. Direktori su bili smješteni u takozvanim viletama. Obični rudar imao jer stan u donjoj Raši bliže rudniku, da bude čim prije na raspolaganju. Tehničko osoblje bilo je u gornju Rašu. Funkcija je dakle donosila kvadrate i komfor. U vilama je bilo preko 100 kvadrata, imale su podrum, vrt te najbolji način grijanja. U donjoj Raši rudar je imao stan od 40 kvadrata i živio je skromnije. Način života “iznad zemlje” uz to doba lijepo je prikazan u centru.
Nije to samo rudnik, to je život
Kad sam izašla iz Kovarske kuće i kad sam ponovno bila na zraku koji se ne mjeri ventilacijom, ostao mi je dojam da Raša ne živi od nostalgije. Ona živi od pamćenja. Od toga da se stvari ispričaju onakvima kakve su bile: s blatom, vodom, prašinom, disciplinom, strahom, ali i s prijateljstvom, solidarnošću i onim neobjašnjivim “bratstvom” koje nastaje kad znaš da ti netko čuva leđa u tami. I zato mi je najtočnija rečenica cijelog dana bila ona koju mi je Elis rekla na kraju obilaska: „Mi ovdje ne pričamo samo o rudniku. Mi pričamo o životu.“
