Zamišljam staru Barbarigu prije gotovo dvije tisuće godina. Nije to bila tiha obala s ogromnim maslinikom kakvu danas poznajemo, nego živ, radan i organiziran antički krajolik. U velikom prostoru pod krovom ljudi su donosili svježe ubrane masline. Kameni mlinovi su se okretali, drobili plodove, a golema drvena greda, duga sedam do devet metara, polako se spuštala nad košare pune samljevenih maslina. Iz njih je tekla gusta tekućina koja se kanalima slijevala prema bazenima za taloženje.
U zraku su se morali miješati mirisi maslina, vapnenca, vruće vode, drva i zemlje. Oko tijeskova su se kretali radnici, netko je mljeo plodove, netko nadzirao pritisak, netko pazio na kanale i bazene. Nedaleko od uljare, prema najnovijim nalazima, mogla je raditi i peć za izradu amfora. U njima se ulje pakiralo i slalo prema moru, na antički mol čiji se ostaci i danas vide u plićaku, a zatim dalje brodovima prema Akvileji i tržištima Rimskog Carstva. Cijelo ovo područje u antici je bilo živo.
No, Barbariga nije bila izdvojena točka, nego dio šireg antičkog krajolika ovog dijela Istre. U neposrednoj blizini, u Dragoneri, otkrivena je villa rustica, rimsko ladanjsko gospodarsko imanje, a uz samu uljaru nalazio se antički mol. Njegovi se ostaci još vide u moru i podsjećaju da je proizvodnja ovdje od početka bila vezana uz promet, izvoz i more. I to je tek mali komadić ukupne slagalice kako je ovaj prostor izgledao u to doba i zato uvijek iznova intrigira povjesničare, arheologe i ljubitelje povijesti.
Najveća u Europi
Danas na tom istom mjestu nakon toliko godina, u srcu velikog maslinika Terra Eno Olee, i dalje rastu masline. I baš ta činjenica cijeloj priči daje još veću važnost. Ondje gdje su Rimljani prije dvije tisuće godina proizvodili jedno od najcjenjenijih ulja antičkog svijeta, znam da Istra i danas nastavlja svoju uspješnu maslinarsku priču. A ovogodišnja arheološka istraživanja u Barbarigi donijela su novitet koji dodatno mijenja pogled na ovaj izuzetan lokalitet. Uz već poznate ostatke jedne od najvećih rimskih uljara u europskom dijelu Carstva, arheolozi su došli do indicija koje upućuju na postojanje dijela kompleksa povezanog s proizvodnjom amfora. Drugim riječima, Barbariga nije bila samo mjesto gdje su se masline prerađivale u ulje, nego zaokruženi antički gospodarski pogon u kojem se proizvodila i ambalaža za izvoz ulja.
Otkriveno je to u trećoj istraživačkoj kampanji arheološkog nalazišta Barbariga rimska uljara provodila se od 12. do 29. svibnja 2026. godine. Inače, nalazište je prvi put istraživano 1953. godine, a potom je desetljećima bilo gotovo zaboravljeno. O uljari se tek moglo nešto više pročitati u podzemnim galerijama antičke Arene u Puli. Nova istraživanja započela su 2024. godine u suradnji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Odsjeka za arheologiju i Centra za interdisciplinarna arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta te Joukowsky Institute for Archaeology and the Ancient World Sveučilišta Brown iz Sjedinjenih Američkih Država i na svjetlo dana iznijela neke nove činjenice, ali i ogroman arheološki prostor koji je kao stvoren da bude jedan od najatraktivnih arheoloških parkova u Istri, a i šire.
Velike proizvodne mogućnosti
Prof. dr. sc. Davor Bulić, predstojnik Odsjeka za arheologiju Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i jedan od voditelja istraživanja zorno je prikazao na licu mjesta kako je sve izgledalo u vrijeme antike. „Nalazimo se na mjestu antičke rimske uljare koja se ističe među mnoštvom takvih nalazišta, ne samo kod nas nego i u Hrvatskoj, po svojim velikim proizvodnim mogućnostima. Ovdje su sačuvana su kamena postolja tijeskova, a riječ je o devet do deset tijeskova koji su bili istodobno u funkciji što Uljaru Barbariga čini jednom od najvećih uljara na području tadašnjeg Rimskog Carstva”, rekao je Bulić.
Objašnjava da je torcularium bio veliki proizvodni prostor u kojem su bili smješteni tijeskovi za tiještenje maslina i mlinovi za njihovo mljevenje. Naime, prije nego što bi masline došle pod tijesak, morale su se samljeti. Tek se potom masa stavljala na kameni podložak tijeska, u okrugle košare od granja i šiblja. Na njih se spuštala golema horizontalna greda, fiksirana s jedne strane između vertikalnih nosača, a s druge pritisnuta mehanizmom koji je stvarao potrebnu snagu.
Tragovi rada i ulja
Na kamenu se i danas vide tragovi tog rada. Kružna forma podloška pokazuje gdje je stajala košara s maslinama, a žljebovi u vapnencu svjedoče o dugotrajnom korištenju. Zanimljivo je da je i oleinska kiselina ostavila tragove u kamenu. Kao da je ulje, i nakon toliko stoljeća, još uvijek upisano u samu površinu nalazišta. Kada bi se masline stisnule, tekućina bi otjecala u okolne kanale, a zatim u veliki kameni monolitni kanal koji ju je vodio prema bazenima za sakupljanje i taloženje. Ondje se ulje odvajalo od vode. Prvo tiještenje bilo je najvrjednije jer se odvijalo bez dodavanja vode i davalo je ulje najbolje kvalitete. Kasnije se, kako bi se masline maksimalno iskoristile, dodavala vruća voda i masa se ponovno tiještila.
Sve je bilo pažljivo osmišljeno. Prostorija je bila duga oko 24 metra i široka oko deset metara. Uz svaki tijesak nalazio se mlin za mljevenje maslina. Od mlinova su danas uglavnom sačuvana kružna postolja, a jedan je djelomično očuvan, premda nije na svojem izvornom mjestu. Čujemo i da je uljara imala krov te da se s njega sakupljala kišnica, koja je kanalom otjecala do manje cisterne. Voda je u proizvodnji bila prijeko potrebna, osobito u kasnijim fazama tiještenja i taloženja.
Veće uljare jedino u Alžiru i Libiji
„Rimske uljare velikog kapaciteta obično su imale između tri i šest tijeskova. Ovo nalazište nadilazi te proizvodne mogućnosti. Poznate su i veće uljare, s većim brojem tijeskova, ali one potječu iz današnje Libije i Alžira, dakle iz rimske Afrike. Razlika je u tome što je uljara u Barbarigi bila u najvećem kapacitetu u prva tri stoljeća poslije Krista, dok su afrički primjeri nešto mlađi”, pojasnio je Bulić. Dodaje da se dio ovogodišnjih istraživanja provodi se na prostoru koji je već bio istraživan sredinom prošlog stoljeća, kako bi se izradila suvremena dokumentacija i provjerile ranije spoznaje. Drugi dio usmjeren je pak na zone koje su prethodnih godina identificirane geofizičkim snimanjima georadarom i magnetometrom. Upravo su ta mjerenja ukazala na postojanje novih zidanih struktura i širenje kompleksa izvan prostora koji je dosad bio poznat.
„Temeljem geofizičkih snimanja, mjerenja georadarom i magnetometrom, dobili smo približan uvid u rasprostiranje čitavog kompleksa, koji je bio puno veći. Nekih dvjestotinjak metara dalje od nas nalazi se drugo krilo građevine, a sve je to bilo dio jedinstvenog kompleksa”, rekao je Bulić. Ta je rečenica važna jer Barbarigu otvara u sasvim novom svjetlu. Nije riječ samo o jednoj prostoriji s tijeskovima, nego o velikom antičkom proizvodnom krajoliku. O prostoru u kojem su se masline uzgajale, mljele, tiještile, ulje taložilo, skladištilo, pakiralo i slalo dalje. Ako se potvrde interpretacije o peći za izradu amfora, Barbariga će biti još jasniji dokaz da je Istra u rimsko doba imala snažnu i dobro organiziranu uljarsku ekonomiju.
Kontinuitet proizvodnje
Na kontinuitet proizvodnje upozorio je i Marko Krstačić, voditelj proizvodnje u tvrtki Terra Eno Olea. Danas se rimska uljara nalazi gotovo u središtu maslinika Terra Eno Olee. Današnji nasad prostire se na oko 30 hektara i broji oko 8000 stabala različitih sorata.
„Ova uljara je bila najveća i najvažnija uljara na ovim područjima. Iznimno je bitno prepoznati da su Rimljani, koji su imali veliki izbor, odabrali baš ove lokalitete za proizvodnju najkvalitetnijeg maslinova ulja”, rekao je Krstačić. U tom spoju starog i novog Barbariga postaje puno više od arheološkog lokaliteta. Ona je priča o kontinuitetu. Blizina mora, plodna zemlja, klima i položaj činili su Barbarigu idealnom za veliku proizvodnju, baš kao i danas.
Ulje išlo prema Akvileji
Nadalje, prema nalazima amfora za maslinovo ulje, istraživači mogu rekonstruirati i smjerove izvoza. Istarsko ulje putovalo je morskim putem prema Akvileji, jednom od najvažnijih trgovačkih i kulturnih središta sjevernog Jadrana, a potom dalje riječnim i kopnenim komunikacijama prema širem prostoru Rimskog Carstva.
„Temeljem nalaza amfora za maslinovo ulje, za koje znamo da potječu iz Istre, imamo sliku o tržištu, odnosno području gdje se istarsko maslinovo ulje izvozilo. Izvoz je uglavnom išao morskim putem, brodovima prema Akvileji, najznačajnijem trgovačkom, kulturnom i urbanom središtu na sjevernom Jadranu”, priča nam dalje Bulić. Zato se priča o Barbarigi ne može svesti samo na arheološke ostatke. Ona govori o ulju koje nije bilo lokalni proizvod za usku upotrebu, nego roba koja je putovala daleko, amforama koje su nosile trag istarskog podrijetla i proizvodnji koja je morala biti velika, organizirana i tehnološki napredna.
Antika i kvaliteta ulja
Inače, kvaliteta istarskog maslinova ulja bila je poznata još u antici. Plinije Stariji navodio je da je ulje iz Histrije po kakvoći zauzimalo visoko drugo mjesto među uljima rimskog svijeta, odmah nakon ulja iz Kampanije. Kada danas stojim u Barbarigi, ta mi rečenica više ne zvuči kao usputna antička pohvala. Ovdje dobiva svoj dokaz.
Barbariga je zato danas jedno od onih mjesta na kojima Istra mogu čitati sloj po sloj. Najprije kao krajolik maslina. Zatim kao arheološki lokalitet. Potom kao antički proizvodni pogon. I na kraju kao priču o tome koliko su davno ljudi na ovom poluotoku znali ono što znamo i danas. A to je da maslina ovdje nije samo stablo. Ona je kultura, ekonomija, identitet i oblikovanje krajolika prema mjeri čovjeka i uživanja.
