Kad sam stigla u selo Rakovci na Poreštini, nedugo nakon obljetnice smrti Joakima Rakovca, koja se obilježava 18. siječnja, imala sam osjećaj da ne dolazim samo na još jedno mjesto iz povijesti. Imala sam osjećaj da dolazim na prag jedne istarske šutnje. One guste, teške, stoljetne šutnje koja je preživjela rat, ideologije, promjene država, službene interpretacije i privatna prešućivanja. One šutnje koja se ne otvara svakome, ali ako joj priđeš dovoljno tiho, dovoljno pošteno i bez unaprijed spremnih zaključaka, ipak ti nešto kaže.
A ovdje ima što reći. U Rakovcima, u maloj kamenoj kući uronjenoj u staro selo koje se u međuvremenu jako promijenilo, kao i mnoga istarska sela, i više okrenulo turizmu nego ostalo ukorijenjeno u poljoprivredi, i dalje živi jedna priča koja se ne da istisnuti. Ta kuća ne dominira prostorom, ne nameće se, ne traži da je gledate s distance. Ona je skromna, gotovo tiha, ali upravo zato snažna. Kao da i sama zna da joj ne trebaju velika vrata ni velike riječi da bi nosila veliku priču.
Mjesto sjećanja u selu koje se promijenilo
Jer Kuća Joakima Rakovca nije tek prostor u kojem su složene fotografije, dokumenti i pokoji predmet. Ona je memorijalna kuća, dakle mjesto sjećanja posvećeno jednoj osobi i jednom vremenu, ali i mnogo više od toga. U sklopu je Zavičajnog muzeja Poreštine već desetljećima, a danas ponovno stoji otvorena javnosti, obnovljena i vraćena onome čemu takva mjesta i služe, ne pukom čuvanju uspomene, nego stvarnom razgovoru s prošlošću. U vremenu u kojem se takve teme često guraju na rub ili ostaju zarobljene u starim, prašnjavim postavima, ova kuća jedna je od rijetkih koja se bavi narodnim herojem iz Drugog svjetskog rata i koja je u novije vrijeme ponovno obnovljena, osmišljena i vraćena ljudima.
To je važno već samo po sebi. Važno je zato što ne govorimo o bilo kakvom prostoru, nego o jednoj od rijetkih kuća koja i dalje uporno podsjeća da se povijest ne događa samo u glavnim gradovima, kabinetima i vojnim izvješćima. Ona se događa i u selima. U malim kućama. U obiteljima. U šumama. Na putovima koje danas prelazimo autom, a nekada su njima ljudi bježali po snijegu, po mraku, ranjeni i progonjeni. Događa se ondje gdje je jedan čovjek živio sa suprugom i djecom, obrađivao zemlju, okupljao ljude i na kraju postao više od vlastite sudbine.
Kuća koja ne čuva samo uspomenu
Zato ova kuća nije važna samo kao podsjetnik na Joakima Rakovca. Važna je kao mjesto koje čuva složenost jednog kraja. Važna je jer ne govori samo o smrti, nego i o životu. Ne samo o herojstvu, nego i o čovjeku. Ne samo o ratu, nego i o onome što je ratu prethodilo. A bez toga, shvatila sam vrlo brzo, Joakima Rakovca nije moguće razumjeti.
Kad sam o svemu tome razgovarala s povjesničarom Milanom Radoševićem, koji je osmislio povijesni postav kuće, postalo mi je jasno da se priča o Rakovcu ne može početi njegovom smrću, niti čak njegovim odlaskom u rat. Mora se početi mnogo ranije. Mora se početi Istrom. Mora se početi onim tihim, dugim i često zanemarenim razdobljem između dvaju ratova, kad se lomila svakodnevica, identitet i osjećaj pripadnosti, a da se pritom još nije pucalo na svakoj ledini.
Prije rata koji je ovdje stigao ranije
“Kad govorimo o Joakimu Rakovcu, onda moramo odmah reći da njega ne možemo razumjeti ako ga istrgnemo iz istarskog konteksta i iz vremena u kojem je odrastao. To nije priča koja počinje tek u ratu, niti čovjek koji se odjednom, ničim izazvan, pojavio kao neka herojska figura. Njega je oblikovalo međuratno razdoblje, oblikovalo ga je iskustvo Istre pod Italijom, oblikovalo ga je narodnjaštvo, selo, obitelj, jezik, osjećaj pripadnosti i sve ono što se ovdje lomilo desetljećima prije njegove smrti. Zato sam i sam uvijek nastojao razumjeti procese koji su se događali dvadeset godina prije Drugog svjetskog rata, jer bez toga se rat na ovim prostorima ne može ozbiljno ni objasniti”, rekao je Radošević.
To “dvadeset godina prije” u ovom razgovoru zvučalo mi je gotovo važnije od samog rata. Jer upravo je u tom prostoru prije eksplozije nastajao sav onaj naboj koji će kasnije odrediti živote ljudi poput Rakovca. Mi često volimo povijest rezati na jasne cjeline, pa nam je zgodno reći prije rata, rat i poslije rata. Ali stvarni život nikad ne pristaje na tako uredne ladice. U Istri pogotovo ne.
Kad identitet postane pitanje opstanka
Prije Drugog svjetskog rata, govori Radošević, Istra je već imala iskustvo nasilnog prekida jednog svijeta. To nije bio samo politički prijelaz. To je bio rez kroz svakodnevni život. Jedan prostor koji je do tada živio kozmopolitski, s više jezika, više kultura i više vjera, odjednom ulazi u vrijeme stezanja, zabrana i pritisaka. Ono što je nekada bila raznolikost, postaje sumnja. Ono što je nekada bila obična svakodnevica, postaje političko pitanje. Jezik postaje problem. Ime postaje problem. Škola postaje problem. Pravo da čovjek bude svoj postaje problem.
“Istra je do tada, pogotovo Pula, živjela jednim kozmopolitskim životom i multikulturalnošću. Bilo je više jezika, više vjera, više identiteta i to je bio prostor koji je, uza sve svoje nesavršenosti, ipak imao jednu širinu. S dolaskom talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata, a onda i s jačanjem fašizma, taj se proces naglo i brutalno zaustavio. I to nam je vrlo jasno, ako ne prije, onda svakako s onim prvim fašističkim nasiljima u Puli i Istri, kao i s onim što će kasnije postati opći obrazac: represija, zastrašivanje, pritisak na slavenski element, na hrvatski i slovenski identitet, na jezik, školu, političko predstavljanje i na samu mogućnost da ljudi normalno žive kao ono što jesu”, rekao je Radošević.
Istarski antifašizam kao životna potreba
I dok ga slušam, shvaćam da je to možda ključ svega. Ne možeš razumjeti zašto se u Istri tako snažno javio otpor ako ne razumiješ koliko je dugo i koliko duboko trajao pritisak. Ovdje se nije radilo samo o jednoj vojsci protiv druge. Ovdje se radilo o osjećaju da ti netko sustavno uzima pravo na postojanje. Da ti mijenja imena, briše tragove, zabranjuje škole, premješta svećenstvo, sužava javni prostor, ne da ti da glasaš za svoje predstavnike, ne dopušta ti da budeš politički subjekt. To više nije samo povijesna okolnost. To je život pod pritiskom.
“Kad govorimo o Istri u tom vremenu, moramo biti vrlo precizni. Ovdje se spojilo nekoliko stvari, s jedne strane brutalizacija politike koja je obilježila Europu nakon Prvog svjetskog rata, a s druge strane specifičnost pograničnog fašizma koji je na ovom prostoru bio usmjeren i ideološki i nacionalno. To znači da se nije napadalo samo političkog protivnika, nego i sam identitet ljudi. Mijenjana su hrvatska i slavenska imena i toponimi, zatvarane su škole, svećenstvu se branilo da koristi hrvatski jezik u bogoslužju, ljudima je onemogućavano da politički predstavljaju sami sebe. To su duboke rane i one objašnjavaju zašto je ovdje antifašizam izrastao iz neposrednog iskustva nasilja i progona, a ne isključivo iz političkog ili ideološkog opredjeljenja”, dodao je.
Čovjek koji nije nastao iz mita
Ta rečenica, životna potreba, ostala mi je u glavi dugo nakon razgovora. Jer upravo iz tog tla, iz tog pritiska i tog osjećaja ugroženosti, raste i priča o Joakimu Rakovcu. On nije pao s neba u povijest. Nije bio gotov lik, unaprijed pripremljen za spomenik. On je izrastao iz jednog vrlo konkretnog istarskog svijeta. Iz narodnjačke tradicije. Iz osjećaja da se vlastiti jezik, identitet i dostojanstvo ne dobivaju jednom zauvijek, nego da ih se nekad mora braniti i onda kad ti nitko ne jamči da ćeš preživjeti.
“Joakim Rakovac razvijao se i odrastao u okrilju narodnjaštva. Njegov otac Ive Rakovac bio je također poznati narodnjak, premda se o njemu puno manje zna. Kad govorimo o toj tradiciji, ne govorimo o nekoj apstraktnoj političkoj oznaci, nego o čitavom jednom svijetu vrijednosti: o potrebi hrvatskog nacionalnog pokreta, o učvršćivanju identiteta, jezika, škola, o povezanosti sa svećenstvom, o ljudima koji su, osobito u ruralnim krajevima, držali do toga da se vlastita zajednica očuva. U takvom je ozračju stasao Joakim Rakovac i to je važno naglasiti, jer kasnije priče često sve svode samo na jednu razinu, a stvarnost je bila puno složenija”, rekao je.
Put prema otporu
Kasnije je, govori Radošević, postao i član Komunističke partije. No ni to ne tumači jednostavno i plošno. U Istri su, kaže, mnogi bivši narodnjaci prišli komunistima smatrajući da je to jedini način da se porazi fašizam. Ta rečenica ponovno vraća složenost tamo gdje smo navikli na jednostavne etikete. Nisu ljudi ovdje nužno birali ideologiju kao gotov identitetski paket, birali su i mogućnost otpora, oruđe borbe, put prema slobodi, koliko god on bio težak i neizvjestan.
A onda, kad iz te velike povijesne slike ponovno spustimo pogled na samu kuću, sve dobiva još veću težinu. Jer ta kuća nije nastala da bi romantizirala prošlost. Nije ni zamišljena da služi samo kao svečana kulisa za obljetnice. Ona je, baš kao što mi je u razgovoru postalo jasno, pokušaj da se na malom prostoru sabije jedna velika i složena priča. Donja etaža posvećena je Joakimu Rakovcu, a gornja Narodnooslobodilačkom pokretu Poreštine. U relativno maloj kvadraturi trebalo je ispričati život, smrt, vrijeme i nasljeđe. I zato kuća, premda fizički mala, nosi gotovo nesrazmjerno veliku simboličku težinu.
Postav koji je morao sabiti veliku priču
“Kad sam radio na tom postavu, nisam u tom trenutku bio stručnjak koji se godinama bavio samo Joakimom Rakovcem. Imao sam vrlo kratak rok i morao sam u nekoliko mjeseci prikupiti što više materijala iz raznih arhiva i drugih ustanova, iz Rima, Zagreba i drugih mjesta, kako bi se u tako malom prostoru prenijelo ono najvažnije. To je memorijalna kuća, ne klasični muzej, ali upravo zato je bilo važno iz svega izvući jednu jasnu, ljudsku i povijesno utemeljenu priču, od njegova rođenja, preko života i političkog sazrijevanja, do smrti i kasnijeg nasljeđa. Na tako malom prostoru morali smo sabiti jednu veliku priču, ali bez pojednostavljivanja”, rekao je Radošević.
I tek kad sam tako postavila stvar u glavi, mogla sam dalje razumjeti i samog Joakima Rakovca. Jer prije nego što je postao simbol, bio je čovjek. I to, po svemu sudeći, čovjek kojega su ljudi pamtili po dobroti, snazi i posebnoj prisutnosti. Bio je imućni poljoprivrednik, imao je zemlju, imao je nadničare, ali, kako kaže Radošević, prema njima se odnosio dobro i pošteno ih je plaćao. To nije nevažan detalj. To je možda jedna od najvažnijih rečenica za razumijevanje njegova karaktera. Govori o tome kako je živio moć koju je imao. Govori o tome jesu li ga se ljudi bojali ili su ga poštovali. A prema svemu što je ostalo u svjedočanstvima, poštovali su ga.
Ne samo heroj, nego i muž i otac
“Bio je imućni poljoprivrednik, inovator u poljoprivredi, čovjek koji je imao zemlju i koji je, prema onome što nalazimo u memorijskoj građi, imao dobar odnos prema ljudima koji su za njega radili. Dobro ih je plaćao, bio je omiljen, društven, glasan, duboke boje glasa i očito vrlo karizmatičan. To ne govorimo na temelju neke naknadne idealizacije, nego na temelju više zapisa ljudi koji su ga poznavali, susretali, razgovarali s njim i kasnije o njemu svjedočili. Upravo to memorijsko gradivo daje nam jednu vrlo živu sliku Joakima Rakovca kao čovjeka, a ne samo kao povijesne figure”, rekao je Radošević. I tu, meni barem, Joakim Rakovac prvi put stvarno postaje živ. Ne vidim više samo narodnog heroja. Vidim čovjeka snažna glasa, vidim domaćina, čovjeka koji zna s ljudima, vidim nekoga koga selo sluša i kome vjeruje.
Pritom je važno ne zaboraviti ni ono najtiše, a često najpotresnije. Joakim Rakovac umro je u dobi od samo 30 godina. Imao je suprugu Dušu, rođenu Herak iz sela Štifanić, i dva sina. Djeca su bila mala. I upravo ta činjenica, da iza velikog imena i velikog spomenika ostaje kuća s malom djecom i obitelji bez muža i oca, čini ovu priču još težom. Povijest nas često uči da pamtimo simbole, a puno rjeđe nas natjera da zastanemo pred privatnim gubitkom koji iza njih ostaje.
Odlazak prvih iz Rakovci u rat
Posebno me zato dirnula epizoda o odlasku prvih ljudi iz Rakovci u rat. Rušnjak je, kako govori Radošević, vrlo blizu sela Rakovci. Gotovo nadohvat. I upravo je tamo Joakim Rakovac okupio prvu veću grupu omladinaca, mladića u dvadesetima, koji su krenuli dalje putem sela Smolici, pa preko Učke, da bi se priključili partizanima na privremeno oslobođenom teritoriju. Nisu to bili nečiji imaginarni junaci. Bili su to mladi ljudi iz susjedstva. Šezdeset i devet života koji su iz jednog područja 29. srpnja 1943. krenuli prema neizvjesnosti.
“Rušnjak je vrlo blizu sela Rakovci i upravo je tamo Joakim Rakovac okupio tu prvu veću grupu partizana, odnosno omladinaca, uglavnom vrlo mladih ljudi u dvadesetim godinama. Krenuli su dalje preko Učke da bi se priključili partizanima u Gorskom kotaru i Lici u redovima 13. Primorsko-goranske divizije. To je bio jedan snažan trenutak i za sam kraj i za pokret otpora na tom području. Petnaestorica “rušnjakovaca”, nažalost, nisu dočekali kraj rata i oslobođenje”, rekao je Radošević.
Oduševljenje koje je kratko trajalo
Ta slika ostaje sa mnom dugo. Mladi ljudi iz jednog kraja, iz jedne blizine, iz jednog prostora koji više nisu mogali disati pod pritiskom. I onda još kratko oduševljenje nakon kapitulacije fašističke Italije, pa brzo otrježnjenje, jer rat nije završio. Stariji su, kaže Radošević, već tada govorili da su još daleko od mira i slobode. I u toj jednoj rečenici ima više mudrosti i gorčine nego u mnogim debelim knjigama.
“Dolazi do kapitulacije fašističke Italije, dolazi do općeg narodnog ustanka i do jednog velikog oduševljenja da je rat možda pri kraju. Međutim, upravo su stariji ljudi tada govorili da se ne treba zanositi, da smo još daleko od mira i slobode. I bili su u pravu. Nijemci dolaze s jakim snagama, ponovno okupiraju Istru i tada nastupa novo, teško razdoblje u kojem je bilo jasno da borba ne samo da nije završila, nego tek ulazi u jednu novu, još opasniju fazu”, dodao je.
Posljednja noć Joakima Rakovca
A onda dolazi ona noć zbog koje ime Joakima Rakovca i danas u Istri ne zvuči samo kao dio povijesti, nego kao otvorena rana. Noć bijega, mraka, snijega i smrti. O njegovoj smrti, rekao mi je Radošević, postoje različite teorije, ali on se nije htio upuštati u nagađanja. Nije htio dodavati prostor nečemu što nije do kraja moguće dokazati. Ono što se zna, ono što je ostalo u svjedočanstvima i što se najčešće navodi kao službena verzija, dovoljno je potresno i bez ikakvih dodatnih tumačenja.
Te noći održavao se sastanak okružnog odbora Poreča u jednoj kući u Korenićima. Bilo je hladno, bio je mrak, a padao je i snijeg. Ljudi su vijećali, razgovarali, pokušavali donositi odluke u vremenu u kojem je i sama pomisao na sastanak značila život na rubu. Negdje tijekom noći stiglo je upozorenje da dolaze Nijemci. Sve se u tom trenutku moralo prelomiti u nekoliko sekundi.
Kuća je bila opkoljena
“Koliko danas možemo rekonstruirati, oni su neko vrijeme vijećali, a onda je tijekom noći stiglo upozorenje da dolaze Nijemci i da je kuća opkoljena. Rakovac je među prvima izletio van, s Nadom Raner iza sebe, i pokušao se izvući iz obruča preko šume Križnjak prema Červaru. Tamo je bila kuća njegova prijatelja Petra Červara, mjesto do kojeg je pokušavao doći jer je dobro poznavao teren i znao je kuda treba ići. To je bila noć, bilo je hladno, padao je snijeg i sve se odvijalo u potpunom neredu, strahu i tami”, rekao je Radošević.
U toj slici ima nečega strašno filmskog, a opet posve stvarnog i surovog. Čovjek koji zna put, koji vodi druge, koji pokušava pobjeći kroz šumu, oslanjajući se samo na vlastito poznavanje terena i na nadu da će do jutra izmaknuti smrti. Ali rat vrlo često ne lomi ljude samo mecima. Ponekad ih slomi i jedna rupa u mraku. Nedaleko od kuće iz koje je bježao, Joakim Rakovac upao je u cisternu za vodu. Bila je to rupa duboka nekoliko metara i upravo je taj pad, taj trenutak zastoja, prema svjedočanstvima, bio presudan. Izgubio je dragocjeno vrijeme. Dok je izašao van, dok je ponovno krenuo, Nijemci su mu već bili blizu. U pucnjavi je ranjen u ruku, ali je nastavio bježati s Nadom Raner, pokušavajući se domoći šume i puta koji je znao gotovo napamet.
Sat kao čitav jedan život
“On i Nada Raner nastavili su bježati prema Križnjaku, ali ona nije dobro poznavala teren kao on. U jednom trenutku on je sjeo i rekao joj da ona ide dalje prema Červaru i da se onda vrati po njega. Kad su ga kasnije tražili, pronašli su ga mrtvog”, dodao je Radošević. Taj prizor mi se urezao možda jače od svega drugoga. Ranjen čovjek koji zna da više ne može dalje, a ipak drugoj osobi govori da ide. Da se spasi. U toj kratkoj sceni stane čitava tragedija jednog života i čitava veličina jednog karaktera. Nada Raner uspjela je doći do Červara iscrpljena, promrzla i pod strahom. Trebalo je vremena da pomoć stigne natrag. Trebalo je vremena da ga pronađu. A u ratu je i sat dug kao čitav jedan život. Kad su ga konačno našli, Joakim Rakovac već je bio mrtav.
I možda je upravo zato njegova smrt toliko potresna. Ne samo zato što je poginuo, nego zato što je poginuo mlad, sa svega trideset godina, u bijegu kroz mrak, u snijegu, između sastanka i skloništa, između života koji je imao i slobode koju nije dočekao. Iza njega nisu ostali samo suborci i politička priča. Ostala je kuća. Ostala je supruga. Ostala su mala djeca. Ostalo je selo koje je pamtilo njegov glas. I tako je ostalo do danas. Memorijalna kuća to i najbolje govori.
