Bio je jedan od onih vrelih srpanjskih dana kada se i kroz zatvorene prozore automobila osjeća kako vani treperi zrak nad usijanom zemljom, a ja sam se vozila prema Svetom Petru u Šumi kada sam uz cestu, gotovo usred ničega, ugledala prizor zbog kojega sam odmah usporila. Na njivi uz cestu radio je kombajn, pokraj njega bio je traktor, a žetva je bila u punom jeku, što je danas u Istri, nažalost, prizor koji više nije toliko uobičajen da bi se samo prošlo pokraj njega. Zaustavila sam se, prišla težacima i počela razgovarati s njima, ne sluteći da ću umjesto nekoliko fotografija srpanjske žetve kući ponijeti priču koja će me vratiti desetljećima unatrag, u vrijeme kada su dolazak vršalice ili kombajna u selo, prašina, vreće pune žita i ljudi okupljeni oko gumna bili sastavni dio ljeta.
Tako sam upoznala Vitorija Prenca iz Glavice, koji mi se kroz smijeh predstavio kao „Vitorio Prenci, odnosno Viktor Prenska-Hugoti, iz Glavice, najljepšega sela u Svetom Petru, na nadmorskoj visini od 390,4 metra“, a već nakon nekoliko minuta razgovora bilo mi je jasno da sam naišla na čovjeka kojemu žetva, kombajni i vršalice nisu tek dio poljoprivrede nego gotovo zasebna životna priča.
Susret koji me vratio na gumno u Štokovcima
Kasnije sam otišla i do njegove kuće, odnosno garaže u kojoj danas čuva dvije stare vršalice, gdje mi je pokazivao njihove dijelove, objašnjavao kako rade, otvarao stare kataloge i popise te s nevjerojatnom lakoćom prelazio s uspomena na žetve iz osamdesetih na tehničke detalje stroja proizvedenog početkom 20. stoljeća. A dok sam ga slušala, vratile su mi se i moje vlastite slike iz djetinjstva. Sjetila sam se gumna kod strine Jage i barba Ive u Štokovcima, gdje se još osamdesetih godina prošlog stoljeća vršilo žito, a prašine je bilo toliko da ju je čovjek osjećao i među zubima, no nama djeci to nije značilo ništa jer smo se bacali po slami, penjali po njoj i trčali oko odraslih koji su radili. I dan danas se ta zemlja zove Gumno, iako vršidbe tamo nije bilo desetljećima.
Sjetila sam se i svog oca Dušana, koji je s nestrpljenjem čekao kombajn da dođe u selo i požanje pšenicu, a kada bi konačno stigao, trčalo se za njime s traktorom i vrećama, jer je taj dan imao posebnu težinu i neku gotovo svečanu napetost. Bio je to dan za slavlje, baš kako žetva i treba biti, a Vitorio me upravo na to podsjetio.
Kruh se ne baca kada znaš koliko je muke u njemu
Prvi je kombajn kupio 1995. godine, u vrijeme kada se na Supetaršćini još uvijek sijalo znatno više nego danas, a nije bio jedini koji ga je imao. Prisjeća se da je nekada samo on znao požnjeti petnaestak ili dvadesetak hektara, dok je u Svetom Petru istodobno radilo još nekoliko kombajna, pa bi se znalo dogoditi da se tri ili četiri stroja nađu na vrlo malom prostoru i da svaki od njih žanje nečiju malu parcelu.
„Puno se toga promijenilo, a najviše to da se danas puno manje sije. Nekada nas je u Svetom Petru bilo po tri ili četiri kombajna i znalo se dogoditi da smo svi bili u krugu od nekoliko stotina metara, a svaki je nekome žeo malu njivu. Vozio si kombajn i po tri kilometra da bi požnjeo dvije tisuće kvadrata, a tu neke velike isplativosti nije bilo. Ali ljudima si morao napraviti, jer to žito nije moglo ostati na njivi. Na kraju, bilo ono za blago ili za ljude, žito je uvijek kruh“, rekao mi je Vitorio prisjećajući se vremena kada je kombajnom obilazio čitavu Supetaršćinu.
Ne može mirno proći pokraj komadića kruha bačenog na cestu
Upravo zato, kaže, ne može mirno proći pokraj komadića kruha bačenog na cestu, jer u njemu ne vidi samo nešto što se kupi u trgovini nego čitav posao koji je prethodio toj jednoj feti.
„Kad vidim malu fetu kruha negdje bačenu, baš mi smeta. Počne me to živcirati jer znam koliko muke treba da se do nje dođe, a onome tko to nikada nije probao teško je objasniti. Mi smo godinama radili u prašini i po najvećoj vrućini, a ove godine počeli smo žeti još prije Petrova. Odmah nakon Petrova išli smo na njivu kada je bilo 36 ili 37 stupnjeva, dok su svi govorili da se treba skloniti sa sunca. Ali mi smo tada brali žito“, dodao je Vitorio, objašnjavajući mi da žetva često ne dopušta da se bira ugodnije doba dana.
Žetva se ne može odraditi kada tebi odgovara
Dok je žito još pod rosom, kombajn ne može u njivu jer će ga samo „naružiti“, kako mi objašnjava, pa se mora čekati da se dovoljno osuši, a to vrlo često znači upravo najtopliji dio dana. Nekada se tako radi pod suncem od 35 i više stupnjeva, jer žito ne pita je li čovjeku prevruće. Danas je proizvodnja, uz sve ostalo, opterećena i divljim svinjama koje ulaze u usjeve, velikim troškovima repromaterijala te činjenicom da se sve teže dolazi do bilo kakve ozbiljne računice, ali Vitorio se na sve to samo nasmije i kaže kako se oni koji su ostali uz zemlju još uvijek „ne daju“.
O pšenici govori s poštovanjem koje se danas rijetko čuje, jer on dobro zna što sve stoji iza njezina uzgoja, od sjemena i pripreme zemlje do žetve, strojeva, goriva i konačnog uroda, a upravo zbog toga mu teško pada kada vidi da se prema kruhu odnosi kao prema nečemu bezvrijednom.
Žurnada je bila ono što čovjek može izorati u jednom danu
S Vitorijem razgovor vrlo brzo prelazi s kombajna na stare mjere zemlje, pa mi tako objašnjava i što je žurnada, riječ koja se u Istri još uvijek može čuti, iako mnogi više ni ne znaju iz čega je nastala. Na Supetaršćini je, kaže, jedna žurnada oko dvije tisuće četvornih metara, a zapravo je označavala količinu zemlje koju je čovjek s kravama mogao izorati u jednom radnom danu, od jutra kada bi krenuo s blagom pa sve do večeri.
„Jedna žurnada bila je ono što si s kravama mogao izorati u jedan dan. Kod nas u srednjoj Istri računalo se oko dvije tisuće kvadrata, a kada ideš prema Bujštini, tamo su znali računati i dvije i pol tisuće. Vjerojatno su imali malo bolje blago, duže njive i manje okretanja, pa su mogli napraviti više. To su sve mjere koje su nastale iz stvarnog rada“, ispričao mi je Vitorio, prisjećajući se i zgode kada se s jednom ženom gotovo posvađao oko toga koliko zapravo ima njezina žurnada.
Makinača od šest ujutro do devet navečer
Prije kombajna, naravno, bila je vršalica, a uz nju čitav jedan rječnik koji Vitorio i danas izgovara potpuno prirodno: makina, makinača, makinati, makinač. Na vršalici je počeo raditi početkom osamdesetih godina i vrlo se precizno sjeća tempa toga posla.
„Počeo sam makinati 1981. godine i svaki se dan počinjalo u šest ujutro, a radilo se do devet navečer, dokle god se vidjelo. U jednom danu napravilo bi se sedamdeset, osamdeset, nekada i devedeset kvintala, ali uz to si stalno premještao makinu. Nije bilo da je ujutro postaviš i onda ona cijeli dan radi na jednom mjestu, nego si svakome morao doći na njegovo gumno, namjestiti je, izvršiti žito, opet je rastaviti i ići dalje. Kada to probaš, tek onda shvatiš koliko je posla bilo oko svega“, rekao mi je Vitorio dok mi je u garaži pokazivao gdje se što na staroj vršalici namještalo.
Jednu subotu, govori mi, neće nikada zaboraviti jer su u jednom jedinom danu vršalicu deset puta namještali i rastavljali, prošli kroz pet sela, a šesto odredište bila je njegova Glavica, u koju su s makinom stigli tek oko pola deset navečer. Napravili su pritom oko 90 kvintala žita, što je i danas brojka na koju je ponosan.
Kada stigne makinač, kolje se peteh
Koliko je makinač bio važan najbolje se vidi iz jedne Vitorijeve uspomene koju mi prepričava s takvim zadovoljstvom da gotovo mogu zamisliti ta seoska dvorišta i pune stolove.
„Jednom smo tri dana radili u istom selu. Prvo jutro kada sam došao, petehi su kukurikali na sve strane, drugo jutro malo manje, a treće gotovo nijedan. Ali zato si na svakoj mizi imao ili kuhano meso, ili peteha u kapuzu, ili juhu. To je bila gozba, jer makinač je bio važan čovjek. Ljudi su te čekali i lijepo te dočekivali, samo da im dođeš s makinom i izvršiš žito“, ispričao mi je Vitorio kroz smijeh, prisjećajući se vremena kada je dolazak vršalice gotovo automatski značio i bogatiji stol.
Žetva je, dakle, bila težak posao, ali istodobno i veliki društveni događaj, dan kada se okupljalo, pomagalo jedni drugima, jelo i pričalo. U tome je možda i najveća razlika između nekada i danas. Današnji kombajn uđe u njivu i u vrlo kratkom vremenu napravi ono za što su nekada trebali dani rada, vršalica, više traktora, snoplje i čitava mala vojska ljudi, pa smo dobili brzinu i učinkovitost, ali je nestao dio rituala koji je nekada išao uz žetvu.
„Tata mi je rekao: ja ti više snoplje ne pokupljam“
Vitorio je vršalicom radio sve do 1994. godine, a prijelomni trenutak dogodio se kada je njegov pokojni otac odlučio da više nema smisla nastavljati na isti način.
„Godine 1995. pokojni tata mi je rekao: ‘Vitorio, ja ti više žito neću pokupljati. Ti kupi kombajn ili zovi nekoga da ti ga požanje.’ Žita je već tada bilo sve manje, a snoplje je trebalo skupiti i dopeljati doma. Dok je bilo visoko, još je nekako išlo, ali kad bi ostalo nisko, oko šezdeset centimetara, onda je sve postajalo komplicirano. Tako smo 1994. završili s vršalicom, ja sam kupio prvi kombajn, poslije i drugi, i s kombajnom sam odradio 22 sezone“, ispričao mi je Vitorio, vraćajući se na trenutak kada je jedna era za njegovu obitelj završila.
Na Supetaršćini je nekada, prema njegovim podacima, bilo šest ili sedam vršalica, a neke su nastavile raditi i nakon što je on prešao na kombajn, otprilike do 1996. ili 1997. godine. Spominje Jopi, Dolince, Mačetu, Gljuščiće i druge dijelove Supetaršćine u kojima su makine nekoć radile gotovo svakoga ljeta. Kasnije je dio te tradicije oživljen kroz Makinaču po starinski u Svetom Petru u Šumi koji bi definitivno opet trebalo pokrenuiti da se ne zatare tradicija.
Prvu je obnovio kada „ni kokoši ne biš nasadio u nju“
Prvu staru vršalicu Vitorio je restaurirao još 1986. ili 1987. godine, a stanje u kojem ju je dobio opisuje rečenicom koja puno bolje od bilo kakvog tehničkog opisa dočarava što ga je čekalo: „Ni kokoši ne biš nasadio u nju.“ Ipak ju je obnovio, s njom radio osam godina, a onda je prodao kada je prešao na kombajn. Činilo se da je time završilo njegovo razdoblje starih strojeva, no godinama poslije jedan odlazak na makinaču njegova prijatelja ponovno je probudio staru strast.
„Kad sam ponovno vidio makinu kako radi, u meni se opet nešto zbudilo. Kupio sam jednu staru vršalicu koja je bila u jako lošem stanju i odlučio je napraviti iznova. To nije posao u kojem promijeniš dvije daske i obojiš stroj, nego sve rastaviš, jedan dio ti je ovdje, drugi ondje, moraš nabavljati materijal i ponovno složiti sve kako treba. Jednom sam računao da u jednu takvu obnovu ode oko šest stotina sati, a tu nisam računao vrijeme potrebno za nabavu svega što ti fali. Ali kroz taj rad dobiješ i znanje“, rekao mi je Vitorio dok je rukom prelazio po drvenim dijelovima jedne od dviju vršalica koje danas čuva u garaži.
Znanje se dobiva radom i strpljenjem
Vitorio zapravo i ne voli kada se o restauriranju govori kao o nečemu posebno nedostižnom. Po njegovu mišljenju, znanje dolazi kroz rad, a svaki poljoprivrednik morao je nekada znati puno više od same obrade zemlje.
„Ako za svaku sitnicu moraš pitati kovača, stolara ili nekoga drugoga da ti nešto napravi, onda teško možeš sve to delati. Naravno da ćeš neki veći posao odnijeti majstoru, ali moraš znati uzeti brusilicu, nešto popraviti i snaći se sam. To su sitna, pipava dela i treba puno strpljenja. Ne ide sve danas za sutra, pogotovo kada radiš sa strojem koji je toliko star“, dodao je Vitorio pokazujući mi sitne dijelove koji na prvi pogled izgledaju nevažno, a bez njih čitav mehanizam ne može raditi.
Restauriranje pritom nije nimalo romantičan posao kakvim se može činiti kada završena vršalica stoji na sajmu i ljudi se uz nju fotografiraju. Prašina koja se desetljećima skupljala u stroju ulazi posvuda, stari materijali nose svoje rizike, a Vitorio mi prepričava kako je jednom prilikom tijekom obnove zaradio ozbiljnu infekciju uha zbog koje je morao popiti više kura antibiotika.
Dva centimetra zbog kojih makina nije radila
Tu su zatim kvarovi koji čovjeka mogu držati budnim danima. Jedna batipaja, odnosno tresilica, uporno je udarala i nikako nije mogao otkriti zašto.
„Ima detalja koje nikada ne zaboraviš upravo zato koliko su te namučili. Jednu sam batipaju pet puta stavljao gore i skidao dolje i nikako nisam mogao pronaći gdje udara. Onda sam jedno jutro sjeo na makinu, stavio noge unutra i počeo je polako vrtjeti. Tako sam osjetio gdje zapinje, skinuo sam dio, skratio ga možda dva centimetra i ponovno stavio. Nakon toga je sve radilo. Takve te stvari prvo isprovociraju, a onda te na kraju i ojačaju“, ispričao mi je Vitorio, pokazujući upravo mjesto na stroju na kojem ga je taj kvar nekada toliko mučio.
Upravo u takvim detaljima najbolje se vidi kakav odnos ima prema tim strojevima. Nije mu dovoljno da ih očisti i postavi kao dekoraciju, nego mora razumjeti svaki njihov pokret, osovinu, tresilicu i prijenos, kako bi nakon desetljeća stajanja ponovno radile onako kako su nekada radile na istarskim gumnima. A kada o njima govori, gotovo da prestaje biti važno jesu li izrađene prije stotinu ili prije deset godina, jer ih Vitorio opisuje kao da ih poznaje osobno, sa svim njihovim manama, razlikama i sitnim ćudima.
Obnavljao ih je da rade, a ne da budu ukras
Kroz Vitorijeve je ruke tijekom godina prošlo više starih vršalica. Kaže da ih je obnovio šest, ukupno ih je imao sedam, a danas se nalaze na različitim mjestima u Istri i izvan nje, kod ljudi za koje zna da će ih čuvati.
„Meni nije bio cilj napraviti ih za “belveder”, samo da ih ljudi gledaju u muzeju. Svaka koju sam restaurirao morala je delati. Postavio sam sebi zadatak da na makinači u Glavici svake godine makinamo s drugom makinom, kao u vrijeme kada ih je bilo po cijeloj Supetaršćini. I to mi se ostvarilo. Na to sam stvarno ponosan. Malo je nezgodno sam sebe hvaliti, ali kada znaš da si spasio toliko strojeva i da je svaki ponovno radio, onda ti je ipak drago“, rekao je Vitorio, prisjećajući se makinača koje je godinama organizirao.Jedna je vršalica završila u Samoboru, druge su otišle prema Žminju, Kašćergi i drugim mjestima, a njemu je najvažnije da su ostale kod ljudi koji razumiju što imaju. Upravo ga to, govori mi, čini možda i ponosnijim od same restauracije: činjenica da strojevi koje je izvukao iz propadanja danas još postoje.
Vršalica iz 1910. godine u njegovoj garaži
Jedna od dviju vršalica koje Vitorio danas ima kod kuće posebna je i po svojoj starosti. Proizvedena je 1910. godine u Budimpešti, a u Istru je stigla 1940. godine. Prije nego što je došla do njega nalazila se nedaleko od njegova sela, u Maretićima, a Vitorio je tijekom godina uspio prikupiti poprilično podataka o tome kada su i kako slične vršalice stizale u Istru.
„Ova je napravljena 1910. u Budimpešti, a 1940. došla je iz Italije u Istru. Prema podacima koje imam, tada je stiglo još dosta takvih malih vršalica, preko agenata koji su ih prodavali po cijeloj Istri. Danas ih je, koliko sam uspio pratiti, možda još desetak ili jedanaest sačuvanih. Ova moja ostala je praktički u originalnom stanju i upravo zbog toga mi je bila još zanimljivija. Kad nešto takvo imaš pred sobom, onda te povuče da počneš istraživati odakle je došlo i tko ga je napravio“, rekao mi je Vitorio dok je u garaži listao dokumente koje je godinama skupljao.
Prema njegovim podacima, strojevi su stizali praktički po cijeloj Istri, od Umaga, Dajle i Poreča preko Rovinja i Pule do Krnice, Labinštine, Žminja, Karojbe, Nugle i Svetog Petra u Šumi, a najčešće su ih kupovali imućniji seljaci ili više članova obitelji zajedno.
Na vršalicama su ostajali kraljevi, kraljice i stare medalje
Posebnu pozornost Vitorio je tijekom restauriranja posvećivao i originalnim oznakama na vršalicama, starim tvorničkim znakovima i prikazima priznanja koja su proizvođači dobivali na tadašnjim gospodarskim i industrijskim izložbama. Na njima su se nalazili i likovi kralja i kraljice te medalje i druge oznake koje su svjedočile o ugledu proizvođača, a Vitorio ih nije želio izgubiti tijekom obnove.
„Kad nešto restauriram, meni nije cilj samo da makina dela. Važno mi je da ostane što više onoga kako je stvarno izgledala, a na njima su bile i te stare oznake i priznanja, kralj i kraljica, medalje koje je tvornica dobivala. I to sam uređivao i restaurirao jer je i to dio povijesti makine. Ako sve to makneš i ostaviš samo željezo i drvo, onda si izgubio pola priče“, rekao mi je Vitorio pokazujući mi restaurirane detalje na staroj vršalici.
Upravo ga je ta povijest strojeva dodatno uvukla u priču. Počeo je istraživati razvoj prvih mehaničkih vršalica, Hofherr-Schrantz, proizvodnju u Grazu i Budimpešti te povezivanje s britanskim Clayton & Shuttleworthom, a u starim je talijanskim popisima pronašao podatke o tisućama vršalica različitih proizvođača koje su tada radile u Italiji.
Od Graza i Budimpešte do istarskih sela
Povijest vršalice, objašnjava mi Vitorio, puno je duža nego što na prvi pogled mislimo. Prvi strojevi nisu izgledali poput ovih koje danas čuva, nego su bili puno jednostavniji, s rotacijskim bubnjem koji se pokretao ručno, a tek kasnije razvili su se veliki strojevi koje su pokretali lokomobili, odnosno parni strojevi.
„Te su vršalice imale puno dužu povijest nego što ljudi danas misle. Prvo su bile puno jednostavnije i pokretale su se ručno, a onda su došli veliki strojevi koji su već imali ozbiljan kapacitet. Poslije su se proizvodile u Grazu i Budimpešti, razvijale su se tvornice i udruživale firme jer je potražnja bila velika. Ove manje bile su dobre upravo za naš istarski teren, dok su u Italiji poslije trebali veće strojeve, pa su rabljene i reparirane dolazile k nama“, objasnio mi je Vitorio, pokazujući mi stare kataloge i zapise o pojedinim proizvođačima.
Prema podacima koje je pronašao, u Italiji je sredinom tridesetih godina bilo više od 3.500 Hofherr-Schrantzovih vršalica i gotovo tisuću strojeva Clayton & Shuttlewortha, dok su talijanski proizvođači imali čitav niz vlastitih modela. Vršalice su se razlikovale ponajprije prema širini bubnja, pa su postojale izvedbe od 60, 70, 80, 90 pa sve do 104 centimetra.
Vršalica se plaćala u volovima
Posebno ga fascinira činjenica koliko su ti strojevi nekada vrijedili. U Istru su mnoge dolazile kao rabljene i reparirane, ali ni tada nisu bile nimalo jeftine.
„To nisu bile makine koje si samo pošao kupiti. Cijena jedne kretala se otprilike od 12 do 15 tisuća tadašnjih lira, ovisno o veličini, starosti i stanju, a ljudi su često vrijednost objašnjavali kroz vole. Jedan bi rekao da je za vršalicu dao dvanaest volova, drugi petnaest, dok je traktor bio još skuplji. Zato ih nije mogao imati svatko. Najčešće bi je kupio netko tko je imao više zemlje ili bi se udružila dva kunjada, rođaci ili dobri prijatelji“, objasnio mi je Vitorio dok smo razgovarali o tome koliki je kapital takav stroj predstavljao za tadašnje istarsko selo.
Traktor je, dodaje, stajao oko 25 tisuća lira, pa nije čudno što je vlasnik vršalice bio važan čovjek i što je stroj trebalo koristiti što više kako bi se ulaganje vratilo. A kada bi sezona dobro prošla, makina nije samo otplatila samu sebe nego je obitelji mogla omogućiti nešto puno važnije.
„Te su makine školovale djecu“
Sezona je trajala gotovo dva mjeseca, a nije se vršila samo pšenica i ječam nego i različite vrste sjemenja, pa je makina imala posla od početka srpnja sve do kraja ljeta. Tko je imao dobru vršalicu i znao s njom raditi, mogao je pristojno zaraditi.
„Te su makine puno napravile za ljude. Tko je imao vršalicu, mogao je kroz sezonu dobro zaraditi. Netko bi od toga kupio komad kampanje, netko hektar zemlje, a netko bi školovao dijete. Ja kažem da su te makine odškolovale čuda doktora, inženjera, profesora, ekonomista i drugih ljudi koji su poslije nešto postali. Ako je dijete bilo bistro, trebalo ga je poslati u školu, ali nije bilo kao danas da se novac lako pronađe. Makina je u mnogim kućama upravo to omogućila“, rekao mi je Vitorio, naglašavajući da zato starije generacije prema tim strojevima nisu imale odnos kakav danas imamo prema običnom komadu mehanizacije. Bili su sentimentalno vezani uz njih jer su dobro znali koliko je ta makina radila, koliko im je zemlje pomogla kupiti i koliko je članova obitelji doslovno odhranila. A kada je ta generacija počela nestajati, nestala je i ta veza.
Malo nafte, malo slame i vršalice više nema
Vitorio mi gotovo s gorčinom opisuje kako su mnoge stare vršalice završile kada više nisu bile potrebne. Zauzimale su prostor, nisu više zarađivale, a željezo je vrijedilo nešto na otpadu.
„Kad je prošla ta sentimentalna vrijednost, mnoge su završile isto. Malo nafte, malo slame unutra, zapališ je, gori petnaest minuta, onda čekaš jedan dan da se željezo ohladi i odvezeš ga na otpad. Dobiješ nešto dinara za željezo i tu makina završi svoj životni put. Meni je bilo žao gledati da sve to propada jer znam koliko su te makine napravile. Zato mi je danas drago kada se sjetim koliko sam ih uspio spasiti“, rekao je Vitorio ozbiljnije nego prije, dok smo stajali pokraj stroja koji je takvu sudbinu izbjegao upravo zahvaljujući njemu.
Možda je upravo zato njegova garaža više od prostora u kojem stoje dva stara stroja, jer iza svakoga njihova komada drva i metala postoji sloj povijesti koji je lako mogao nestati da nije bilo ljudi poput njega.
Ono što kombajn napravi za nekoliko dana nekada se radilo dva mjeseca
Razlika između današnje žetve i nekadašnjeg makinanja gotovo je nevjerojatna. Ono što moderni kombajni danas riješe za nekoliko dana nekada se vršilo tjednima, od srpnja pa gotovo do Male Gospe, a vršalice su osim pšenice i ječma obrađivale i sjeme raznih drugih kultura.
„Danas kombajni sve požanju za osam ili deset dana, a tada se makinilo po dva mjeseca. Počinjalo se početkom srpnja, oko Dana borca kako smo nekad govorili, a završavalo oko Male Gospe. I nije bila samo pšenica, bilo je ječma i raznog sjemenja, svega se radilo. Zato su te makine napravile strašno puno posla. Kad znaš što su sve napravile i koliko su ljudi othranile, onda ti je teško gledati kako završe u vatri i na otpadu“, dodao je Vitorio, koji i danas o starim vršalicama govori gotovo kao o živim bićima.
Danas više nema dovoljno pšenice ni snoplja da bi makinače kakve je Vitorio godinama organizirao u Glavici mogle živjeti istim intenzitetom, pa njegove dvije vršalice većinu vremena stoje u garaži, a povremeno ih odveze na neku manifestaciju ili sajam gdje postanu kulisa za fotografiranje.
Žetva je i dalje dan za slavlje
No Vitoriju nije dovoljno da ljudi samo vide lijepo obnovljen stroj, jer bi volio da jednoga dana postoji prostor u kojemu bi se njegove vršalice mogle pokazati zajedno s dokumentima, starim katalozima, tvorničkim oznakama i pričama o ljudima koji su s njima radili. A kada sam iz Glavice krenula dalje, ponovno mi se pred očima vratila ona prva slika kombajna na njivi, ali i gumno kod strine Jage i barba Ive u Štokovcima, prašina i slama iz djetinjstva te moj tata Dušan koji s nestrpljenjem čeka kombajn. Vitorio me zapravo podsjetio zašto je žetva nekada bila toliko važan dan: iza svake pune vreće žita bilo je mjeseci rada, neizvjesnosti i truda, pa nije ni čudo što se dolazak makine ili kombajna u selo doživljavao gotovo kao mali blagdan.
