Cijeli njen život može se svesti na jednu sobu. Jednu sobu punu uspomena i tradicije. Sobu njene obitelji. Sobu njena srca. Soba je to koju je teta Gracijela Damijanić iz Pucići kraj mjesta Žminj uređivala godinama i još uvijek ju nadopunjava. Mala je to etnološka zbirka predmeta iz njena djetinjstva, njenih predaka i istarske težačke povijesti.
Tetu Gracijelu na Žminjštini vjerojatno svi znaju. Angažirana je na sve strane. Nema događaja, na kojoj ju nećete vidjeti. Bilo na izložbi jaslica u Žminju koje izrađuje već godinama, bilo na gastro manifestacijama gdje priprema domaću paštu. U tome je prava maherica. I svoje znanje zna tako lijepo objasniti svima onima koji žele znati više. Gušt ju je slušati. Naravno da sve zna kada je u tome čitav život. Kaže da je prvi kruh umijesila sa samo 10 godina.
Male ručice i prvi kruh
-Rekla mi je tada nona da nikad nije jela boljega kruha. Male ručice su to napravile. Tako da sam od malih nogu počela puno toga raditi. Ne samo u kući. Radila sam puno i u kampanji. Sadila krumpire, radila u vinogradu, priča nam 69-godišnja teta Gracijela na tipičnom govoru ovoga kraja u kućnoj atmosferi njenog doma. Ja, ona i Lenka pijemo odličnu tursku kavu. I slušamo s velikim zanimanjem. Teta Gracijela zna kako ugostiti i zaintrigirati svoje goste. Uz slasnu kavicu svašta smo saznale. Prije svega kakav je bio život tete Gracijele, ali i kako se nekad živjelo na Žminjštini. I to ne tako davno. Samo prije 50 godina. A opet, čini ti se da su prošla stoljeća.
– Volim sve raditi. Uživam u tome. Ne radim samo paštu ili kolače. Za gotovo svaku manifestaciju u Žminju nešto izlažem. Ili jaslice ili kaktuse. Volim raditi razne stvari s rukama i uzgajati cvijeće. I sve želim da bude originalno, priznaje nam ova domaćica. Aktivna je negdje od 2009. godine, posebno od kada je prerano ostala udovica.
Strastvena u šivanju
-Nažalost, nisam se mogla prije posvetiti svojim kreacijama, jer smo ja i suprug jako puno radili u kampanji. Nisam jednostavno imala vremena za svoje hobije. A i prije udaje nisam nikad imala previše vremena. Iako sam već tada “krala” mami konac da bih šivala. Jako sam željela biti krojačica. No, na kraju nisam upisala tu školu. Završila sam jedan tečaj koji mi je puno pomogao. Naime, kada sam završila osnovnu školu, odmah sam počela raditi jer roditelji nisu više imali novaca da me školuju. Tako da sam čitav život radila u tvornicama, priča nam Gracijela koja i dalje strastveno šiva.
I onda je sasvim slučajno počela skupljati stare stvari koje su svjedoci jednog vremena.
-Našla sam najprije ispod slame jedan stari maršan i izvukla ga van. Bilo mi je žao ga baciti. I tako je to počelo. Najprije sam svoje stare stvari izlagala u jednom kutu kuće, a onda sam poželjela sve to proširiti. I tako sada imam pun “muzej” stvari, odnosno jednu sobu koja je posvećena samo tome. Teško mi je niti reći koliko stvari ovdje držim, priznaje nam Gracijela. U njezinoj etnološkoj zbirci nalazi se jako puno predmeta koji su vezani za obradu zemlje. Tu su razne alatke i slično. Osim toga, njezina zbirka obiluje starim posuđem.
Predmeti iz rodne kuće
– Jedan tanjur ima preko 70 godina. Imamo i stare žlice od aluminija, zaimaču ili palj. Sve smo mi to u obitelji nekad koristili. Ljudi nekad nisu imali novca da si sve priušte. Moj otac je stoga puno toga sam napravio. Pa čak i cipele je znao popravljati, govori nam Gracijela na svom lijepom govoru kojega je gušt slušati. Veli da je većinu stvari spasila iz svoje stare rodne kuće u obližnjem Krajcar Brijegu.
-Ta kamena kuća je zatvorena i nažalost prepuštena zubu vremena. Vjerojatno će se brzo srušiti. U njoj su živjeli moj otac i majka, nono i nona i nas petero djece. Ja sam bila najmlađa. I baš zato sam sakupila sve te stvari koje su bile u njoj. To su uspomene na mog oca i majku, ali i moga muža i njegove roditelje. Tu je i starina od davnih predaka. U zbirci je primjerice karijola moga noneta Ivana Krajcara. Točno se sjećam kako me vozio u njoj kada sam imala 10 godina. Od drveta je i on ju je ručno napravio. Ona ima sigurno više od 100 godina. Treba samo vidjeti to kolo koje je sam izradio. Uvijek sam ju čuvala od propadanja, ističe Gracijela.
Majčina dota
Veli da je također željela sačuvati sve te stare predmete jer se netko namučio ih izraditi.
-Evo vidite ovu staru peglu. Nju je netko morao napraviti. Čak sam i ja njome peglala. U nju se stavljao ugljen. Onda se zatvorila i mahalo se njome da u nju uđe zrak. Bolje je peglala nego neke današnje moderne pegle. Kada se ugrijala, znala bi biti topla i dva dana. Naše su ju none čuvale na ognjištu ili na ploči drvene peći. Onda nisu u nju morale stavljati ugljen jer se ona blizu vatre brzo ugrijala. Ova pegla, bih rekla, ima više od 100 godina. Bila je u vlasništvu moje mame koja ju je dobila 1942. godine kao dotu od svoje majke prilikom udaje, priča nam Gracijela. I ne bi ju prodala nikome, iako je imala ponuda.
Ali nema Gracijala samo takve predmete u svom, kako ga naziva, malom muzeju. Sačuvala je ona i staru odjeću, obuću, torbice iz onog doba.
– Imam torbicu s vjenčanja moje sestre iz 1963. godine. Cijeli jedan zid pun je starih torbica iz prošlosti, govori nam dok me vodi u obilazak njene sobe. Veli da ju svatko može doći posjetiti, ali da joj se mora najaviti barem tri dana unaprijed.
Znate li što je štanjada?
Sa stropa pak vise stari lusteri.
-Kada smo preuređivali našu kuću, djeca su mi rekla da sve to pobacam. No, nisam htjela. I ti lusteri su svjedoci nekog vremena, ističe dalje pokazujući mi i kako se nekad kuhala rakija. Ali ne pokazuje mi lambik, nego, kako ona kaže, štanjadu. U njoj se kuhala rakija davnih dana – još kada joj je nono bio živ i kada je ona bila mala djevojčica. Novaca za lambik tada nije bilo.
Nekadašnji život istarske obitelji sa sela
Za neke predmete čak ni ne zna kako se zovu. Poput primjerice alata koji se koristio za pritiskanje mošta. Ima tu svega. No, najdraže su joj uspomena na oca Slobodana i majku Anicu.
Osobna priča
– Moj je tata bio iz sela Leprinčani na Žminjštini i nakon vjenčanja došao je u kuću moje majke. Ona je znala šiti. Sama si je sašila haljinu za vjenčanje. I tu sliku čuvam ljubomorno, priča nam dalje ova vrijedna domaćica. I dalje nam pokazuje stare predmete. Svaki ima neku osobnu priču. Svaki je vezan za neku osobu iz njena života. Svaki joj izmami ili osmjeh ili suzu. Svjesna je ona da je čitav život u toj sobi. Od djetinjstva nadalje.
Sad su to uspomene na najmilije kojih odavno nema, na neki drugi način života koji je odavno nestao. I baš zato, tetu Gracijelu i njen muzej treba posjećivati. Treba se prisjećati kako je bilo u neko drugo doba. Neko koje nam sada iz ove perspektive izgleda nemogućim, drevnim, nestalim. No, nije nestalo, sve dok ga držimo u sjećanju. Baš kao što to radi teta Gracijala iz Pucići.
