Uf taj Gorski kotar. Nekad mi kao studentici nije bi toliko drag jer mi je vožnja autobusom po staroj cesti u doba, dok još u potpunosti nije bila izgrađena autocesta Rijeka-Zagreb, uvijek bila stresna. Jer Gorski kotar je uvijek imao neko iznenađenje. Ili kišu, ili snijeg, ili led, ili mećavu ili maglu. Ili sve odjednom. A kako mi vožnja autobusom i inače nije najdraža aktivnost, uvijek sam jedva čekala da prijeđemo tu dionicu.
No, kada bi počele jesenske boje i dok je vrijeme još bilo sunčano i ugodno, ipak sam se veselila toj vožnji. Kao i onoj prije samog ljeta. Divota. Krajolici s impresivnim bojama, cvijeće koje bujno pada s balkona malenih pitoresknih kućica, lijepo složeno drva za ogrjev, male crkvice na brdašcima… Vrtovi puni povrća i trajnica. Kako im samo to cvijeće uspijeva?! Zelenilo, rumenilo, žutilo. Svega je tu bilo. To je ono lice Gorskog kotara koje sam voljela.
Gorski kotar i borovnice
Ali sada se više ne bih složila s tim mojim razmišljanjima iz mladosti. Zato jer Gorski kotar je uvijek lijep upravo zbog tih svojih naglih i neobičnih vremenskih promjena. One pokazuju njegovo pravo lice i ljepotu. Ta netaknuta priroda privlači s više aspekata. Ali zato treba doći u Gorski kotar i to iskusiti. Ja predlažem bilo koje godišnje doba. Jer bilo kada se dođe, on će vas osvojiti. Ljeti svojim divnim svježim zrakom i šumama te opojnim mirisom bilja, hladnom vodom svoje Kupe i brojnih jezera. I borovnicama. Jer ljeto je njihova sezona kada je štrudla s borovnicama u Gorskom kotaru nezaobilazna poslastica. Razlog za dolazak, rekla bih.
U jesen pak kreću gljive. I lišće svih boja. A tek kada ono pada dok šećete šumom… To je zbilja poseban gušt. I slušati šume kako pjevaju. Jer pjevaju. Prava terapija i odmor od stresa. I naravno, šumu tada morate mirisati. I kada ju jednom pomirišete, taj miris jeseni nikad više nećete zaboraviti.
Uvijek je pravo vrijeme
Hajdemo sada na zimu. Nisam ljubitelj snijega ni hladnoće, ali Gorski kotar zimi… Odmah se zamislite u nekoj udobnoj drvenoj kućici uz ognjište i vani gledate snijeg. Nije ni čudno da su te kućice sve pune u prosincu, da su ih mnogi kupili za vikend-odmor. A onda opet buđenje prirode, voda, želja za aktivnostima. Gorsko cvijeće koje je tek provirilo ispod pokrova snijega. I tako smo došli do zaključka da je Gorski kotar uvijek lijep.
A kada god došli, ovisno o željama i preferencama imate što raditi. Od šetnje uz jezera, posebno Bajer u Fužinama gdje vam se stalno otvaraju novi vidici na ovo malo čarobno gorsko mjesto, do Lokvi gdje vas čekaju specijaliteti od žaba koje su simbol tog mjesta. Tu su i špilje, poput špilje Vrelo u Fužinama, slapovi poput Vira, kanjon Kamačnik, nacionalni park Risnjak, Vražji prolaz, brojne planinarske i pješačke druge staze, kašteli, odlični OPG-ovi, restorani koji nude divljač i gorske plodove, posjetiteljski centri koji zabavljaju djecu i odrasle, skrivene lokve i jezerca, mlinovi…
Osvježavajuća Kupa
A moje omiljeno mjesto u Gorskom kotaru je Brod na Kupi. Zašto? Zbog Kupe naravno. Ljeti kada se traži svježina, Kupa nudi i više od toga. Zato uživam kada se iz Delnica spuštam u tu dolinu punu zelenila iščekujući dolazak na rječicu koju vole kupači, ali i svi koje zanima aktivan odmor. Kada dođete u Brod na Kupi, nemojte se iznenaditi ako odmah vidite granični prijelaz. To je mjesto koje doslovce leži na granici i kada preplivate na drugu stranu Kupe, ili ju jednostavno prijeđete jer je plitka, evo vas u drugoj državi.
Ovdje skrećete u mjesto pored kaštela Zrinski kojemu ćemo se vratiti malo kasnije. I stižete na obalu Kupe. Lijepa tratina s visokim stablima stvara idealno mjesto za odmor. Pravi naziv ima ova šumica – Vilinski gaj. I tu možete samo sjesti i meditirati satima gledajući kako se Kupica ulijeva u Kupu ili se možete skinuti i navaliti u hladnu rijeku. Posebno je hladna Kupica. Toliko je hladna da u njoj nisam mogla držati noge. Kupa je pak sasvim druga priča. Ugodna je i hladi.
Divljina s pogledom na more
U Brodu obavezno morate i u kaštel Zrinski. Od nedavno je na kulturnoj ruti Putovima Zrinskih pa je promijenio stari postav koji je govorio o šumama Gorskog kotara i imao neobičnu zbirku prepariranih egzotičnih životinja u potkrovlju. U njemu je sada novi postav – stalni muzejski postav »Divljina s pogledom na more« i Interpretacijski centar Kulturno-turističke rute Putovima Frankopana.
Oduševit će i klince i one odrasle. Odrasle će sigurno nešto više zanimati o kaštelu i na koji su način Frankopani i Zrinski vezani uz ovaj kraj što mogu vidjeti u prizemlju kaštela. Ostatak kaštela posvećen je prirodi i divljini Gorskog kotara na način da prikazuje i biljke i životinje, a dok se penjete kaštelom shvatit ćete da šetnja nalikuje planinarenju, odnosno penjanju na planinu. Na kraju u potkrovlju dolazite do oblaka i neba. Naravno, sve je puno multimedije.
Zrinski i Frankopani
Inače, kaštel je sagrađen najprije u drvetu, i to u 15. stoljeću. Naslijedivši ovaj posjed, na njegovim je temeljima 1651. godine knez Petar Zrinski podigao novo zdanje, želeći ojačati obranu doline od prodora Osmanlija. Posebnost tadašnjega utvrđenoga grada bila su tri tajna podzemna prolaza koji su služili za bijeg u nuždi, a izlazi su im bili − u središtu župne crkve, na obali rijeke Kupe i u spilji Vučja jama. Pretpostavlja se da je u prvoj polovici 18. stoljeća kaštel temeljito obnovljen i nadograđen za jedan kat.
Tko želi napraviti povijesnu poveznicu s Frankopanima i Zrinskima morat će do još nekoliko lokacija gdje su u Gorskom kotaru imali svoje kaštele i posjede. To je dvorac Zrinskih u Čabru, zatim dvorac Severin u Severinu na Kupi, manastir Gomirje te dvorac Stara Sušica. Nedaleko ovog dvorca možete posjetiti još jedan posjetiteljski centar – Velike zvijeri.
Lynx and Fox by Jelena
Kada se iz Broda na Kupi vraćate u Delnice, možete i do Petehovca na štrudlu ili neki drugi slasni specijalitet goranske kuhinje. Poznata vodičkinja Jelena Holenko, koja ovdje rado boravi i vodi svoje grupe u potrazi za goranskim čarima, voli iz svojih Delnica pješke doći na to brdo od kuda se širi fantastičan pogled na najveći goranski grad te uživati u dobrom društvu. Jer ovdje je sve tako opušteno. Jelena će vam rado organizirati razne ture u kojima ćete upoznati goranski svijet, a i dobro se nasmijati. Jer Jelena je puna duha i humora, zaraznog osmjeha i šala koji će u tren i najgori dan pretvoriti u najbolji. Potražite je na Facebooku kao Lynx and Fox (ris i lisica u prijevodu). Nećete zažaliti.
E sada. Kuda dalje. Pa jezera vam uopće ne bi bila loš izbor. Čak štoviše, oduševit ćete se. Tko voli pomalo “gradsku” šetnju, odlična mu je šetnica uz jezero Bajer u pitoresknim Fužinama koje su uistinu pravi turistički biser našeg gorja. Malo je to mjesto koje je po turizmu poznato još od 19. stoljeća. Stoga nas ne čudi da je i danas ovo mjesto poznato po dobrim restoranima i konobama. Još 1874. godinu u Fužine su došli prvi gosti na izlete posebnim vlakovima iz Sušaka, Rijeke i okolnih primorskih naselja. Mjesto se razvilo uz Karolinskoj cesti iz 18. stoljeća pa su ovdje bili konaci i odmorišta za karavane.
Fužine ili Lokve, pitanje je sad?
Lijepa staza vodi uz jezero Bajer i nastavlja se dalje do Lepenice. Inače, oko Fužina su tri jezera, a sva tri akumulacijska – Bajer, Lepenica i Potkoš. Iako, tko bi to danas rekao kada su tako lijepo uklopljena u okoliš. Uz Bajer je i mnoštvo barova koji rade posebno ljeti, ima puno odmorišta i igrališta za djecu. Nešto malo dalje nalazi se i poznata špilja Vrelo.
Špilja je otkrivena pedesetih godina 20. stoljeća kod gradnje jezera Bajer. Dugačka je 300 metara i specifična po tome što kroz koju protječe podzemna voda. Iako nije dugačka, u njoj možete provesti jako puno vremena diveći se ljepotama podzemlja. Kroz nju vodi lijepa staza koja je pogodna i za osobe sa slabijom pokretljivošću. I prije nego uđete, dobro se obucite. Jer temperatura je ugodna – podzemna s 8 stupnjeva Celzijevih. Oduševit će vas brojni ukrasi, posebno stalaktiti čija se starost procjenjuje na 500 do 600 tisuća godina. Ako te dovoljno maštoviti, vidjet ćete razne figure.
Divljač i med
Fužine su uvijek i nezaobilazno mjesto za nešto dobro pojesti. Tu su konoba Volta i hotel Bitoraj sa svojim restoranom koji se nadaleko hvali. Ima i zašto. Bitoraj ima odlične tanjure koji nude specijalitete divljači i plodova gorja. Isprobajte. Od gljiva, do žaba i divljači. A tek ukusna juha od hrena. Po tome su posebno poznati. Bitoraj vodi sada već poznata ugostiteljska obitelj Kauzlarić, i to od 2008. godine. I da, med. Gorski kotar je raj za pčelare. I zato morate kušati njihov med. Posebno medun. On je ipak vrh kada govorimo o pčelinjim proizvodima ovog kraja.
A za one koji ne žele biti u nekom mjestu uz jezero, ali žele biti uz jezero – pravac Lokve. Da, pogađate. Mjesto poznato po žabama. Ovdje možete kušati žablje krake ili doći na Žabarsku noć i sudjelovati u neobičnom žabljem natjecanju. I tako od 1975. godine. Nekad je u Lokvama bio i “muzej” žaba, odnosno privatna zbirka žaba gdje ste mogli vidjeti razne figurice ove male životinje koja je zaštitni znak Lokvi. Vratit će se, čujemo od Jelene.
Žestoko i fino kod Vida Arbanasa
Lokve imaju sada uređenu i lijepu drvenu plažu pa je ljeti pravi mamac za kupače. Tu je i splav kojom možete obići jezero, a uvijek možete i pješice. Taj me izlet tek čeka. A kada ste u Lokvama, nemojte nikako zaobići Kuću prirode Kotač Vida Arbanasa i njegove supruge Mire. Poznati su po proizvodnji likera i žestokih pića od raznih treba s ovog područja, a jedna degustacija u ovoj kući otvorit će vam skroz neke druge vidike. Jer Vid će vas ne samo lijepo ugostiti, nego će vam u detalj objasniti kada se pije koje piće i kako u njemu uživati. Uz ova pića, Vid nam je ponudio i malo iznenađenje – pohane žabe. Baš kako se i očekuje od dobrog domaćina ovog mjesta poznatog baš po žabama.
Inače, Vid je svoj projekt Kuća prirode pokrenuo još 1996., a otvorena je tek 2011. godina. U ovoj kući osim što možete probati razna pića, za koja Vid kaže da imaju i ljekovita svojstva, možete pogledati i stalni izložbeni prostor uglavnom vezan uz povijest Lujzinske ceste. Ta je povijestan cesta kao i Karolina povezala Gorski kotar s morem s jedne strane te gradovima na kontinentu s druge strane.
Povijesne ceste
Lujzijana je spajala Karlovac s Rijekom te je dugačka 136 kilometara, a građena je od 1803. do 1811. godine u fazama. U svoje je doba slovila kao jedna od najmodernijih cesta Habsburške Monarhije te jedna od najljepših u Europi. Rijeku i Karlovac povezivala je preko Grobničkog polja, Kamenjaka, Gornjeg Jelenja, Lokava, Delnica, Kupjaka, Skrada, Stubice, Severina na Kupi, Netretića i Stativa. S druge strane Karolina je bila prva cesta koja je spajala kontinentalnu Hrvatsku i Rijeku, odnosno Bakar, i to na ruti Karlovac, Dubovac, Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Vrbovsko, Ravna Gora, Stari Laz, Mrkopalj, Fužine, Zlobin, Meja. Građena je od 1726. do 1732. godine, a bila je dugačka oko 105 kilometara.
Svakako kada ste u Gorskom kotaru proći ćete ovim cestama, a kada se njima vozite uživajte. Jer imaju pravu povijesnu vrijednost koju treba dodatno valorizirati. A sada tri prirodne atrakcije, prava poslastica za one željne aktivnijeg odmora. Prva je nacionalni park Risnjak. Odlično mjesto kako za iskusne planirane, tako i za obitelji s malom djecom koji jednostavno mogu uživati u goranskoj prirodi na poučnoj stazi Leska.
Poslastice za ljubitelje aktivnog odmora
Iduća poslastica su sigurno Zeleni vir i Vražji prolaz koji se doslovce skrivaju u zelenim dubinama Gorskog kotara. Lijepo uređena izletišta nude top doživljaj. Nalaze se nedaleko Skrada i čine zaštićeno područje i značajni krajobraz. Zbog svoje ljepote proglašeni su i 1962. godine posebnim geomorfološkim rezervatom. Nemojte se iznenaditi ako ovdje vidite i elektranu. Tu se naime nalazi prva hidroelektrana ovog kraja Munjara koja je sagrađena 1921. godine.
Vražji prolaz jedan od najljepših kanjona Gorskog kotara, a Zeleni vir je slap koji se “ruši” sa 70 metara visine pred špiljom te se ulijeva u obližnji potok. Tu na listu stavite i Kamačnik kraj Vrboskog. Također se radi o zaštićenom krajoliku. Uz potočić je sagrađen 1961. godine pješački put te divni drveni mostići. Tko god dođe, neće požaliti. Kao što neće požaliti kada dođe u ovu regiju koja spaja more i kontinent. Tako nam je blizu da nekad to brzo zaboravimo. Zato moramo stalno podsjećati da je Gorski kotar uistinu pravi biser za odmor duše i tijela, i to čitave godine.
