Magla se u dolini Mirne ne spušta naglo. Najprije se uhvati za rubove polja, zatim uđe među stabla, pa proguta cestu prema Livadama, krošnje, stare rukavce vode i sve ono što se u toj vlažnoj nizini još vidi samo u obrisima. Motovun tada ostaje iznad nje kao grad na otoku, a šuma ispod njega postaje jedan od najmoćnijih prizora Istre. Upravo se ovdje stvaraju neke od najmističnijih istarskih fotografija. Bijela magla, tamni hrastovi, rijeka koja se ne pokazuje uvijek, ali se osjeća, i grad koji izranja iznad doline kao da pluta. No ta slika, koliko god bila lijepa, samo je površina.
Karakter Motovunske šume pokušali smo shvatiti u obilasku sa šumarima Christianom Gallom i Nevenom Degmečićem. Obojica su s ovom šumom povezani duboko i svakodnevno. Ne govore o njoj kao o zelenoj kulisi ispod Motovuna, nego kao o prostoru koji ima slojeve, o šumi koju se čita iz starih karata, šumarskih programa, arhivskih zapisa, promijenjenih tokova vode i stabala koja pamte više nego što na prvi pogled pokazuju. Christian i Neven znaju njezine prijelaze, njezine grede, niže i bare, mjesta gdje se voda dulje zadržava, dijelove gdje je nekad rasla kvalitetna hrastova šuma, površine koje su u 20. stoljeću mijenjane topolama i prostore na kojima se danas ponovno sadi hrast lužnjak. U njihovoj priči Motovunska šuma nije samo prirodna znamenitost. Ona je velika istarska arhiva na otvorenom.
Rijeka kojom se dolazilo u unutrašnjost Istre
Christian tu arhivu istražuje godinama. O Motovunskoj šumi pisao je kao šumar, kroničar i istraživač njezinih povijesnih slojeva, a s Josipom Hrkom objavio je i knjigu “Motovunska šuma i tartuf, priča o dva istarska dragulja”. Bavio se i Josefom Resselom, plemenitim šumarom i izumiteljem brodskog propelera, čiji se motovunski trag prirodno uklapa u priču o šumi, drvu i brodogradnji. Zato se obilazak s Gallom ne zaustavlja na onome što se vidi pod krošnjama. On se stalno vraća starim kartama, međašima, vodnim kanalima, venecijanskim dokumentima i ljudima koji su u ovoj šumi ostavili trag.
A priča o Motovunskoj šumi ne počinje samo u šumi. Počinje i na vodi. Mirna je stoljećima bila više od rijeke koja prolazi kroz dolinu. Bila je put, granica, veza s morem, prostor trgovine i kretanja. Prema legendi, njezinim su vodama još 1200. godine prije Krista plovili mitski Jazon i argonauti. Legenda je, naravno, legenda, ali govori koliko je duboko u imaginariju ovoga prostora Mirna povezana s putovanjem i morem. U antici je Antenal, na ušću Mirne, bio važna luka i prometno čvorište. Ondje su se susretali morski i kopneni putovi, a sve do srednjeg vijeka Antenal je bio jedna od većih luka sjevernog Jadrana. Prema zapisima novigradskog biskupa Giacoma Filippa Tommasinija, ondje se znalo odmarati i po pedeset brodova raznih zastava.
Šuma svetog Marka
Sama Mirna bila je plovna do Ponte Portona, mjesta gdje je rimska Via Flavia prelazila rijeku, a ovisno o vodostaju i dalje prema Motovunu i Istarskim toplicama. U vrijeme Venecije plovilo se do Livada, a još 1631. godine izrađena je studija koja je razmatrala mogućnost osiguranja plovnosti sve do Buzeta. Danas je teško zamisliti da je ta rijeka, koja se mjestimice doima tiho i povučeno, nekada bila prometni put prema unutrašnjosti Istre. No bez Mirne nema ni Motovunske šume. Ona joj je donosila vodu, nanosila tlo, mijenjala rubove i stvarala uvjete u kojima su rasli hrast, jasen, grab, joha, vrba i domaća topola.
U starim se papirima Motovunska šuma pojavljuje pod imenom Šuma svetog Marka, Bosco di San Marco. Nije to slučajno. U vrijeme Venecije ova je šuma bila pod posebnom pažnjom jer je njezin hrast hranio brodogradnju. Dok danas u nju ulazimo zbog tišine, tartufa, fotografija ili šetnje, Venecija ju je gledala drukčije. Kao izvor drva za brodove, kao strateški prostor i kao šumu koju treba strogo čuvati.
Tri puta omeđena kamenim međašima
Motovunska šuma spada među šume s najdužom dokumentiranom tradicijom organiziranog gospodarenja na ovom području. Od kraja 13. do kraja 18. stoljeća njome je gospodarila Mletačka Republika. Zbog njezine važnosti za izgradnju venecijanskih kuća i mletačke flote poduzimani su i melioracijski zahvati kako bi se iz šume odvodio višak vode. Koliko je bila važna, najbolje pokazuje podatak da je triput omeđena kamenim međašima, 1304., 1566. i 1779. godine. Ti su međaši i danas jedan od najopipljivijih tragova stare šumske povijesti. Negdje vire tek nekoliko centimetara iz zemlje, a negdje se vide gotovo do metra visine. Ta razlika govori i o velikoj količini materijala koji su Mirna i Butoniga stoljećima nanosile i taložile u šumi.
U obilasku sa šumarima stari se papiri stalno vraćaju u razgovor. Karte, programi, razglednice, fotografije, arhivski dokumenti. Motovunska šuma postoji u današnjem pejzažu, ali i na starim prikazima koji pokazuju gdje je nekad sezala, kako je izgledao tok Mirne, gdje su bili rubovi šume i što se u kojem razdoblju s njom planiralo. “Nekad se ova šuma uzgajala na sasvim drukčijim principima”, objašnjava Christian . “Danas je u modernom šumarstvu cilj dobiti visoko, vitko i pravilno deblo, sa što manje grana, jer se tako proizvodi kvalitetna građa. Ali za brodove je vrijedilo nešto drugo. Njima su trebala stabla velikih krošnji i debelih, savinutih grana, jer se od prirodno zakrivljenog drva mogao dobiti oblik koji je brodogradnji trebao.”
Drvo za brodove
U vremenu kada nije bilo današnjih tehnologija savijanja drva, prirodni oblik stabla bio je dragocjen. Ono što bi se danas možda činilo nepravilnim, tada je bilo prednost. Grana koja se savila pod pravim kutom, deblo koje nije raslo savršeno ravno, krošnja koja je nosila snažne zakrivljene dijelove. Sve je to moglo završiti u brodskoj konstrukciji.“Prije sječe stabla su se označavala”, govori Gallo. “Postojali su crteži na kojima je svako posebno stablo bilo prikazano i na njemu se već skiciralo koji će se dijelovi upotrebljavati. Danas nam to zvuči neobično, ali tada nije bilo lako zakriviti drvo kao što je to moguće danas. Zato su se preferirala stabla s velikim krošnjama i savinutim granama, pa su se ona i namjerno tako uzgajala.”
Tu se Motovunska šuma prestaje doimati kao miran krajolik. Postaje dio pomorske povijesti. Hrastovi koji su rasli uz Mirnu bili su povezani s Arsenalom, galijama, veslima, jarbolima i morem. Iako ukorijenjena u unutrašnjosti Istre, ova je šuma stoljećima gledala prema Veneciji.
Šuma, brodovi i Veli Jože
Upravo se na tom mjestu, između šume i brodova, prirodno otvara i priča o Velom Joži. Nazorov div nije povijesna osoba, nego književni lik, ali njegova je priča duboko urasla u Motovun i njegovu okolicu. U “Velom Joži” Motovunska šuma nije samo pozadina. Ona je prostor rada, težine, iskorištavanja i snage. Nazor u pripovijetki spominje Motovunsku šumu kao izvor vesala, motki, kopalja i drva. Div Jože potreban je upravo zato što netko mora raditi u šumi, vući, nositi, pomagati u poslovima koji su hranili grad i mletačku vlast. Zato je veza između Velog Jože i Motovunske šume više od turističkog motiva. Ona je simbolična i vrlo snažna. U liku diva sažeta je slika Istre koja radi za tuđe gospodare, ali i slika šume iz koje se crpi golema snaga.
U priči o Motovunskoj šumi ta veza dobro funkcionira jer otkriva još jedan sloj njezine povijesti. Venecija je u njoj vidjela drvo za brodove. Šumari danas u njoj vide rijedak prirodni sustav koji treba čuvati i obnavljati. Nazor je u njoj vidio pozornicu za priču o istarskom divu, njegovoj snazi i njegovu potisnutom buntu. Tako se u jednoj šumi susreću arhiv i književnost. Stari mletački papiri, šumarski programi, Resselova tehnička imaginacija i Veli Jože, koji iz fikcije i dalje hoda dolinom Mirne.
Resselov motovunski trag
Motovunska šuma ima još jednog velikog povijesnog stanara, Josefa Ressela. Široj javnosti poznat je kao izumitelj brodskog propelera, ali prije svega bio je šumar. Upravo je to ono što ga prirodno povezuje s ovom pričom. Ressel nije do brodova došao samo iz radionice i tehničkog nacrta. Do njih je došao i kroz šumu. U 19. stoljeću, nakon Venecije, šumom počinje upravljati Austrija, a Ressel u toj povijesti ima važnu ulogu. Živio je i radio u Motovunu, u vremenu kada se drvo još uvijek promatralo kao ključni materijal mornarice. Bavio se i obnovom zapuštenih kanala u šumi, što ga čvrsto veže uz stvarni život Motovunske šume, a ne samo uz širu priču o izumu brodskog propelera.
Ako je venecijansko razdoblje Motovunsku šumu vezalo uz galije i hrastove za brodogradnju, Resselovo vrijeme otvara novo poglavlje. Poglavlje parobroda, tehničkih izuma, uređenja šuma i modernije plovidbe. Zato je Ressel u motovunskoj priči mnogo više od usputne biografske zanimljivosti. On povezuje šumu i more, hrast i propeler, Motovun i Trst, staro šumarsko znanje i industrijsko doba. U njemu se vidi kako je ova šuma mogla oblikovati način razmišljanja čovjeka koji je razumio i drvo i brod.
Šuma koja se smanjivala
Christian Gallo Resselom se posebno bavio i o njemu pisao, promatrajući ga ne samo kao izumitelja nego prije svega kao šumara. Upravo je to za Motovunsku šumu ključno. Resselov život ovdje ne treba čitati samo kroz poznati izum brodskog propelera, nego i kroz posao čovjeka koji je razumio šumu, vodu, kanale i važnost kvalitetnog drva za mornaricu. U toj vezi šume i broda, Motovuna i Trsta, hrasta i propelera, otvara se jedan od najzanimljivijih povijesnih slojeva cijele priče.
Na starim se papirima vidi da šuma nije bila statična. Mijenjale su je države, režimi, gospodarske potrebe i vodni zahvati. Bila je venecijanska Šuma svetog Marka, zatim prostor austrijskog šumarstva, kasnije šuma u kojoj se u vrijeme Italije i Jugoslavije sadila euroamerička topola, a u jednom se trenutku čak ozbiljno razmišljalo o tome da se velik dio iskrči za poljoprivredu. Neven Degmečić podsjeća koliko se njezina površina promijenila. “U zadnjih šezdesetak godina, okvirno nakon Drugog svjetskog rata, oko 250 hektara otišlo je za potrebe poljoprivrede. Za akumulacijsko jezero Butoniga posječeno je oko 75 hektara najkvalitetnije hrastove šume. Dio površina izgubljen je i zbog cesta, kanala, vodovoda i druge infrastrukture. Zato nije realno očekivati da ćemo se vratiti na nekadašnju površinu, ali ono što je ostalo mora se čuvati i obnavljati.”
Krčenje šume
Jedna od najdramatičnijih epizoda dogodila se 1960-ih godina, kada se razmišljalo o tome da se velik dio Motovunske šume pretvori u poljoprivredno zemljište. “Bila je intencija da se praktički Motovunska šuma iskrči”, kaže Degmečić. “Takva je tada bila klima i zato se prvi dio šume, oko 270 hektara, zaštitio kao posebni rezervat šumske vegetacije. Ideja je bila da se, ako će se već sve drugo krčiti, barem nešto sačuva. Pokazalo se da je to bilo dobro, jer se od velikog krčenja kasnije ipak odustalo.” Na kraju se pokazalo da šuma nije samo emocionalno vrijedna, nego i tvrdoglava. Vlažno nizinsko tlo nije se lako dalo pretvoriti u poljoprivredu.
“Lako je bilo posjeći stabla, ali trebalo je izvaditi panjeve i pripremiti tlo za poljoprivredu. To je bilo skupo i zahtjevno, pa se od dijela planova odustalo. Na nekim se površinama vegetacija kasnije i sama počela vraćati. Ali to više nije ona ista, kvalitetna stara šuma. Treba vremena da se ponovno dovede u dobru kondiciju.”
Poseban rezervat šumske vegetacije
Pritisci na šumu nastavili su se i nakon Drugog svjetskog rata. Radovi na uređenju korita Mirne i Butonige, izgradnja akumulacije Butoniga i planovi za poljoprivredno korištenje zemljišta doveli su do krčenja velikih površina šume. U dokumentima se navodi oko 440 hektara izgubljene šume. Dio Motovunske šume zaštićen je 1964. godine kao posebni rezervat šumske vegetacije, upravo zato što je riječ o jednom od posljednjih ostataka mediteranskih nizinskih poplavnih šuma. Danas je cijelo područje uključeno u ekološku mrežu.
Jedan od najzanimljivijih slojeva te povijesti vidi se u topolama. One su danas u Motovunskoj šumi pomalo znak vremena koje je vjerovalo u brzinu, industriju i jednostavna rješenja. U doba Italije šumari pišu program gospodarenja za razdoblje od 1933. do 1942. godine, a upravo tada počinje podizanje kultura topola. Taj se trend nastavlja i kasnije.
Stoljeće topola
Euroameričke topole bile su praktične jer su brzo rasle i brzo davale drvnu masu. U usporedbi s hrastom, koji traži desetljeća i stoljeća, topola je djelovala gotovo moderno, brzo, korisno i predvidljivo. No šuma nije samo zbroj drvne mase. Kada se autohtona vegetacija zamijeni jednom vrstom koja prirodno ne pripada tom prostoru, šuma promijeni svoj karakter. Promijeni se svjetlo, podstojna vegetacija, ritam obnove, odnos prema vodi i sposobnost sustava da se sam nosi s bolestima i poremećajima.
Gallo objašnjava da se danas radi upravo suprotan posao od onoga koji je obilježio veći dio 20. stoljeća. “Bio je trend sadnje brzorastućih listača, a to su bile topole. U jednom trenutku krenulo se sa sječom autohtone vegetacije, dakle sjekli su se hrast i druge vrste kako bi se podizale kulture topola. Te su topole bile euroamerički hibridi, a ne domaća topola koja ovdje prirodno pripada. Danas radimo upravo obrnuto. Uklanjamo stare kulture topola i vraćamo hrast lužnjak i druge autohtone vrste.”
Vraćanje izvoru
Neven Degmečić topolu objašnjava kao odluku svoga vremena. Nije ona došla slučajno, nego zato što je odgovarala gospodarskoj logici razdoblja u kojem se tražilo brzo drvo. Problem je u tome što prirodna šuma ne funkcionira po logici kratkog roka. “Topola je brzorastuća vrsta. Za tridesetak godina imate zrelo stablo, dok hrastu lužnjaku treba više od stotinu godina da dođe do svoje pune zrelosti i kvalitete. U industrijskom smislu to je tada bilo privlačno, jer se tražila brza drvna masa. Ali danas su se kriteriji promijenili i cilj nam je vratiti ono što je Motovunska šuma izvorno bila.”
Na terenu je taj povratak često vizualno nezahvalan. Stara topola, velika i visoka, za prolaznika izgleda kao prava šuma. Kada se ukloni, a na njezino mjesto dođu mlade sadnice, prostor se otvori i djeluje ogoljeno. Upravo tu, kaže Gallo, nastaje najveći nesporazum između šumarskog vremena i ljudskog pogleda.
Hrast koji se vraća iz vlastitog žira
Ljudi šumu često doživljavaju kroz volumen. Ako je stablo veliko, ako se krošnja nadvija visoko i ako čovjek mora podignuti glavu, onda to doživljava kao šumu. Mlada sadnica, makar bila početak prirodnijeg i dugoročnijeg sustava, još ne izaziva isti osjećaj. Zato obnova na prvi pogled može izgledati kao gubitak, iako je zapravo pokušaj povratka. Ako su topole bile znak brzog 20. stoljeća, hrast lužnjak je znak sporog vremena Motovunske šume. On je njezina povijesna vrsta, njezina brodograđevna memorija i jedna od ključnih niti koja povezuje Veneciju, Ressela, stare karte i današnju obnovu.
No hrast koji se danas sadi u Motovunskoj šumi nije bilo koji hrast. Šumari posebno naglašavaju da ova šuma ima svoju populaciju hrasta lužnjaka, svoj lokalni genetski bazen. Zbog toga se žir skuplja upravo ovdje, u Motovunskoj šumi, u njezinoj sjemenskoj sastojini, a zatim se iz njega uzgajaju sadnice koje se vraćaju u isto područje. “Motovunska šuma i hrast lužnjak ovdje su svoj genetski bazen, svoja populacija”, govori Gallo. “Zato imamo sjemensku sastojinu u kojoj sakupljamo žir, a iz tog žira proizvodimo sadnice. Ne mogu nam doći ni žir ni sadnice iz drugih dijelova Hrvatske ili bilo odakle drugdje. Sve što sadimo ovdje proizvedeno je iz žira s područja Motovunske šume.”
Ništa se ne vraća preko noći
U toj rečenici ima gotovo kružne logike. Šuma sama sebi daje budućnost. Njezin se žir pokupi, njeguje u rasadniku, vraća u vlažno tlo doline Mirne i ondje ponovno počinje ciklus. Ono što izvana izgleda kao obična sadnja, zapravo je pokušaj da se očuva lokalna memorija vrste. Hrast lužnjak, međutim, nije jednostavan. On traži pravo mjesto. U Motovunskoj šumi presudne su male visinske razlike koje posjetitelj često ni ne primijeti. Na dijelovima koji su malo viši, takozvanim gredama, hrast i grab imaju bolje uvjete. Niže, ondje gdje se voda dulje zadržava, prirodnije dolazi jasen. U najvlažnijim dijelovima pojavljuju se joha, vrba i domaća topola.
“Razlika od samo pola metra visine na terenu već mijenja stanišne uvjete i vrste koje ondje mogu rasti”, objašnjava Gallo. “Sve je ovdje vlažno, ali na najvišim dijelovima nizinske šume, koje zovemo grede, rastu hrast lužnjak i obični grab. Niže, gdje se voda malo više zadržava, prirodnije dolazi jasen. A u barama, gdje se voda najduže zadržava, dolaze joha, vrba i domaća topola.” Zato obnova hrasta nije jednostavno sadimo hrast posvuda. Ona traži čitanje terena, poznavanje vode i strpljenje. U toj se šumi ništa ne vraća preko noći.
Jasen tiha drama današnje šume
Dok se javnosti najčešće govori o hrastu i topolama, jedan od najvećih problema današnje Motovunske šume događa se na jasenu. Poljski jasen dugo je izgledao kao vrsta koja se dobro snalazi u vlažnim dijelovima šume. U nekim je razdobljima čak preuzeo veći udio u sastavu šume. No posljednjih godina suočava se s ozbiljnom bolešću. Riječ je o patogenoj gljivi koja napada jasen u svim dobnim stadijima. To je ono što šumare posebno zabrinjava. Neke bolesti pogađaju samo starija stabla ili samo oslabljene sastojine. Ova napada i mlado i staro.
“Nažalost, ta gljiva napada jasen svih dobi”, kaže Gallo. “Neke bolesti napadaju samo starije sastojine, ali ova napada i najmlađe sadnice i odrasla stabla. U Hrvatskoj je zabilježena oko 2009. ili 2010. godine, a Motovunska šuma bila je uključena u monitoring već 2012. U početku je to bilo sporadično, a danas se bolest jako proširila.” Degmečić opisuje da se bolest ne čita uvijek odmah iz krošnje. Ponekad stablo još izvana djeluje dobro, ali se problem već vidi niže, u zoni korijena, ili na suhim vrhovima grana. To je tiha promjena, bez velikog spektakla, ali s ozbiljnim posljedicama.
Složena obnova šume
“Stablo izvana ponekad može izgledati relativno dobro, ali kod korijena se vidi da počinje odumiranje. Pri vrhu se pojavljuju suhe grane, a onda se sušenje širi. Zadnjih pet godina mi se velikim dijelom bavimo sanitarnom sječom i konverzijom. Klasične redovne radove gotovo i ne stižemo raditi, jer se stalno bavimo posljedicama sušenja.” Zbog jasena priča o obnovi postaje još složenija. Nije dovoljno ukloniti topole i vratiti hrast. Šuma se istodobno mora prilagođavati bolesti koja mijenja odnos među vrstama. Ondje gdje bi prirodno jasen imao svoju ulogu, sada se otvara pitanje što će ga zamijeniti i koliko se hrast može proširiti.
Gallo pritom ostaje oprezan. Hrast se nameće kao najvažnija vrsta budućnosti, ali Motovunska šuma ne dopušta jednostavna rješenja. “Evidentno je da nećemo saditi jasen ondje gdje znamo da nema smisla. Hrast se nameće kao rješenje, ali ni on ne ide na svako stanište. Priroda će odigrati svoje. Negdje će doći više johe, negdje više vrbe, negdje domaća topola. Mi se nadamo da ćemo najveći dio moći usmjeriti prema hrastu lužnjaku, ali konačnu ravnotežu uvijek određuje teren.” Tu se vidi razlika između plana i šume. Plan može odrediti smjer, ali tlo, voda i bolest određuju koliko će se taj smjer moći ostvariti.
Mirna koja je promijenila šumu
Motovunska šuma ne može se razumjeti bez Mirne. Rijeka joj je dala oblik, vlagu i ritam. No u 20. stoljeću taj je odnos duboko promijenjen. Izmještanje Mirne iz njezina prirodnog toka u kanal uz cestu, na potezu od Istarskih toplica do Ponte Portona, dovršeno je 1971. godine. Time je bitno smanjen rizik od poplava u nizinskom dijelu toka, ali je prirodni vodni režim u Motovunskoj šumi ozbiljno narušen.
Staro korito Mirne, koje je nekada krivudalo kroz šumu, donosilo potrebnu vodu i odnosilo višak, danas je uglavnom bez vode. Isprekidano je prometnicama i više ne funkcionira kao prirodna cjelina. Protočnost odvodnih kanala se smanjila, a na dijelu područja pojavilo se zamočvarivanje. Sve je to postupno mijenjalo strukturu i funkciju šumskih staništa. Danas se ponovno govori o povezivanju starog korita Mirne u funkcionalnu cjelinu. To ne znači povratak u neku idealiziranu prošlost, jer kanalizirana Mirna ostaje dio krajolika. Ali za šumu bi i djelomičan povratak starog vodnog režima mogao biti važan.
Tartufi i topla voda
“Glavni cilj je spojiti staro korito u funkcionalnu cijelinu. To će puno značiti za šumu, jer je kratkotrajno plavljenje dobro i za hrast lužnjak. Voda, naravno, ne smije ležati tjednima ili mjesecima, ali kratki val poplave koji dođe i brzo se povuče prirodan je za ovakvu šumu. Kanalizirana Mirna ostat će, ali svako vraćanje dijela starog režima za šumu je važno.”Zato se u Motovunskoj šumi o vodi ne govori usput. Ona je njezina arhitektica. Ona odlučuje gdje će rasti hrast, gdje jasen, gdje joha, a gdje vrba.
Motovunska šuma ne bi imala današnji identitet bez tartufa. Prvi su put ovdje pronađeni 1929. godine, a s vremenom su postali važan komercijalni proizvod i jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog područja. Danas se Motovun, Livade i dolina Mirne teško mogu zamisliti bez priče o bijelom tartufu, ali ta priča nije izdvojena od šume. Ona raste iz istog tla, iste vlage, istog odnosa stabala i podzemnog svijeta. Tartuf je najpoznatiji nevidljivi plod Motovunske šume. Ne vidi se na krošnji i ne može ga se jednostavno ubrati pogledom. Traži znanje, iskustvo, pse, vrijeme i osjećaj za teren. Upravo zato se tako dobro uklapa u karakter ove šume, koja se ni sama ne otkriva odmah.
Istarske toplice kao dodatan sloj povijesti
Uz rub šume i doline Mirne nalaze se i Istarske toplice, još jedan sloj povijesti ovoga prostora. Spominje ih novigradski biskup Tommasini još u 17. stoljeću, a uz njih se veže i legenda o nesuđenoj ljubavi oprtaljskog plemića i kmetkinje Marije. Prema legendi, Marija se, braneći svoju čast, bacila sa stijene na kojoj se danas nalazi crkva svetog Stjepana. Pad je preživjela, a iz stijena na koje je pala potekla je topla voda koja i danas liječi ljude.
Prva analiza vode napravljena je u 19. stoljeću, a obitelj Gravisi, koja je posjedovala kaštel Pietrapelosu, u toplicama je izgradila lječilište koje se kasnije širilo. Tako se u neposrednoj blizini Motovunske šume ponovno susreću voda, legenda, povijest i tijelo. Rijeka, šuma i termalni izvor čine isti krajolik, samo na različite načine.
Šuma koja se ne obnavlja u jednom ljudskom životu
U obilasku s Christianom i Nevenom brzo postaje jasno da šumarsko vrijeme nije naše vrijeme. Mi gledamo sezonu, godinu, možda desetljeće. Hrast lužnjak traži stoljeće i više. Degmečić to izgovara mirno, kao činjenicu koju svaki šumar mora prihvatiti.“Hrastu treba jako dugo. Govorimo o ophodnji od oko 140 godina, što znači da mi koji danas sadimo nećemo dočekati punu zrelost tih sastojina. Ali šumarstvo tako funkcionira. Radi se za generacije koje dolaze, a ne samo za ono što ćemo mi vidjeti sutra.”
Ta rečenica možda najbolje objašnjava zašto Motovunska šuma ne trpi brze zaključke. Ono što danas izgleda kao praznina može biti početak. Ono što izgleda kao gubitak može biti obnova. Ono što izgleda kao mlada sadnica, u šumarskom vremenu već je odluka za sljedeće stoljeće. Gallo zato naglašava da se radovi ne događaju stihijski.
“Nitko od nas se ne ustaje ujutro i kaže da idemo tamo malo sjeći. Mi imamo programe koji vrijede deset godina i u njima točno stoji gdje se radi, koliko se radi i zašto se radi. Programi prolaze kroz nadležna ministarstva i tek kad dobiju sva odobrenja, možemo ih provoditi. Važno je da javnost zna da to nije stihija, nego planski posao.” Stručni jezik možda nije uvijek atraktivan, ali iza njega stoji vrlo jednostavna ideja. Šuma se mora voditi pažljivo jer se pogreške plaćaju desetljećima.
Šuma koja pamti više nego što pokazuje
Motovunska šuma na prvi pogled ne nameće svoju povijest. Nema monumentalnih zidova, nema ploča na svakom koraku, nema velikog povijesnog spektakla. Njezina je snaga tiša. Ona je u tlu, u starim tokovima Mirne, u hrastovima, u kamenim međašima, u kartama, u nazivima, u arhivskim crtežima, u Resslerovu motovunskom tragu, u činjenici da je ovdje šuma stoljećima bila povezana s brodovima. Danas, kada se iznad nje ponovno spusti magla, sve to izgleda kao jedan prizor, rijeka, šuma, Motovun i bijela dolina. Ali ispod tog prizora leži priča o Jazonu i argonautima, o Antenalu i brodovima, o Veneciji i Šumi svetog Marka, o austrijskim šumarima, o Ressleru, o hrastu, topolama, tartufima, pokušajima krčenja, zaštiti i obnovi.
“Teško ćemo vratiti neki idealni stari oblik šume”, kaže Gallo. “Neke površine izgubljene su zauvijek, zbog cesta, akumulacije i infrastrukture. Ali cilj je revitalizirati ono što imamo. Ne proizvodimo ovdje visoko vrijednu robu kao u nekim drugim šumama. Ovo je zaštićen i poseban prostor, i prema njemu se tako moramo odnositi.”Možda se zato Motovunska šuma ne može razumjeti iz jednog dolaska. Treba je gledati kroz maglu, ali i kroz stare papire. Kroz hrastove, ali i kroz brodove. Kroz Ressela, ali i kroz Velog Jožu. Kroz Mirnu, koja ju je oblikovala, i kroz ljude koji danas pokušavaju vratiti njezin prirodni ritam. Jer ova šuma nije moćna zato što je netaknuta. Moćna je zato što je preživjela mnogo.
