Na Rab sam prvi put došla još u srednjoj školi. Otada sam mu se vraćala nekoliko puta, ali uvijek sam ga nekako doživljavala kao otok koji poznajem dovoljno da znam što od njega očekivati. Stari grad, četiri zvonika, more, borovi, plaže, trajekt i ona prepoznatljiva kamena silueta koja se izdaleka gotovo nikada ne može zamijeniti s nekim drugim mjestom. Ovaj peti dolazak, na koji me doveo Rab Film Festival, bio je potpuno drukčiji. Možda zato što sam imala više vremena za lutanje između projekcija, možda zato što sam ga ovaj put gledala pažljivije, ali prvi put sam počela povezivati stvari koje su mi prije prolazile ispred očiju kao lijepa kulisa.
Rab mi je još od ranijih putovanja bio neka vrsta zamišljene granice prema sjevernom Jadranu. Kada bih iz Dalmacije putovala prema Istri, negdje oko Raba imala bih osjećaj da se Jadran mijenja. Nije to granica koju možeš nacrtati na karti, nego ona koju osjetiš u pejzažu, govoru, ljudima i ritmu mjesta. Rab nije poput otoka južnije, ali nije ni Istra, niti ga možeš jednostavno svesti na Kvarner. Ima nešto svoje, neku kombinaciju mletačkog grada, čakavskog otoka, starog crkvenog središta i vrlo specifične otočne samosvijesti. Ovaj put upravo me to počelo intrigirati.
Otok na kojem sam stalno nailazila na samostane
Najviše me, možda neočekivano, fascinirala činjenica koliko Rab ima samostana i koliko je Crkva ostavila dubok trag u njegovu prostoru. Kamo god kreneš, pojavi se neki stari samostanski kompleks, crkva, zvonik ili ostatak nekadašnje opatije. U Kamporu je franjevački samostan sv. Eufemije sa crkvom sv. Bernardina, u gradu Rabu benediktinski samostan sv. Andrije, zatim samostan sv. Antuna Opata, nekadašnji samostan sv. Justine, a u Supetarskoj Dragi stoji crkva sv. Petra uz koju je nekoć djelovala važna benediktinska opatija.
Kad sam to počela malo istraživati, sve je postalo puno jasnije. Rab nije bio samo mali otočni grad. Stoljećima je imao vlastitu biskupiju. Prvi poznati rapski biskup spominje se još u 6. stoljeću, a Rapska biskupija postojala je sve do 1828. godine, kada je ukinuta i pripojena Krčkoj biskupiji. Dakle, više od tisuću godina Rab je bio biskupsko središte, a to je ogroman dio njegova identiteta koji se i danas jasno čita u kamenu.
Samostani tada nisu bili samo mjesta molitve. Bili su veliki posjednici, gospodarska središta, mjesta obrazovanja, pismenosti i čuvanja knjiga i arhiva. Benediktinci su, primjerice, imali zemlju, vinograde, maslinike i prihode, a samostani su bili važan dio društvenog života otoka. Zato ta količina sakralne arhitekture više ne izgleda pretjerano kada shvatiš koliko je Rab u srednjem vijeku bio važan.
Četiri zvonika koja zapravo pričaju povijest grada
Naravno, Rab se najprije prepoznaje po svoja četiri zvonika. Oni su gotovo zaštitni znak grada, četiri kamene vertikale koje izgledaju kao jarboli nekog broda. Najviši i najvažniji među njima je zvonik nekadašnje katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije. On stoji odvojen od crkve i s njega se pruža pogled na cijelu staru jezgru, more i okolne uvale.Čuvar zvonika kojeg sam srela rekao mi je, s onom lokalnom sigurnošću koja ne ostavlja puno prostora raspravi, da je upravo od tamo najbolji pogled na cijeli Rab i da je taj zvonik najznačajniji za njihovo “lipo misto”. I zapravo je imao pravo. Penjanje je kratko, ali dovoljno da ti na vrhu otvori sasvim novu sliku grada. Odjednom vidiš njegovu tanku kamenu kralježnicu, krovove, zvonike, more s obje strane i cijeli taj sklad koji odozdo ne možeš doživjeti na isti način.
Šetnja starim gradom navečer meni je bila zasebno iskustvo. Kad popusti dnevna vrućina, kad se kamen ohladi, a gužva prorijedi, Rab postane gotovo meditativan. Uske ulice, prolazi, vrtovi iza zidova, zvuk koraka po kamenu i zvonici iznad svega stvaraju atmosferu koja nema puno veze s klasičnom turističkom razglednicom. Tada grad djeluje tiho, staro i nekako koncentrirano u sebe. Upravo u tim večernjim šetnjama najviše sam osjećala da ovaj grad ima slojeve koje ne možeš vidjeti ako ga samo brzo obiđeš. Današnja nekadašnja katedrala građena je na mjestu mnogo starije ranokršćanske crkve, a svoj romanički oblik dobila je u srednjem vijeku. Papa Aleksandar III. boravio je na Rabu 1177. godine, što također govori koliko je taj mali grad tada bio važan. Kad danas hodaš njegovim ulicama, lako je sve to gledati samo kao lijepu arhitekturu, ali zapravo gledaš tragove jednog nekada vrlo ozbiljnog crkvenog i političkog središta.
Rab je mletački, hrvatski, kvarnerski
Arhitektura stare jezgre snažno je mletačka. Kamene palače, bifore i trifore, grbovi plemićkih obitelji i uske ulice podsjećaju na gradove koje poznajemo iz Istre i Dalmacije pod Venecijom. Rab je stoljećima bio dio mletačkog svijeta, a stare plemićke obitelji poput Dominisa, Nimire, Galzigne, Cernotte i Zudeniga ostavile su trag u gradskim palačama, Crkvi i upravljanju komunom.
A opet, otok ima vrlo snažan hrvatski identitet. Čakavština, glagoljaška tradicija i stoljeća hrvatskog stanovništva izvan patricijskog gradskog sloja stvaraju sasvim drukčiju sliku od one koju bi čovjek možda očekivao samo gledajući arhitekturu. Upravo je to ono što mi je na Rabu zanimljivo. On nije jednoznačan. Stoljećima je bio administrativno vezan uz Dalmaciju, ali je po govoru, geografiji i svakodnevnim vezama snažno okrenut Kvarneru. S Istrom ga povezuju Venecija, čakavština, glagoljaštvo i taj stari hrvatsko-romanski kulturni sloj.
Supetarska Draga i potpuno drukčiji Rab
Prirodno Rab ima gotovo isti broj lica koliko i povijesno. Supetarska Draga mi je možda bila najveće otkriće ovog dolaska. Uvala, zeleni obronci, otočići koji izgledaju kao da plutaju nekoliko metara od obale i more koje je toliko mirno da na trenutke više podsjeća na jezero nego na otvoreni Jadran. Sve je nekako mekano i zaštićeno.
Kupanje ondje sasvim je drugačija priča od kupanja na klasičnim jadranskim stjenovitim plažama. Meni to ne smeta, dapače, volim kad se krajolik mijenja i ne tražim uvijek isti tip mora i obale. Negdje mi odgovara stijena, negdje pijesak, negdje plićina. Supetarska Draga ima tu neku sporiju, mirniju viziju kupanja, bez dramatičnih stijena i dubine odmah pod nogama. Tamo sam jela i odličnu tjesteninu sa škampima i hlapom, uz čašu žlahtine, i cijela mi je scena savršeno odgovarala mjestu. Mirna uvala, brodice, zelenilo i ručak koji traje duže nego što si planirao. Supetarska Draga nije spektakularna na prvi pogled, ali upravo je zato ostala među mjestima koja sam najviše zapamtila.
Lopar kao mali geološki svijet za sebe
A onda je tu Lopar, koji je zapravo zasebna priča. Njegov pejzaž nema puno veze ni sa zelenim dijelovima otoka ni s klasičnim vapnenačkim kršem istočne obale. Lopar je građen od mekših sedimentnih stijena, pješčenjaka, lapora i flišnih slojeva koje more, kiša i vjetar mnogo lakše troše. Zato su ondje nastali neobični erozijski oblici, jaruge, stupovi, zaobljene stijene, ogoljene padine i prostrane pješčane uvale. Upravo ti mekši slojevi stvaraju pijesak koji se taloži u brojnim zaljevima, zbog čega je Lopar poznat po pješčanim plažama koje su na Jadranu relativno rijetke.
Sahara, Ciganka, Sturič i cijeli taj dio sjevernog Raba pokazuju kako geologija može potpuno promijeniti karakter jednog otoka. Na jednom mjestu imaš crniku i borove, nekoliko kilometara dalje kamen izbičevan burom, a onda pješčane padine koje izgledaju kao da su došle s nekog drugog mora. Kupanje u Loparu sasvim je drukčija vizija kupanja. Pijesak, velike plićine, voda kroz koju možeš dugo hodati prije nego što zaplivaš. Nije to za svakoga, znam puno ljudi koji ne podnose pijesak ni plićine, ali meni je zanimljivo upravo to što Rab nudi nešto drugo. Ne mora svaka plaža biti stijena i duboko plavo more.
Nažalost, ako Lopar želiš doista upoznati, špica sezone nije idealno vrijeme. Tada zna biti prenapučen i dio njegove prirodne posebnosti potpuno se izgubi u gužvi. Ja bih se tamo puno radije vratila u lipnju ili rujnu, kada bi se taj geološki fenomen mogao doživjeti u miru.
Kalifront je potpuno drugi svijet
Rab, naravno, nije samo pijesak. Poluotok Kalifront sasvim je druga priča, pravi šumoviti raj, prekriven crnikom i borovima, s nizom stjenovitih plaža i malih uvala koje mame da staneš svakih nekoliko minuta. To je onaj Rab koji podsjeća da je otok mnogo zeleniji nego što izgleda kada mu prilaziš s velebitske strane. Na Kalifrontu more i šuma dolaze gotovo jedno do drugoga, a kupanje sa stijena i u malim uvalama ima sasvim drugi karakter od Supetarske Drage ili Lopara. Upravo mi je ta raznolikost možda najveća prirodna vrijednost otoka.
A lijepo se može kupati i odmah ispod staroga grada. Meni je uvijek posebno kada iz mora gledaš grad koji si nekoliko sati ranije obilazila pješice, s njegovim zidinama, zvonicima i kamenim kućama iznad sebe. Rab ima tu rijetku mogućnost da ti gradska povijest i kupanje nisu odvojeni svjetovi.
Sveta Eufemija i mala istarska poveznica
Posebno me zaintrigirala i uvala sv. Eufemije. Već mi je samo ime odmah zazvonilo poznato. Naravno, sv. Eufemija je zaštitnica Rovinja i teško mi je bilo ne pomisliti na Istru.U toj uvali nalazi se franjevački samostan sv. Eufemije, a uz njega crkva sv. Bernardina. Samostan je stoljećima bio važan kulturni i duhovni centar Raba, s knjižnicom, rukopisima i vrijednim umjetninama. I meni je bilo baš lijepo pronaći tu malu simboličnu poveznicu Raba i Istre, dva prostora koja dijele puno više nego što se na prvi pogled čini, od venecijanskog nasljeđa i čakavštine do glagoljaštva i te posebne mješavine hrvatskog i romanskog svijeta.
A onda, samo malo dalje, potpuno drukčiji Kampor. Najveće iznenađenje ovog putovanja, nažalost, nije bilo lijepo. Do ovog dolaska nisam znala gotovo ništa o talijanskom fašističkom koncentracijskom logoru Kampor. Znala sam za ratnu povijest Raba općenito, ali nisam bila svjesna razmjera onoga što se ondje događalo 1942. i 1943. godine. Kad sam stigla do memorijalnog područja, na ulazu sam srela skupinu Slovenaca. Nisam tome u tom trenutku pridavala veliku važnost. Tek kad sam počela prolaziti kroz groblje i čitati natpise, stalno su se ponavljali Metlika, Črnomelj, sela Bele krajine i slovenska prezimena. Tada sam počela shvaćati zašto su Slovenci ondje toliko prisutni i zašto je Kampor za njih puno više od jednog ratnog spomenika.
Na Rab su dovodili žene, djecu i starce
Talijanski logor otvoren je u srpnju 1942., nakon što je fašistička Italija godinu ranije okupirala i anektirala dijelove nekadašnje Kraljevine Jugoslavije. U Sloveniji, posebno u Ljubljanskoj pokrajini, Dolenjskoj i Beloj krajini, kao i u Gorskom kotaru, snažno je rastao partizanski otpor. Talijanski odgovor nije bio usmjeren samo na partizanske jedinice. Počeli su prazniti sela, paliti kuće, uzimati taoce i deportirati stanovništvo za koje su smatrali da pomaže ili bi moglo pomagati partizanima. A to je značilo i čitave obitelji.
Iz Slovenije su zatočenici dolazili ponajprije iz Ljubljanske pokrajine, Bele krajine i Dolenjske, iz područja Metlike, Črnomlja i okolnih sela. Iz Hrvatske su najveće skupine dolazile iz Gorskog kotara, posebno iz Čabra, Gerova, Prezida i okolice, ali i iz riječkog zaleđa, Bakra, Sušaka i Grobnišćine. Ljude su nakon racija skupljali u sabirne centre, transportirali prema obali, a zatim brodovima dovozili na Rab.
Tek kad čitaš prezimena, shvatiš razmjere
Logor u početku praktički nije bio dovršen. Zatočenici su smješteni u šatore podignute na polju iza bodljikave žice. Ljeti su bili izloženi nesnosnoj vrućini, a s jesenskim kišama teren se pretvarao u blato. Zimi su dolazili hladnoća i bura. Hrane je bilo premalo, higijenski uvjeti bili su katastrofalni, širile su se bolesti, a ljudi su brzo gubili na težini. Najviše su stradavali djeca, stariji i bolesni. Kampor nije bio logor industrijskog ubijanja poput nacističkih logora smrti, ali to ne čini ono što se ondje događalo manje strašnim. Ljudi su masovno umirali od gladi, pothranjenosti, bolesti i uvjeta života.
Na memorijalnom groblju danas su stotine kamenih oznaka. Ono nije monumentalno u klasičnom smislu. Nema golemih skulptura koje te prisiljavaju na emociju. Upravo suprotno. Nizak kamen, trava, tišina i redovi imena. I možda je baš zato toliko snažno. Kada vidiš da se jedno prezime ponavlja više puta, da su ljudi iz istog sela umrli u kratkom razmaku, shvatiš da ne gledaš skup pojedinačnih političkih zatvorenika. Gledaš tragove obitelji koje su odvedene zajedno.
Rabljani su pomagali koliko su mogli
Posebno je velik broj Slovenaca. Bela krajina bila je teško pogođena talijanskim represivnim akcijama, pa zato danas Metlika i Črnomelj toliko dominiraju među natpisima. Tek sam tada potpuno razumjela skupinu Slovenaca koju sam srela na ulazu. Za mnoge od njih Kampor je mjesto obiteljske memorije. Pitala sam se i kako je moguće da se takav logor nalazio na malom otoku punom stanovništva i je li itko pokušavao pomoći. Jest.
Rabljani su i sami živjeli pod talijanskom okupacijom, a logor je bio strogo čuvan. Ipak, postoje svjedočanstva o tome da su mještani krijumčarili hranu i pokušavali pomoći zatočenicima. Posebno važnu ulogu imali su franjevci iz samostana sv. Eufemije u Kamporu i redovnice koje su donosile hranu, pomagale bolesnicima i organizirale pakete za logoraše. U samostanu se pekao kruh, nabavljali su brašno i sir, a pomoć je stizala koliko god je bilo moguće. Ali razmjeri logora bili su golemi. Na otoku se u jednom trenutku nalazilo više tisuća izgladnjelih ljudi. Lokalno stanovništvo nije moglo nadoknaditi ono što im je logorski sustav sustavno uskraćivao.
U Kampor su kasnije dovedeni i Židovi
U proljeće 1943. u Kampor su počeli dovoditi i nekoliko tisuća Židova s područja Jugoslavije pod talijanskom kontrolom. Njihov položaj bio je nešto drukčiji od položaja slovenskih i hrvatskih civila. Talijani su ih držali u internaciji i pritom ih u mnogim slučajevima nisu predavali Nijemcima, koji su tražili njihovu deportaciju. Tako je nastao neobičan paradoks. Bili su zatočenici fašističke države, ali su neki upravo zbog te talijanske internacije privremeno izbjegli nacističke deportacije.
Kada je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., logorski sustav se raspao. Zatočenici su se organizirali, dio stražara je razoružan, a tisuće ljudi napustile su Kampor. Od dijela bivših logoraša formirana je Rapska brigada koja se priključila partizanima, a velik broj židovskih zatočenika uspio je prijeći na kopno prije nego što su Nijemci ponovno uspostavili kontrolu nad otokom. Rat za Rab ipak nije završio. Nijemci i ustaške snage ponovno su zauzeli otok 1944., nakon čega su uslijedila nova uhićenja, odvođenja i represija. Rab je konačno oslobođen u travnju 1945.
Ispod površine Rab nosi puno više nego što pokazuje
Možda mi je upravo Kampor potpuno promijenio način na koji gledam Rab.Do tada sam ga doživljavala kroz zvonike, samostane, plaže, stare palače i more. Kampor je pokazao onu drugu, mračnu stranu njegove povijesti za koju do ovog dolaska nisam znala. I to je zapravo ono što me na Rabu najviše privuklo ovaj put.
Na tako malom otoku postoje nevjerojatni kontrasti. S jedne strane imaš stoljetnu biskupiju, samostane, romaničke crkve i mletačke palače. S druge šume Kalifronta, gole padine okrenute Velebitu i pješčani svijet Lopara. Kupanje u Supetarskoj Dragi nema gotovo nikakve veze s kupanjem na stijeni Kalifronta ili u plićini Lopara, a sve je to isti otok. A onda unutar svega toga i mjesto poput Kampora, koje te prisili da Rab pogledaš sasvim drugim očima. Na Rab sam prvi put došla kao srednjoškolka. Ovo mi je bio peti dolazak. I možda sam ga tek sada prvi put stvarno upoznala.
