Venecijanskog lava u dvorištu jednog od najstarijih agroturizama u Istri Ograda u Katunu Lindarskom nisam dosad zamijetila. Kao ni starinske kamene lavandine, velike kamene žljebove, erte, škale, hrastove grede i sve one detalje zbog kojih ovaj agroturizam izgleda kao da ovdje stoji već nekoliko stotina godina. Uvijek mi je u fokusu bila gazdarica imanja – Davorka Šajina koju znam godinama i o njoj sam više puta pisala, ponajviše zbog njezina gotovo nevjerojatnog poznavanja stare istarske kuhinje. Ona je jedna od rijetkih žena koje još znaju recepte za jela koja su u međuvremenu gotovo potpuno nestala sa stolova, zna kako su se nekad radili cukerančići, pašta, što se kuhalo od onoga što je kuća davala i zašto se ništa nije bacalo. Ali nikada prije nisam njena supruga Vjerana pitala ono sasvim jednostavno pitanje odakle im u dvorištu venecijanski lav.
Ispalo je da je upravo taj lav najbolji početak priče o Ogradama. Jer iza njega se otvorila priča o Vjeranovih više od trideset godina rada u Trstu, o starim vilama koje su se rušile, o kamenu koji je završavao u drobilicama, o njegovu kamionu i automobilu prepunom kamenih komada koje jednostavno nije mogao ostaviti ondje gdje ih je našao. Otvorila se i priča o tome kako je zapravo nastao jedan od najstarijih agroturizama u Istri, kojim se Davorka i Vjeran bave već 26 godina, te kako su njih dvoje, svatko na svoj način, sačuvali dva dijela istoga svijeta. Vjeran njegov kamen, drvo i kuće, Davorka njegove okuse, recepte i svakodnevni život.
Lav iz Trsta koji je trebao završiti u drobilici
Lav je u Katun Lindarski stigao prije više od trideset godina. Vjeran ga je pronašao na rušenju stare vile u Trstu, u ulici za koju kaže da je bila među najstarijima u gradu. Vila stara oko 800 godina se rušila, stari kameni elementi već su bili osuđeni na drobljenje, a lav je bio jedan od njih. Vjeran ga je uzeo i dovezao kući, bez neke posebne ideje što će s njim napraviti. Nije mu, kaže, ni padalo na pamet staviti ga na kuću i stvarati lažnu povijest, kao da je venecijanski lav oduvijek bio dio imanja u Katunu Lindarskom. Stajao je zato neko vrijeme jednostavno u dvorištu, polegnut poput velikog kamenog korita.
I baš se tada dogodila gotovo filmska epizoda. Za jedan Uskrs u Ogradama je s obitelji ručala Vesna Girardi Jurkić, ugledna arheologinja i nekadašnja ministrica kulture. U dvorištu je primijetila lava, a prizor je bio sve samo ne muzejski. Iz kamenog venecijanskog lava kokoši su pile vodu.
Lav nije običan ukras
Girardi Jurkić odmah je shvatila da pred sobom nema običan dekorativni kamen. Nakon toga u Ograde su došli konzervatori i pregledali lava. Prema onome čega se Vjeran sjeća, konzervatori su utvrdili da je riječ o vrlo starom primjerku izrađenom od jedne od ranijih smjesa materijala koje su se koristile za takve reljefe, a na starost upućivali su i tragovi željeza u samoj strukturi. Na lavu je vidljiva i godina 1414., premda Vjeran oprezno kaže da bi za sasvim preciznu interpretaciju danas ponovno trebalo pogledati tadašnji stručni nalaz.
– Nikad nisam mislio staviti na kuću, jer on ne pripada toj kući i neću izmišljati da je ovdje bila Venecija. Ovako stoji kao jedan stari predmet koji je spašen. Da ga nisam uzeo, samljeli bi ga, priča mi Vjeran dok čekamo Davorku u ugodnonj konobi agroturizma Ograde.
Kamen iz Italije vraćao je natrag u Istru
Takvih priča u Ogradama ima desetke, čujem kasnije kroz priču. Dobar dio kamenih elemenata koje danas gosti gledaju, a da pritom često i ne znaju koliko su stari ili odakle su stigli, Vjeran je godinama dovozio upravo iz Trsta. Radio je ondje više od tri desetljeća, najvećim dijelom kao vozač kamiona, i dobro je poznavao mjesta na kojima su se rušile stare kuće i vile, izvodili građevinski zahvati ili mijenjale instalacije. U vrijeme kada stari kamen još nije imao današnju tržišnu vrijednost, takav materijal često nije bio ništa drugo nego građevinski otpad. Grozno složili smo se oboje.
Vjeranu takav kamen nikada nije bio otpad. Govori mi kako je godinama krcao kamen u automobil i vozio ga kući, toliko da je, kaže, uništio praktički novi auto. Ali bilo je jače od njega. Ako bi negdje vidio kamenu stepenicu, staru ertu, lavandin ili dobro oblikovan komad kamena koji je trebao završiti u drobilici, nije ga mogao ostaviti.
Vjeran spašava stare kamene elemente
– Natovario bih auto koliko ide i vozio doma kamenje. Bilo mi je žao pustiti da se to zdrobi. Ljudi koji su tamo radili već su me poznavali i znali su da ja spašavam te stare kamene stvari. Kad bi nešto bilo zanimljivo, znali su mi reći ili bi mi ostavili. Danas toga više nema. Danas svi znaju koliko to vrijedi, sve se prodaje i takav materijal više ne možeš samo pronaći. Ali onda se stvarno puno toga bacalo, govori mi dalje.
U toj priči postoji i jedna lijepa povijesna ironija. Stoljećima se istarski kamen odvozio preko Jadrana i ugrađivao u palače, crkve, rive i kuće u Italiji. Vjeran ga je, komad po komad, vraćao natrag. Nije pritom uvijek ni znao potječe li konkretan komad iz Istre, ali dobro zna koliko je istarskog kamena završilo u Trstu i drugim talijanskim gradovima, posebno u Veneciji. Zato se danas voli našaliti da je barem mali dio tog kamena vratio kući.
Svaka grota ima svoje mjesto
Među upečatljivijim komadima koje je spasio veliki su kameni žljebovi s područja Ponterossa, dijelovi starih tršćanskih zgrada i vila, lavandini, erte i kamene stube. Jedan neobičan kameni element, koji danas stoji u Ogradama, prema njegovu objašnjenju bio je dio vrlo starog sustava kanalizacije. Riječ je o kamenu s otvorom, izrađenom u vrijeme kada se i infrastruktura radila od materijala koji je trebao trajati generacijama.
– Danas ljudi za jedan stari lavandin traže 150 eura ili više. Onda ih nitko nije htio. Bacali su ih. Najlakše je bilo sve samljeti i staviti novo. Meni je to uvijek bilo žao. Kad vidim lipu grotu da će je razbiti, meni je to bilo strašno. Ja za kamen uvijek kažem da svaka grota ima svoje mjesto. Netko kaže da neka ne vrijedi. Kako ne vrijedi? Samo još nisi našao gdje mora doći, objašnjava mi dalje Vjeran.
Najprije su kupili grede, a tek onda odlučili kolika će biti kuća
Ta njegova rečenica možda najbolje objašnjava kako su Ograde nastale. Jer konoba koja danas izgleda kao autentična stara istarska kuća zapravo nije zatečena stara kuća koju su Šajine obnovili. Gradili su je sami i to na način koji danas zvuči gotovo nevjerojatno.
Najprije su kupili stare hrastove grede. Tek nakon toga odlučili su kolika će biti kuća. Grede su pronašli u Žminju kod čovjeka kojemu su ostale od jedne stare kuće. Za njih su čuli slučajno, uz kavu. Bile su već tada stare osamdesetak godina, a samo drvo, naravno, još puno starije. Kupili su ih i prema njihovoj duljini odredili širinu buduće konobe koja je zapravo na njihovom šumovitom imanju u centralnoj Istri najmlađa kuća iako se to nikad na prvi pogled ne bi reklo.
Nisu prvo napravili projekt pa tražili materijal
– Mi nismo prvo napravili projekt pa tražili materijal. Prvo smo našli grede. Kad smo vidjeli koliko su duge, onda smo rekli da ćemo toliko široko zidati. Jer takvu gredu više nećeš naći. Da smo napravili kuću pola metra širu, što onda? Trebao bih novu gredu, a nema je. Tako je zapravo krenulo, prisjeća se Vjeran kako je krenula gradnja agroturizma na njegovom obiteljskom imanju.
Nakon greda krenuli su po kamen. Pronašli su staru kuću koja se rušila kod Brljafa, uzeli traktor i prikolicu i krenuli po materijal. Kamen su ručno ukrcavali, vozili u Katun Lindarski, iskrcavali i ponovno birali. Velik dio posla napravili su sami. Majstor im je pomagao u određenim fazama, ali Vjeran i Davorka zidali su s njim, dodavali kamen, slagali i tražili pravi komad. Nisu htjeli napraviti kuću koja samo izgleda starinski. Htjeli su da se zida kako se nekad zidalo.
– Nismo htjeli uzeti bat i razbijati svaki kamen samo da stane. Ako je lipa grota, nećeš je razbiti. Ostavit ćeš je pa ćeš naći mjesto za nju. Imali smo šest traktorskih prikolica kamena prosutih i onda tražiš gdje je ona grota koju sam vidio, gdje je druga. Netko bi rekao da smo ludi, ali nama je bilo važno kako će sve sjesti. Davorka je bila sa mnom, dodavala kamen, slagali smo zajedno. Samo dimnjak na ovoj kući zidali smo mjesec dana, pokazuje mi Vjeran dimnjak na susjednoj kući koju iznajmljuju.
Škrilju su tražili mjesecima
Problem je nastao kada je trebalo napraviti pod. Nisu mogli pronaći odgovarajuće stare škrile. Tražili su je mjesecima, a kada su je napokon našli, trebalo je naći i čovjeka koji je još zna postaviti kako treba. Pomogao im je stari klesar iz okolice. Komad po komad, nastala je konoba koju danas gotovo svaki gost doživljava kao kuću koja je tu bila puno prije njih. A pod koji danas vidite u Ogradama star je isto oko 800 godina.
Do kamenhih ploča ili škrila došao je također u Trstu tijekom radova u jednoj crkvi, gdje su se stare ploče vadile kako bi se napravile nove instalacije. Ono što bi danas vjerojatno bilo pažljivo katalogizirano, tada je trebalo maknuti. Vjeran ga je spasio jer su se u crkvi nakon instalacija stavljale nove ploče.
Ljubav prema kamenu krenula je još u djetinjstvu
No, takav odnos prema kamenu nije nastao u Trstu. Sam kaže da ga je imao još kao dijete. Odrastao je u Katunu i stalno nešto slagao. Ako je oko jednog trsa trebalo napraviti mali zidić da zemlja ne klizi, njemu je to bilo zanimljivije od mnogih dječjih igara. Nikada nije učio klesarstvo niti se profesionalno bavio kamenom, ali ima ono praktično znanje koje dolazi iz gledanja i rada. Zna kako kamen legne.
Davorkina veza s tradicijom išla je pak nekim drugim putem iako je i ona sudjelovala u gradnji kuće. Ona se ne sjeća samo predmeta nego cijelog načina života iz kojega su ti predmeti nastali. Pamti kuhanje sapuna kod kuće, pranje robe na potoku, odlazak po vodu s tovarom i brentama, jaja koja se nose pješice u trgovinu i mijenjaju za šećer, sol, petrolej i ono što kuća nije sama proizvodila. Sve je to sama doživjela kao dijete u okolici današnjeg jezera Butoniga.
Prije nego što je održivost postala moderna riječ
– Danas se govori o održivosti, a nama je to tada bio normalan život. Koliko su jaja donijela šoldi, toliko si mogao uzeti u butigi. Ulje smo imali jer smo imali masline, držale su se dvije svinje i sve se iskoristilo. Nije se bacalo kao danas. Ja sam još dio toga stvarno živjela i dobro se svega sjećam. Bilo je teško, naravno da je bilo teško, ali bilo je i lipo. I žao mi je da se neka znanja potpuno izgube. Ja bih još znala napraviti neke stvari koje danas gotovo nitko više ne zna i mislim da bi bilo dobro da dica barem vide kako se nekada živjelo, kaže Davorka dok za ognjištem priprema maneštru s bobići, odnosno trukinjom.
Među obiteljskim starinama koje su sačuvali nalazi se i stara postelja u kojoj se rodila Davorkina majka. Potječe iz Bankovaca kraj Kašćerge, iz kraja iznad današnjeg jezera Butoniga, gdje je njezina obitelj imala torku za ulje i mlin. U taj su mlin nekoć ljudi iz širokog područja donosili žito, a nakon stvaranja ovog akumulacijskog jezera dio prostora završio je pod vodom. Za velike suše, kada se voda jednom izrazito povukla, Vjeran je uspio prići mjestu i ponovno vidjeti ostatke starog mlina.
Ograde nisu nastale iz poslovnog plana
Sve to zajedno objašnjava zašto njihov agroturizam nikada nije mogao biti samo restoran ili smještaj. Kada su se početkom devedesetih preselili iz Pazina u Katun Lindarski, turizam nije bio njihov veliki plan. Na imanju Vjeranove obitelji izgradiloi su obiteljsku kuću i 1991. godine uselili se. Držali su konja i svinje, dograđivali gospodarske prostore i živjeli svoj život.
Oko 2000. počeli su primati goste na smještaj, a onda bi ih oni pitali gdje mogu otići pojesti nešto domaće. U špici ljeta restoran je trebalo rezervirati danima unaprijed. Šajinama se to nije svidjelo. Ako su ljudi već došli kod njih na selo i žele upoznati Istru, zašto bi ih slali nekamo drugdje?
Jedan od najstarijih agroturizama u Istri
– U početku smo mislili napraviti nešto samo za goste koji su kod nas na smještaju. Da im ponudimo tradicionalnu večeru, ambijent i našu hranu. Nismo se ni posebno reklamirali. Ali onda je krenulo od usta do usta i ljudi su počeli dolaziti. Tako su nastale Ograde, prisjećaju se tih početaka.
Danas, 26 godina poslije, priča se ponovno razvila. Već godinama svojim gostima ne nude samo gotov tanjur istarske hrane, nego ih uvode u sam proces. Kod Davorke uče pripremati raviole, fuže i drugu tjesteninu, cukerančiće i tradicionalna istarska jela poput primjerice maneštre, a s Vjeranom izlaze među kamen i uče kako nastaje suhozid.
Ono što danas zovemo doživljajem kod njih je dio života
To danas turizam zove doživljajem. Kod njih je to samo nastavak onoga što su radili cijeli život. Davorka u takvim radionicama ne prenosi recept iz kuharice, nego sjećanje na kuću u kojoj se tim receptom stvarno živjelo. Govori mi to na primjeru povrća merlin, sličnome mrkvi koji se u Kašćergi sijao po pšenici kada bi pao snijeg. Vjeran ljudima ne pokazuje suhozid zato što je završio tečaj njegove gradnje, nego zato što već desetljećima gleda kamen i zna da se ne može svaki komad ugurati bilo gdje. Dok sjedimo u njihovoj konobi, sve to odjednom izgleda vrlo logično. On je desetljećima skupljao fizičke ostatke jednog svijeta koji je nestajao, a ona je čuvala njegova znanja. On kamen, grede, škrile, lavandine i erte. Ona recepte, okuse, navike i postupke.
I zato se tako dobro nadopunjuju. Ograde nisu muzej i možda ih upravo zato vrijedi vidjeti. Ništa ovdje nije posloženo iza stakla. Na starom kamenu se hoda. Uz stare grede jede. Na klupama se sjedi. U kuhinji se mijesi. U dvorištu stoji venecijanski lav koji je prije više od trideset godina trebao završiti u drobilici, a neko su vrijeme iz njega sasvim bezbrižno vodu pile kokoši. Možda je baš u tome njihov odnos prema baštini najjasniji. Ne čuvaju je zato da bi bila mrtva i nedodirljiva. Čuvaju je da bi i dalje živjela.
