Do bitnice Ćukovica danas se dolazi kroz gustu šumu pinija. Put vodi kroz zelenilo Kamenjaka i teško je, dok prilaziš tom skrivenom vojnom objektu, zamisliti da je prije nešto više od stotinu godina ovdje izgledalo potpuno drukčije. Bitnica je danas gotovo vješto zaklonjena dubokom šumom, uvučena u krajolik tako da je se lako može i mimoići ne znajući što se skriva među stablima. A kada je pred kraj Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska ovdje gradila jedan od svojih posljednjih velikih topničkih položaja, pinija nije bilo. Oko Ćukovice prostirao se gotovo goli krš, tek s niskom makijom i dračom. S brda se nesmetano vidjelo more, Medulinski zaljev i prilaze Puli. Upravo je preglednost terena bila jedan od razloga zbog kojih je ovaj položaj imao tako važnu vojnu ulogu.
Taj kontrast između današnjeg zelenog Kamenjaka i nekadašnjeg ogoljenog vojnog krajolika jedan je od prvih detalja koji me zaintrigirao kada sam stigla do Ćukovice. Još je zanimljivije ono što se nalazi ispod zemlje. Podzemna topnička bitnica izgrađena je pred sam kraj Prvog svjetskog rata, u trenutku kada Austro-Ugarska još nije slutila da će samo nekoliko mjeseci poslije završiti na gubitničkoj strani i potpuno nestati s političke karte Europe. Dok se Carstvo na drugim bojištima već ozbiljno urušavalo, na krajnjem jugu Istre i dalje su se ulagali golemi novac, ljudstvo i tada vrhunska tehnologija u dodatno utvrđivanje obrane Pule.
Nekadašnji ratni stroj
Danas se kroz nekadašnji ratni stroj može hodati kao kroz novi Interpretacijski centar Ćukovica, nedavno otvoren javnosti. I upravo se ovdje, nekoliko metara pod zemljom, otvara puno šira i prilično neočekivana priča o Premanturi, o austro-ugarskom strahu od talijanske invazije, evakuiranom stanovništvu, bombardiranjima, njemačkim radarima, srušenim savezničkim avionima i vojnoj ulozi Kamenjaka koja se nastavila još desetljećima nakon oba svjetska rata.
Centar je smješten nedaleko od ulaza na Donji Kamenjak i posjetiteljima prvi put omogućuje ulazak u dio podzemne bitnice te upoznavanje gotovo stoljeća i pol vojne povijesti Premanture. Nije, međutim, obnovljen čitav podzemni sustav. Jedan dio ostavljen je izvan prostora za posjetitelje i sačuvan kao stanište šišmiša. Upravo je ideja projekta bila što manje intervenirati u zatečenu građevinu, a ne rekonstruirati je tako da izgleda kao nova.
Originalni nacrti iz Beča
Arhitektica Breda Bizjak, glavna projektantica Interpretacijskog centra, kaže da joj upravo zatečeno stanje bitnice, sa svim tragovima propadanja, nije bilo problem nego polazište.
– Prvi put kada sam došla ovamo zapravo sam bila poput turista u prostoru i nisam još imala konačnu sliku o tome čemu je građevina služila. Nakon što smo dobili originalne nacrte iz arhiva u Beču, priča se potpuno posložila. Ali ni tada želja nije bila da građevini vratimo savršen izgled kakav je nekada imala. Htjeli smo biti iskreni prema prostoru i zadržati ga onakvim kakvim smo ga zatekli, sa svim njegovim oštećenjima i nedostacima, rekla je Bizjak.
Na površini je oblikovan siguran, natkriven ulaz u podzemlje, a osigurano je i nekadašnje okno kojim se municija dizala prema topu. Položaji koji su nekoć služili isključivo ratnom stroju danas su dobili novu funkciju.
– Svi arhitektonski elementi koje posjetitelj danas vidi nadodani su postojećoj konstrukciji. Od izvornog plašta građevine ništa nije uklonjeno. Nekadašnje položaje topa iskoristili smo kao mjesta za sjedenje, dok je središnji prostor zamišljen kao mjesto zadržavanja prije ili poslije silaska u podzemlje. Novi elementi izvedeni su u kortenu, metalu koji reagira na atmosferu, kišu i vrijeme, pa postupno dobiva svoj zaštitni sloj hrđe i nastavlja se mijenjati zajedno s prostorom, objasnila je Bizjak.
Zašto Jugovica, a zašto Ćukovica
Jedno od najzanimljivijih otkrića istraživanja bilo je upravo ime kompleksa. Povjesničar Andrej Bader, autor povijesnog koncepta izložbe i tekstualnih sadržaja, upozorava da se izraz „bitnica“ često koristi previše široko. Bitnica, kaže, nije jedan bunker nego sustav više topničkih položaja. Na ovom mjestu zamišljena su dva izdvojena topnička položaja – zapadni i istočni – koje je trebao povezati podzemni sustav tunela. Problem koji je istraživače godinama zbunjivao bio je taj što austro-ugarski planovi nisu govorili o Ćukovici.
– Talijani su nakon dolaska napravili svoj katastar i vratili naziv Ćukovica pa nitko zapravo nije razmišljao da je između toga postojala neka Jugovica. Godinama smo imali svojevrsnu prazninu. Tek kada smo počeli uspoređivati tadašnje najmodernije podzemne bitnice s nacrtom koji se nalazio u Državnom arhivu u Beču, shvatili smo da on savršeno odgovara topničkom položaju koji smo upravo obnavljali. Pokazalo se da je problem cijelo vrijeme bio u imenu – Austro-Ugarska je koristila naziv Jugovica, kazao je Bader. Zbog toga današnji centar nosi naziv Ćukovica, koji obuhvaća širi prostor od Monte Cope do premanturske Punte, ali se u interpretaciji Prvog svjetskog rata nije željelo izbrisati izvorni austro-ugarski naziv. Dolaskom Nijemaca u Drugom svjetskom ratu ponovno se koristi naziv Ćukovica.
Strah od invazije koja nikada nije došla
Ćukovica, odnosno Jugovica, nastala je iz nečega što Bader naziva gotovo opsesivnim austro-ugarskim strahom od pomorske i kopnene invazije Italije. Taj je strah bio toliko snažan da je već u prvoj godini rata zbog mogućnosti napada evakuirano oko 60 tisuća stanovnika Istre. Premantura je tada izgledala sasvim drukčije od današnjeg zelenog poluotoka. Nije bilo guste šume koja danas skriva fortifikacije. Pred kraj Prvog svjetskog rata najveći dio prostora bio je praktički goli kamenjar s niskom makijom i dračom. S brda se pogled otvarao prema moru, Medulinskom zaljevu i prilazima Puli.
Unatoč tome što je Sočanska fronta već bila stabilizirana i što je talijanska vojska ondje pretrpjela goleme gubitke, austro-ugarsko zapovjedništvo još je 1917. ozbiljno računalo s mogućnošću da Talijani probiju prostor prema Postojnskim vratima i krenu prema jugu.
– Ono što mene posebno iznenađuje jest ta neprekidna bojazan od pomorske invazije. Već su u prvoj godini rata zbog te gotovo fantomske opasnosti iselili oko 60 tisuća Istrana, a 1915. Sočanska je fronta već konsolidirana. Pa ipak, krajem veljače 1917. odlučuju graditi ovaj supermoderni bitnički položaj. Njihova je procjena bila vrlo jasna: talijanska vojska mogla bi probiti Postojnska vrata, ući sa sjevera i spuštati se prema Punti, pa upravo zato grade Jugovicu, odnosno današnju Ćukovicu, objašnjava Bader. Posebnost bitnice bili su upravo podzemni tuneli.
Strah od prvih aviona
Bader kaže da se radi o vrlo rijetkom rješenju jer su tuneli uobičajeni kod velikih fortifikacijskih objekata, ali mnogo manje kod ovakvih izdvojenih poljskih topničkih položaja smještenih u prirodi. Razlog za spuštanje skladišta, municije i komunikacija pod zemlju nije bio samo zaštita od topništva. Bio je to i avion. Do 1917. zrakoplov je iz relativno nespretnog sredstva kakvo je bio u prvim godinama rata prerastao u ozbiljno i smrtonosno oružje. Sve što je bilo važno za funkcioniranje bitnice trebalo je zato sakriti pod zemlju.
Možda najzanimljivija činjenica jest da Ćukovica zapravo nije bila zamišljena kao obrana same premanturske Punte. Njezina glavna zadaća bila je obrana Pule s juga. Topovi L50 imali su domet oko 16,5 kilometara. Položaji su omogućavali kontrolu Medulinskog zaljeva i morskih pravaca prema južnim prilazima Puli, ali i gađanje kopnenih snaga koje bi se eventualno sa sjevera probile prema gradu.
Sve podređeno brzini topničke paljbe
– Svaki od topova imao je domet oko 16,5 kilometara, a zadaća im je bila i gađati Medulinski zaljev u slučaju pomorske invazije i djelovati protiv talijanskih kopnenih snaga ako bi došle sjeverno od Pule. Ako bi izgubili logističku vezu s Pulom, zahvaljujući velikim podzemnim skladištima posada je ovdje mogla relativno dugo opstati samostalno, rekao je Bader. Sve u objektu bilo je podređeno brzini topničke paljbe.
Niše uz položaje i stubišta, koje bi današnji posjetitelj lako mogao zamisliti kao zaklon za vojnike, imale su sasvim drugu namjenu. U njima su bile granate. U pojedinu nišu moglo se okomito postaviti pet granata. Ako bi lift kojim se municija dopremala do topa prestao raditi, pričuvne granate već su bile raspoređene uz komunikacijske pravce.
Premantura kao poluotok-tvrđava
– Ovdje praktički ništa nije građeno zbog udobnosti ljudi. To je jedan veliki ratni stroj. Sve je podređeno topovima i municiji, bez obzira govorimo li o betonu, tunelima ili nišama. Granate su morale biti dostupne u svakom trenutku, čak i ako dizalo za municiju prestane raditi. Cilj je bio samo jedan, a to je omogućiti što brže ispaljivanje, dodao je Bader. Ćukovica je bila samo jedan dio puno šireg sustava. Vojna povijest Kamenjaka počela je mnogo prije Prvog svjetskog rata. Prema Baderu, već 1884. godine ondje se održavaju prvi vojni manevri i Kamenjak ulazi u austro-ugarsku vojnu doktrinu.
Nakon toga fortifikacije niču sustavno. Na Monte Copi bitnica je izgrađena 1906., velika bitnica Gomila 1908., a Gradina 1911. godine. Konačni veliki zahvat dolazi 1917. i 1918. s Jugovicom. Tako je Premantura postupno pretvarana u svojevrsni poluotok-tvrđavu. Sam broj fortifikacija imao je i psihološku funkciju jer je potencijalnom napadaču trebalo je već pri planiranju operacije biti jasno koliko bi takav napad bio težak. A onda je rat završio bez osvajanja Pule s kopna.
Monilitni na jugu, gubili na istoku
– Ovdje su austro-ugarske snage ostale monolitne. Talijani nisu osvojili ni centimetar ovog prostora. Austro-Ugarska nije Prvi svjetski rat izgubila ovdje, nego se sustav počeo urušavati zbog strahovitih gubitaka na drugim bojištima, prije svega na istoku, u Galiciji i na području današnje Ukrajine. Gubici su bili golemi, govorimo o poginulima, ranjenima i zarobljenima, i na kraju se raspalo cijelo Carstvo. Italija je potom, zahvaljujući Londonskom ugovoru i ranijim dogovorima, dobila teritorije koje vojno na ovom području nije osvojila, kaže Bader. Ironija je utoliko veća što je Jugovica dovršavana upravo 1918. godine. U podzemne tunele, dizala za municiju i cijeli tehnološki sustav uložen je golemi napor u trenutku kada će država koja ih gradi samo nekoliko mjeseci poslije nestati.
Dolaskom talijanske vlasti vojna logika južne Istre mijenja se. Jadran više nije granica prema potencijalnom talijanskom neprijatelju jer je Istra sada dio Italije. Za talijansku vojsku najvažnije je bilo osigurati ulazak u Jadran, odnosno Otrantska vrata, pa velik dio sustava na krajnjem jugu Istre gubi nekadašnju stratešku važnost. Pojedini položaji ipak ostaju u funkciji. Monte Cope i Punta i dalje imaju vojnu ulogu, a na Lanterni se koristi tadašnja tehnologija ranog otkrivanja zrakoplova. Prije pojave radara neprijateljski su se avioni doslovno slušali.
Koristili su se veliki akustični uređaji, svojevrsni „aerofoni“, kakvi su se u međuratnom razdoblju koristili i drugdje u svijetu. Velike trube hvatale su zvuk avionskih motora i trebale što ranije upozoriti na njihov dolazak. Tehnologija će za samo nekoliko godina postati gotovo zastarjela. Jer dolaze Nijemci i radari.
Jedan od najvećih radara u Europi
Dakle, Drugi svjetski rat potpuno mijenja značenje prostora oko Premanture i Medulina. Nijemci na područje južne Istre dovode za tadašnje prilike vrhunsku tehnologiju, uključujući velike radarske sustave Freya te Würzburg C i Würzburg D. Lanterna, koja je u Prvom svjetskom ratu bila izdvojeni topnički položaj, upravo tada dobiva jednu od najvažnijih uloga. Ondje se postavlja veliki radar Freya. Bader priču povezuje s njemačkim strahom od mogućeg savezničkog iskrcavanja na Istru.
– Nijemci su bili svjesni da među mogućim savezničkim planovima postoji i udar na Istru. Zato se cijeli potez Verudela – Monte Cope – Premantura – Medulin dodatno militarizira i na njemu se raspoređuju elitne postrojbe i radarski sustavi Luftwaffea. To su za ono vrijeme tehnološki iznimno napredni uređaji. Na Lanterni je postavljena velika Freya, a korišteni su i Würzburg radari. Zato priča ovog centra ne završava 1918., nego se nastavlja kroz radare, rušenje savezničkih aviona i zračni rat iznad južne Istre, govori Bader.
Premantura i Medulin bombardirani cijelu 1944.
Zbog njemačke vojne infrastrukture i radara južna Istra postaje i meta savezničkog zrakoplovstva. Bader ističe podatak koji je, smatra, danas slabo poznat. Premantura i Medulin tijekom 1944. godine bili su kontinuirano izloženi savezničkim zračnim operacijama. U zraku se pritom vodio i tehnološki rat. Saveznički bombarderi izbacivali su velike količine tankih metaliziranih traka kojima se pokušavalo omesti njemačke radare. Oblaci tih traka stvarali su lažne odraze i prekidali odnosno zbunjivali radarski sustav.
Za ljude koji su živjeli ispod tih zračnih koridora prizor je morao biti gotovo nadrealan.
– Bombarderi su bacali trake koje su služile za ometanje njemačkih radarskih zraka. Tijekom cijele 1944. ljudi na jugu Istre živjeli su u vrlo neobičnom ratnom krajoliku, s radarima, zrakoplovima, bombardiranjima i tim materijalom koji je padao iz zraka. Premantura i Medulin među mjestima su koja su bila permanentno izložena takvim operacijama. To je potpuno drukčija slika ovog prostora od Kamenjaka kakav danas poznajemo, ističe Bader.
Prvi srušeni američki pilot i posada koja je bombardirala Pulu
U izložbi se stoga ne govori samo o tehnici i naoružanju nego i o ljudima. Jedan od slojeva izložbe posvećen je savezničkim pilotima čiji su avioni obarani na području južne Istre. Bader navodi da je prvi američki pilot na ovom području srušen 9. studenoga 1943., u blizini Pješčane Uvale. Još nevjerojatnija priča veže se uz jedno od najtežih savezničkih bombardiranja Pule. Pulu je 9. siječnja 1944. pogodio težak zračni napad u kojemu je teško stradao gradski prostor Svetog Polikarpa. Bader navodi da je posada jednog od aviona koji su sudjelovali u tom napadu otprilike mjesec dana poslije i sama pogođena te se spustila na području uvala kod Premanture.
– Gotovo nitko ne zna da je posada koja je 9. siječnja 1944. sudjelovala u bombardiranju kada je Sveti Polikarp praktički sravnjen sa zemljom otprilike mjesec dana poslije pogođena i prisilno se spustila kod naših uvala. Posada je zarobljena i potom odvedena u Njemačku. Rat je ovdje imao vrlo izravno lice. Ljudi na zemlji gledali su padove aviona, zarobljene pilote i posljedice bombardiranja. Upravo smo taj odnos vojske i civilnog stanovništva željeli vratiti u priču, kaže Bader.
Od padobrana su Premanturke šivale grudnjake
Upravo na tom mjestu velika vojna povijest susreće se s gotovo intimnom pričom svakodnevice. Pad savezničkog aviona za lokalno stanovništvo nije značio samo dramatičan ratni događaj. Padobranska svila bila je dragocjen materijal u vremenu nestašice. Žene su tada uglavnom nosile rublje izrađeno od grubih materijala. Svila od padobrana bila je nešto posve drugo. Zato su od nje izrađivale donje rublje i grudnjake. Primjeri takvog rublja danas su dio interpretacijskog postava Ćukovice.
– Cijelo sam vrijeme pokušavao napraviti kontrapunkt između vojne povijesti i ljudi koji su ovdje živjeli. Za vojsku je pad aviona bio vojni događaj, ali žene su ga gledale i drukčije jer su živjele u vremenu velike nestašice. Nosile su donje rublje od grubih materijala, a onda bi se negdje na Kamenjaku spustio padobranac i odjednom biste imali svilu s neba. Premanturke su od padobranske svile izrađivale grudnjake i drugo donje rublje, a i tu smo priču odlučili pokazati u centru, rekao je Bader.
Vojna priča nije završila 1945.
Upravo zbog takvih detalja Ćukovica nije zamišljena kao još jedan muzej topova i uniformi. Na šest metara ispod zemlje izloženi su vojnopovijesni predmeti, vježbovna granata, oružje, posuđe, odore i kacige, ali i predmeti koji pokazuju kako je prisutnost vojske utjecala na obične stanovnike Premanture. Posjetiteljima su dostupni i paneli, film te maketa Premanture s fortifikacijama. Ni završetkom Drugog svjetskog rata Kamenjak ne prestaje biti vojni prostor. Već 1947., u vrijeme napetosti oko Zone A i Zone B te pokušaja ilegalnih prelazaka prema Italiji, prostor preuzima KNOJ – Korpus narodne obrane Jugoslavije. Nova, tehnološki potpuno drukčija vojna faza počinje oko 1960. godine. Kamenjak postaje poligon za protuzračne raketne sustave Dvina.
– Vojni potpis Kamenjaka praktički možemo pratiti od prvih manevara 1884. pa gotovo do današnjeg vremena. Nakon rata prostor vrlo brzo ponovno preuzima vojska, a oko 1960. godine postaje važan poligon za raketne sustave Dvina. Tito je ovamo dolazio u dva navrata i riječ je bila o jednom od ozbiljnijih, možda i najvećih takvih poligona u Jugoslaviji. Zato povijest Kamenjaka nije priča o jednom ratu, nego o više potpuno različitih vojnih epoha koje su se taložile jedna na drugu, kaže Bader.
Deset godina do otvaranja
Put od ideje do današnjeg Interpretacijskog centra trajao je otprilike deset godina. Prostor je najprije trebalo očistiti od velikih količina građevinskog materijala, šute i otpada. Potom je slijedio mnogo manje vidljiv, ali dugotrajan dio posla – dokumentacija, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa i pregovori s Ministarstvom obrane. Objekt je vlasništvo Republike Hrvatske, a bio je u posjedu MORH-a kao dio vojne ostavštine. Projekt su dodatno usporili i prekidi tijekom pandemije.
Interpretacijski centar Ćukovica službeno je otvoren početkom kolovoza 2026. godine. Želja da centar tijekom sezone bude dostupan posjetiteljima, posebice četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom, kako bi ljudi posjet Ćukovici mogli spojiti sa šetnjom i odlaskom na Kamenjak. Budući da JU Kamenjak zasad nije na svojim službenim stranicama objavila stalno, zasebno radno vrijeme Interpretacijskog centra, termin posjeta najbolje je prije dolaska provjeriti kod Javne ustanove Kamenjak.
