Jedan ručak u Boljunu ponovno me odveo na tračnice podno Učke. Na prugu Lupoglav-Štalije iliti Rašku prugu koja je ostala utkana u krajolik između planine i plodnih polja, kamenih gradića i malenih mjesta i sela razasutih po brežuljcima. U kraj koji spaja Učku s Boljunskim poljem, srednjovjekovnim Boljunom, Vranjom, Šušnjevicom, Kožljakom i selima oko nekadašnjeg Čepićkog jezera. To su mjesta koja i usred ljeta, dok je turistička Istra užurbana i glasna, ostaju gotovo netaknuta u svojoj mirnoći. Dok se uz obalu traži slobodno parkirno mjesto, čeka stol u restoranu i probija kroz kolone, ovdje se još može dugo hodati, a da ne sretnete gotovo nikoga. Tek poneki automobil, traktor u daljini, lavež psa iz dvorišta i leptiri iznad livada. Prava arkadija.
Upravo sam leptire na pruzi toga dana najviše fotografirala. Leptire iznad trave i poljskog cvijeća koje osvaja tračnice, dok se s druge strane polja uzdizao Boljun. Kameni gradić na brežuljku, sa zvonikom i ostatcima utvrde, izgledao je kao da i dalje nadzire cijelo polje i stare pravce kojima se stoljećima prolazilo podno Učke. S terase Boljunske konobe jako se lijepo vide nasipi željeznice koja te vuče da ju posjetiš. I naravno da sam se zaputila tamo kamo me oko vodilo. Jer željeznice su me oduvijek fascinirale, a posebno one napuštene. Aktivna pruga govori o odlasku i dolasku, o ljudima koji nekamo putuju i teretu koji ima svoje odredište. Napuštena pak ostavlja više prostora mašti. Kamo su vozili vlakovi? Tko ih je čekao? Što se prevozilo? Kako je izgledao ovaj kraj dok su se njime širili zvuk lokomotive i udarci kotača po tračnicama?
Napuštene pruge uvijek me zaustave
Danas su na ovoj pruzi ostali zarasli pragovi, zahrđale tračnice, kameni propusti, tuneli, stare postaje i nasipi koji nestaju u šumi. Takvi me ostatci uvijek zaustave u razmišljanjima. Gledam prugu, otvor tunela, kameni propust ili zarasli nasip i pokušavam odgonetnuti čemu je što služilo. Gdje su stajali radnici, gdje se utovarivao teret, kako se upravljalo prometom i tko je sve prolazio tim mjestima. Ova je pruga poslije Drugog svjetskog rata bila važna za prijevoz ugljena i druge robe. Danas je većim dijelom izvan prometa, mnoge su dionice obrasle, kolosijek je oštećen, a teren na pojedinim mjestima nestabilan.
Naime, promet prema Raši prekinut je nakon klizišta kod Kožljaka. Od tada velik dio trase propada, premda se godinama govori o obnovi i ponovnom povezivanju s lukom Bršica. Takav bi zahvat bio velik i skup jer ne bi trebalo popraviti samo tračnice nego i tunele, mostove, nasipe i nestabilne dijelove terena. Trenutno mi ta priča o obnovi djeluje kao daleka budućnost. A trenutno zapuštena pruga vuče te da šetaš njome i otkrivaš što je iza idućeg zavoja. Jer imaš što otkriti. Već sam na drugim izletima “otkrila” nekoliko fascinantnih lokacija. Prva je čuvena „pijana pruga“ kod Kožljaka, gdje je pomicanje tla savilo i nagnulo tračnice.
Pijana pruga kod Kožljaka
Do tog sam dijela pruge svojedobno stigla biciklom s Korinom i Snježanom, obilazeći tada Kožljak i Brda. Krenule smo iz smjera Vozilića zapravo u potrazi za Kožljakom, ali nas je put doveo na prugu. Kada smo se nauživale pogleda na polje iz nekadašnjeg kaštela, spustile smo se na željeznicu i morale smo neko vrijeme biciklirati po tračnicama da bismo došle do dijela gdje se urušila. Zanimljiva za fotkanje, žalosno što priroda i vrijeme rade onome što je ljudska ruka vrijedno gradila.
Prizor stvarno djeluje nestvarno jer željezničku prugu doživljavamo kao nešto gotovo nepomično. Sve na njoj mora biti precizno, odmjereno i sigurno. A onda se tlo pomakne i pokaže da ni čelik ni nasip nisu jači od prirode. Takvom ju je učinilo klizište. Pomicanje tla deformiralo je nasip, pragove i tračnice te na kraju zaustavilo promet.
U tami tunela kod Vranje
Druga meni zanimljiva atrakcija na pruzi bio je napušteni tunel kod Vranje, hladan, taman i vlažan prostor u kojem se već nakon nekoliko koraka izgubi osjećaj da je vanjski svijet tako blizu. Na jednom mjestu priroda je deformirala ono što bi trebalo biti precizno i čvrsto. Na drugom ostaje snaga ljudskog zahvata kojim je probijen kamen da bi kroz njega prolazili vlakovi. Obišla sam ga s Renatom nakon šetnje fantastičnom stazom Aurania.
Krenule smo kod Vranje u smjeru kamenoloma i Vele drage, sve dok se pred nama nije otvorio taman ulaz. Impresivno u svakom slučaju. Zakoračila sam iz svjetla i zelenila u hladan i vlažan prostor. Svaki je korak odzvanjao. Što smo se više udaljavale od ulaza, iza nas je ostajao sve manji komadić dnevnog svjetla, a ispred samo tama. Nismo prošle cijelim tunelom jer nismo imale odgovarajuće svjetiljke. Nije ni trebalo. Već je i taj kratki ulazak bio dovoljan da probudi maštu.
Pruga građena zbog ugljena
Inače, tunel Vranje dug je približno pola kilometra. Uz njega se nalazi i manji bočni tunel s ostatcima uskotračne pruge, povezan s nekadašnjim skladištenjem i prijevozom eksploziva za potrebe radova i kamenoloma. Najviše su me privukli svodovi, klesani kamen i sama činjenica da je kroz taj težak krajolik probijena pruga. U blizini Vranje trasa prolazi kraj Vele drage, jednoga od najneobičnijih krajolika Učke, poznatog po kamenim tornjevima i geološkim oblicima. Upravo je na tom dijelu gradnja zahtijevala usjeke, nasipe i tunele. Naime, pruga se od Lupoglava postupno spuštala obroncima Učke prema Boljunšćici, Čepićkom polju i dolini Raše.
Inače, Raška pruga duga je oko 53 kilometra. Izgrađena je nakon Drugoga svjetskog rata između Lupoglava i Štalija kako bi se raški ugljen mogao prevoziti prema ostatku željezničke mreže. Istodobno je trebala biti dio mnogo ambicioznije prometne veze Istre s Rijekom i ostatkom Hrvatske. Odluka o gradnji donesena je 1948. godine. Prugu su gradila građevinska poduzeća i dobrovoljne radne brigade, a cijela je trasa dovršena 1951. godine. Odvajala se od pruge Divača–Pula u Lupoglavu. Preko usjeka, nasipa i tunela dolazila je do postaje Učka, odakle se trebala nastaviti prema Matuljima kroz planirani željeznički tunel ispod Učke. Taj plan nikada nije ostvaren.
Mreža prema Sloveniji
Da jest, povijest istarskih željeznica vjerojatno bi izgledala sasvim drukčije. Istra bi dobila izravnu željezničku vezu s Rijekom i ostatkom Hrvatske, umjesto da njezina mreža ostane okrenuta prema Sloveniji. Od Učke se pruga spuštala dolinom Boljunšćice, prolazila uz Boljun i Boljunsko polje, zatim uz Šušnjevicu i Kožljak, rubom Čepićkog polja i dalje prema Kršanu, Potpićnu, dolini Raše i Raškom zaljevu. Na trasi su bile postaje Boljun, Šušnjevica, Kožljak, Kršan, Vetva i Raša, dok su industrijski kolosijeci vodili prema Štalijama i Potpićnu.
Glavni teret bio je ugljen. S vremenom su se prugom prevozili i drugi tereti povezani s lukom Bršica, cementarom u Koromačnu, Termoelektranom Plomin i drugim industrijskim pogonima. Postojao je i putnički promet, ali ova pruga nikada nije bila veliki putnički pravac. Ipak, ljudima u naseljima uz trasu značila je mnogo. Vlakom su mogli putovati na posao, u školu ili prema većim mjestima. Nakon zatvaranja rudnika i gospodarskih promjena promet je postupno slabio. Klizište kod Kožljaka na kraju je presjeklo prugu i zaustavilo promet prema Raši.
Pruga uz pješačke i biciklističke rute
Iako više nema svoju prvobitnu prometnu funkciju, pruga se sasvim slučajno u zadnjih nekoliko godina prirodno uklapa u pješačke i biciklističke rute podno Učke. Ne kao uređena biciklistička staza cijelom dužinom niti kao prostor kojim se svuda može bezbrižno hodati, nego kao povijesna nit koju lokalni putovi presijecaju na različitim mjestima. Upravo zato bi mogla postati važan dio turističke i rekreativne priče toga kraja bez obzira hoće li se na kraju pruga vratiti u promet ili ne.
A kada ste ovdje usput bila bi prava šteta ne posjetiti par bisera ovog kraja. Boljun je jedan od njih. Taj srednjovjekovni gradić iznad Boljunskog polja jedan je od najljepših, ali i najtiših povijesnih gradića Istre. Hodajući njegovim kamenim ulicama, ponovno sam se uvjerila koliko je njegov položaj poseban. Ovaj povijesni dragulj nastao je na uzvisini s koje se nadzirao prolaz podno Učke.
Glagoljaška tradicija u Boljunu
Njegove zidine, kule, gradska vrata, župna crkva sv. Jurja i visoki zvonik podsjećaju na vrijeme kada je to maleno mjesto imalo mnogo veću obrambenu i prometnu važnost nego danas. Boljun je poznat i po glagoljaškoj tradiciji. Boljunska kronika, glagoljski natpisi i kameni spomenici govore o bogatom kulturnom životu mjesta koje danas djeluje gotovo uspavano. I upravo je ta uspavanost njegov najveći šarm. I nevjerojantoi lijepo je uređen. Druga impresivna lokacija je na obroncima Učke. Skoro pa nestali kaštel Kožljak jedno je od onih mjesta koja se moraju potražiti i uživati na njegovom vrhu u nekom vjetru u kosi. Njegov kaštel nije uz glavnu cestu niti se nameće velikim parkiralištem i putokazima.
Skriven je na padini, okružen šumom i stijenama. Upravo zato dolazak do njega ima osjećaj malog otkrića. Uspon vodi prema ostatcima zidina i crkvi sv. Hadrijana, a pogled se otvara prema Čepićkom polju. Treći biser su Brda. Još pamtim prizor bicikliranja s Korinom kada sam njegov zvonik ugledala među vlatima trave. Krio se daleko i pitala sam se koje je to mjesto s tako velikim zvonikom.
Brda su još jedno mirno mjesto nad poljem, s kamenim kućama, crkvom i pogledima zbog kojih se isplati odvojiti od glavne ceste. Ova tri mjesta govore mi o životu na uzvisinama iznad nekadašnjeg jezera, dok mi pruga na obroncima Učke pripovijeda o mnogo novijem dobu, dobu ugljena, industrije i vlakova. A spoj tih priča čini mi ovaj kraj uvijek vrijednim novih lutanja i istraživanja.
