U posljednje vrijeme Ninu Levičnik i Radovana Černelića često susrećem po Balama i Istri. Najčešće su sa svojim sinčićem Aleksandrom. Nekad se sretnemo na nekom događanju, uz vino ili dobru hranu, nekad u običnoj šetnji. Njih troje djeluju kao da su oduvijek pripadali ovamo, iako su se prije nekoliko godina njihovi životi protezali između Ljubljane i Zagreba. A kada prolazim starom jezgrom Bala, uvijek mi pogled ode prema njihovim vratima.
Ispred njih je mali stol, na njemu čentrin, poneki predmet koji izgleda kao da je ondje oduvijek, iako je vjerojatno vrlo pomno odabran. Sve je jednostavno, nenametljivo i živo. Taj me stolić svaki put nekako poziva da uđem. Ne zato što je raskošan ili posebno dekoriran, nego zato što govori ono što u starim kućama najviše volim – da iza vrata postoji priča. A u kući Nine i Radovana priča zaista postoji na svakom katu.
I tako su došli u Bale
Njihova Villa Porta No nalazi se u samom srcu Bala, u kamenoj kući koja je, kada su je kupili, bila gotovo ruševina. Krov se urušavao, podovi su propadali, stepenice su bile trule, a u kuću se desetljećima gotovo ništa nije ulagalo. Upravo su takvu kuću tražili.
„Godinama smo sanjali malo mjesto pod suncem gdje bi sve bilo po našoj mjeri, gdje bismo spojili sva naša znanja, iskustva i ljubavi, gdje bismo mogli ugostiti prijatelje i goste, a da to istodobno bude i naš dom“, kaže mi Nina. Najprije su zamišljali stanciju na osami. Nešto izdvojeno, okruženo prirodom, možda maslinama ili vinogradom. No, kada su postali roditelji, shvatili su da život nije samo romantična slika stare kamene kuće usred krajolika. Trebali su vrtić, školu, trgovinu, ljekarnu i ljude. Trebalo im je mjesto u kojem mogu podizati dijete, a istodobno ostvariti ono o čemu su dugo sanjali. Tako su došli u Bale.
Najprljaviji posao odradili su sami
I možda je upravo to jedna od najzanimljivijih stvari u priči o ovom paru. Nisu došli samo kupiti nekretninu na moru. Došli su živjeti. Nina je arhitektica, doktorica arhitekture, sommelierka, poznavateljica vina, kruha i fermentacija, osoba koja se očito teško može zaustaviti na samo jednom području interesa. Radovan je ekonomist, sommelier i čovjek s više od dvadeset godina iskustva u unutarnjem uređenju, dizajnu i opremanju prostora. Iza njih su i obiteljske priče koje su ih usmjerile prema starim predmetima. Ninin djed obnavljao je stari, čak i oronuli namještaj, dok je Radovanov djed bio stolar. Zato njihova odluka da kuću ne „uljepšaju“ tako da joj izbrišu starost zapravo nije iznenađujuća.
Obnova je trajala 14 mjeseci, a velik dio najprljavijeg i najosjetljivijeg posla odradili su sami. Čistili su kuću, skidali slojeve žbuke, pregledavali svaki kamen, spašavali ono što se moglo spasiti. Nina mi je tada objašnjavala da je kuća sama diktirala što će se u njoj događati.
„Što smo više razgovarali s kućom, ona je više davala od sebe. Neke odluke nismo donijeli mi, nego ih je kuća sama tražila“, priznaje mi dalje ova svestrana arhitektica. Kako su skidali žbuku, na zidovima su se otkrivali plavi tragovi. Iz tih je starih slojeva proizašlo plavo stepenište. Stare grede, kada je statičar potvrdio da mogu ostati, postale su jedna od malih pobjeda obnove. Kamene ploče iz kuhinje skinute su, pod je obnovljen, a zatim su vraćene na izvorno mjesto.
Stara ulazna vrata
Stara ulazna vrata i vrata konobe gotovo su završila u otpadu. Majstori su ih htjeli baciti, ali Nina nije popuštala. Obnovila ih je i vratila na njihovo mjesto. Danas su među prvim detaljima koje primijetite kada uđete u kuću. To je pristup koji mi je oduvijek bio blizak. Novo ne treba glumiti da je staro, a staro ne treba toliko ispolirati da izgubi svaki trag vremena.
„Novo je novo, a staro je staro. Ne želimo da novo imitira staro. Svi su htjeli baciti stara vrata konobe, ali ja nisam popuštala. Obnovili smo ih i vratili na njihovo mjesto, a danas ih svi prvo primijete“, ističe Nina. Kod Nine i Radovana jasno se vidi razlika između onoga što je pronađeno i sačuvano te onoga što je uneseno kako bi kuća mogla funkcionirati u suvremenom životu. Upravo u tom odnosu nastaje njezina ljepota.
Kuća kao pet pozornica
Villa Porta No prostire se na oko 280 četvornih metara i četiri etaže. U potkrovlju su Nina, Radovan i Aleksandar uredili svoj stan, dok se na ostalim katovima nalazi pet soba te konoba s velikom blagovaonicom i kuhinjom. Nina kuću zamišlja kao kazalište s pet malih pozornica. Svaka soba govori o jednom dijelu njihova života. Jedna je posvećena Istri, njihovu mjestu pod suncem. Druga vinu, koje je oboma promijenilo profesionalni i privatni put. Treća kruhu, Ninoj ljubavi naslijeđenoj od bake koja je imala pekarnicu. Tu su i ruže, koje su zasadili nakon dolaska u Bale, te Afrika, kontinent na kojem je rođen njihov sin Aleksandar.
Zbog toga kuća ne djeluje poput pažljivo uređenog, ali bezličnog turističkog smještaja. Ona je produžetak njihovih biografija. U sobama su reciklirali namještaj, rasvjetu i tekstil iz stare kuće. Od starih tkanina nastala su uzglavlja, zavjese i dekorativni detalji. Neke su komade osmislili posebno za prostor, a dio kuće nadogradili su suvremenim umjetničkim intervencijama.
Stara oslikana žbuka
Sačuvali su i dio stare oslikane žbuke, koju je svojim zidnim radom nadopunila slovenska umjetnica Maruša Štibelj. U kuću su tako, sasvim doslovno, unijeli i komadić Nininog rodnog kraja. Lokalni umjetnik Naser Hamza za prostor posvećen Istri napravio je predmete od drveta, oslanjajući se na materijale i motive koje pronalazi u istarskom krajoliku. Ništa od toga ne djeluje kao katalog. Kuća nije uređena tako da pokaže koliko je novca ili vremena u nju uloženo. Mnogo je zanimljivije ono što pokazuje o ljudima koji su je uređivali.
A priča o Nini i Radovanu teško se može odvojiti od priče o Balama. Stara jezgra ovog mjesta nekada je bila tamna, zapuštena i gotovo napuštena. Nakon Drugog svjetskog rata mnoge su obitelji otišle, kuće su ostajale prazne, a ruševine su postale sastavni dio svakodnevice. Starim se gradom prolazilo samo kada se moralo. Danas je slika sasvim drukčija.
Obnovljene kamene ulice
Obnovljene su kamene ulice, uređena infrastruktura, otvoreni su mali lokali, galerije, kušaonice i smještaji. Ispred kuća ponovno se pojavljuju stolice, vaze, biljke i ljudi. U staru jezgru doseljavaju nove obitelji, arhitekti, umjetnici, poduzetnici i svi oni koji ne žele živjeti u velikom gradu, ali se ne žele odreći sadržaja i povezanosti.
Upravo je to privuklo Ninu i Radovana. Bale nisu izolirano selo, ali nisu ni grad pod stalnim pritiskom prometa, gužve i turističke nervoze. Blizu su Rovinja i Pule, a ipak imaju vlastiti ritam. U tom ritmu njihov Aleksandar danas odrasta. I kuća koja je desetljećima propadala ponovno ima glasove, mirise iz kuhinje, vatru u konobi, goste, dječje korake i svakodnevni nered bez kojeg nijedan prostor ne može postati pravi dom.
Ono što sam od njih naučila
Stare kuće oduševljavale su me mnogo prije nego što sam počela pisati o njima. Uvijek su me više privlačili neravni zidovi, stara vrata, kamene grede i tragovi nekadašnjih stanara nego besprijekorne novogradnje u kojima još ništa nije stiglo ostaviti svoj znak. Dok sam pratila kako Nina i Radovan obnavljaju kuću u Balama, i sama sam bila usred obnove kuće Palin u centru Vodnjana, u kojoj danas živim.
Moja obnova trajala je nekoliko mjeseci. Bila je nešto manja od njihove, ali svatko tko je ikada otvorio staru kuću zna da veličina nije presudna. Svaki zahvat otvori novo pitanje. Iza jednog sloja pojavi se drugi, iza zida neki stari otvor, ispod poda trag prijašnjeg života. Ono što je na početku izgledalo kao jednostavan posao brzo postane niz odluka o tome što sačuvati, što popraviti, što vratiti, a što ipak napraviti iznova. U tome su mi Ninine i Radovanove ideje pomogle više nego što oni možda znaju.
Pomogle su mi da ne požurujem kuću. Da ne pokušavam svaku nepravilnost pretvoriti u ravnu liniju. Da starim materijalima ostavim pravo na njihovu dob. I da prihvatim da obnova nije povratak u prošlost, nego dogovor između prošlog i današnjeg života. Kuća mora imati vodu, grijanje, struju, kupaonicu, kuhinju i sve ono bez čega danas ne možemo. Ali ne mora zbog toga izgubiti ono zbog čega smo je uopće zavoljeli.
Kruh, vino i ruže
Vino je u životu Nine i Radovana mnogo više od pića. Oboje su sommelieri, godinama su uključeni u vinska događanja i vinsku kulturu, a Nina se u svom doktoratu bavila upravo vezom arhitekture i kulture vina. Zato je bilo prirodno da vino dobije važnu ulogu i u njihovoj kući. Ne samo u jednoj od soba nego i u konobi, susretima, večerama i planovima za događanja koja žele organizirati u Balama. Uz vino ide kruh.
“Kruh i vino nisu samo prastari spoj, nego i savršen brak, kako bismo mi sommelieri rekli za uspješno spajanje vina i hrane”, kaže Radovan. Nina je odrasla uz baku pekaricu, a kasnije se i sama ozbiljno posvetila kruhu od kiselog tijesta, fermentacijama, pecivima, kolačima i tjestenini. Jedna je soba zato uređena starim predmetima iz bakine pekare. I ponovno se pokazuje ono najvažnije u cijeloj kući, a to je da dekoracija nije izabrana zato što je lijepa, nego zato što nešto znači.
Lijepa ideja nikad nije savršena
A kada su stigli u Bale, prijatelji su očekivali da će posaditi vinograd. Ako ne vinograd, onda barem masline. Oni su posadili ruže. „Prijatelji su očekivali da ćemo zasaditi vinograd ili masline, ali mi smo odabrali ruže – kao znak svim trnovima kroz koje smo u životu prošli“, priznaje mi Nina. Ta mi je ideja lijepa upravo zato što nije savršena. Ruže traže rad, osjetljive su, bodu, cvatu pa ocvatu. Kao i stare kuće, nikada nisu konačno završene.Danas, kada sretnem Ninu, Radovana i Aleksandra negdje u Balama, ne doživljavam ih kao ljude koji su „doselili u Istru“. Postali su dio mjesta.
Njihova kuća nije obnovljena samo za gledanje. U njoj se živi, radi, kuha, kuša vino, dočekuju prijatelji i gosti. Iz nje se izlazi na baljanske ulice, do trgovine, vrtića, susjeda i svih onih malih svakodnevnih mjesta koja na kraju određuju gdje pripadamo. Zato mi se čini da onaj stolić ispred njihovih vrata sa čentrinom nije samo lijep prizor. On je produžetak kuće prema ulici. Mali znak da granica između privatnog doma i mjesta u kojem žive nije čvrsto zatvorena. I svaki put kada prolazim, čini mi se da mi govori isto: uđi.
