Kroz sve ove godine novinarskog posla javljalo mi se puno naših ljudi koji su iz Istre davno otišli u neki drugi svijet, najčešće u Australiju, Ameriku ili Kanadu, ljudi koji su ondje proživjeli gotovo cijeli život, dobili djecu i unuke, izgradili kuće i neke sasvim nove životne priče, ali koji bi, kada bi počeli govoriti o Istri, vrlo brzo ponovno postajali oni mladi ljudi koji su jednom davno otišli iz svog sela, svoje kuće, od svojih roditelja i prijatelja. Uvijek sam voljela slušati takve ljudske sudbine jer se iza velikih riječi poput emigracije, egzodusa, politike i povijesti zapravo uvijek kriju sasvim obični ljudi i njihovi vrlo osobni lomovi, ono što su ponijeli u kovčegu, ono što nisu stigli reći prije odlaska, što su zauvijek ostavili iza sebe i što ih je, čak i nakon nekoliko desetljeća života na drugom kraju svijeta, i dalje vezalo za Istru.
Jedna od takvih priča koja mi se posebno usjekla u sjećanje bila je ona Gine Sinozich, rođene 1930. godine u malom mjestu Šušnjevica podno Učke, žene koja je s mužem Eugenom i dvoje djece 1957. godine otišla u Australiju, ondje proživjela najveći dio života, a onda, kada je već imala 70 godina i kada bi većina ljudi rekla da je vrijeme velikih životnih početaka iza njih, uzela kist u ruke i počela slikati.
Putovanje preko pola svijeta
Njezinu životnu priču tada mi je ispričao njezin sin Michael Sinosich, koji je kroz majčine slike, obiteljske uspomene i predmete što ih je obitelj desetljećima čuvala slagao priču o njihovu odlasku iz Istre, mjesecima provedenima u izbjegličkom logoru u Italiji, putovanju preko pola svijeta i životu koji su njegovi roditelji izgradili u Australiji. Upravo je Michael kroz razgovor otvarao detalje koje je Gina desetljećima nosila u sebi i koje je tek u poznim godinama počela pretvarati u slike, pa je tako predamnom, slika po slika, nastajala puno šira priča od one o jednoj samoukoj umjetnici.
Kada sam o njoj 2021. godine pisala, Gina je bila umrla svega nekoliko mjeseci ranije, tiho i gotovo neprimjetno, u vremenu pandemije koronavirusa, iako je iza sebe ostavila sve samo ne tihu priču. Bila je jedan glasan krik hrvatske emigracije u Australiji, samo što taj krik nije ispisivala riječima nego slikama kroz koje je ispričala svoju životnu dramu, svoje najdulje tajne, brige i sjećanja koja su desetljećima ostajala u njoj. A materijala za jednu takvu životnu priču Gini Sinozich doista nije nedostajalo. Bila je to priča o Istri, ratu, strahu, odlasku, Italiji, izbjegličkom logoru, velikom prekooceanskom brodu, zemlji na kraju svijeta o kojoj gotovo ništa nije znala, o životu koji je trebalo početi ispočetka, ali i o onome što nikada zapravo nije uspjela ostaviti iza sebe. Jer Istra se Gini vraćala. Ako ne drugačije, onda kroz slike.
Odlazak o kojem se nije smjelo govoriti
Gina je odrasla u Istri u vremenu koje nije bilo nimalo jednostavno, a nakon Drugog svjetskog rata život je za njezinu obitelj postajao sve teži. Nedostajalo je hrane, političke prilike bile su nesigurne, a kada je njezin brat pobjegao iz zemlje, njihova majka završila je na dva mjeseca u zatvoru. Gina je već tada imala svoju obitelj, muža Eugena, bivšeg partizana, te malog Michaela i Jenny, i počela je sve ozbiljnije razmišljati o tome kakva budućnost njihovu djecu ovdje čeka.
Odluka je na kraju pala, ali nije mogla izgledati poput današnjeg preseljenja iz jedne države u drugu, kada se kupe karte, spakiraju stvari i obitelj okupi na oproštaju. Odlazak je morao biti tajan. Gina je u travnju 1956. s djecom otišla prema Italiji pod izlikom da ide posjetiti majku u Trstu i nije smjela nikome reći da se zapravo možda više nikada neće vratiti. Nije bilo velikoga oproštaja, nije bilo mahanja s rive, nije bilo trenutka u kojem će svojim najbližima reći da odlazi i da ne zna kada će ih ponovno vidjeti.
Pobjegao iz Jugoslavije pješice
Nekoliko mjeseci kasnije pridružio joj se Eugen, koji je iz Jugoslavije pobjegao pješice, krećući se noću kako ga ne bi otkrili, pa se obitelj ponovno okupila u Italiji, gdje su zatražili politički azil i završili u izbjegličkom centru u Udinama u kojem je tada živjelo oko tri tisuće ljudi. Ondje su proveli čak 16 mjeseci čekajući da netko odluči kamo će ih život poslati dalje. Gina će desetljećima poslije upravo taj odlazak naslikati, ali ne onako kako se stvarno dogodio.
Na njezinoj slici obitelj i prijatelji stoje na riječkoj obali i opraštaju se od nje dok pada kiša. Tu su njezina majka Antonia, svekrva Maria, brat Riko i najbolja prijateljica Gina, ljudi kojima u stvarnosti nije mogla reći da odlazi. To je bio oproštaj koji se nikada nije dogodio, ali koji je Gina sebi desetljećima poslije, slikajući ga, na neki način ipak omogućila. Govorila je da joj je toga dana kiša padala u srcu. I možda upravo ta slika najbolje govori što je za mnoge ljude emigracija zapravo značila. Ne samo novi život i novu zemlju, nego i cijeli niz događaja koji se nikada nisu dogodili, riječi koje nikad nisu izgovorene, zagrljaji koji su izostali i oproštaji za koje nije bilo vremena.
Australija ili Kanada
Nakon 16 mjeseci u Udinama obitelj Sinozich dobila je dvije mogućnosti – Kanadu ili Australiju. Izabrali su Australiju, zemlju o kojoj Gina praktički nije znala ništa, osim nekoliko slika i predodžbi koje su tada u Europi kružile o tom dalekom kontinentu. Za nju su Australija bili klokani, Aboridžini i golema zemlja negdje na kraju svijeta, mjesto toliko udaljeno od Istre da se teško moglo i zamisliti kako će ondje njihov život izgledati. Ali činilo im se da će tamo njihova djeca imati više mogućnosti. I to je bilo dovoljno.
Dana 19. srpnja 1957. Gina, Eugen, njihov sin Michael i kći Jenny ukrcali su se u Genovi na brod Neptunia, veliki putnički brod koji ih je trebao odvesti prema Australiji. Gina je sačuvala kartu s tog putovanja i mnogo godina kasnije toliko precizno naslikala njezinu reprodukciju da je prenijela čak i mrlje tinte koje su ostale na originalu. Na brod su ponijeli tek nekoliko osobnih stvari.
Veća količina prtljage izazvala bi sumnju
Nisu ni mogli uzeti više jer bi prije bijega iz Jugoslavije veća količina prtljage odmah izazvala sumnju vlasti. Među predmetima koje je Gina desetljećima čuvala bila je mala siva vunena jakna koju je sama sašila sinu Michaelu i mali drveni magarac iz rodnog kraja, kakvi su nekada bili svakodnevni prizor u istarskim selima, gdje su magarci nosili vodu. Sitnice koje bi nekome drugome možda bile beznačajne, a nekome tko je preko noći ostavio cijeli svoj život postale su fizička veza s domom. Gina ih je sačuvala više od pola stoljeća.
Jedna od njezinih slika poslije će dobiti jednostavan naziv – “Tri kovčega”. I zapravo je teško smisliti bolju metaforu za njihov odlazak. Četvero ljudi, jedan dosadašnji život i nekoliko kovčega u koje je trebalo stati sve ono što su mogli ponijeti u novi svijet. Putovanje Neptunijom poslije će postati jedan od najvažnijih ciklusa u Gininu slikarstvu, a Australian National Maritime Museum naručit će od nje 2003. godine seriju slika kojima je rekonstruirala svoj put iz Europe u Australiju, gotovo pola stoljeća nakon što se on dogodio.
Iz poznatog u nepoznato
Slikala je brod iz različitih perspektiva, njegovu blagovaonicu, putnike, konobare u bijelim jaknama i leptir-mašnama koji su posluživali tjesteninu i vino, kabine, sate engleskog jezika koje su ona i Eugen pohađali kako bi se pripremili za život u zemlji čiji jezik nisu znali, Sueski kanal, arapske trgovce i naselja uz obalu, oluju na Indijskom oceanu zbog koje su putnici u narančastim pojasevima za spašavanje posrtali po palubi. Sve je to desetljećima ostalo vrlo živo u njezinu sjećanju. Jednu je sliku nazvala “Plovimo iz poznatog u nepoznato”.
Na njoj Neptunia gotovo okomito plovi između Hrvatske i Australije, a Gina je novu zemlju naslikala onako kako ju je tada zamišljala, kroz nekoliko simbola koji su za jednu mladu Istrijanku predstavljali cijeli kontinent o kojem nije znala gotovo ništa. U tom jednostavnom nazivu slike zapravo se nalazi cijela njihova tadašnja životna situacija. Znali su što ostavljaju. Ali nisu imali pojma kamo zapravo dolaze.
Neptunia uplovila u Melburne
Neptunia je nakon gotovo mjesec dana putovanja u kolovozu 1957. godine uplovila u Melbourne. Gina je poslije slikala putnike koji mašu i grle se dok brod pristaje, a taj je dan opisivala kao jedan od najsretnijih jer su konačno nogom stali na tlo zemlje u kojoj su odlučili započeti novi život. Nakon dolaska neko su vrijeme boravili u migrantskom centru Bonegilla, a zatim su se nastanili u Sydneyu. Australija je postala njihova nova domovina. Ali Istra nije prestala biti ona stara.
Možda je najnevjerojatniji dio Ginine priče činjenica da sve ono po čemu će kasnije postati poznata nije počelo u mladosti, nego tek kada je napunila 70 godina. Do tada je već proživjela gotovo cijeli jedan život. Bila je majka, supruga, emigrantica, žena koja se prilagodila novoj zemlji i novom jeziku, koja je radila i podigla djecu, a onda je, u godinama kada ljudi najčešće razmišljaju o usporavanju, počela slikati. Bila je potpuno samouka.
Kroz kist počeo izlaziti čitav život
Slikala je ono što joj je bilo važno i onako kako je osjećala, bez akademskih pravila i bez potrebe da se nekome prilagođava, na platnima, drvu i raznim podlogama koje bi joj došle pod ruku, i kroz nekoliko godina iz nje je izašao gotovo nevjerojatan broj radova. Tisuće slika. Kao da se odjednom otvorila neka dugo zatvorena ladica i počeo je izlaziti cijeli život. Slikala je svoju obitelj, Istru, rat, odlazak, brod, Australiju, događaje iz mladosti, ljude kojih više nije bilo, vlastite strahove, ali i događaje o kojima njezina vlastita djeca nisu mnogo znala.
Upravo mi je Michael govorio kako su on i njegova sestra kroz majčino slikarstvo zapravo ponovno upoznavali svoje roditelje, jer su tek na njezinim slikama vidjeli i razumjeli mnoge dijelove njihova života o kojima se u obitelji desetljećima nije govorilo. Gina je počela slikati ono što je najteže bilo izgovoriti. I upravo je zato njezino slikarstvo puno više od likovne zanimljivosti neke samouke umjetnice koja je slučajno počela kasno stvarati. To je golema autobiografija ispisana bojom.
Slikala je i ono što je desetljećima boljelo
Neke su Ginine slike vedre, gotovo dječje neposredne, pune boja i sitnih detalja, dok druge otkrivaju puno tamniji dio njezina života, posebno iskustva Drugog svjetskog rata i ono što je njezina obitelj proživjela. Jedan od najtežih trenutaka bio je vezan upravo uz njezina supruga Eugena, koji se tijekom rata našao pred nacističkim streljačkim vodom.
Gina će se tim događajima vraćati i desetljećima kasnije, a kada se 2004. godine prvi put nakon odlaska vratila u Hrvatsku, gotovo pola stoljeća nakon što je otišla, posjetila je i mjesto povezano s tim ratnim događajem. Tražila je dokumente. Željela je vidjeti vojne zapise o Eugenu i svome bratu Riku, složiti dijelove prošlosti koje je sve te godine nosila sa sobom, ali koje nikada nije do kraja zatvorila. Taj povratak u Istru bio je zato puno više od sentimentalnog posjeta kraju iz kojeg je potekla. Bio je to susret sa životom koji je ostavila 1956. A možda najvažniji bio je susret s bratom Rikom.
Nije mogla priznati da bježi
Njihov je odnos desetljećima nosio ranu njezina odlaska, upravo zato što mu Gina tada nije mogla reći što planira. Nije mu mogla priznati da zapravo bježi iz zemlje i da ne zna kada će se vratiti. Gotovo pedeset godina kasnije napokon su se ponovno našli i pomirili. Krug se, barem djelomično, zatvorio. Vratila se kući. Naravno, to više nije bila ona Istra iz njezina djetinjstva. Ali ta stara Istra ionako je već postojala na stotinama njezinih slika.
Gina Sinozich u Australiji je s vremenom postala prepoznata upravo po toj nevjerojatno neposrednoj autobiografskoj umjetnosti, po slikama koje na prvi pogled djeluju jednostavno, a zapravo iza svakoga detalja kriju priču jednog života i jednog velikog migracijskog vala nakon Drugog svjetskog rata.
Istrijanka čije su slike završile u australskim muzejima
Njezini su radovi ušli u australske muzejske zbirke, među ostalim i u zbirku Australian National Maritime Museuma, koji njezinu priču danas predstavlja upravo kao svjedočanstvo migracije iz Istre u Australiju. A meni je u cijeloj toj priči uvijek bilo najzanimljivije upravo to što je jedna žena iz maloga istarskog mjesta, bez formalnog umjetničkog obrazovanja i bez ikakve velike umjetničke ambicije u mladosti, u poznim godinama pronašla način da vlastiti život pretvori u dokument vremena. Jer kada gledate Ginine slike, ne gledate samo njezinu obitelj. Gledate tisuće sličnih sudbina.
Ljude koji su nakon rata napuštali Istru i druge dijelove tadašnje Jugoslavije, odlazili u logore za izbjeglice, čekali papire, dobivali mogućnost da odu u Kanadu, Ameriku ili Australiju, ukrcavali se na velike prekooceanske brodove i kretali prema zemljama koje dotad nisu mogli ni zamisliti. Većina tih ljudi nikada nije naslikala svoju priču. Gina jest. I zato su njezine slike danas puno više od obiteljske uspomene.
Priča koja mi se vratila u Istru
Gina je umrla 2020. godine, u dubokoj starosti, nakon što je posljednja dva desetljeća života gotovo opsesivno slikala ono što je desetljećima nosila u sebi. Ginu nisam nikada osobno upoznala. Upoznala sam je kroz njezina sina Michaela, kroz njegove priče o majci, njezine slike, obiteljske uspomene, fotografije i one male predmete koje su Sinozichevi sačuvali kroz desetljeća života u Australiji.
Kroz njega sam upoznala i onu mladu Ginu koja je iz Istre otišla sa svojom djecom ne znajući hoće li se ikada vratiti, i onu sedamdesetogodišnju Ginu koja je desetljećima poslije uzela kist i počela slikati sve ono o čemu možda prije nije mogla govoriti. Tada smo Michael i ja razgovarali na daljinu, s dva kraja svijeta, o njegovoj majci i Istri koju je nosila sa sobom u Australiju. Mislila sam da će na tome i ostati. Ali nekoliko godina poslije Michael je došao u Istru i javio mi se jer me želio upoznati. I napokon smo se sreli uživo. Moram priznati da mi je taj susret bio posebno drag, možda upravo zato što novinarski posao rijetko funkcionira tako.
Volim priče naših iseljenika
Napišemo priču, ona se objavi, čitatelji je pročitaju i mi već sljedećega dana krećemo prema nekoj drugoj temi, drugom čovjeku i nekom novom tekstu, dok sudbine o kojima smo pisali najčešće nastave svoj život bez nas. Ova mi se vratila. Gina je iz Istre otišla kao mlada žena, gotovo pola stoljeća nosila svoj stari svijet u sebi, a njezin sin Michael, koji mi je s drugog kraja svijeta prvi ispričao cijelu njezinu nevjerojatnu priču, desetljećima nakon majčina odlaska došao je u Istru i poželio da se napokon upoznamo.
Možda upravo zato toliko volim priče naših iseljenika. One se gotovo nikada zapravo ne završavaju onoga dana kada netko ode, jer se, nakon deset, pedeset ili sedamdeset godina, nakon promjena država, jezika, generacija i čitavih života, često ponovno pojavi ona tanka, ali čvrsta veza prema mjestu iz kojega se jednom krenulo. Kod Gine su to desetljećima bile njezine slike. A onda je tu vezu ponovno u Istru donio njezin sin Michael.
