Veliki sam ljubitelj vina i uvijek me posebno veseli kada mogu kušati nešto što dotad nisam poznavala, pogotovo ako nije riječ o još jednoj interpretaciji neke svjetske sorte, nego o vinu koje pripada kraju u kojem živim. Prije nekoliko godina upravo me zato oduševila duranija Ivana Damjanića. Nisam tada znala gotovo ništa o njoj, osim da je riječ o staroj istarskoj sorti koja je gotovo nestala iz vinograda, a iz čaše je stiglo lagano, svježe i vrlo pitko vino, drukčije od malvazije i bez potrebe da se s njom natječe. Od tada me zanimalo kamo će ta priča otići i hoće li duranija ostati zanimljiv kuriozitet ili će doista ponovno dobiti svoje mjesto u istarskim podrumima. Kada sam čula da se ozbiljnije vraća i hrvatica, jedva sam čekala kušati i nju.
Jer kada maknemo malvaziju, teran i donekle borgonju, koliko zapravo prosječan ljubitelj vina može nabrojiti starih istarskih sorata? Što je raslo u vinogradima naših noni i bisnoni prije nego što su redove preuzeli merlot, cabernet sauvignon i chardonnay? Kako je moguće da su sorte koje su još sredinom prošlog stoljeća bile među najzastupljenijima u Istri danas toliko nepoznate da njihova imena mnogima zvuče gotovo egzotično? Odgovor sam odlučila potražiti ondje gdje se te sorte ponovno vraćaju u život, u vinogradima i podrumima ljudi koji su ih odlučili ponovno posaditi i od njih napraviti vino. U samo nekoliko dana obišla sam tri različite priče koje zapravo govore o istom procesu.
Duranija se kod Damjanića vratila iz prošlosti
Kod Ivana Damjanića u Fuškulinu duranija odavno više nije eksperiment od nekoliko boca. Danas je to ozbiljno vino koje ima svoju publiku i svoje mjesto u ponudi vinarije, a iza njega stoji nekoliko godina pokušaja, uspoređivanja berbi i traženja stila koji bi sorti najbolje odgovarao. U Fuškulinu se lako vidi i koliko se cijela Damjanićeva priča promijenila od vremena kada je vino radio gotovo garažno. Današnja vinarija na ulazu u selo suvremen je i prostran podrum koji spaja proizvodni dio, prostor za odležavanje vina i kušaonicu, ali i dalje ostavlja dojam obiteljske vinarije vezane uz kraj u kojem je nastala. Cijeli prostor djeluje vrlo funkcionalno, bez suvišnog pokazivanja, s vinom jasno postavljenim u središte svega.
Damjanić danas obrađuje 14,4 hektara vinograda, a kapacitet vinarije je oko 300 tisuća litara. Uz malvaziju, teran, borgonju i druge sorte, u njegovim se vinogradima našla i duranija, upravo ona koja je prije nekoliko desetljeća bila posve običan dio istarskog pejzaža. Ovogodišnju su berbu duranije završili vrlo rano, još dok je kolovoz bio u punoj snazi, a izrazito topla i suha godina prirodno je smanjila rod sorte koja je oduvijek bila poznata kao vrlo rodna. Damjaniću je to posebno zanimljivo jer će prvi put jasnije vidjeti kako smanjenje prinosa utječe na koncentraciju i kvalitetu vina. U normalnim godinama duranija dolazi na red nešto prije prvih malvazija.
Nekada je bila vino za težake, danas joj traže maksimum
– Duranija je visokorodna sorta i ove smo godine prvi put vidjeli da je zbog stresa pala na puno manju količinu po trsu. To nam je jako zanimljivo jer ćemo sada vidjeti što redukcija roda znači za kvalitetu vina. Mi s njom radimo nekoliko berbi, ali cijelo vrijeme zapravo tražimo najbolju varijantu. Želimo vidjeti kakva vinifikacija joj odgovara, gdje je njezin maksimum i na koji način je možemo podignuti na razinu ozbiljnog sortnog vina. Kod revitalizacije starih sorata upravo tako treba raditi, najprije ih vratiti u vinograd, a onda iz godine u godinu učiti što mogu dati – priča Damjanić.
Njegova duranija danas prolazi postupke koje težak koji ju je prije sto godina imao među drugim sortama teško da bi mogao zamisliti. Nakon kratke maceracije mošt nekoliko dana ostaje na niskim temperaturama, zatim slijede stabilizacija, dekantacija i tek tada kontrolirana fermentacija, pa može gotovo tjedan dana provesti u podrumu prije nego što počne fermentirati. Damjanić pritom naglašava da ne tvrdi kako je pronašao konačnu formulu, nego upravo suprotno, eksperimentira kako bi otkrio što sorti najbolje odgovara. Nekada se grožđe jednostavno zgnječilo, ostalo neko vrijeme pod dropom, pretočilo i pustilo da vino odradi svoje. Duranija tada nije trebala biti veliko vino, nego vino svakodnevice.
Bevada usred ljeta i sorta koja je hranila konobe
Upravo je njezina povijesna uloga možda i najzanimljiviji dio priče. Duranija je davala puno grožđa, skupljala manje šećera i proizvodila lakša vina s manje alkohola, pa je bila logičan dio kućne potrošnje u vrijeme kada se vino nije čuvalo samo za ručak nedjeljom ili za goste. Damjanić se prisjeća priča o ljudima koji su ljeti kosili polja i cijeli dan radili na suncu, a sa sobom nosili vino koje su pili razrijeđeno vodom. Takva bevanda bila je osvježenje i dio svakodnevne prehrane, a ne predmet vinske filozofije. Zato se uz duraniju zadržao i izraz radničko vino.
– Zamislite ljude koji su u sedmom mjesecu kosili polja po najvećoj vrućini. Morali su se nekako okrijepiti, a imali su vino koje je bilo lakše, s manje alkohola, i često su ga pili kao bevandu. Zato se duraniju znalo povezivati s radničkim vinom, ali ja danas ne bih htio da to zvuči kao da je riječ o sorti od koje se može napraviti samo jednostavno vino. Upravo suprotno, mislim da se ozbiljnim radom u vinogradu i podrumu može podići na puno višu razinu. Ona neće biti malvazija niti to treba biti, nego može pronaći svoje posebno mjesto – kaže Damjanić.
Lakša od malvazije i sve zanimljivija u toplijim godinama
U čaši je upravo ta različitost njezina najveća prednost. Duranija je od malvazije lakša, svježija, diskretnije aromatike, s izraženijim kiselinama i u pravilu nešto manje alkohola, pa vrlo prirodno ide uz ljetnu gastronomiju. Dr. sc. Marijan Bubola s Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču opisuje je kao vino koje može doći prije malvazije, uz školjke, hladna riblja predjela ili jednostavno kao čaša svježeg bijelog vina na terasi. Ono što je nekada možda izgledalo kao nedostatak, danas je u vremenu visokih alkohola i sve toplijih berbi postalo vrlo zanimljiva osobina. Damjanić zato smatra da duranija danas ima više smisla nego prije nekoliko desetljeća.
U svojim je vinogradima već posadio i male količine garganje i surine, a prve ozbiljnije rezultate tek treba čekati. Ne želi unaprijed odlučiti hoće li od njih nastati mirna vina, pjenušci ili kupaže, jer smatra da prvo treba pustiti sortu da pokaže svoje mogućnosti. Upravo ga ta otvorenost najviše privlači u cijeloj priči. Svijet je, kaže, pun chardonnaya, pinota, merlota i caberneta, a Istra nema razloga pokušavati kopirati ono što se već proizvodi posvuda. Ako gostu može ponuditi sortu koju će kušati samo ovdje, tada i vino i destinacija dobivaju dodatni identitet.
Hrvatica se vratila tamo gdje je nekada bila doma
Hrvatica me zatim odvela prema Kašteliru, kraju u kojem vinograd nikada nije bio tek ukras krajolika. Na uzvisinama iznad zapadne obale Istre izmjenjuju se vinogradi, maslinici i polja, a Kaštelir i Labinci desetljećima su poznati kao snažan poljoprivredni kraj u kojem su se uz lozu uzgajali krumpir, žitarice i druge kulture. Nekada je vinograda bilo osjetno više nego danas, a po obiteljskim parcelama nije dominirala jedna sorta kao u suvremenim nasadima, nego je često zajedno raslo više različitih kultivara. Upravo u takvim mješovitim vinogradima svoje je mjesto imala i hrvatica. Braća Marijan i Ivica Sinčić iz tog su svijeta iako sebe prije svega smatraju vinogradarima, a ne vinarima.
Njihova obitelj tradicionalno se bavi vinogradarstvom, a kada su odlučili obnoviti jedan stari nasad, nisu krenuli od pitanja koja bi sorta bila najkomercijalnija. Tada im je Marijan Bubola predložio upravo hrvaticu, a ideja im je odmah bila zanimljiva jer se sorta snažno veže uz njihov kraj. U to vrijeme preminuo je i Karlo Legović, jedan od posljednjih lokalnih proizvođača koji je imao ozbiljniju priču s hrvaticom, pa je osjećaj da bi sorta mogla sasvim nestati bio još izraženiji. Sinčići otvoreno kažu da odluka nije bila rezultat poslovnog plana. Posadili su je prije svega iz sentimentalnosti i lokalpatriotizma.
Nekada je bila u gotovo svakom vinogradu, ali rijetko sama
– Gotovo svatko je imao nešto hrvatice, ali to ne znači da je svatko radio vino na kojem bi pisalo Hrvatica. Tada vinograd nije izgledao kao danas, jedan blok i jedna sorta, nego je bilo svega pomalo. Hrvatica je bila rodna i uglavnom se koristila u kupažama, često s teranom. Teran je bio jači, tamniji i strukturiraniji, a ona bi ga malo ublažila. Nije se od toga stvarala posebna filozofija, to je jednostavno bio način na koji su ljudi radili vino – prisjećaju se Sinčići.
Jedan od ljudi koji joj je ipak pokušao dati zaseban identitet bio je pokojni Karlo Legović, povratnik iz Australije, koji je tijekom devedesetih radio sortnu hrvaticu kao crno vino. Braća prenose i zanimljivu lokalnu priču o nazivu sorte, prema kojoj je Legovićev barba, svećenik i misionar, govorio da ako Talijani imaju sortu Italia, onda i ovdje treba postojati Hrvatica. Danas se zna da talijanska croatina i istarska hrvatica nisu ista sorta, ali ta priča dobro pokazuje kako se vinogradarsko znanje nekada prenosilo usmeno i koliko su se sorte vezivale uz lokalni identitet. Genetske analize došle su puno kasnije. U selima su imena i priče živjeli zajedno s trsovima.
Sinčići su od stare crne sorte napravili rosé
Kada je njihov mladi nasad dao prvi ozbiljniji rod, Sinčići su odlučili napraviti vlastito vino, ali bez ideje da zbog toga preko noći postanu velika vinarija. Vinifikaciju su povjerili obližnjoj vinariji Cossetto, a stil su određivali zajedno. Umjesto crnog vina kakvo se od hrvatice radilo u prošlosti, odabrali su rosé, što se vrlo dobro poklopilo s prirodom sorte. Proizveli su oko 1200 boca, dakle malu butik seriju. Za njih je važnije to što su hrvaticu vratili u vinograd nego pitanje koliko će boca jednoga dana napraviti.
– Nama ovo nije osnovni posao i nemamo potrebu od hrvatice na silu napraviti neku veliku priču. Za sada nam je najvažnije da smo je vratili tamo gdje je nekada rasla. Malvazija je već ispričana i prepoznata priča, a hrvatica je nešto lokalno, nešto što pripada ovom kraju. Kada gostu nudite rosé, morate mu objasniti zašto je taj rosé poseban. Upravo je priča o sorti ono što ovom vinu daje dodatni smisao – kažu braća.
Pervino je s hrvaticom već imalo jednu veliku epizodu
U Pervinu je priča sasvim drukčija, ali hrvatica ondje također ima povijest puno stariju od sadašnjeg nasada. Vinarija se nalazi u Svetom Servulu, nekoliko kilometara od središta Novigrada, usred vinograda i polja, daleko dovoljno od gradske vreve da se u nekoliko minuta promijeni cijela atmosfera. Zgrada je skladno uklopljena u okolinu i po dojmu podsjeća na male obiteljske vinarije u unutrašnjosti Italije, one u kojima podrum, kušaonica, terasa i vinogradi čine jednu cjelinu. Nije riječ o prostoru koji traži da ga se razgledava kao izložbu, nego prije o mjestu koje poziva da se sjedne, natoči čaša vina i ostane duže nego što se planiralo. Upravo ta nenametljivost Pervinu daje šarm.
Obitelj Peršurić vinariju je osnovala početkom 2000-ih, nastavljajući obiteljsku tradiciju povezanu s vinogradarstvom i nekadašnjim radom u velikim istarskim vinskim sustavima. Željko Peršurić prije samostalnog posla radio je u PIK-u Umag, a poslije se obiteljskoj priči priključio i zet Paval Antonić, koji danas vodi važan dio vinske proizvodnje. Vinarija ima oko petnaest hektara vinograda i osamnaestak etiketa, a malvazija čini približno 60 posto nasada. Ime Pervino nastalo je spajanjem prezimena Peršurić i riječi vino, a zgodno se naslanja i na talijanski izraz “per il vino”. Podrum je posljednjih godina dodatno uređen i proširen, a cijeli kompleks danas djeluje kao zaokružena vinska destinacija.
Hrvatica iz 1991. prodavala se „kao mlijeko”
Paval me vrlo brzo vraća u početak devedesetih, kada je nekadašnji PIK Umag na području Bužinije zasadio oko šest hektara hrvatice. Pervino je te vinograde poslije nekoliko godina koristilo, najprije prodajući grožđe, a zatim ga dijelom prerađujući za vlastite potrebe. Zato hrvatica za njih nije sorta koju su upoznali tek kroz današnji projekt revitalizacije. U obitelji je ostalo sjećanje na razdoblje kada je na tom području postojao ozbiljan nasad i kada je vino od hrvatice bilo prisutno na tržištu. Antonić i danas čuva zanimljive detalje iz tog vremena.
– Tadašnji direktor Istra Vina znao je govoriti da ni oni nisu bili sigurni je li vino bilo toliko uspješno zbog vina ili zbog etikete. Godine 1991. imali su hrvaticu sa šahovnicom na etiketi, što je tada, u tom političkom i društvenom trenutku, bilo izuzetno upečatljivo. Vino se, kako su govorili, rasprodalo kao mlijeko. To vam pokazuje koliko etiketa i trenutak ponekad mogu odigrati veliku ulogu. Ali zanimljivo je i to da je hrvatica tada bila dovoljno prisutna da se od nje radilo sortno vino – priča Antonić.
Nekada je morala biti crna, danas joj svjetlija boja ide u korist
Hrvatica se tada vinificirala kao crno vino, a upravo je tu bio jedan od njezinih problema. Pri većem prinosu teško je davala tamnu i snažnu boju kakva se u to vrijeme očekivala od crnog vina. Danas svjetlija boja, lakše tijelo i voćnost djeluju poželjno, ali prije tridesetak godina kupac je očekivao da crno vino bude doista tamno i gusto. Ako bi vino izgledalo prelagano, lako se stvarao dojam da s njime nešto nije u redu. U takvom tržišnom okruženju hrvatici nije bilo lako konkurirati merlotu, cabernetu ili teranu.
– Ako ste imali malo više grožđa, vino nikada nije bilo jako crno, nego svjetlije. Tada se to nije tražilo, crno je moralo biti crno i gotovo. Danas je potpuno drukčije jer ljudi žele lagana, voćna vina koja mogu piti i ljeti, rosée i pjenušce. Ono što je tada bila mana, danas hrvatici može biti velika prednost. Zato mislim da ona danas ima puno veću perspektivu nego što je imala prije nekoliko desetljeća – objašnjava Paval.
Pervino joj je umjesto crnog vina dalo mjehuriće
Pervino se zato nije vratilo starom crnom stilu, nego je od hrvatice odlučilo napraviti ružičasti pjenušac. Prva serija vrlo je mala, oko 800 boca, a iz postojećeg nasada proizvodnja bi mogla narasti do približno 1500 boca. Institut je ranije radio pokuse s mirnim crnim vinom, roséom i pjenušcem, a upravo se pjenušava varijanta Antoniću učinila najzanimljivijom. Cilj mu nije od hrvatice napraviti veliko, teško vino, nego iskoristiti ono što sorta prirodno daje. Svježina, nježnija boja i lakše tijelo puno bolje odgovaraju današnjim navikama potrošača.
Paval to vidi i svakodnevno u kušaonici. Prije dvadesetak godina gosti su puno češće pitali za chardonnay, merlot ili cabernet sauvignon jer su to bila poznata međunarodna imena. Danas, kada dođu u istarsku vinariju, češće biraju malvaziju, teran i sve što im se predstavi kao lokalno. Promijenio se i odnos prema crnim vinima, pa velika i teška vina više nemaju apsolutni primat. Sve se više piju voćnija, svježija vina i pjenušci, osobito ljeti.
Ako jedan radi rosé, a drugi pjenušac, što je onda hrvatica?
Upravo tu Antonić otvara jedno vrlo zanimljivo pitanje. Ako Sinčići od hrvatice rade rosé, Pervino pjenušac, a netko treći možda odluči napraviti lagano crno vino, što će potrošač jednog dana pod imenom hrvatica očekivati? Istra ima veliku slobodu u interpretaciji svojih sorata, a upravo je malvazija najbolji primjer. Od nje danas nastaju svježa vina, odležane verzije, macerirana vina i pjenušci. Za vinara je takva sloboda kreativno zanimljiva, ali za izgradnju prepoznatljivog identiteta sorte može biti otežavajuća.
– U nekim svjetskim regijama znate kakav stil vina očekujete od određene sorte i položaja. Kod nas imamo puno veću slobodu i to je s jedne strane sjajno jer se možemo igrati, ali s druge strane potrošaču je teže stvoriti jasnu sliku sorte. Kod hrvatice smo tek na početku i tržište će sigurno dijelom pokazati koji će stil najbolje proći. Možda će to biti rosé, možda pjenušac, možda lagano crno vino. U ovom trenutku najvažnije je da se sorta ponovno pojavila u vinogradima i da imamo priliku vidjeti što sve može – kaže.
Duranija i hrvatica nekada nisu bile nikakve rijetkosti
Tek nakon tih susreta s vinarima cijela priča dobiva pravi povijesni kontekst u razgovoru s dr. sc. Marijanom Bubolom s Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču. Kada danas kažemo duranija, hrvatica, surina ili garganja, zvuče kao rijetke sorte pronađene na posljednjem zaboravljenom trsu. Povijesni podaci govore sasvim suprotno. Prema podacima vinogradarskog stručnjaka Viktora Vitolovića iz 1951. godine, malvazija je tada činila oko 44 posto istarskih vinograda, a teran približno 15 posto. Odmah iza njih slijedile su borgonja, duranija i hrvatica.
Duranija je, dakle, bila četvrta, a hrvatica peta najzastupljenija sorta Istre. Samo duranije bilo je više od četiri milijuna trsova, količina koja bi odgovarala površini od približno tisuću hektara. Danas je gotovo nevjerojatno zamisliti takav prizor jer duraniju poznaje tek manji dio vinske publike. Bubola posebno naglašava da među deset najzastupljenijih sorata u tadašnjoj Istri nije bilo chardonnaya, merlota ni cabernet sauvignona. Struktura vinograda u svega nekoliko desetljeća potpuno se promijenila.
Veliki kombinati promijenili su lice istarskih vinograda
Veliki zaokret dogodio se nakon pedesetih godina, kada se počinju podizati plantažni vinogradi tadašnjih poljoprivrednih kombinata. U njima više nije bilo mjesta za desetke lokalnih sorata izmiješanih na istoj parceli jer se tražila stabilna i ujednačena proizvodnja, pouzdana kvaliteta i velike količine grožđa. Malvazija i teran odabrani su kao glavne istarske sorte, dok su uz njih sve snažnije ulazili merlot, cabernet sauvignon i chardonnay. U tadašnjem kontekstu takva je odluka imala potpuno ekonomsku logiku. Nitko nije razmišljao o autohtonim sortama kao dijelu turističkog i vinskog identiteta na način na koji to radimo danas.
Istodobno je nestajao i velik broj malih obiteljskih vinograda. Gotovo svaka istarska kuća nekada je imala barem nekoliko redova loze, a upravo su ti mali nasadi čuvali nevjerojatnu raznolikost sorata. Kako su ljudi odlazili raditi u gradove, industriju i turizam, mnoge su parcele napuštene. S njima su nestajale i sorte koje nisu bile odabrane za nove velike plantaže. Tako se mijenjao ne samo vinski sortiment nego i sam istarski krajolik.
Ono što je nekada bilo mana danas postaje prednost
Stare sorte imale su i sasvim praktične probleme. Duranija i garganja imaju velike bobice, tanku kožicu i zbijene grozdove, zbog čega su bile osjetljive na sivu plijesan i kiselu trulež, posebno kada bi dozrijevanje ušlo u kišniji dio jeseni. Hrvatica je također zahtijevala više pažnje u vinogradu, dok su surina, duranija i druge sorte često skupljale manje šećera od onoga što su vinari željeli. Kada je trebalo odlučiti što zasaditi u novi vinograd, bilo je puno jednostavnije izabrati sortu koja daje sigurniji rezultat. U takvoj su utrci stare sorte postupno gubile.
Danas se događa gotovo paradoksalan obrat. Datum berbe u Istri pomaknuo se u posljednjih nekoliko desetljeća približno tri tjedna unaprijed, pa sorte koje su nekada dozrijevale u vlažnijem dijelu rujna i listopada sada završavaju svoj ciklus u toplijem i sušnijem vremenu. Istodobno sve toplije godine povećavaju šećere i alkohole, dok kiseline padaju. Ono što je nekada izgledalo kao slabost, sporije nakupljanje šećera i izraženija kiselina, danas postaje poželjna karakteristika. Upravo zato stare sorte odjednom izgledaju vrlo suvremeno.
Institut ih nije želio čuvati samo kao muzejske primjerke
Institut za poljoprivredu i turizam godinama je stare sorte čuvao, opisivao i proučavao u kolekcijskom nasadu, ali Bubola naglašava da cilj nikada nije bio imati nekoliko desetaka trsova iza ograde i smatrati posao završenim. Takvo očuvanje jest važno, ali sorta je dugoročno puno sigurnija tek kada se ponovno uzgaja kod više proizvođača. Zato je sljedeći korak bio napraviti pokusne vinifikacije i vidjeti mogu li ta vina odgovoriti na potrebe današnjeg potrošača. Tek kada vino završi u boci s imenom stvarnog proizvođača i pronađe kupca, revitalizacija postaje potpuna. U tome je upravo važnost Damjanića, Pervina i Sinčića.
Pokusne vinifikacije pokazale su da svaka od tih sorata ima neku svoju nišu. Duranija se dobro snašla kao mlado i svježe bijelo vino, hrvatica kao rosé i ružičasti pjenušac, surina odnosno plavina istarska pokazala je potencijal za pjenušava vina, dok garganja zahvaljujući izraženim kiselinama može biti zanimljiva za dulje odležavanje na kvascima. Institut razmatra čak i mogućnost potpuno istarske kupaže pjenušca od garganje, surine, duranije i dijela malvazije. To više nije samo spašavanje starih imena, nego potraga za suvremenim stilovima vina koji imaju smisla na današnjem tržištu.
Gost danas želi piti nešto što ne može dobiti kod kuće
Možda upravo tržište danas starim sortama daje najveću šansu. Gost koji stigne u Istru očekuje malvaziju i teran, a često poznaje i borgonju, no kada mu se natoči duranija ili hrvatica, gotovo sigurno slijedi pitanje što je to. Chardonnay, merlot i cabernet može piti u gotovo svakoj vinskoj regiji svijeta, dok duraniju ili hrvaticu teško može susresti izvan Istre. U tome leži vrijednost koja prije pedeset godina nije ni postojala. Autohtona sorta danas nije samo poljoprivredni kultivar nego dio doživljaja destinacije.
Damjanić zato kaže da nema smisla stalno pokušavati igrati utakmicu s internacionalnim sortama. Ako Istra ponudi nešto što postoji samo ovdje, tada ona postavlja vlastita pravila i gradi vlastiti vinski identitet. Slično razmišlja i Paval Antonić, koji iz svakodnevnog kontakta s gostima vidi da interes za lokalne sorte raste. Ljudi u vinariju više ne dolaze samo po poznato ime s etikete, nego upravo po nešto što prije nisu kušali. I možda se upravo u toj promjeni krije najveća prilika za sorte koje su nekada bile sasvim obične, pa zatim gotovo nestale.
Stare sorte vratile su se, ali vina su posve nova
Najzanimljivije mi je što nitko od ovih vinara ne pokušava rekonstruirati vino iz 1951. godine. Damjanić duraniju radi uz kontrolu temperature i suvremenu enologiju, Sinčići od hrvatice, koja je nekada uglavnom završavala u crnim kupažama, rade rosé, a Pervino ju je pretvorio u pjenušac. Vraćaju staru sortu, ali vino prilagođavaju današnjem nepcu i današnjem načinu života. Upravo zato cijela priča nije nostalgična rekonstrukcija nekadašnje Istre. To je pokušaj da se iz prošlosti uzme ono što još može imati budućnost.
Kada sam prije nekoliko godina prvi put pila Damjanićevu duraniju, bila mi je zanimljiva prije svega zato što je bila nešto novo. Danas mi je puno zanimljivija jer znam da je prije sedamdesetak godina više od četiri milijuna trsova duranije raslo po Istri i da je ono što mi se tada činilo egzotičnim zapravo nekoć bilo dio svakodnevice. Hrvatica je u međuvremenu od sorte koja je završavala uz teran postala rosé i pjenušac, a boca iz 1991. sa šahovnicom ostala je zabavna fusnota o vremenu kada se, kako kaže Antonić, prodavala „kao mlijeko”. Možda ćemo za nekoliko godina duraniju, hrvaticu, surinu i garganju ponovno početi doživljavati kao normalan dio istarske vinske scene. A Istra s više svojih prepoznatljivih sorata sigurno je zanimljivija vinska regija od one koja se svijetu predstavlja samo malvazijom i teranom.
