Na mjestu gdje je kao dječak plakao od straha pred njemačkim vojnicima, Aldo Ukanović danas stoji mirno. Na Poreštini ga mnogi pamte i kao čovjeka koji je godinama bio snažno vezan uz obrtništvo te je bio na čelu tamošnje udruge obrtnika, ali ovaj put ne govori o zanatima, turizmu ni poslovima koji su obilježili poslijeratni razvoj kraja. Govori o jednom travanjskom danu iz djetinjstva koji je mogao završiti tragedijom. Pokazuje rukom prema prostoru pred školom u Žbandaju i kao da pred sobom ponovno vidi selo kakvo je bilo 12. travnja 1944. godine. Tada je imao nepunih pet godina. Dva su mu dana nedostajala do rođendana, a otac ga je nosio u naručju dok su njemački vojnici okupljali sve koje su zatekli u selu.
Sjećanje je ostalo živo, dječje i odraslo istodobno. U njemu ima plača, uniformi kojih se bojao, crvene signalne rakete, kamiona koji su se zaustavljali i ljudi koji nisu znali hoće li se vratiti kućama. Ima i onog posebnog istarskog sloja povijesti u kojemu se rat nikada ne može ispričati samo crno-bijelo, jer su se iza uniformi, naređenja, straha i okupacije događale i ljudske priče koje je vrijeme učinilo gotovo nevjerojatnima. I nevjerojanto je kako se sjeća ama baš svakog detalja tog dramatičnog dana kada je malo nedostajalo da tuga i tragedija zaviju cijeloi selo.
Pucali na izvidnicu
“Bilo je to 12. travnja 1944. godine. Njemačka kolona dolazila je iz Rijeke, preko Pazina, Poreča i Baderne. Jedan čovjek iz susjednog sela, nazovimo ga partizanom, s još jednim borcem sačekao je kolonu kod stancije Kaligari, tamo gdje je danas Valamar. Pucali su na izvidnicu i sreća je bila da nikoga nisu ubili, jer da je netko poginuo, selo bi vjerojatno bilo spaljeno, a najmanje deset seljana ubijeno”, govori nam Aldo Ukanović. Njemačka izvidnica odmah je ispalila crvenu raketu. Za nekoliko trenutaka oko sela se, kako govori, raštrkalo petnaest kamiona i više od 250 njemačkih vojnika. Pretražili su kuće, okućnice, polja i svaku stazu po kojoj su se ljudi mogli zateći. Nisu, kaže, gledali tko je muškarac, tko žena, tko dijete. Svi su morali doći pred školu.
“Tko god je bio u selu i oko sela, svi su morali doći. Muški, žene, djeca, svi. Ja sam imao pet godina manje dva dana i tata me nosio, a ja sam plakao. Bojao sam se njemačkih uniformi, stvarno sam ih se jako bojao”, govori. Pred školom su ostali oko dva sata. U dječjem doživljaju to je, kaže, trajalo beskrajno dugo. Nije znao što se događa ni zašto su tamo. Odrasli su šutjeli, vojnici su držali selo pod kontrolom, a nitko od mještana tada nije mogao Nijemcima objasniti što se zapravo dogodilo. Upravo to Aldo i danas smatra jednom od ključnih okolnosti toga dana.
Kako ublažiti situaciju
U selu nije bilo čovjeka koji je mogao prevesti, objasniti, ublažiti situaciju. Njegov stric, koji je u Prvom svjetskom ratu naučio njemački, bio je u susjednom selu kod sestre. Svećenik također nije bio u Žbandaju. Selo je tako ostalo bez glasa prema vojsci koja je u svakom pucnju vidjela moguću zasjedu. “Da je tada bio moj stric, on bi znao njemački i mogao bi im objasniti što se dogodilo. Ali njega nije bilo u selu, a nije bilo ni svećenika. Nitko im nije mogao govoriti na njihovom jeziku. I onda su Nijemci postupili po svome”, kaže Ukanović.
Nakon dva sata mještani su pušteni kućama, no jedanaest muškaraca odvedeno je u zatvor Coroneo u Trstu, tada poznati njemački zatvor. Među njima je bio i Aldov otac Milan. Svi su se, kaže, na kraju vratili. Netko nakon mjesec dana, netko nakon dva mjeseca, a neki tek po završetku rata 1945. godine. Za Žbandaj je to bila velika sreća, gotovo iznimka u vremenu u kojem su mnoga sela u Istri i okolici plaćala strašnu cijenu rata.
Nitko nije poginuo
Aldo zato često ponavlja jednu rečenicu koja zvuči jednostavno, ali u njoj je težina cijele jedne lokalne povijesti. Iz samog sela Žbandaj u Drugom svjetskom ratu nitko nije poginuo. “Žbandaj je tada imao oko 38 kućnih brojeva i otprilike 250 ljudi. Danas je to puno veće mjesto, ali tada je to bilo malo selo. Iz samog Žbandaja u Drugom svjetskom ratu nije poginuo nitko. To je stvarno jedno od rijetkih sela s takvom sudbinom”, kaže.
No to ne znači da rata nije bilo. Naprotiv. Oko sela su se kretale manje partizanske skupine, ljudi su odlazili u partizane, u obližnjim šumama i mjestima postojale su veze, a u samom Žbandaju kasnije je nekoliko mjeseci bilo stacionirano oko 250 njemačkih vojnika. Bili su smješteni u školi, kasarni i kaštelu. Aldo kaže nešto što na prvi pogled zvuči neobično, ali dobro opisuje paradokse života pod okupacijom.
“Dok su Nijemci bili stacionirani u Žbandaju, mi smo bili na miru. To možda čudno zvuči, ali stvarno nismo imali problema. Nije bilo okršaja u selu. Oni su bili tu nekoliko mjeseci i za to vrijeme selo nije stradalo”, govori.
Što će biti kada rat završi
Dio vojnika dolazio je u kuću njegova strica Šime, jer je govorio njemački. Ondje su razgovarali o ratu, o tome kada će završiti i što će biti s njima. Aldo se posebno sjeća jednog Poljaka u njemačkoj uniformi. Zvao se Karlo. Bio je prisilno mobiliziran i, kako ga Aldo pamti, duboko nesretan čovjek koji nije znao jesu li mu žena i djeca živi. “Jedan Poljak, Karlo se zvao, znao je baciti pušku i reći da je tu prisilno. Govorio je da ne zna jesu li mu žena i djeca živi ili mrtvi. Koliko je mogao, donosio je bombe. Kad se moj otac vratio iz zatvora, te su bombe kasnije prebačene partizanima”, prisjeća se Aldo.
U toj njegovoj priči rat se ne pojavljuje kao uredna povijesna lekcija, nego kao niz ljudskih sudbina koje su se zapetljale u velikim lomovima 20. stoljeća. Posebno je neobična priča o mladićima iz Žbandaja i okolice koji su, nakon kapitulacije Italije, završili u njemačkoj vojsci. Prema Aldovu sjećanju, Talijani su u vojsku uzimali godišta od 1908. do 1925., pa su mladići koji su se već nalazili u ratnom sustavu nakon kapitulacije Italije dospjeli pod Nijemce. Među njima su bili Stanko Rimanić i Ivan Bubičić. Kasnije su, kaže Aldo, upravo oni pomogli da njegov stric, odveden iz zatvora, bude izvučen i regrutiran u vojsku. No tu priča ne završava. Sva trojica su se, nakon nekog vremena, povezala s talijanskim partizanima, pobjegla i potom završila u Narodnooslobodilačkoj borbi. Godine 1945. vratili su se kući.
Filmski dio priče
“Biti u njemačkoj vojsci, povezati se s partizanima, pobjeći u talijanske partizane i onda završiti u Narodnooslobodilačkoj borbi, za to je trebalo imati hrabrosti. To je danas gotovo nezamislivo. Mislim da ti ljudi nisu dovoljno cijenjeni. Pogotovo Stanko Rimanić, za kojega ne znam je li ikada dobio kakvo priznanje”, kaže Ukanović. A onda, nakon rata, dolazi drugi, gotovo filmski dio priče. Isti prostor koji je pamtio njemačke kolone, zatvore, strah i okupaciju, desetak godina kasnije počeo je primati prve njemačke goste. Poreština se počela mijenjati, a turizam je otvarao vrata jednoj posve drukčijoj Istri.
Prvi njemački turisti, sjeća se Aldo, počeli su dolaziti već sredinom pedesetih godina, oko 1955. i 1956. godine, isprva u malom broju. Nije bilo lako. Rat je bio preblizu, uspomene prežive, a ljudi su se još dobro sjećali uniformi i okupacije. Ipak, more, kampovi i nova gospodarska nada počeli su stvarati drukčije odnose. “Već 1955. i 1956. počeli su dolaziti prvi njemački turisti, ali u malom broju. Bilo je nelagode, naravno da je bilo. Prošlo je tek desetak godina od rata. Ljudi su se svega sjećali”, govori.
Lica iz rata
Jedan događaj iz tih godina ostao mu je posebno urezan. Oko 1954. godine pred njihovu kuću došao je jedan Nijemac, automobilom ili motorom. Aldov otac kasnije ga je prepoznao kao čovjeka kojega je susreo dok je bio zatvoren u Villachu. Prošlo je devet ili deset godina, ali lice nije zaboravio. “Moj otac ga je prepoznao. Rekao je da je to čovjek kojega je vidio kad je bio u zatvoru u Villachu. Zamislite, nakon devet ili deset godina taj čovjek dođe pred našu kuću. To je za nevjerovati, ali tako je bilo”, kaže Aldo.
Aldo Ukanović i sam je postao dio začetaka istarskog turizma. Radio je u Autokampu Poreč, jednom od prvih organiziranih autokampova u Poreču. Kasnije je bio i šef recepcije te šef autokampa. Govori da su u kampu nakon nekoliko godina imali i više od 6.500 turista. Uvjeti su bili skromni. Malo vode, malo struje, slaba trgovina, neriješena kanalizacija. A ipak, gosti su bili zadovoljni. “To je nevjerojatno, ali istinito. Imali smo malo vode, malo struje, slabu trgovinu, kanalizacija je bila problem, a opet su svi gosti bili zadovoljni. Danas se čovjek pita kako smo uopće uspijevali zadovoljiti toliko ljudi u takvim uvjetima. Ali uspijevali smo”, govori.
Počeci istarskog turizma
Početci turizma nisu nosili samo romantiku. U kampovima su se znali sukobljavati Nijemci s Nizozemcima, Belgijancima, Švicarcima, ponekad i s Talijanima. Naizgled se radilo o parcelama, automobilima, šatorima i smještaju, no ispod toga su još tinjale ratne rane. Mnogi gosti iz zemalja koje je Njemačka okupirala nisu lako podnosili blizinu njemačkih turista.
“Nije to bilo samo pitanje parcele. Bilo je tu i ideologije, prošlosti, okupacije. Nizozemci i Belgijanci znali su što se dogodilo u ratu i nisu mogli uvijek lako podnijeti Nijemce pokraj sebe. Ja sam znao njemački, radio sam na recepciji i često sam morao intervenirati”, prisjeća se.
S vremenom su se napetosti smanjivale. Do kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, govori Aldo, ratne sjene polako su se povlačile iz svakodnevnih turističkih susreta. Istra je ulazila u novo razdoblje. Poreč, koji je nakon rata još uvijek živio od poljoprivrede, ribarstva i skromnih mogućnosti, počeo se pretvarati u turističko središte. Aldo pritom posebno ističe vizionare porečkog turizma. Za njega je među najvažnijima bio Nino Štifanić, čovjek kojega pamti kao pokretača i predvodnika razvoja. Spominje i Antona Restovića u Rivijeri. No Štifanić je, kaže, bio osoba koja je razumjela da Istra mora krenuti u novom smjeru.
Turizam zaustavio egzodus
“Treba zahvaliti Ninu Štifaniću. On je bio vizionar, začetnik i predvodnik. Da njega nije bilo, turizam bi sigurno kasnio najmanje deset godina. Poreč tada nije imao industriju, ljudi su živjeli od poljoprivrede, a trebalo je nešto učiniti”, kaže Aldo. Turizam je, prema njegovu doživljaju, zaustavio barem dio odlazaka iz Istre. Nakon političkog egzodusa u prvim poslijeratnim godinama, od pedesetih se nastavio ekonomski odlazak ljudi. Mladi su odlazili u svijet bez jezika, bez zanata, često bez sigurnosti da će uspjeti. Turizam je donio mogućnost da se ostane.
“Istra ima najveće groblje na svijetu. Naši su ljudi pokopani od Beča do Australije. Odlazili su iz političkih i ekonomskih razloga, mnogima nije bilo lako, jer su išli bez jezika, bez zanata i bez ičega. Kad je počeo razvoj turizma, počeo je i zastoj odlaska ljudi u inozemstvo”, govori. U toj rečenici, snažnoj i pomalo gorkoj, stane velik dio istarske 20. stoljetne priče. I odlazak, i povratak, i strah, i preživljavanje, i more koje je postalo nova sudbina. Žbandaj nije spaljen. Mještani odvedeni u Coroneo vratili su se kući. Djeca koja su plakala pred njemačkim vojnicima odrasla su u ljude koji su dočekivali prve njemačke turiste. A Poreština, od sela i polja, postala je jedan od najprepoznatljivijih turističkih krajeva na Jadranu.
Neobične ljudske geste
Aldo Ukanović se ne sjeća svega s gorčinom. Naprotiv, u njegovu govoru ima mjere, zahvalnosti i potrebe da se stvari ispričaju onakvima kakve su bile, bez uljepšavanja, ali i bez mržnje. Rat je, kaže, rat. U njemu se događaju strašne stvari, ali i neobične ljudske geste. Jedan Poljak u njemačkoj uniformi mogao je kriomice donositi bombe. Jedan Nijemac mogao se deset godina kasnije pojaviti pred kućom čovjeka koji ga je pamtio iz zatvora. Jedan dječak mogao je preživjeti strah pred školom i kasnije cijeli radni vijek provesti dočekujući goste iz Europe.
Možda je baš zato ova priča važna. Ne samo kao još jedno sjećanje na travanj 1944. godine u Žbandaju, nego kao mala povijest Istre koja je iz rata, siromaštva i odlazaka izrasla u prostor susreta. U istom mjestu gdje se nekada čekalo naređenje koje je moglo odlučiti o životu i smrti, danas se razgovara o turizmu, obrtništvu, obiteljima, kampovima, gostima i vremenu koje je, koliko god bolno bilo, ipak naučilo ljude živjeti dalje.
