Stojim u crkvi svete Marije na Škrilinah pokraj Berma i ne znam kamo bih prije usmjerila pogled. Boje, lica i prizori prekrivaju zidove toliko gusto da se čini kao da je čitava unutrašnjost pretvorena u veliku srednjovjekovnu slikovnicu. Ovdje gotovo da nema praznine. Svaki djelić zida pripovijeda svoju priču, a neka posebna energija kroz zidne slike spušta se na svakoga tko zakorači u ovu malenu crkvu usred istarskog krajolika.
Pogled najprije zastaje na Plesu mrtvaca, najpoznatijem prizoru bermskog ciklusa, u kojem smrt bez razlike odvodi predstavnike svih društvenih staleža. Potom ga privuku sveci, anđeli, apostoli, glazbenici, bogati i siromašni, raskošno odjeveni ljudi i oni koji su pred smrću ostali bez svega što ih je za života razlikovalo. Freske su stare više od pet stoljeća, ali njihova snaga nije nestala. I danas izazivaju nelagodu, znatiželju, divljenje i onu rijetku tišinu koja nastaje kada se čovjek nađe pred nečim što ga istodobno očarava i nadilazi.
Neraskidivo vezana uz Vincenta
Crkva svete Marije na Škrilinah neraskidivo je povezana s Vincentom iz Kastva, potpisanim autorom njezina znamenitog ciklusa iz 1474. godine. No istraživanja povjesničara umjetnosti Željka Bistrovića pokazuju da priča o bermskim freskama nije priča samo o jednome majstoru i jednoj ruci. U osliku prepoznaje više autora i radionica, a kroz širi korpus prati i trag Ivana iz Kastva, nešto mlađeg, ali iznimno produktivnog slikara koji je djelovao u istom kulturnom i umjetničkom krugu.
Upravo su Vincent i Ivan iz Kastva zahvaljujući djelima poput ovih postali među najvažnijim i najčešće spominjanim majstorima kada se govori o srednjovjekovnim freskama u Istri. Njihova imena danas stoje uz najpoznatije oslike poluotoka, no njihova međusobna povezanost, način rada i brojni suradnici još nisu do kraja razjašnjeni. A Beram je tek početak priče. Vincent i Ivan iz Kastva, zajedno sa suradnicima iz svojih radionica, ostavili su trag u najmanje trinaest crkava na području Istre, Kvarnera i današnje Slovenije. Taj je opsežan korpus Željko Bistrović istražio i opisao u svojoj najnovijoj knjizi Kastavska slikarska škola, nastaloj nakon gotovo trideset godina terenskoga rada, proučavanja starih fotografija, uspoređivanja fragmenata i analiziranja slikarskih postupaka.
Fragmenti zidnih slika
Uz crkvu svete Marije na Škrilinah, oslikanu 1474. godine, Vincentu iz Kastva pripisuju se zidne slike u crkvi svetog Jurja u Lovranu, crkvi svete Marije u Oprtlju te u klaustru nekadašnjeg augustinskog samostana u Rijeci. Ta djela pokazuju da njegov rad nije bio vezan samo uz jedan lokalitet ni uz unutrašnjost Istre, nego da se njegova radionica kretala znatno širim prostorom, od središnje Istre do Kvarnera. Ivan iz Kastva ostavio je još rasprostranjeniji trag. Oslikao je crkvu Svetog Trojstva u Hrastovlju, svetu Helenu u Gradišču pri Divači, svetu Helenu u Podpeči iznad Črnog Kala, svetog Jakova u Barbanu te svetu Mariju u Božjem Polju pokraj Vižinade. Njegov opus tako povezuje Istru i područje današnje Slovenije, prelazeći tadašnje političke granice i pokazujući koliko su slikarske radionice kasnoga srednjeg vijeka bile pokretne.
Popis pritom nije konačan. Fragmenti zidnih slika koji se prema stilu, morfologiji likova, ornamentima i slikarskoj tehnici povezuju s Vincentom, Ivanom ili njihovim radionicama pronađeni su i na drugim lokalitetima. Među njima su i ulomci otkriveni u župnoj crkvi u Fažani, iza baroknog oltara. Nakon što su restauratori povezali sačuvane dijelove, Bistrović je u njima prepoznao karakteristike slikarskog jezika Ivana iz Kastva. Upravo takva otkrića neprestano proširuju poznati korpus Kastavske slikarske škole. Crkva koja se desetljećima nije povezivala s dvojicom majstora može nakon restauracije otkriti poznat oblik kapaka, trešnjolike usnice, karakterističan nabor odjeće ili način oblikovanja tijela. Tada i malen fragment postaje važan dio mnogo veće priče o putovima Vincenta, Ivana i njihovih suradnika.
Priča koja je počela još u studentskim danima
Bistrović se Vincentom i Ivanom iz Kastva počeo baviti još kao student 1998. godine. Tema ga od tada nije pustila. Obranio je doktorat, nastavio obilaziti crkve i arhive, uspoređivati fotografije, ornamente, lica i tehničke osobine oslika, a knjiga je postala prilika da velik dio toga rada napokon objedini. Korpus se nastavio širiti i nakon završetka doktorata. Pojavili su se novi fragmenti, obnovljeni su pojedini lokaliteti, a iza oltara i kasnijih slojeva otkriveni su dijelovi zidnih slika koje prije nije bilo moguće analizirati.
– Stalno se pojavljuju nova pitanja i nova otkrića. Korpus se proširio i nakon doktorata pa ni knjiga nije mogla obuhvatiti baš sve što se u međuvremenu pronašlo – kaže Bistrović. Upravo je ta otvorenost priče ono što dvojicu kastavskih majstora čini toliko intrigantnima. Njihovo se djelo ne može svesti na dva imena i nekoliko poznatih crkava. Iza njih su stajale radionice, pomoćnici, naručitelji i putovi kojima su preko Europe stizali novi slikarski uzori i teološke ideje.
Dvije radionice u malome Kastvu
Bistrovića je od početka fascinirala činjenica da su dva važna majstora dolazila iz Kastva, mjesta koje u njihovo doba nije bilo veliko urbano ni crkveno središte. U Puli i Poreču, gradovima s biskupskim sjedištima i snažnijim institucijama, nisu poznate radionice poput njihovih. Kastav je, naprotiv, imao najmanje dvojicu vrlo aktivnih slikara čiji su radovi ostali razasuti po širokom prostoru.
– Fasciniralo me da su dva slikara iz istoga malog mjesta imala radionice, dok ih nije bilo u mnogo većim središtima i biskupskim gradovima. Nitko se prije nije ozbiljnije posvetio njihovu međusobnom odnosu. Da bi se taj odnos mogao razumjeti, bilo je potrebno proučiti cijeli korpus i utvrditi tko je sve sudjelovao u oslikavanju pojedinih crkava – objašnjava ovaj povjesničar umjetnosti. Zidne slike u jednoj crkvi nisu nužno djelo samo jednoga majstora. U istom prostoru mogu se susresti dvije radionice, glavni slikar i njegovi suradnici, ali i netko tko je desetljećima poslije popravljao oštećene dijelove.
Vincent je prvi ušao u povijest umjetnosti
U Bermu su prepoznate najmanje tri različite ruke. Jedan je majstor bio dominantan, drugi je sudjelovao u pojedinim prizorima, a dio oslika možda je naknadno popravljan u 16. stoljeću. Upravo zato priča o autorstvu nije jednostavna i ne može se uvijek svesti na jedno ime. Vincent je postao poznat zahvaljujući natpisu u crkvi svete Marije na Škrilinah. Njegovo je ime pročitano i povezano sa znamenitim ciklusom, pa je upravo on prvi snažno ušao u stručnu literaturu i širu javnost. Ples mrtvaca, Poklonstvo kraljeva i brojni drugi prizori iz Berma postali su gotovo zaštitni znak istarskih fresaka. Zbog toga se Vincentovo ime desetljećima izgovaralo mnogo češće od Ivanova.
Bistrović smatra da bi percepcija dvojice majstora možda bila sasvim drukčija da je najprije otkriven i pročitan Ivanov potpis.
– Da je prvo bilo pronađeno Ivanovo ime, možda bi i slika o njihovoj važnosti bila drukčija. Ivan se pokazao kao iznimno produktivan gotički slikar i time se promijenila percepcija cijeloga njihova kruga – kaže. Vincent je tako postao slavniji, no Ivan se s vremenom pokazao kao možda još šire prisutan i produktivniji majstor.
Ivan, mlađi i iznimno produktivan
Ivan je bio nešto mlađi od Vincenta. Njegov se stil razlikuje po oštrije lomljenim naborima odjeće i drukčijem oblikovanju ljudskih likova. Dok Vincent pripada nešto starijoj morfologiji, kod Ivana je izraženiji kasnogotički jezik. Tek usporedbom većega broja lokaliteta postalo je jasno koliko je Ivanova radionica bila aktivna. Tragovi njegova rada pronađeni su na različitim stranama istarskog poluotoka i na prostorima pod različitim političkim upravama. Njegov je trag potvrđen i u župnoj crkvi u Fažani. Bistrović je još prema ornamentu pretpostavljao da bi freske mogle biti povezane s radionicom Vincenta i Ivana.
– Kada je oltar uklonjen i kada su restauratori spojili pronađene dijelove, postalo je jasno da je riječ o morfologiji Ivana iz Kastva. To pokazuje koliko su bili aktivni na različitim područjima Istre – ističe. Otkrivanje takvih fragmenata mijenja sliku o rasprostranjenosti njihove djelatnosti. Ono što se nekoć činilo ograničenim opusom nekoliko poznatih crkava danas se pokazuje kao razgranata mreža radionica, naručitelja i putova.
Jesu li učili kod istoga majstora
Budući da su Vincent i Ivan potjecali iz istoga mjesta i djelovali u sličnom vremenu, lako bi bilo zaključiti da su učili zajedno ili kod istoga učitelja. Bistrović, međutim, ne misli da je bilo tako. Njihov slikarski jezik nije isti. Vincent pripada starijem stilskom izrazu, dok je Ivan bliži stilu oštrije lomljenih nabora koji se tada širio srednjoeuropskim prostorom.
– Vjerojatno su bili susjedi i sigurno su se poznavali, ali njihov je slikarski jezik različit – kaže Bistrović. Njihova blizina ipak je morala dovesti do dodira i mogućih suradnji. U srednjem vijeku oslikavanje crkvenog interijera bio je timski posao. Jedan majstor mogao je izvoditi glavne figure, drugi ornamente, a treći manje istaknute dijelove prizora. Zato se u jednoj crkvi mogu susresti različiti stilski i tehnički postupci. Granica između ruke glavnoga majstora i rada njegova pomoćnika nije uvijek jasna.
Kako prepoznati čija je ruka
Za laika su dva srednjovjekovna lica možda samo dva slična lika na zidu. Za povjesničara umjetnosti ona su poput rukopisa. Svaki slikar ponavlja određene navike, oblike i poteze koje je teško prikriti. Bistrović govori o obliku kapaka, usnama nalik trešnji, načinu na koji je naslikan pupak, modeliranju lica ili lomu nabora na odjeći. Kada se iste osobine pojave u različitim crkvama, počinje se graditi veza između oslika.
– To je morfološka analiza. Kada istu maniru pronađete na drugome mjestu, možete povezati djela. Kada se dvije slike stave jedna uz drugu, one ponekad izgledaju gotovo poput blizanaca – objašnjava. Važan nije samo završni izgled slike. Razlike se mogu pronaći i ispod površine. Jedan je majstor pripremni crtež urezivao u žbuku, dok ga je drugi izvodio crvenkastim pigmentom, takozvanom sinopijom. Način pripreme zida, debljina žbuke, tehnika prenošenja crteža i druge tehnološke osobine pomažu stručnjacima razlučiti jednu radionicu od druge.
Zidovi kao srednjovjekovne slikovnice
– Kada se vidi da netko radi na potpuno drukčiji način, onda vjerojatno nije riječ o istom slikaru. Zato bi bilo važno sve lokalitete obraditi i na tehničkoj razini, od podloge i žbuke do pripremnog crteža – kaže dalje. Freske su zidne slike izvedene na svježoj, još vlažnoj vapnenoj žbuci. Pigmenti se nanose na mokru podlogu i tijekom sušenja postaju sastavni dio žbuke. Zbog toga dobro izvedena freska može preživjeti stoljećima.
Majstor je morao raditi brzo jer je mogao oslikati samo onu površinu koju je uspijevao dovršiti tijekom jednoga dana. Taj se dnevni odsječak naziva giornata. Najprije su se nanosili slojevi žbuke, zatim se prenosio pripremni crtež, a potom su se dodavale boje. Dio detalja mogao se slikati i na suhu žbuku tehnikom a secco, no takvi su slojevi manje trajni i skloniji ljuštenju. Za srednjovjekovnoga čovjeka zidni oslici nisu bili samo ukras. Bili su slikovne knjige koje su pripovijedale biblijske priče, prikazivale svece, Kristovu muku, posljednji sud i moralne pouke. No Vincent, Ivan i njihovi suradnici nisu bili tek zanatlije koje su mehanički ponavljale poznate prizore. Njihove freske pokazuju poznavanje složenih teoloških tema, suvremenih grafičkih predložaka i novih umjetničkih kretanja.
Smrt koja pleše
Ples mrtvaca u Bermu najslavniji je prizor povezan s Vincentom iz Kastva. U njemu Smrt pred sobom vodi ljude svih staleža i podsjeća da pred njom nema povlaštenih. U povorci se pojavljuju oni koji su za života bili moćni, bogati, siromašni ili obični. Sve društvene razlike nestaju u trenutku kada ih Smrt pozove u isti ples. Upravo zbog univerzalnosti poruke prizor i danas djeluje snažno. Ne pripada samo srednjem vijeku. I suvremenom čovjeku govori o prolaznosti, taštini i krhkosti položaja koji se za života čine toliko važnima.
Bistrović je na novije otkrivenom lokalitetu prepoznao još jedan, mnogo sažetiji prikaz Plesa mrtvaca. Sačuvana je Smrt koja vodi predstavnika nekoga ljudskog staleža, dok se pred grobom nalazi mrtvac koji svira gajde, baš kao u Bermu. Taj je prizor fragmentaran, no pokazuje kako su se iste ikonografske teme širile unutar kruga povezanog s kastavskim majstorima i prilagođavale različitim prostorima.
Stotine motiva i gotovo nijedno ponavljanje
Tijekom istraživanja posebno ga je iznenadila širina ikonografskog repertoara. U korpusu povezanom s Vincentom, Ivanom i njihovim radionicama pojavljuju se stotine tema, a neke se gotovo uopće ne ponavljaju. To znači da radionice nisu jednostavno prenosile jedan gotov obrazac iz crkve u crkvu. Prilagođavale su se prostoru, naručiteljima i teološkim potrebama svake zajednice. Uz Ples mrtvaca pojavljuju se i složeni prizori poput euharistijskog Krista, povezani s raspravama o pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv.
– To je hermetička tema koju je današnjem čovjeku teško približiti. Takvi prizori pokazuju da slikari nisu samo ponavljali poznate motive. Pratili su složene teološke ideje i koristili ikonografske izvore koji su u njihovo vrijeme bili vrlo aktualni – govori Bistrović. U pojedinim je crkvama zabilježeno četrdeset ili pedeset različitih motiva. Takva gustoća prizora pokazuje koliko su mali crkveni prostori bili vizualno bogati i koliko je precizno trebalo isplanirati njihov oslik.
Kako su ideje iz sjeverne Europe stigle u Istru
Jedno od najzanimljivijih pitanja jest kako su u Kastav i Istru stizale suvremene europske umjetničke ideje. Bistrović je u djelima Vincentova i Ivanova kruga prepoznao utjecaje nizozemskih i njemačkih grafičkih listova. Posebno ga zanima uporaba ilustrirane Biblije siromašnih, poznate kao Biblia Pauperum. Riječ je o slikovnim predlošcima koji su povezivali prizore iz Staroga i Novoga zavjeta. Drvorezi i grafički listovi mogli su putovati mnogo lakše od samih umjetnika pa su se preko njih kompozicije i stilovi širili Europom.
– U pojedinim ciklusima prvi se put koristi vrlo aktualna nizozemska verzija Bibliae Pauperum. To otvara nova pitanja jer su ti oslici vremenski vrlo bliski najranijim poznatim izdanjima. Taj bi fenomen trebalo dodatno istraživati u Nizozemskoj, Njemačkoj i Češkoj – kaže Bistrović. Istarske freske zato se ne mogu promatrati kao izolirana lokalna pojava. Vincent i Ivan bili su dio mnogo šire mreže ideja, slika, političkih veza i umjetničkih utjecaja.
Granice koje majstori nisu osjećali
Vincent i Ivan radili su s obje strane političke granice koja je u njihovo doba dijelila Istru. Djelovali su u mletačkom i habsburškom dijelu poluotoka, ali i na području Kvarnera i današnje Slovenije. Za slikare je od političke granice očito bila važnija narudžba. Putovali su onamo gdje su ih pozivali, gdje su bratovštine, svećenici ili plemićke obitelji željeli oslikati crkvu.
To objašnjava zašto se tragovi istih morfoloških osobina nalaze na međusobno udaljenim lokalitetima. Jednaki kapci, usnice, nabori ili način modeliranja tijela povezuju slike preko geografskih i političkih podjela. Karta njihova djelovanja istodobno je i karta kasnosrednjovjekovnih putova, naručitelja i kulturnih veza.
Kuća fresaka u Draguću
O istarskim freskama, njihovoj tehnici i majstorima danas se mnogo može saznati u Kući fresaka u Draguću. Smještena u nekadašnjoj kapetanovoj kući, zamišljena je kao izložbeno, multimedijsko i edukativno mjesto posvećeno zidnom slikarstvu i njegovu očuvanju. Ondje je lakše razumjeti kako je freska nastajala, od pripreme zida i žbuke do crteža i završnog nanošenja pigmenata. Može se pratiti i njezin kasniji život, od prekrivanja vapnom i propadanja do ponovnoga otkrivanja i restauracije.
Kuća fresaka prirodno se uklapa u kraj u kojem su zidne slike ostavile tako dubok trag. Ona je dobro polazište za razumijevanje Vincenta, Ivana i radionica koje su male crkve pretvorile u slikovne arhive svojega vremena.
Priča koja još nije dovršena
Iako Bistrović o Vincentu i Ivanu iz Kastva radi gotovo tri desetljeća, ali ne govori o završetku istraživanja. Naprotiv, svako novo otkriće pokazuje koliko je pitanja još otvoreno. Tko su bili pomoćnici u njihovim radionicama? Jesu li katkad zajedno radili na istom osliku? Kako su dijelili posao? Tko ih je pozivao u pojedine crkve? Kako su izgledale njihove radionice i koliko su ljudi okupljale? Još nije do kraja razjašnjeno ni koliko su jedan na drugoga utjecali. Bili su bliski po prostoru i vremenu, ali različiti u slikarskom izrazu. Možda su se susretali, možda surađivali, možda se i nadmetali.
Odgovori se još traže pod slojevima žbuke, u arhivskim dokumentima i na starim fotografijama. A možda negdje u nekoj istarskoj crkvici, iza oltara ili ispod kasnijeg premaza, još čeka lice naslikano rukom jednoga od dvojice kastavskih majstora. Dovoljno je da se pojavi trešnjolika usna, mjesečasto oblikovan detalj tijela ili poznati lom nabora na odjeći. Za većinu posjetitelja bit će to tek fragment srednjovjekovne slike. Za Željka Bistrovića mogao bi biti početak još jedne priče.
