Stara garaža nona Nella, ona u kojoj su desetljećima stajala dva Fergusona i iz koje se kretalo na njive, u vinograde i po kašete grožđa, ovog je proljeća, gle čuda, postala mjesto na kojem se sjedi s čašom vina u ruci, gleda preko maslina prema moru i kuša ono što obitelj Cossetto danas najbolje predstavlja, njihova vina, izvrsno maslinovo ulje i domaći kruh od kiselog tijesta koji peče Grazia. I sve je nekako ostalo u obitelji, samo su se stvari presložile. Jedan Ferguson i dalje je tu, nono Nello sa svojih 85 godina još uvijek ima svoju ulogu u berbi, samo je stara garaža dobila sasvim novi život i postala kušaonica koja se, barem meni, savršeno uklapa u ono što Kaštelir danas jest, pravo selo, poljoprivredni kraj, ali i mjesto u kojem se zna uživati u onome što iz te zemlje nastaje.
U Kašteliru se u posljednjih nekoliko godina počinjem osjećati gotovo kao doma. Više puta sam se vraćala istim OPG-ovima, kušala njihove proizvode, slušala iste obitelji kako iz godine u godinu razvijaju ono što rade i s nekima od njih već stvorila onaj ugodan, prijateljski odnos zbog kojeg više nema osjećaja da dolazim samo po priču, nego se vraćam ljudima koje već poznajem. Obitelj Cossetto svakako ulazi u taj krug. Njihovu sam vinariju već predstavljala na HelloIstriji, vraćala im se ponovno, pisala o njima i za Jutarnji list kada sam radila priču o Kašteliru, a svaki put kod njih otkrijem neki novi sloj istog mjesta.
Nova kušaonica izrasla je iz stare obiteljske garaže
Ovoga nas je puta u novoj kušaonici dočekala Grazia Cossetto, jedna od dvije kćeri koje su danas već ozbiljno preuzele obiteljski posao. Prostor je svijetao, otvoren, potpuno drukčiji od njihova starog podruma, s pogledom prema maslinama, vinogradima i moru, i nije zamišljen samo kao još jedna klasična kušaonica u koju se dolazi na unaprijed dogovorenu degustaciju, nego i kao mjesto gdje se jednostavno može sjesti, popiti čašu vina, kušati ulje i ostati koliko ti odgovara.
„Htjeli smo napraviti prostor u koji ljudi mogu doći kao u wine bar, popiti čašu vina i otići, ako žele, a opet, ako žele cijelu priču, mogu uzeti vođenu degustaciju, obići podrum i kušati sve što radimo“, kaže Grazia.
Grazijin kruh i Filozofski fakultet
Nova kušaonica za nju nije samo novi prostor, nego i mjesto u kojem je dobila priliku unijeti nešto svoje. Grazia nije enologinja, završila je Filozofski fakultet, ali je cijeli život dio obiteljskog gospodarstva i danas vodi degustacije, prodaju, komunikaciju s gostima i sve ono što proizvod približava ljudima. U taj je dio unijela i svoj kruh od kiselog tijesta koji peče od vlastitog startera, a koji se pokazao kao jedan od onih detalja zbog kojih se nešto u kušaonici pamti i nakon što odeš.
„Prvi put sam ga pokušala raditi još tijekom pandemije, kao i valjda pola svijeta, ali tada nisam imala strpljenja. Onda sam se prije dvije i pol godine ponovno vratila tome, razvijala starter tri tjedna, hranila ga svaki dan brašnom i vodom i nakon toga napravila prvi pravi kruh. I uspio je iz prve“, priča.
Uz vino i kruh, važan dio priče ostaje maslinovo ulje
Danas najčešće peče bijeli sourdough, ali eksperimentira i sa sjemenkama, suhim smokvama i smokvinim listom, a kada su uređivali novu kušaonicu inzistirala je na profesionalnoj peći jer je znala da taj kruh želi ozbiljnije uključiti u ponudu. I dobro je da jest, jer uz njihovo maslinovo ulje funkcionira savršeno, a ulje je opet proizvod koji Cossetto sve više vraća u prvi plan. Imaju oko 1300 stabala maslina, najviše leccina, istarske bjelice i buže, a godišnje proizvedu oko 1500 litara ulja, ovisno o berbi.
Dok smo sjedile u kušaonici, pridružila nam se i Grazijina mama Melinda. I tu se priča nekako prirodno vratila unatrag, na početak, puno prije nove kušaonice, puno prije današnjih vinograda i etiketa, u vrijeme kada su ona i Alfredo tek završavali fakultet i odlučivali gdje će živjeti i što će raditi.
Melinda je iz Dalmacije stigla u Kaštelir
Melinda u Kaštelir nije došla iz susjedstva, nego iz Dalmacije. Njezini su korijeni vezani uz Arbanase kraj Zadra i Premudu, a s Alfredom se upoznala na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Oboje su bili mladi, školovani za poljoprivredu i već tada, čini se, dovoljno sigurni da svoj život ne žele graditi daleko od zemlje, nego upravo na njoj.
„Poljoprivreda je našoj obitelji generacijama bila izvor prihoda. Alfredo je odrastao uz zemlju i njive, a i ja sam se školovala u tom smjeru. Nakon fakulteta bilo nam je nekako prirodno vratiti se ovdje i pokušati napraviti nešto svoje“, govori Melinda.
Od mješovite poljoprivrede do vinograda, vina i maslina
Ali ono na što su se vratili nije bila gotova vinarija. Obitelj se bavila mješovitom poljoprivredom, uzgajalo se povrće, obrađivale njive, bilo je i vinove loze i vina, ali sve je to bilo dio jednog šireg gospodarstva kakvih je tada u Istri bilo mnogo. Zemlja nije bila turistički proizvod, nego način života i glavni izvor prihoda, a upravo su Alfredo i Melinda odlučili taj isti komad zemlje s vremenom usmjeriti više prema vinogradarstvu, vinarstvu i maslinarstvu.
„Alfredo je uvijek bio više za vinograd i vino, a mene je još od fakulteta više vukla maslina. Maslinarstvo mi je bilo posebno zanimljivo i tu smo se, zapravo, jako dobro nadopunjavali“, kaže Melinda.
Ruralna Poreština
Korak po korak, iz poljoprivrednog gospodarstva počela je nastajati vinarija. Podizali su planske sortne nasade, širili vinograde, stvarali etikete i gradili podrum, onaj isti koji sam zavoljela još pri prvim dolascima. Danas Cossetto obrađuje oko deset hektara vinograda, a oko 60 posto čini malvazija, dok uz nju imaju teran, chardonnay, merlot i muškat. Proizvode desetak etiketa, od svježih i odležanih vina do pjenušaca, a malvazija je i dalje njihova glavna sorta.
No puno više od brojki, mene kod njih uvijek privuče osjećaj prostora. Oni su na rubnom dijelu Kaštelira, u pravoj ruralnoj Poreštini, među njivama, vinogradima i maslinama, bez osjećaja da si došao u uređenu kulisu, a opet je pred tobom more. Ta kombinacija mi je možda najljepša. Sjediš usred sela i gledaš horizont, piješ vino nastalo nekoliko metara dalje i imaš osjećaj da krajolik sam objašnjava zašto su Alfredo i Melinda ostali baš ovdje.
Iz podruma izlaziš ravno u selo
A onda se spustiš u njihov podrum od cigle i sve se ponovno promijeni. Taj podrum sam oduvijek obožavala. Rustikalan je, topao, pomalo taman, bez ikakve potrebe da bude spektakularan, a opet ima neku energiju koja se teško opisuje. U njemu se vidi onaj unutarnji svijet vina, hlad, tišina, boce, bačve i ono što se događa daleko od pogleda i sunca, dok nova kušaonica iznad zemlje otvara sasvim drugu sliku iste vinarije, prirodu, selo, svjetlo, masline i more.
I upravo između ta dva prostora, podruma i nove kušaonice, danas se najbolje vidi smjena generacija. Alfredo i Melinda još su itekako prisutni, ali su njihove kćeri Denis i Grazia već preuzele velik dio posla. Denis je krenula roditeljskim putem, završila vinarstvo i danas je najviše u vinogradu, podrumu i proizvodnji. Prvo je vino napravila već s 22 godine, iz toga je nastala linija Gentile, a danas sve više upravo ona daje svoj potpis vinima.
Posao podijelile svaka prema svom senzibilitetu
„Denis je stvarno za vinograd, masline i podrum. Ona voli proizvodnju, rad na zemlji, taj dio posla joj potpuno odgovara“, kaže Melinda. Grazia je, pak, otišla u sasvim drugom smjeru, završila Filozofski fakultet, ali se na kraju vratila obitelji i pronašla svoj prostor upravo u onome što danas postaje sve važnije, odnosu s gostima, predstavljanju vina, organizaciji degustacija, uređenju kušaonice i stvaranju cijelog doživljaja. Melinda se smije kada govori o tome koliko su joj kćeri različite.
„Potpuno su različite, ali se super slažu. Svaka ima svoj dio posla, jedna je više u proizvodnji, druga više s ljudima, ali si uvijek daju ruku kada treba. Mislim da je baš zato dobro, priča nam dalje njihova mama. I možda je upravo to najljepša stvar u cijeloj priči. Alfredo i Melinda nisu samo ostavili kćerima gotov posao, nego nešto puno vrijednije, prostor da ga nastave po svome. Denis kroz vinograd i vino, Grazia kroz goste, kruh, kušaonicu i atmosferu mjesta. Nijedna ne pokušava kopirati roditelje, nego svaka na onome što su oni napravili gradi svoj sloj.
Promjene se događaju, ali se ništa ne prekida
Nova kušaonica zato nije samo još jedan uređeni prostor u nizu istarskih vinarija. Ona je znak da se obiteljska priča mijenja, ali bez prekida s onim što je bilo prije. Nono Nello i dalje ima svoj Ferguson, Alfredo i Melinda i dalje su tu, Denis sve ozbiljnije preuzima vino, Grazia goste i novu kušaonicu, a između njih stoji podrum od opeke koji čuva onu staru energiju i pogled prema moru koji cijelu priču otvara prema van.
I baš zato mi se Cossetto uklapa u ono zbog čega se u Kaštelir sve češće vraćam. Ne samo zbog vina, ulja ili hrane, nego zbog ljudi koje s vremenom počneš doživljavati poznato, gotovo prijateljski, zbog osjećaja da se ne vraćaš na istu lokaciju, nego u istu priču koja se svaki put malo promijenila. Kod Cossetta je sada ta promjena vidljiva možda više nego ikad, ali ništa se pritom nije izgubilo. Samo se stara garaža pretvorila u kušaonicu, Ferguson je ostao u dvorištu, podrum od opeke i dalje čuva vino, a pogled preko maslina prema moru ostao je jednako dobar.
