Ako Aleksandru Vekić želite opisati bez velikih riječi, dovoljno je usred berbe maslina ući u njezinu uljaru Mate u Zambratiji. Vani traktori, kašete pune upravo ubranih maslina, ljudi koji dolaze i odlaze, telefoni zvone, strojevi rade punom parom, iz pogona izlazi ono intenzivno zeleno, mirisno mlado ulje zbog kojega je listopad u Istri poseban mjesec, a unutra – red. Besprijekoran red. Plavi podovi, plavi detalji, inox koji se sjaji, nigdje ostataka maslina, nigdje onog kaosa koji biste u jeku prerade bez problema oprostili jednoj uljari. Kod Aleksandre ga nema. Uvijek sam govorila da je kod nje kao u apoteci, a nakon svih ovih godina tijekom kojih sam više puta dolazila u Mate, i u mirnim mjesecima i upravo u vrijeme najveće gužve, nisam promijenila mišljenje.
I možda upravo odatle treba krenuti kada se pokušava objasniti kako je jedno istarsko maslinovo ulje došlo do onih gotovo nestvarnih 100 od 100 bodova u Flos Oleiu, jednom od najvažnijih svjetskih vodiča za ekstra djevičanska maslinova ulja. Mate je prije nekoliko godina postao prvi hrvatski proizvođač kojemu je to uspjelo, stotku je potom ponavljao, a sada je stigla još jedna potvrda – u izdanju Flos Olei 2027. Aleksandra Vekić ponovno ima savršenih 100 bodova. Ovoga puta na vrhu više nije sama jer je isti rezultat ostvario i Ipša iz Ipši nedaleko od Oprtlja, pa Istra sada ima dva proizvođača sa savršenim rezultatom, a među 500 najboljih proizvođača iz 57 maslinarskih zemalja svijeta čak su 63 istarska.
Nikad ju nisu fascinirale nagrade
No stotka je samo zgodan povod da se ponovno ispriča priča o Aleksandri, jer mene kod nje nikada nisu fascinirale samo nagrade. Fascinira me njezina samozatajnost, potpuna odsutnost potrebe da od vlastitog uspjeha radi predstavu, a istodobno nevjerojatna upornost i perfekcionizam koji se vide u svakom detalju onoga što radi. Kod nje nema puno velikih izjava ni samohvale, ali ima vrlo jasne ideje kako nešto treba izgledati, kakvo treba biti i koliko dobro treba biti, a ako taj standard nije dosegnut, posao očito još nije završen. Ta se crta vidi u maslinicima, uljari, bocama, dizajnu, načinu na koji se ulje čuva i puni, pa na kraju i u onome najvažnijem. Kada otvorite bocu Matea, u njoj mora biti upravo ono ulje koje ste kušali i zbog kojega ste tu bocu kupili.
A Aleksandra zapravo nije odrasla u masliniku niti je njezin život izgledao kao neka unaprijed napisana istarska poljoprivredna priča. Studirala je arhitekturu, profesionalno se vezala uz medicinu, radila kao medicinska sestra, živjela u Švicarskoj i više od desetljeća radila u Međunarodnom odboru Crvenog križa u Ženevi, na poslovima i projektima koji su je vodili prema Afganistanu, Gruziji, Etiopiji, Ruandi i Zimbabveu. Bio je to jedan potpuno drukčiji život, međunarodni i dinamičan, miljama udaljen od Zambratije, rezidbe maslina, određivanja pravog trenutka berbe i kušanja ulja.
Došla je na berbu s malim koferom i ostala
Sve se promijenilo 2009. godine kada se njezin otac Mate Vekić razbolio. Aleksandra je došla u Istru kako bi pomogla u berbi, s malim koferom i trogodišnjim sinom, računajući da dolazi privremeno. Ta privremenost traje do danas. Kada smo svojedobno razgovarale o tom prijelomu, opisala ga je vrlo jednostavno. Došla je na berbu i tada je počeo njezin drugi život. I doista je bio drugi, jer je iza sebe ostavila karijeru i sigurnost svijeta koji je dobro poznavala i preuzela nešto što nije sama započela, ali čemu je tijekom sljedećih godina dala potpuno svoj rukopis.
Početak te priče pripada njezinu ocu Mati Vekiću, čovjeku po kojemu ulje danas nosi ime i bez čije pomalo tvrdoglave vizije vjerojatno ne bi bilo ni današnje plave uljare u Zambratiji. Nakon godina života i rada u Italiji i Švicarskoj vratio se u Istru, a zemlju na sjeverozapadu poluotoka počeo je pretvarati u ozbiljno maslinarsko imanje u vrijeme kada istarska renesansa maslinova ulja još nije bila ni približno ono što je danas.
Od očeva ideala do Aleksandrina perfekcionizma
Mate nije polazio od računice koliko će mu se i kada nešto vratiti. Aleksandra mi je jednom rekla da njezin otac zapravo nije imao potrebu odmah zarađivati na maslinama, nego potrebu ulagati u zemlju i poljoprivredu jer je u njih vjerovao. Zato je u jednom trenutku izgradio i modernu uljaru premda je imao smiješno malo vlastitih maslina za kapacitet pogona koji je napravio. Prve godine preradio je svega oko 180 kilograma vlastitog ploda, ali uljara nije bila zamišljena samo za njega. Otvorio ju je i drugim maslinarima, a mali su proizvođači u početku kod njega mogli prerađivati masline čak i besplatno. Dolazili su iz šire okolice jer je želio da ljudi sade, proizvode i imaju gdje preraditi plod.
Danas, kada je Istra deseti put proglašena najboljom maslinarskom regijom svijeta, lako je zaboraviti koliko je sve to tada izgledalo drukčije i koliko je trebalo entuzijazma da netko uloži ozbiljan novac u uljaru i maslinike bez jamstva da će od toga nastati veliki posao. Aleksandra je, čini mi se, od oca naslijedila upravo tu tvrdoglavost kada nešto zamisli, ali joj je dodala svoju potrebu da svaki detalj bude pod kontrolom. Ona nikada nije skrivala činjenicu da se, za razliku od mnogih istarskih maslinara, nije rodila među maslinama niti je znanje o njima naslijedila kroz generacije. Upravo suprotno, uvijek je otvoreno govorila da postoje ljudi koji pojedine stvari znaju bolje od nje i da ih zato treba pronaći i s njima raditi.
Želi najbolje ljude u timu
To mi je oduvijek bilo zanimljivo kod nje. Perfekcionizam se često poistovjećuje s potrebom da čovjek sve napravi sam, a kod Aleksandre je gotovo obrnuto. Ona želi znati tko nešto može napraviti najbolje i želi upravo tu osobu u svom timu, bilo da je riječ o agronomiji, rezidbi, preradi, kušanju, tehnologiji ili dizajnu. Jednom mi je rekla da, kada već nešto radi, želi da to bude najbolje što može biti, a zapravo cijeli Mate funkcionira po toj jednostavnoj logici.
Jer veliko maslinovo ulje ne nastaje onog trenutka kada masline uđu u mlin. Nastaje mjesecima prije, u masliniku, kroz rezidbu, zaštitu, praćenje ploda, stanje tla i procjenu pravog trenutka berbe, a onda se u nekoliko sati može sačuvati ili izgubiti sve što se tijekom godine radilo. Važno je kada je plod ubran, koliko je vremena prošlo do prerade, na kojoj se temperaturi prerađuje, koliko je čist pogon, kako se ulje čuva, kako se puni i koliko se kontrolira svaka faza procesa. I upravo se tu vraćamo na onu gotovo apotekarsku čistoću uljare u Zambratiji, jer ona nije scenografija za posjetitelje nego dio načina na koji Aleksandra razmišlja o ulju.
Prvo 82, pa 98, 99 i konačno 100
Zato mi je posebno zanimljiva jedna brojka koju mi je Aleksandra svojedobno spomenula. Kada je Mate prvi put ušao u Flos Olei, nije imao 98 ni 99 bodova. Imao je 82.Danas, kada gledamo sve te stotke, nagrade i priznanja, taj podatak možda vrijedi više od svega ostaloga jer pokazuje da se svjetski vrh nije dogodio preko noći. Kvaliteta se gradila godinama, analiziralo se što nije dovoljno dobro, mijenjala tehnologija, ulagalo u maslinike i uljaru, uvedena je ekološka certifikacija, povećavale su se površine i broj stabala, a paralelno se gradio prepoznatljiv identitet Matea. Rezultati su rasli, stigli su do 98, zatim 99 bodova, a kada sam s Aleksandrom razgovarala 2022. godine, upravo je tih 99 izgledalo kao golemi uspjeh. Mate je već bio u samom svjetskom vrhu, njegova su ulja osvajala međunarodna priznanja, ali savršenih 100 bodova u Flos Oleiu tada još nije imao nijedan hrvatski proizvođač.
Godinu poslije imala ih je ona. Mate Bianca Bellezza postala je prvo hrvatsko maslinovo ulje koje je u Flos Oleiu dobilo maksimalnih 100 bodova, a kada poznajete Aleksandru i način na koji radi, taj rezultat zapravo prestaje izgledati kao iznenađenje. Jer 99 za nju nije značilo da je posao završen. Značilo je da negdje postoji još taj jedan bod.
Izazov je jednaka kvaliteta u svim bocama
I upravo zato mi je važno nešto što se u pričama o nagradama često izgubi. Nije poanta proizvesti jednu izvanrednu količinu ulja, poslati najbolji uzorak na ocjenjivanje i osvojiti medalju. Pravi je izazov postići da kvaliteta bude jednaka iz boce u bocu, iz punjenja u punjenje i iz godine u godinu, unatoč tome što maslina nije industrijska sirovina nego plod na koji utječu kiša, suša, temperatura, bolesti, trenutak berbe i cijela jedna vegetacijska godina.
Kod Matea upravo je ta ujednačenost opsesija. Ono što kušate u Zambratiji mora biti ono što ćete poslije otvoriti kod kuće. Nema jednog ulja za suce, drugog za goste i trećeg za policu. Svaka boca mora odgovarati standardu pod kojim je izašla iz uljare. I onda je tu ta plava boja koja je postala toliko povezana s Mateom da bih teško mogla zamisliti njihovu uljaru drukčijom. Ni ona nije odabrana slučajno. Profesionalni kušači maslinovo ulje ocjenjuju iz tamnoplavih čaša kako boja ulja ne bi utjecala na njihov sud, a Aleksandra je upravo tu plavu pretvorila u vizualni identitet cijelog imanja. Plava je uljara, plavi su detalji, plava prati boce i ambalažu, a sve je čisto, minimalističko i precizno, bez folklora kojim se često pokušava dokazati da je nešto mediteransko ili istarsko.
Plava uljara kao Aleksandrin potpis
Uostalom, i imena ulja odudaraju od očekivanog. Bianca Bellezza, Timbro Istriano, Viola Tonda, Trasparenza Marina. Talijanska imena, istarsko podrijetlo i tržište koje je odavno izišlo iz granica Istre i Hrvatske, pa Mate svoja ulja prodaje i u Italiji, što je Aleksandri uvijek bilo posebno važno jer nije mala stvar prodavati vrhunsko istarsko maslinovo ulje upravo zemlji koja je cijeli svoj gastronomski identitet izgradila i na maslinovu ulju.
Danas imanje ima oko 27.500 stabala na približno 69 hektara, u maslinicima su domaće i introducirane sorte poput istarske bjelice, buže, frantoia, leccina i pendolina, a ono što je počelo kao očev projekt odavno je preraslo u ozbiljno maslinarsko imanje čije ime poznaje svijet ekstra djevičanskih maslinovih ulja. No možda mi je od svih brojki ipak najdraža ona najmanja – onih prvih 180 kilograma maslina.
Dvije istarske stotke
Jer od njih je krenula uljara koja je bila prevelika za količinu koju je Mate Vekić tada imao, od čovjeka koji je ulagao u zemlju zato što je vjerovao da tako treba, a ne zato što mu je poslovni plan jamčio povrat investicije. Njegova je kći mnogo godina poslije tu ideju pretvorila u jedan od najprepoznatljivijih istarskih maslinarskih brendova, ali pritom nije pokušala izbrisati početak priče. Naprotiv, ulju je dala njegovo ime.
I zato ovogodišnjih 100 bodova Flos Oleia za mene nisu samo još jedna nagrada koju će Mate dodati već podužem popisu priznanja. Puno su zanimljiviji kao potvrda kontinuiteta, jer jedno je jednom napraviti gotovo savršeno ulje, drugo je biti prvi u Hrvatskoj koji je dosegnuo maksimum, a nešto sasvim treće godinama ostajati na toj razini.
U stotki nije sama
Posebno mi je drago i što Aleksandra ovaj put na stotki nije sama. Ipša iz malenih Ipši nedaleko od Oprtlja još je jedna obiteljska istarska priča koja je godinama gradila svoje mjesto u svjetskom maslinarstvu i činjenica da su u Flos Oleiu 2027. i Mate i Ipša dobili maksimalnih 100 bodova puno govori o tome gdje je danas Istra. Još više govori podatak da su među 500 najboljih proizvođača svijeta čak 63 iz Istre.
Ali kada ponovno budem prolazila Zambratijom, sigurna sam da se kod Aleksandre zbog nove stotke neće puno toga promijeniti. Bit će ondje ona ista plava uljara, isti red, iste boce posložene kako trebaju biti i ista žena kojoj 100 bodova neće biti razlog da iduće godine nešto napravi manje precizno. Možda je upravo to cijela tajna njezina uspjeha. Kod Aleksandre Vekić savršenstvo nikada nije bilo nagrada. Bilo je način rada.
