Na imanju Nikoline Bijelić u Valturskom polju jedna vijetnamska svinja uporno traži da je pomazim. Nije jedina. Konji prilaze ogradi, psi se motaju oko nogu, mačke traže pažnju, a četiri alpake, zbog kojih sam zapravo i došla, također se vole maziti. Ovdje je gotovo nemoguće proći pokraj neke životinje, a da se ne zaustavite. I dok pokušavam svakoj posvetiti barem malo vremena, razmišljam kako je moguće da jedna žena ima toliko životinja, 1500 maslina, dvanaestak hektara zemlje i još nekoliko poslova. Nikolina Bijelić ima 33 godine i, kako ću ubrzo shvatiti, nevjerojatnu sposobnost da si stalno pronalazi nove obveze.
Njezino imanje Alpaka Ranch Kavadah, nedaleko od pulske zračne luke, danas je neobičan spoj ranča, maslinika i poljoprivrednog gospodarstva na kojem se organiziraju piknici s alpakama i kuša vlastito ekološko maslinovo ulje. No prije desetak godina ovdje nije bilo ničega od toga. Bila je to zarasla zemlja koju je Nikolina kupila ponajprije zato što je željela imati dovoljno prostora za svoje konje. Sve ostalo došlo je poslije, gotovo usput. Ili barem tako izgleda kada je slušate kako priča o svojim idejama.
Od Austrije do prvog konja u Istri
Nikolina je odrasla u Austriji, iako su njezini roditelji iz Poreča. Djetinjstvo pamti po prirodi, planinama, životinjama i odlascima na seoska gospodarstva. Njezina obitelj nije imala farmu, ali ona je uvijek pronalazila način da bude blizu životinja. Posebno su je privlačili konji. Kada je došla studirati ekonomiju, smjer turizam, u Pulu, ta ljubav nije nestala. Naprotiv. Godine 2014. nabavila je svojeg prvog konja, Kavadaha, po kojem će poslije nazvati ranč, a ubrzo je stigao i drugi. U početku ih je držala na tuđem zemljištu u Šišanu. Ondje je upoznala i Gorana Bjelića, s kojim dijeli ljubav prema životinjama i koji joj danas mnogo pomaže na imanju, iako ima vlastitu građevinsku tvrtku.
No Nikolina nije željela ovisiti o tuđem prostoru. Htjela je komad zemlje na kojem će njezini konji imati dovoljno mjesta, a ona slobodu da sve uredi po svojem. I onda se, tijekom jednog jahanja, dogodio susret s Valturskim poljem.
– Jednom smo jahali ovim krajem i sasvim slučajno naišli na zemljište. Bila je to šikara. Kupila sam parcelu, očistili smo je, uredili i tako je 2015. godine počela naša priča. Poslije se sve samo širilo – prisjeća se.
Umjesto porečkih restorana odabrala je Valtursko polje
Danas, kada stojite na njezinu imanju, teško je zamisliti tu nekadašnju šikaru. Oko vas su maslinici, pašnjaci, ograđeni prostori za životinje i plodna zemlja Valturskog polja. U daljini je pulska zračna luka, ali ovdje se živi prema sasvim drugom rasporedu, onom koji određuju životinje, godišnja doba i poslovi u masliniku. Zanimljivo je da Nikolina danas gotovo uopće ne jaše svoje konje. Ne uzgaja ih niti ih koristi za turističko jahanje. – Konje imam kao što drugi ljudi imaju pse i mačke. Zato da budu sa mnom, da ih mazim i da uživaju. Ne želim ih uzgajati jer mi je to prevelik rizik, a ja sam na njih previše osjetljiva. Nemam ni vremena za jahanje. Zimi dolazi trenerica koja malo radi s njima, a ostatak vremena provode na pašnjacima. Ne moraju ništa raditi – govori.
Nikolinin život mogao je izgledati sasvim drugačije. Njezin otac Nikola Bijelić godinama vodi poznati porečki restoran Sveti Nikola. Nikolina je odrasla uz ugostiteljstvo, studirala turizam i dugo pomagala u obiteljskom poslu. Poznaje restorane, goste, turističku sezonu i sve ono što dolazi s poslovanjem u jednom od najposjećenijih istarskih gradova. No dok je njezin otac gradio svoj ugostiteljski posao, ona je sve više vremena provodila među konjima i maslinama.
– Tata obožava ugostiteljstvo, a ja sam otišla u sasvim drugom smjeru. Doduše, i ovdje se na neki način bavim turizmom, ali to je potpuno drugačiji turizam. Ljudi ovdje traže prirodu, životinje i mir – govori.
Posao koji ne poznaje slobodne dane
Do prošle godine Nikolina je još radila u očevim restoranima. Onda je shvatila da više ne može sve. – Rekla sam tati da više ne računa na mene jer mi je postalo previše. Još uvijek imam turistički najam i praonicu rublja, ali cilj mi je jednoga dana baviti se samo ovim imanjem. Kad razmislim, zanimljivo je da je od obiteljskog ugostiteljstva zapravo otišla u posao koji također nema slobodnih vikenda. Samo što ovdje umjesto gostiju koji čekaju večeru ima životinje koje svakog jutra čekaju hranu, vodu i njezinu pažnju. I, čini se, to joj mnogo više odgovara.
Na imanju danas živi pet konja, dva ponija, četiri alpake, dvije vijetnamske svinje, stotinjak kokoši, osam pasa i osam mačaka. Nisu sve životinje stigle planski. Neke su ljudi ostavili, a neke je Nikolina prihvatila jer im je trebao dom. – Neke su nam pse i mačke ljudi ostavili preko ograde. I što ćete onda? Ne možete ih samo tako odbaciti. Primite ih i brinete se o njima. Najvažnije mi je da životinjama ništa ne nedostaje. One su mi prioritet – kaže. I to je možda najbolje objašnjenje zašto se na njezinu ranču gotovo sve životinje toliko vole maziti.
Alpake koje su promijenile priču o ranču
Prije otprilike tri i pol godine Nikolina je posjetila jedan ranč s alpakama u Sloveniji. Otišla je na piknik, upoznala te neobične životinje i odmah znala da ih jednoga dana želi imati. – Čim sam ih vidjela, rekla sam da ću ih imati. I to je bilo to. Posebne su, slatke, pufnaste, imaju velike oči, izgledaju poput plišanaca. Bilo mi je teško ne zaljubiti se u njih – smije se. Trebalo je proći nekoliko godina, ali 17. travnja ove godine na ranč su iz Austrije stigla četiri mužjaka, Calimero, Ernesto, Joschi i Eros.
Posebno me nasmijala njezina priča o tome kako je ocu priopćila da dolaze nove životinje. – Nazvala sam ga nekoliko dana prije njihova dolaska i rekla da mu moram nešto priopćiti. Odmah me pitao što sam sada opet napravila ili kupila. Kad sam rekla da dolaze alpake, pitao je što će mi još i one. Ali na kraju su mu se jako svidjele.
Piknik među životinjama i maslinama
Alpake su ubrzo postale najveće zvijezde imanja. Nikolina je u lipnju počela organizirati piknike u njihovu društvu, ali na svoj način. Ne želi velike grupe, gužvu ni neprekidne dolaske posjetitelja. Na ranču istodobno prima najviše šest osoba jer smatra da i životinje trebaju svoj mir. – Mogla bih primati mnogo više ljudi, ali onda ovo više ne bi bilo ono što želim. Životinje bi bile pod stresom, a nestao bi i mir zbog kojeg ljudi dolaze. One nisu ovdje da bi cijeli dan zabavljale ljude – objašnjava.
Posjetitelji upoznaju životinje, druže se s alpakama, a zatim uživaju u pikniku s istarskim delicijama. Ono što mi je kod ove priče posebno zanimljivo jest što Nikolina nije samo napravila mjesto za druženje sa životinjama. Povezala ga je s vlastitom poljoprivrednom proizvodnjom, ponajprije maslinarstvom. Tako se na jednom imanju susreću alpake, piknik i maslinovo ulje koje nastaje upravo u maslinicima koji ih okružuju.
Maslinovo ulje koje je stiglo do Dubaija
Nikolina se ozbiljnije počela baviti maslinarstvom 2019. godine. Danas ima 1500 stabala četiriju sorti, leccina, buže, pendolina i istarske bjelice, a proizvodnja je ekološka. – Oduvijek sam željela proizvoditi vlastitu hranu. Htjela sam znati odakle dolazi ono što jedem, kako je uzgojeno i što se u njemu nalazi. Zato sam od početka željela ekološku proizvodnju – govori. Prošle je godine proizvela oko 1600 litara maslinova ulja. Dio se prodaje u Hrvatskoj i inozemstvu, a dio završava i u očevim restoranima u Poreču.
No jedna od zanimljivijih priča o njezinu ulju dogodila se daleko od Istre, u Dubaiju. Nikolina je ondje otputovala na odmor, ponijela uzorke svojeg ulja i, saznavši za međunarodno ocjenjivanje, odlučila se prijaviti. Njezino je ulje osvojilo zlatnu medalju. – Bilo je potpuno spontano. Nisam putovala zbog natjecanja, nego na odmor. Ali kad sam već imala ulje sa sobom, odlučila sam pokušati. Zanimljivo je da ih je, osim kvalitete ulja, privukla i ambalaža. Na boci je arapski konj, a konji u arapskom svijetu imaju posebno značenje – objašnjava.
Ideja nikad ne nedostaje, samo vremena
Osim maslina, na imanju uzgaja povrće i voće, a dio prerađuje u marmelade, rakije i druge proizvode. Izrađuje i sapune s maslinovim uljem i maslinovim listom. Sada kada ima alpake, razmišlja i o njihovoj vuni. Voljela bi proizvoditi čarape, kape, deke i druge predmete. Naravno, već ima i ideje za nove likere, čajeve i marmelade. Kad je pitam kako sve to stiže, priznaje da joj je najveći problem što teško prepušta posao drugima. – Volim znati da je sve napravljeno onako kako sam zamislila. Teško mi je pronaći nekoga tko će imati isti odnos prema poslu i životinjama. Znam da bih trebala dio obveza prepustiti drugome, ali nije mi to jednostavno.
Dan joj počinje hranjenjem životinja i čišćenjem njihovih prostora, nastavlja se poslovima u masliniku, organizacijom posjeta, administracijom i ostalim obvezama. U sezoni se tome pridružuju turistički poslovi. Tijekom berbe maslina uskaču i članovi obitelji, uključujući oca i nonu. Ipak, kada govori o imanju, ne djeluje kao netko tko bi želio manje životinja ili manje zemlje. Prije kao netko tko bi volio imati nekoliko sati više u danu.
A što će Nikolina sljedeće smisliti?
Dok odlazim s njezina ranča, ponovno se moram zaustaviti pokraj životinja. Jedna mačka želi još malo pažnje, psi se ne odvajaju, a alpake su i dalje jednako neodoljive. Nikolina već razmišlja o tome što bi još mogla napraviti. Možda će nabaviti još koju alpaku, možda pokrenuti proizvodnju nečeg novog.
– Znam da sam puno napravila, ali uvijek imam osjećaj da mogu još. Ponekad sam stvarno umorna. Ali ne znam stati – kaže ova svestrana poljoprivrednica.
