Volim svratiti do Hassana Abdelghanija u njegovu galeriju Makina, odmah pokraj pulskog Foruma. Ne samo zato što ondje gotovo uvijek mogu pogledati neku novu fotografsku izložbu, nego i zato što je posjet Makini redovito prilika za dobru ćakulu. A Hassan, srećom, voli razgovarati. O fotografiji, putovanjima, ljudima koje je upoznao, neobičnim susretima i svemu onome što mu se dogodilo na putu od Kaira preko Osijeka i Kopenhagena do Pule. S njim je teško ostati na jednoj temi. Kreneš od fotografije, a završiš u Egiptu, Danskoj ili Južnoj Koreji. I gotovo uvijek usput čuješ neku priču koju prije nisi znao.
Ovoga puta pozvao me da se umjesto u Makini nađemo u njegovu ateljeu na petom katu bivše pulske vojarne Karlo Rojc. Priznajem da nisam očekivala prostor kakav me ondje dočekao. Veliki prozori, obilje svjetla i pogled na pulsku luku. Atelje okupan suncem, visoko iznad grada, u kojem čovjek poželi ostati cijelo poslijepodne. Savršenstvo. Hassan mi je pričao kako je prostor izgledao kada je prvi put ušao u njega i kako ga je postupno uređivao, pretvarajući nekadašnju vojarnu u vlastito radno utočište. Danas je to mjesto u kojem može raditi, razmišljati, pregledavati fotografije i jednostavno biti svoj.
Fotografija, prostor za stvaranje i ljudi
Nedaleko od ateljea nalazi se i njegova tamna komora, prostor u kojem, kako kaže, i dalje najviše uživa. Ondje razvija filmove i izrađuje fotografije na stari način, uz kemikalije, fotografski papir i onu posebnu čaroliju kada se slika polako počinje pojavljivati pred očima. U Rojcu ima i fotografski studio koji dijeli s kolegama. Zapravo, sve ono što je Hassanu važno nalazi se na nekoliko koraka. Fotografija, prostor za stvaranje i ljudi s kojima može dijeliti svoju strast.
Dok sjedimo u njegovu osunčanom ateljeu i gledamo prema luci, razmišljam koliko je neobičan životni put čovjeka koji je upravo u Puli pronašao svoj dom. Rođen je u Osijeku, odrastao u Kairu, mladost proveo putujući, gotovo dvadeset godina živio u Danskoj, a onda se s obitelji preselio u Istru. I to samo privremeno. Plan je bio ostati dvije godine. Prošlo ih je više od dvadeset.
Sve je počelo jednim sladoledom u Poreču
Možda je najzanimljivije što Hassanova povezanost s Istrom zapravo počinje mnogo prije njegova rođenja. Njegovi roditelji upoznali su se upravo u Poreču, u vrijeme kada je njegov otac Adel, Egipćanin koji je studirao u Beču, odlučio nekoliko dana provesti na Jadranu. Adel je u Poreču pokušavao pronaći hotel, ali se nije uspijevao sporazumjeti s ljudima. U pomoć mu je priskočila mlada Osječanka Ivanka, koja je ondje ljetovala s majkom i govorila njemački. Pomogla mu je da se snađe, a nekoliko dana poslije ponovno su se sreli. Adel je Ivanku i njezinu majku počastio sladoledom. Iz tog slučajnog poznanstva razvila se ljubav koja će povezati dvije zemlje i dvije prilično različite kulture.
– Moj je otac studirao u Beču i došao na ljetovanje u Poreč. Mama je ondje bila sa svojom majkom. Kako je govorila njemački, pomogla mu je da pronađe hotel. Poslije su se ponovno sreli, on ih je počastio sladoledom i tako je sve počelo. Zanimljivo mi je da je moja priča s Istrom počela zapravo puno prije nego što sam se rodio – prisjeća se Hassan.
Vratila se da bi ga rodila
Rođen je 1965. godine u Osijeku, kamo se njegova majka vratila kako bi rodila, ali je već nakon nekoliko tjedana s njim otišla u Egipat. Prvih sedam godina života proveo je u Kairu. Njegov otac ondje je radio kao egiptolog i turistički vodič, a potom se obitelj preselila u Osijek. Djetinjstvo između Egipta i Slavonije značilo je odrastanje uz različite jezike, običaje i načine života. Hassan danas ima hrvatsko, egipatsko i dansko državljanstvo, ali kada govori o pripadnosti, ne čini se da ga previše zanimaju granice. Mnogo su mu važniji ljudi i mjesta na kojima se osjećao dobro.
Egipat mu je ostao važan i nakon preseljenja u Osijek. Vraćao se onamo, upoznavao zemlju svojeg oca i putovao Afrikom. Već kao tinejdžer pokazivao je sklonost pustolovinama koje bi mnoge roditelje ozbiljno zabrinule.
– Bio sam mlad i mislio sam da ću cijeli život putovati. Nisam više htio ići u školu. Mama me pustila da idem u Egipat i putujem Afrikom. Danas ne znam bih li ja svojoj djeci dopustio takvo nešto. Ali tada je to bilo drukčije vrijeme. Bio sam hipi, zanimao me svijet i želio sam upoznavati ljude – priča.
Autostopom do Danske
Na jednom od tih putovanja upoznao je danskog fotografa, a preko njega i društvo mladih Danaca koji su putovali svijetom. Neki su autostopom odlazili prema Indiji, prolazili kroz Osijek i svraćali k Hassanu. Druženja su se nastavila, a onda je jednoga dana i sam odlučio krenuti prema Kopenhagenu. U Dansku je stigao autostopom sredinom osamdesetih. Nije imao razrađen plan što će ondje raditi ni koliko će ostati. Jednostavno mu se svidjelo društvo koje je upoznao i način na koji su ti ljudi živjeli.
– Oni su živjeli zajedno, u jednom prekrasnom kolektivu. Sve je bilo nekako otvoreno, slobodno. Prvi put kad sam došao, jako mi se svidjelo. Vratio sam se sljedeće godine, pa ponovno nakon toga. Treći sam put zapravo ostao. Nisam imao neki veliki plan. Jednostavno mi se sviđao taj život – govori.
Suradnik danskim novinarskim i filmskim ekipama
U Kopenhagen mu se ubrzo pridružila Brankica, njegova partnerica i supruga, također Osječanka. Ondje su zajedno gradili život i obitelj, a Hassan se sve ozbiljnije počeo baviti fotografijom. Završio je fotografsko obrazovanje, radio s fotografima i filmskim ekipama, a dio profesionalnog života proveo je i na Danskoj filmskoj akademiji. Kada ga slušam, čini mi se da je fotografija u njegov život ušla gotovo prirodno. Bila je povezana s putovanjima, prijateljima, filmom i željom da zabilježi ono što ga zanima. S vremenom je postala njegov posao, ali nikada nije izgubila onu osobnu dimenziju zbog koje je zavolio fotoaparat.
A onda je počeo rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hassan je živio u Danskoj, ali je zbog poznavanja jezika i prilika na prostoru bivše Jugoslavije postao suradnik danskim novinarskim i filmskim ekipama koje su dolazile izvještavati o ratu. Radio je kao tumač i producent, pomagao organizirati snimanja i povezivao strane novinare s ljudima na terenu.
Premda je bio fotograf, rat nije želio fotografirati
– Stalno su me tražili da fotografiram rat, ali ja to nisam mogao. Nisam mogao fotografirati tu nesreću našeg naroda. Postoje ratni fotografi koji rade važan posao, ali ja nisam bio za to. Pomagao sam danskim ekipama, prevodio, radio kao producent. A našim sam fotografima nastojao pomoći da njihove fotografije dođu do danskih medija i da za njih dobiju honorare – objašnjava. Rat je u Dansku doveo i velik broj izbjeglica. Hassan se uključio u rad s njima, najprije s ljudima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a potom i s izbjeglicama iz drugih dijelova svijeta. Budući da govori arapski, mogao je raditi i s ljudima iz arapskih zemalja i Afrike.
Pokrenuo je fotografske radionice, isprva namijenjene izbjeglicama, no ubrzo su im se počeli pridruživati i mladi Danci. Ljudi koji su dolazili iz različitih zemalja, govorili različitim jezicima i imali posve različita životna iskustva odjednom su zajedno učili fotografirati.
– To je bilo fantastično za integraciju. Fotografija ih je povezivala. Nije bilo važno odakle je tko došao. Svi su imali zajednički interes i mogli su nešto raditi zajedno – prisjeća se.
U Pulu su došli na samo dvije godine
Iz tih radionica nastala je Global Fotoskole, fotografska škola koju je osnovao u Kopenhagenu 1998. godine. Nije želio samo kratke tečajeve, nego ozbiljno jednogodišnje obrazovanje, s praktičnim radom i poviješću fotografije. Škola je surađivala s lokalnim zajednicama koje su mogle financirati obrazovanje mladih, a Hassan je svake godine primao i nekoliko polaznika besplatno. Ta potreba da znanje prenosi drugima nije ga napustila ni kada se mnogo godina poslije preselio u Pulu.
S Istrom se Hassan ponovno povezao zahvaljujući Motovun Film Festivalu i prijateljstvu s Borisom T. Matićem. Motovun ga je privlačio filmovima, atmosferom i ljudima koji su se ondje okupljali. Počeo je iz Danske dovoditi i polaznike svojih fotografskih radionica, a s vremenom je sve češće razmišljao o povratku u Hrvatsku. Kada su on i Brankica odlučili da bi s djecom mogli nekoliko godina provesti u domovini, Hassan je odmah znao gdje bi želio živjeti. U Motovunu, naravno. Za nekoga tko je mladost proveo kao hipi, srednjovjekovni gradić na brežuljku, pun filmskih entuzijasta i umjetnika, bio je gotovo idealan izbor.
No Brankica je imala drukčije planove
– Ja sam odmah rekao Motovun. Kao hipi, gdje bih drugdje? Ali onda se uključila moja pametnija polovica. Brankica je rekla da želi živjeti u gradu, uz more, da djeca imaju sve što im treba i da ne moramo stalno nekamo voziti. I naravno, poslušao sam je. Tako smo odabrali Pulu – smije se.
Planirali su ostati dvije godine. Željeli su da djeca bolje nauče hrvatski, upoznaju zemlju svojih roditelja i provedu više vremena s obitelji. Nakon gotovo dvadeset godina u Kopenhagenu činilo im se da bi to moglo biti lijepo iskustvo prije povratka u Dansku. No dvije su godine prošle, a oni nisu imali želju vratiti se.
– Pogledali smo se i pitali zašto bismo se uopće vraćali. Ovdje imamo more, sunce, prijatelje, dobru hranu. U Kopenhagenu bi u listopadu već bilo hladno, grijanje bi radilo i brzo bi pao mrak. A ovdje još možeš sjediti vani i uživati. Jednostavno smo se navukli na Pulu i na taj mediteranski način života – govori.
Danas sam ipak Puležan
Danas je Pula grad u kojem je proveo najveći dio života. Dulje je ovdje nego što je bio u Kairu, Osijeku ili Kopenhagenu. Kada to izgovori, i sam se pomalo začudi.
– Rođen sam u Osijeku, odrastao u Kairu, živio u Danskoj, ali danas sam ipak Puležan. Pula je mjesto u kojem sam najdulje živio. Ovdje imam prijatelje, obitelj, galeriju, svoj život. I stvarno sam zavolio ovaj grad – kaže. Posebno mi je zanimljivo kako govori o dolasku u novu sredinu. Nakon života u Danskoj mogao je uspoređivati način funkcioniranja dviju zemalja i neprestano objašnjavati kako se nešto radi u Kopenhagenu. No kaže da to nikada nije želio.
– Nisam htio doći s nekakvim kolonizatorskim stavom i govoriti ljudima kako bi trebali živjeti. Došao sam ovdje živjeti s njima, upoznati ih i prihvatiti sredinu. Mislim da sam se upravo zato tako dobro uklopio – objašnjava.
Galerija u koju se dolazi i na razgovor
U Puli je otvorio galeriju Makina, koja već gotovo dva desetljeća djeluje nedaleko od Foruma. U njoj se izložbe izmjenjuju otprilike svakih petnaest dana, a Hassan je gotovo uvijek ondje. Galerija je s vremenom postala mjesto susreta fotografa, umjetnika, prijatelja i znatiželjnika koji navraćaju pogledati izložbu ili jednostavno porazgovarati.
Upravo je to razlog zbog kojeg je i sama volim posjećivati. U Makini se ne osjećate kao da morate u tišini obići izložbu i otići. Ondje se razgovara, postavljaju pitanja, upoznaju ljudi. A Hassan se, kada počne pričati, lako prisjeti neke nove zgode iz svojeg života.
– Meni je važno da ljudi dođu, pogledaju izložbu, ali i da se zadrže, razgovaraju, druže se. Ne želim da galerija bude prostor u koji čovjek uđe, pogleda nekoliko fotografija i ode. Volim kada ljudi svrate, kada se nešto događa, kada se upoznaju. Zato sam gotovo uvijek ondje – kaže.
Stotine fotografskih aparata
Makina ima još jednu posebnost. Uz fotografije, u njoj su izložene stotine starih fotografskih aparata koje Hassan godinama skuplja. Tijekom pandemije počeo je ozbiljnije uređivati zbirku, čistiti aparate i donositi ih u galeriju. Kada su ljudi vidjeli što radi, počeli su mu donositi i vlastite primjerke, često one koje su naslijedili od roditelja ili djedova. Danas njegova zbirka ima više od petsto aparata, računajući duplikate, a više od tristo različitih primjeraka izloženo je u galeriji. Tako je Makina postala i svojevrstan mali muzej fotografske tehnike.
No meni je još zanimljiviji način na koji Hassan pristupa darovanim aparatima. Uz svaki čuva ime i kontakt osobe koja ga je donijela.
– Ljudi pronađu aparat u podrumu ili ormaru, ostao im je od oca ili djeda, pa mi ga donesu. Kažu da je bolje da stoji kod mene, gdje ga svi mogu vidjeti. Ja uz svaki aparat čuvam ime i kontakt darovatelja. Ako jednoga dana taj čovjek dođe sa svojim unukom, a unuk poželi imati aparat svojeg djeda, ja bih mu ga dao. Nije stvar u tome da ja imam što više aparata, nego u ljudima i njihovim pričama – govori. Čini mi se da taj detalj dosta govori o njemu. Aparati su mu važni, ali ne toliko da bi zaboravio ljude kojima su nekada pripadali.
Fotografije pokojnika koje su obišle svijet
Hassan je tijekom karijere fotografirao mnogo različitih motiva, radio s filmskim ekipama i snimao portrete poznatih glumaca. Pred njegovim su objektivom bili Franco Nero, Geraldine Chaplin i Udo Kier. No jedan od njegovih najvažnijih umjetničkih ciklusa posvećen je nečemu što na prvi pogled možda i ne zvuči osobito privlačno. Starim nadgrobnim fotografijama. Riječ je o portretima pokojnika na grobovima, fotografijama koje desetljećima stoje izložene suncu, kiši i snijegu. Hassan ih je počeo promatrati kao poseban fotografski fenomen, ali i kao tragove nečijih života.
– Moji me prijatelji i danas zezaju da najbolje fotografiram mrtvace. Ali mene je upravo ta serija na neki način umjetnički odredila. Napravio sam nešto što dotad nisam vidio da je netko napravio na takav način. Izložba je poslije putovala svijetom, bila je dio velikih međunarodnih projekata i predstavljena u tridesetak zemalja – priča.
Dok razgovaramo o tim fotografijama, vraćamo se analognoj tehnici. Hassan me podsjeća da neke stare fotografije na nadgrobnim pločama opstaju više od stotinu godina, unatoč svim vremenskim uvjetima. Pita se koliko će današnjih digitalnih fotografija zaista ostati sačuvano tako dugo.
Obožava raditi u tamnoj komori
Upravo zato i dalje obožava raditi u tamnoj komori u Rojcu. Ondje nema brzog pregledavanja stotina snimaka na zaslonu. Fotografija nastaje kroz niz postupaka koji zahtijevaju vrijeme, koncentraciju i strpljenje.
– Kada sam razviješ film, pogledaš negativ i odabereš fotografiju koju želiš izraditi, počinje nešto posebno. Staviš negativ u aparat za povećavanje, osvijetliš fotografski papir, uroniš ga u razvijač i onda se pred tvojim očima polako pojavljuje slika. Ja sam to napravio milijun puta, ali meni i danas svaki put srce poskoči. To je za mene najveća magija fotografije – govori. Ne smatra da je digitalna fotografija loša. Naprotiv, prati tehnološki razvoj i koristi suvremenu opremu. Ali vjeruje da analogna fotografija čovjeka uči drukčijem odnosu prema slici.
– Kada imaš film od trideset šest snimaka, moraš razmišljati. Ne možeš samo beskonačno fotografirati kao mobitelom. Moraš odabrati kadar, pogledati svjetlo, odlučiti što želiš snimiti. I zato svojim učenicima uvijek kažem da ću ih odvesti dva koraka unatrag kako bih ih odveo pet koraka unaprijed – objašnjava.
Najljepše je kada znanje možeš dati drugome
Upravo je rad s učenicima jedna od stvari koje Hassana najviše vesele. U Puli već godinama vodi fotografsku školu, a sada priprema trinaestu generaciju polaznika. Procjenjuje da ih je kroz njegove radionice prošlo najmanje petsto. Neki su došli iz znatiželje, neki su željeli naučiti bolje fotografirati, a neki su upravo ondje otkrili svoj budući poziv. Posebno pamti jednog mladića koji je došao na tečaj kao srednjoškolac. Pokazao je velik interes za analognu fotografiju, pa mu je Hassan najprije posudio, a zatim i darovao kvalitetan aparat s objektivima. Nekoliko godina poslije mladić je otišao studirati fotografiju u Nizozemsku.
– Jednoga dana došao mi je njegov otac i rekao da je sinu bio prvi dan na fakultetu. Dobili su zadatak napisati kratki esej o predmetu koji im mnogo znači. I on je odlučio pisati o fotoaparatu koji je dobio od mene. Zamislite koliko me to razveselilo. To su stvari zbog kojih sve ovo radim – govori. Kada ga slušam, jasno mi je da ga ta priča veseli barem jednako kao i velike međunarodne izložbe. Uostalom, Hassan se neprestano vraća istoj misli. Najvažnije je ono što čovjek može podijeliti s drugima.
Umjetnik, galerist i svašta drugo
– Ja jesam umjetnik, galerist i svašta drugo, ali ono što me najviše veseli jest kada mogu nekome prenijeti svoje znanje. To je jedna od najhumanijih stvari koje čovjek može napraviti. Dati drugome nešto što znaš. To me ispunjava i čini sretnim – kaže. Fotografija ga je odvela i u Južnu Koreju, gdje je prošle godine imao veliku samostalnu izložbu. Ondje je otputovao sa sinom Louisom, a doček koji su mu priredili domaćini još uvijek prepričava uz smijeh.
– Primili su me kao da sam Jimi Hendrix. Ja sam ti ostao hipi, nisam navikao na takve stvari. Louis mi je u jednom trenutku rekao da se prestanem glupirati i da shvatim kako me ti ljudi zaista doživljavaju kao ozbiljnog umjetnika. Ta mi je izložba bila kruna umjetničkog života – govori. Korejska prijateljstva nastala su gotovo slučajno, kada je jedan od članova delegacije koja je posjetila Pulu čuo da u Makini postoji zbirka starih fotografskih aparata. Došao je upoznati Hassana i iz tog se susreta razvila dugogodišnja suradnja. Krajem kolovoza Hassan je u Makini primio priznanje korejskog časopisa Culture & Art za međunarodnu umjetničku suradnju, a na proljeće ga očekuje novo gostovanje u Koreji.
Čovjek na drugom kraju svijeta
No kada govori o toj zemlji, mnogo mu je važnija jedna druga priča. Nakon smrti njegove majke, korejski prijatelj poslao mu je fotografiju iz svojeg doma. Zapalio je svijeću za nju i napisao da će se te večeri moliti.
– Zamislite to. Čovjek na drugom kraju svijeta, druge kulture, kojeg sam upoznao zahvaljujući fotografiji, napravi nešto tako lijepo. Tada znaš da si dobio prijatelja za cijeli život. To je ono što mi je najljepše. Ne čine zemlju samo lijepi krajolici nego dobri ljudi – kaže. Dok se naš razgovor u Rojcu približava kraju, ponovno gledam kroz prozore njegova ateljea. Sunce obasjava prostor, a ispod nas pruža se pogled na pulsku luku. Pomislim kako je zanimljivo da je čovjek koji je toliko putovao, odrastao između dviju kultura i gotovo dvadeset godina živio u Danskoj, upravo ovdje pronašao mjesto na kojem želi ostati.
Zbog ćakule do Makine
Možda se u tome krije i najljepši dio Hassanove priče. Nikada nije imao potrebu čvrsto isplanirati život. Kao mladić putovao je Afrikom, autostopom stigao u Kopenhagen, ondje pronašao prijatelje, ljubav i posao. Kasnije je s obitelji došao u Pulu, samo na dvije godine, a ostao više od dva desetljeća. Usput je upoznao ljude iz cijelog svijeta, osnovao fotografsku školu, otvorio galeriju, izlagao na drugim kontinentima i nastavio raditi ono što ga veseli.
Ipak, najviše me kod njega ne impresioniraju putovanja ni priznanja, nego činjenica da nakon svega i dalje s jednakim oduševljenjem govori o trenutku kada se fotografija pojavi u razvijaču, o učeniku kojem je darovao aparat ili o prijatelju kojeg je upoznao na drugom kraju svijeta. Zato ću i dalje rado svraćati u Makinu, odmah pokraj Foruma. Zbog izložbi, naravno, ali još više zbog ćakule. Jer s Hassanom nikada ne znaš kamo će te razgovor odvesti.
