Istra ima tri rijeke, Mirnu, Rašu i Dragonju, i to je nešto što gotovo svaki Istrijan zna još iz osnovne škole, no dok prve dvije povezujemo s poznatim mjestima, cestama, mostovima i krajolicima kroz koje često prolazimo, Dragonja je za mnoge od nas ostala prilična nepoznanica, rijeka koju uglavnom doživljavamo kao dio granice između Hrvatske i Slovenije, a ne kao prostor koji bismo poželjeli istraživati. I sama sam mnogo puta prolazila tim dijelom Istre, uglavnom na putu prema slovenskoj obali ili Trstu, a da mi zapravo nikada nije palo na pamet krenuti uz njezinu dolinu i vidjeti što se sve ondje skriva. Ovoga puta odlučili smo upravo to, bez velikih očekivanja, osim želje da upoznamo kraj koji nam je geografski toliko blizu, a o kojem zapravo znamo vrlo malo.
Krenuli smo iz Kaštela, odakle smo preko granice nastavili cestom koja ubrzo velikim dijelom prelazi u makadam, a što smo se više udaljavali od poznatih prometnica, to smo imali snažniji osjećaj da ulazimo u neku drugu Istru. Nije to onaj krajolik na koji smo navikli uz Mirnu, gdje se u daljini na brežuljcima redaju Motovun, Grožnjan i druga poznata mjesta, niti dolina Raše, uz koju su se razvila naselja i prometnice koje svakodnevno koristimo. Ovdje je sve nekako povučenije, mirnije i manje dostupno, a najneobičnije je što se cijelo vrijeme vozite uz rijeku koju gotovo uopće ne vidite. Znate da je negdje ispod vas, skrivena među drvećem i gustom vegetacijom, povremeno naslućujete njezino korito, ali ona se ne otkriva tako lako, premda upravo njezina prisutnost određuje cijeli krajolik kojim prolazite.
Rijeka koju ne vidite
Dragonja je duga oko 28 kilometara, izvire u Šavrinskom pobrđu i ulijeva se u Piranski zaljev, a njezina dolina jedno je od onih područja u kojima se priroda i povijest ne mogu promatrati odvojeno. Rijeka je stoljećima bila važna ljudima koji su živjeli u okolnim selima, pokretala je mlinove, osiguravala vodu i povezivala naselja, dok danas jedan njezin dio označava državnu granicu. No, upravo dok se vozite tim krajem, postaje jasno koliko je neobično govoriti o granici na prostoru na kojem su ljudi generacijama živjeli povezano, trgovali, ženili se, odlazili jedni drugima u sela i govorili različitim, ali međusobno razumljivim istarskim govorima.
S jedne strane danas je Hrvatska, s druge Slovenija, a osim jezika primjećuju se i neke razlike u načinu života, uređenju sela i odnosu prema prostoru. Ipak, cijela dolina djeluje kao jedna prirodna cjelina, gotovo kao zaseban mali svijet koji se ne obazire previše na granicu koja je kroz njega povučena. Naselja nisu uz samu rijeku, nego uglavnom na okolnim uzvisinama, a da biste ih upoznali, morate se odvojiti od glavnih cesta, popeti se među kamene kuće i, što je možda najvažnije, pronaći vremena za razgovor s ljudima koji ondje žive.
Selo izraslo iz kamena
Jedno od takvih mjesta su Krkavče, staro selo smješteno na uzvisini iznad Dragonje, koje nas je privuklo upravo svojom jednostavnošću i činjenicom da se ondje, unatoč blizini slovenske obale, još uvijek može osjetiti svakodnevni život malog istarskog mjesta. No, ono što me ovdje posebno iznenadilo nije bila samo ljepota starih kamenih kuća i uskih ulica, nego činjenica da je gotovo cijelo selo podignuto na živoj stijeni, koja se na mnogim mjestima pojavljuje kao prirodni opločnik. Hodate tako starim ulicama i shvaćate da kamen pod nogama nije uvijek netko postavljao, slagao i obrađivao, nego je jednostavno ondje, dio prirodne podloge na kojoj su generacije stanovnika gradile svoje kuće i živjele.
To je posebno dojmljivo na prostoru oko crkve sv. Mihovila, gdje golema prirodna kamena ploča praktički zamjenjuje klasično popločenje trga. Umjesto pravilno složenih kamenih blokova, pod nogama imate samu stijenu, ponegdje zaglađenu stoljećima hodanja, a oko nje su se razvile kuće, ulice i crkva. Upravo taj detalj daje Krkavčama poseban izgled, kao da selo nije toliko sagrađeno na brežuljku koliko je iz njega izraslo. I dok smo razgledavali taj neobičan kameni prostor, upoznali smo Pavela Goju, mještanina koji nam je počeo pričati o povijesti mjesta i ubrzo nas poveo u crkvu sv. Mihovila.
Dvije crkve pod jednim krovom
Bio je to jedan od onih neplaniranih susreta zbog kojih najviše volim ovakva putovanja, jer umjesto da samo razgledate neko mjesto i nastavite dalje, odjednom dobijete priliku čuti priče koje se ne nalaze na svakoj turističkoj ploči. Pavel Goja pokazao se izvrsnim poznavateljem lokalnih priča, a crkvu nam nije predstavljao kao turistički vodič koji ponavlja naučeni tekst, nego kao čovjek koji svaki njezin kutak poznaje i o njemu ima nešto za ispričati. Najzanimljivije je što nam je objasnio da današnja crkva sv. Mihovila zapravo objedinjuje dvije crkve, odnosno dva prostora nastala u različitim razdobljima. Prema njegovu kazivanju, najprije je postojala manja crkva posvećena svetoj Ani, a kasnije je uz nju dograđena veća, posvećena svetom Mihovilu. Tako su se dva sakralna prostora s vremenom spojila u cjelinu koju danas vidimo, premda se njihova različita povijest još može prepoznati u unutrašnjosti.
Posebno nam je skrenuo pozornost na svetu Anu, koja se u kršćanskoj tradiciji štuje kao majka Blažene Djevice Marije, ali i zaštitnica majki i žena koje žele imati djecu. Prema njegovim riječima, u Krkavče i danas dolaze žene koje žele zatrudnjeti i mole se svetoj Ani za potomstvo, što mi je bilo posebno zanimljivo jer pokazuje kako stara crkva nije samo spomenik prošlosti, nego i mjesto na koje ljudi još uvijek dolaze sa svojim osobnim željama i nadama. U njezinoj unutrašnjosti nalazi se i prikaz Posljednje večere, za koji Goja smatra da je među najljepšima u Sloveniji, a posebno nam je pokazivao i likove svetog Petra i Pavla, svetog Stjepana te arkanđela Mihovila.
Priče sa starih oltara
– Pogledajte, kod nas je zanimljivo da gotovo sve imamo po dva. Ovdje je sveti Mihovil, a imamo ga i otraga. Pogledajte njegov štit, to nije nešto što ćete svugdje vidjeti. Imamo i svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika, a tu su i Petar i Pavao. I pogledajte ovu Posljednju večeru, ja uvijek kažem da je to jedna od najljepših slika u Sloveniji – pričao nam je dok smo prelazili iz jednog dijela crkve u drugi, pokazujući detalje koje vjerojatno nikada ne bismo primijetili da smo je razgledavali sami.
Posebno ga je zabavljala priča o posjetiteljici koja ga je jednom pitala je li na slici Posljednje večere uz Isusa možda prikazana žena, odnosno Marija Magdalena, što je pitanje koje se posljednjih desetljeća često pojavljuje u popularnoj kulturi. On je, međutim, imao sasvim drukčije tumačenje, objašnjavajući nam da se apostol Ivan tradicionalno prikazivao kao vrlo mlad čovjek nježnih crta lica, zbog čega ga neki zamjenjuju za ženu. Pokazao nam je i gdje su nekada u crkvi stajali muškarci, a gdje žene, jer su tijekom bogoslužja bili odvojeni, te nam pričao o starim prezimenima, nekadašnjim prešama za masline, takozvanim torklama, i ljudima koji su iz okolnih sela dolazili u Krkavče prerađivati masline, spominjući Puče, Koštabonu i Sveti Peter, mjesta koja su i danas dio istog kulturnog prostora.
Maslinik umjesto prstena
U Krkavčama smo upoznali i Jerneja i Polonu Brec, supružnike koji vode obiteljsko gospodarstvo Carcauec, a njihova nam se priča toliko svidjela da smo se kod njih zadržali mnogo dulje nego što smo očekivali. Jernej je iz Krkavča, dok je Polona ovamo doselila iz Škofje Loke nakon udaje, a njihova zajednička priča o maslinarstvu počela je na prilično neobičan način. Umjesto klasičnog zaručničkog prstena, Jernej joj je darovao maslinik, odnosno nasad koji su zajedno podigli i koji je postao važan dio njihova obiteljskog života i posla. Vjenčali su se u tradicionalnim istarskim nošnjama, a na njihovu gospodarstvu danas se može vidjeti kako su izgledale žene koje su nekada živjele u ovom kraju, što će se kasnije pokazati važnim i za priču o Šavrinkama.
– Jernej je odavde, iz Krkavča, a kako su masline ovdje oduvijek bile dio života, odlučili smo nastaviti tu tradiciju upravo pod imenom Krkavec, kako se mjesto nekada spominjalo. Ne bavimo se samo maslinovim uljem, nego pokušavamo iskoristiti sve što uzgojimo na svojim poljima i u nasadima. Tako radimo masline u salamuri, proizvode od kakija, kozmetiku od maslinova ulja i lavande, marmeladu od smokava i likere. Sve je to povezano s ovim krajem i onim što ovdje raste – ispričala nam je Polona, dodajući kako su se ove godine s dva uzorka uvrstili i u talijanski vodič Slow Food Italia, koji je uključio slovenske maslinare.
Masline koje su preživjele zimu
Njihov maslinik posađen je 2017. godine, no već prve zime pogodila ga je iznimno jaka hladnoća, koja je ozbiljno oštetila mlada stabla. Sjećaju se da se temperatura spuštala i do minus 15 stupnjeva, a dio nasada izgledao je gotovo izgubljeno. Ipak, nisu odustali, nego su orezali oštećena stabla i čekali da ponovno potjeraju, što se na kraju pokazalo dobrom odlukom jer su se masline oporavile i počele davati vrlo dobar urod.
– Morali smo sve jako orezati jer se ono što je bilo iznad zemlje smrznulo. Srećom, stabla nismo morali ponovno saditi, nego su iz zdravih dijelova potjerali novi izboji. Nakon toga još su se bolje ukorijenila i danas su velika, lijepa stabla. Već nakon dvije i pol godine dobili smo vrlo dobar urod. U nasadu imamo i štorte, stare masline koje su posebno dobre za jelo, jer su mesnate i daju manje ulja. Beremo ih dok su još tvrde, kako bi ostale hrskave, a zatim im gorčinu uklanjamo tako da ih držimo u vodi koju redovito mijenjamo, ponekad i mjesec dana – objašnjavaju nam.
Okusi domaćeg gospodarstva
Naravno da smo ih morali kušati, a moram priznati da su me oduševile upravo zato što nisu bile preslane, što mi kod stolnih maslina često smeta. Njihove štorte bile su čvrste, mesnate i vrlo ukusne, a dok smo ih kušali, razgovor se nastavio o životu na gospodarstvu, proizvodnji i ljudima koji dolaze u Krkavče. Jernej nam je ispričao kako se maslinarstvom počeo baviti još u gimnaziji, prije dvadesetak godina, te kako je nekada subotama odlazio u hotele u Strunjanu prodavati svoje maslinovo ulje. Danas je situacija drukčija, a sve veći dio prodaje odvija se izravno na gospodarstvu i preko interneta.
– Prije korone imali smo više od tisuću ljudi godišnje koji su dolazili u našu kuću. Poslije je broj posjetitelja pao, ali sada se ponovno polako povećava. Dolaze nam škole, umirovljeničke grupe, organizirani posjetitelji, ali i pojedinci. Puno toga danas ovisi o promociji, morate stalno biti prisutni i pokazivati što radite. Polona je zadužena za Facebook, Instagram i cijelu tu estetiku, a mi proizvode prodajemo i preko internetske trgovine te ih šaljemo poštom – ispričao nam je Jernej. Osim maslina, imaju i nasade kakija koji se spuštaju prema dolini Dragonje, a upravo nam je Polona ispričala kako su jednom imali čak osam tona tog voća, što ih je potaknulo na razmišljanje o dodatnim načinima prerade. Danas proizvode i ocat od kakija, koji se, kako nam je objasnila, odlično slaže s maslinovim uljem u salatama.
Žene koje su povezivale Istru
Priča o tradicionalnim nošnjama koje smo vidjeli kod Polone i Jerneja vratila nas je na još jedan zanimljiv dio povijesti ovog kraja, na žene koje su nekada pješice prelazile velike udaljenosti, noseći na glavi košare s jajima, kruhom, mlijekom, rubljem i drugom robom. Bile su to Šavrinke, žene iz sela slovenske Istre koje su svojim svakodnevnim putovanjima povezivale sela zaleđa s gradovima na obali, ali i s mjestima koja se danas nalaze na hrvatskoj strani granice. Njihov rad bio je važan izvor prihoda mnogim obiteljima, a s vremenom su postale jedan od prepoznatljivih simbola ženskog rada, snalažljivosti i izdržljivosti u istarskom zaleđu.
O njima nam je mnogo pričao i Pavel Goja, a posebno mi je ostala u sjećanju njegova priča o pranju rublja, jer nikada prije nisam razmišljala o tome da su žene iz ovih sela odlazile čak u Buje i Brtoniglu kako bi ondje preuzele prljavo rublje, donijele ga do Dragonje i njezinih izvora, oprale i zatim vratile vlasnicima. Takav način života danas zvuči gotovo nezamislivo, osobito kada znamo koliko su te žene morale hodati po strmim i kamenitim putovima, često natovarene robom koju su nosile na glavama.
Rublje su nosile do Dragonje
– U Bujama i Brtonigli nije bilo dovoljno vode, a ovdje smo imali Dragonju i izvore. Zato su žene odlazile tamo po prljavo rublje, nosile ga ovamo, prale i onda čisto vraćale natrag. Zamislite koliko je to bilo hodanja i posla. A nisu samo prale rublje, nego su usput i trgovale, nosile jaja i druge proizvode. Sve su to nosile na glavi. Tako se nekada živjelo, ljudi su bili povezani i išli su tamo gdje je bilo posla – ispričao nam je Goja. Njegova priča lijepo pokazuje koliko je rijeka bila važna za svakodnevni život i koliko su mjesta s obje njezine strane bila povezana, jer za ljude koji su ovdje živjeli Dragonja nije bila granica, nego izvor vode, put i mjesto susreta.
Zanimljivo je da se priča o Šavrinkama posljednjih godina ponovno vraća u javni prostor, i to kroz prekogranični projekt Šavrinke, kojim se nastoji sačuvati zajednička baština slovenskog i hrvatskog dijela Istre. U projektu sudjeluju ustanove i organizacije s obje strane granice, među kojima Pokrajinski muzej Koper i Etnografski muzej Istre u Pazinu, a cilj je kroz tematske putove, digitalne sadržaje i obnovu pojedinih lokaliteta posjetiteljima približiti život žena koje su nekada svakodnevno prelazile ove prostore.
Novim putovima Šavrinki
Krkavče su danas premrežene QR kodovima preko kojih možete čitati priče o Šavrinkama i njihovim poslovima, a u selu je uređena i kraća interaktivna poučna ruta koja vodi posjetitelje kroz mjesta povezana s njihovim životom. Širi projekt povezuje Krkavče s hrvatskim mjestima poput Momjana, Lanišća i Gračišća, dok je u okolici dostupna i postojeća kružna pješačka staza Po Šavrinskem gričevju, duga oko 13 kilometara, koja prolazi kroz Krkavče i dolinu Dragonje. U rujnu ove godine u Krkavčama je održan i Festival Šavrinki, na kojem su kroz tradicionalne nošnje, stare običaje i prikaze svakodnevnih poslova predstavljeni različiti aspekti života ovih žena, od trgovine jajima i kruhom do pranja rublja i prodaje mlijeka.
Meni je u cijeloj toj priči najzanimljivije upravo to što su žene koje su nekada svakodnevno prelazile ove putove danas postale simbol povezivanja dviju država. Dok danas govorimo o prekograničnoj suradnji, projektima i turističkim rutama, one su tu suradnju živjele mnogo prije nego što smo za nju počeli koristiti takve izraze. I kada se nakon razgovora s Gojom ponovno osvrnete prema dolini Dragonje, nekako je lakše zamisliti te žene kako pješice prolaze istim krajolikom kojim se danas vozimo automobilima, s velikim košarama na glavama i robom koju su morale odnijeti do udaljenih sela.
Tajanstveni Krkavški kamen
Iz Krkavča nismo željeli otići a da ne posjetimo i Krkavški kamen, jedan od najzagonetnijih spomenika slovenske Istre, koji se nalazi izvan središta sela, među poljima i starim putovima. Već sam put do njega zanimljiv je jer vas odvodi izvan kamenih ulica, u krajolik u kojem se stoljećima obrađivala zemlja, a onda se pred vama pojavljuje neobičan uspravno postavljen kamen s uklesanim likom, za koji ni danas ne postoji jedinstveno objašnjenje kada je nastao i čemu je služio.
Kamen je visok oko dva i pol metra, od čega je dio ukopan u zemlju, a na njemu su vidljivi reljefni prikazi koji se povezuju s različitim vjerovanjima. Neki istraživači smatraju da bi mogao potjecati iz pretkršćanskog razdoblja, a među tumačenjima pojavljuju se keltska i slavenska tradicija. Poznat je i kao Krkavčanski menhir, a njegova starost i izvorna namjena još uvijek nisu pouzdano utvrđene. I upravo mi je to bilo zanimljivo, što se u jednom tako malom selu susreću tragovi različitih razdoblja, od tajanstvenog kamena čije značenje još pokušavamo odgonetnuti, preko stare crkve i njezine bogate unutrašnjosti, do priča o Šavrinkama i današnjih maslinara koji nastavljaju tradiciju svojih predaka.
Napokon uz samu rijeku
Nakon Krkavča ponovno smo se spustili u dolinu Dragonje, jer koliko god nas je selo oduševilo, nismo željeli završiti izlet a da napokon ne dođemo do same rijeke, koju smo tijekom vožnje uglavnom samo naslućivali. I tako smo stigli do Škrlina, mjesta koje nam je pružilo upravo onakav doživljaj kakav smo tražili, a možda i više od toga. Škrline se nalaze na području gdje se Rokava ulijeva u Dragonju, a riječ je o jednom od najzanimljivijih prirodnih lokaliteta u dolini, gdje je voda tijekom dugog razdoblja oblikovala široke kamene ploče, manje slapove, bazene i kanale.
Nema ondje velikih turističkih sadržaja ni uređenih šetnica kakve bismo očekivali na poznatijim izletištima, nego je cijeli prostor ostao vrlo prirodan, s vodom koja se prelijeva preko slojeva kamena i vegetacijom koja se spušta gotovo do samog korita. Upravo mi se ta jednostavnost najviše svidjela. Nakon kilometara vožnje kroz krajolik u kojem je rijeka bila skrivena, sada smo napokon stajali uz nju, promatrali kako voda pronalazi put među kamenim pločama i pokušavali zamisliti kako je ovaj prostor izgledao u vrijeme kada su uz Dragonju radili brojni mlinovi, a ljudi iz okolnih sela dolazili ovamo zbog vode, mljevenja žita i svakodnevnih poslova.
Voda koja je pokretala život
Škrline su dobile ime po karakterističnim pločastim stijenama, a na ovom se području nalaze i tragovi nekadašnjih mlinova, koji podsjećaju na vrijeme kada Dragonja nije bila samo prirodna ljepota, nego i važan gospodarski resurs. U njezinoj dolini nekada je djelovalo više od četrdeset mlinova, što dovoljno govori o tome koliko je rijeka bila važna stanovnicima okolnih sela. Zanimljivo je i da Dragonja tijekom godine potpuno mijenja svoj izgled, pa ljeti njezin vodostaj može biti vrlo nizak, a pojedini dijelovi korita gotovo presušiti, dok nakon obilnijih kiša voda brzo naraste i prelijeva se preko kamenih ploča.
Zato Škrline nisu mjesto koje će svaki put izgledati jednako, nego prostor koji se mijenja ovisno o godišnjem dobu i vremenskim prilikama. I upravo ondje, stojeći uz vodu, ponovno sam razmišljala o tome koliko je neobično da nam je Dragonja toliko nepoznata, premda je riječ o jednoj od naših triju rijeka. Dok Mirnu i Rašu uglavnom poznajemo kroz krajolike uz koje svakodnevno prolazimo, Dragonju je potrebno namjerno potražiti, skrenuti s ceste i spustiti se do njezina korita, a tek tada shvatite koliko je taj skriveni dio Istre zanimljiv.
Iznad doline pojavljuje se Brič
Od Škrlina nastavili smo cestom koja se ponovno počela penjati prema uzvisinama iznad Dragonje, a nakon svih kamenih sela, starih putova i prirodnih prizora koje smo toga dana vidjeli, nismo očekivali da će nas na kraju dočekati nešto toliko drukčije. Cesta nas je gotovo iznenada dovela usred velikog, savršeno uređenog vinskog imanja, s nepreglednim redovima vinove loze i monumentalnom građevinom koja je izgledala kao da je ondje stigla iz nekog sasvim drugog svijeta. Bio je to Brič, vinarija smještena na uzvisini neposredno uz hrvatsku granicu, koju smo već dvaput posjetili za vrijeme zlatnog sata, kada se sunce polako spušta prema horizontu, a cijeli krajolik dobiva onu posebnu toplu svjetlost zbog koje vinogradi, kamene površine i okolni brežuljci izgledaju još ljepše.
I oba puta Brič nas je oduševio, ali sada smo mu prvi put prišli iz smjera doline Dragonje, što je bio sasvim drukčiji doživljaj. Jer kada se nakon makadama, šume i gotovo netaknute prirode odjednom nađete usred tako velikog i uređenog posjeda, kontrast je zaista nevjerojatan. Vinariju je projektirao poznati arhitekt Boris Podrecca, a izgrađena je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Vinogradi se prostiru na približno 36 hektara, na nadmorskoj visini između 270 i 350 metara, a cijelo je imanje uređeno tako da se suvremena arhitektura, proizvodnja vina i prirodni krajolik nadopunjuju. Uz vinograde se nalaze i maslinici, a s pojedinih dijelova posjeda otvaraju se pogledi prema dolini Dragonje i hrvatskoj Istri.
Čaša vina za kraj dana
Iako smo Brič već poznavali, ponovno nas je oduševila njegova arhitektura, posebno veliki kameni volumeni građevine, pravilni redovi vinograda i terasa s koje se pruža pogled na okolni krajolik. Šteta je jedino što vinarija nedjeljom nije otvorena za posjetitelje, jer bi nakon ovakvog izleta bilo zaista lijepo sjesti na njezinu terasu, naručiti čašu malvazije ili refoška i jednostavno uživati u pogledu. Teško je zamisliti bolje mjesto za završetak dana provedenog uz Dragonju, osobito kada se sjetite koliko se različitih krajolika izmijenilo tijekom samo nekoliko sati.
Danas se na imanju proizvode vina od malvazije, refoška, merlota i drugih sorti, a njegov veliki podrum i arhitektonsko rješenje svrstavaju ga među najzanimljivije vinske posjede ovog dijela Istre. No, ono što me ovoga puta posebno impresioniralo nije bila samo sama vinarija, nego način na koji smo do nje stigli. Brič smo već vidjeli u najljepšem večernjem svjetlu, ali sada smo ga upoznali kao dio mnogo šireg krajolika, povezanog s Dragonjom, starim selima i putovima kojima su nekada prolazile Šavrinke.
Istra koju još otkrivamo
Na povratku sam razmišljala o tome koliko je zapravo neobično da nam je Dragonja, jedna od triju istarskih rijeka, toliko nepoznata, premda se nalazi gotovo pred našim vratima. Možda upravo zato što uz nju nema poznatih gradića koji bi privlačili izletnike, velikih turističkih sadržaja ili cesta kojima svakodnevno prolazimo, njezina je dolina uspjela sačuvati nešto što se u mnogim drugim dijelovima Istre polako gubi, osjećaj prostora koji još uvijek pripada ponajprije ljudima koji u njemu žive.
A ti su ljudi, pokazalo nam se, možda i najveća vrijednost cijelog izleta. Bez Pavela Goje vjerojatno bismo samo kratko razgledali crkvu sv. Mihovila, bez Jerneja i Polone ne bismo upoznali priču o masliniku koji je postao zaručnički dar, a bez razgovora o Šavrinkama ne bismo na isti način doživjeli putove kojima smo se toga dana vozili. Dragonja nas je, zapravo, cijelo vrijeme pratila, iako je gotovo nismo vidjeli. Bila je prisutna u pričama o pranju rublja, starim mlinovima, trgovini, maslinicima i selima koja su se razvijala na njezinim uzvisinama, a tek smo na Škrlinama došli do njezina korita i vidjeli kako izgleda rijeka koja je toliko dugo određivala život ovog kraja. Nismo otkrili samo još jednu lijepu dolinu ili nekoliko mjesta koja vrijedi posjetiti, nego dio Istre u kojem su povijest, priroda i svakodnevni život još uvijek vrlo čvrsto povezani, bez obzira na državnu granicu koja danas prolazi između njih.
