Pješačile su i po 40 kilometara dnevno, preko brda, šuma i granica, noseći robu u košarama na glavi ili na leđima magaraca. Trgovale su jajima, hranom, odjećom i kućnim potrepštinama, a njihovi su dolasci u zabačena istarska sela bili događaj koji se iščekivao. Šavrinke su bile mnogo više od putujućih trgovkinja. Bile su poduzetnice svoga vremena, žene koje su često same prehranjivale čitave obitelji. Njihovu gotovo zaboravljenu priču ponovno smo otkrivali na Ćićariji.
Naime, kad sam nedavno stigla u Račju Vas na Ćićariji, na prvi Festival šavrinki, upoznala sam dvije žene koje su mi na vrlo slikovit način približile život kakav je nekada postojao na ovom dijelu Istre. Mirjana Grbac-Klodić i Irena Šverko imaju posebnu vezu sa šavrinkama, ženama koje su desetljećima povezivale sela slovenske i hrvatske Istre te Trst. Njih dvije nisu osobno sudjelovale u toj trgovini, ali su odrastale uz priče o ženama koje su svakodnevno prevaljivale desetke kilometara kako bi prehranile svoje obitelji. Mirjana je rođena u Prapoćama na Ćićariji, a od pete godine živi i u Izoli. Zato za sebe voli reći da pripada obama svjetovima.
– Moja je duša zapravo ćička, a onda malo kasnije i šavrinska. Šavrinke su bile žene koje su zapravo prehranjivale obitelj. Prihod koji su donosile kući bio je jako važan, ponekad i veći od onoga što je mogao zaraditi muškarac. Bavile su se trgovinom, donosile robu iz Trsta na Ćićariju, a odavde odnosile različite proizvode koje su mijenjale ili ponovno prodavale u Trstu – priča mi Mirjana.
Za šavrinke nema granica
Iako danas predstavlja lik šavrinke, sama nije živjela u vrijeme kada su te žene redovito obilazile istarska sela.
– Šavrinka sam postala nakon tridesete godine. Jedna mi je šavrinka ostavila mnogo originalnih predmeta koje sam željela sačuvati. Počela sam istraživati i tako sam se sve više povezivala s likom te posebne žene. Kada sam se rodila, tih putovanja više nije bilo. Poznavala sam ih iz priča, a poslije sam se s njima pobliže upoznala u Izoli – objašnjava. Zanimljivo je kako Mirjana opisuje geografiju njihova kretanja. Za nju granica između hrvatskog i slovenskog dijela Istre u toj priči gotovo da i ne postoji.
– To je zapravo bio jedan svijet. Šavrinke su dolazile iz Šavrinije, zaleđa Kopra, Izole i Pirana. Odlazile su na Ćićariju i u središnju Istru, ondje gdje je postojala potreba za njihovom robom. Nisu se bavile samo trgovinom. Neke su prale i glačale rublje, odnosile ga u Trst, radile različite poslove. Ja sam se najviše posvetila onim šavrinkama koje su obilazile ćička sela. Dnevno su znale prelaziti 35 do 40 kilometara, od zore do mraka – govori Mirjana.
Četrdeset kilometara pješice, često s teretom na glavi, po putevima koji su danas dijelom zarasli ili pretvoreni u planinarske staze. Teško je uopće zamisliti takvu svakodnevicu.
Kad je jaje vrijedilo više od novca
S Irenom Šverko, koja dolazi iz Podgaća, sela udaljenog otprilike kilometar od Lanišća, pokušala sam zamisliti kako bi izgledao susret jedne šavrinke i domaćice u nekom ćičkom selu.
– Pričale bismo o tome što se nudi, što se kupuje i mijenja, kako je putovala i odakle je došla. Pozvala bih je doma da popije čaj ili kavu od ječma, da se malo odmori. Ona bi meni ponudila robu, facole, smokve ili grožđe, ono čega ovdje nije bilo, a ja bih njoj dala grah, jaja, kukuruz ili nešto drugo što smo imali na Ćićariji – slikovito mi opisuje Irena. Njezino znanje o šavrinkama dolazi iz obiteljskih sjećanja. Dvije tete, jedna u dobi od 91, a druga od 90 godina, ispričale su joj kako su izgledali dolasci tih žena, što se kupovalo, što mijenjalo i kakve su se zgode događale.
Irena pritom ruši i poneku današnju predodžbu o nekadašnjem životu na Ćićariji. Premda je to bio težak život, stanovnici su imali ono najvažnije za prehranu.
– Ćićarija je u ono vrijeme dobro živjela jer je imala za svoje potrebe. Imali su krumpira, kukuruza, kupusa, graha, svega što je bilo potrebno za život. Od stoke koju su uzgajali nešto su prodavali jer su morali kupiti šećer, ulje i druge stvari koje nisu imali. Zato se meso nije često jelo. Jela se maneštra i kupus, gotovo svaki dan. Nedjeljom bi bilo nešto bolje, možda juha od ovce ili šugo od kokoši – prisjeća se prema obiteljskim pričama.
Novaca gotovo nikad nije bilo
Stanovnici su prodavali drva i ugljen, bavili se stočarstvom, a neki su odlazili i u kontraband, odnosno krijumčarenje robe preko granice prema opatijskoj strani. U takav način života savršeno se uklopila putujuća trgovina šavrinki. Novca gotovo da nije bilo, pa se trgovina odvijala razmjenom. Jaja su bila svojevrsna valuta. Za njih se moglo dobiti nešto tkanine, odjeće, šećera, kave ili kakve druge potrepštine.
– Zlato nismo kupovali jer nije bilo šoldi. Kupovalo se ono što je bilo neophodno za život. Onda nije bilo vrijedno more, nego zemlja i stoka. Danas je nešto sasvim drugo – kaže Irena. U tim su poslovima glavnu riječ imale žene. Irena mi objašnjava da su postojali i muškarci, šavrini, koji su uglavnom donosili alat, čavle, kose i druge predmete potrebne za rad. No ženska je trgovina bila učestalija jer su hrana i odjeća bile stalna potreba.
– Kosu si kupio jednom i trajala ti je dvije ili tri godine. Ali hranu i robu morao si stalno nabavljati. Odjeća se potrošila, poderala ili su je djeca prerasla. Zato su žene stalno nešto mijenjale i kupovale – objašnjava.
Kako se danas živi na Ćićariji
Na pitanje kako se danas živi na Ćićariji, Irena se nasmiješi, ali njezin odgovor otkriva da se život u ovom planinskom kraju Istre ni danas ne može uspoređivati s onim uz more.
– Uvijek kažem da je izazovno. Kad gledaš fotografije i snimke, sve izgleda idilično, ali ovdje treba znati živjeti. Za Ćiće se govorilo da imaju tri fakulteta, ali nisu ih stekli u zgradi. Život ih je naučio kako opstati na ovom području. Danas je nešto lakše. Nekada su dolazile šavrinke, a sada nam pokretna trgovina dolazi tri puta tjedno, plin jednom tjedno. Ljudi se snalaze – kaže Irena. I upravo se u toj njezinoj usporedbi najbolje vidi koliko je putujuća trgovina nekada bila važna za život na Ćićariji.
Priče Mirjane i Irene dobile su mnogo širi povijesni kontekst zahvaljujući dr. sc. Dugi Mavrinac i Nikolini Rusac iz Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, koje su istraživale život tih neobičnih žena. S njima sam se susrela u Račjoj Vasi, gdje su predstavile svoja saznanja o šavrinkama, njihovu svakodnevnom životu, putovanjima i trgovini. Ispostavilo se da je riječ o mnogo složenijoj priči nego što bi se na prvi pogled moglo zaključiti iz slike žene s velikom košarom na glavi. Naime, šavrinke nisu bile samo putujuće trgovkinje. One su bile važan dio nekadašnjeg istarskog gospodarstva, žene koje su povezivale sela i gradove, prelazile granice, nabavljale robu i često svojim radom osiguravale opstanak čitavih obitelji. Istraživati njihov život nije jednostavno jer iza njih nije ostalo mnogo pisanih tragova. Njihova je povijest sačuvana ponajprije u sjećanjima ljudi koji su ih poznavali, susretali u svojim selima ili slušali priče svojih roditelja i baka.
Iz sela Šavrinije, zaleđa Kopra, Izole i Pirana
– Šavrinka nije jedna, kao što ni istarska žena nije jedna. Ona ima mnogo lica, ovisno o društvenom položaju i prostoru iz kojeg dolazi. Sjećanja na njih također su različita. Ima mnogo nostalgije, različitih interpretacija i osobnih doživljaja – istaknula je Duga Mavrinac. Šavrinke su uglavnom dolazile iz sela Šavrinije, zaleđa Kopra, Izole i Pirana, a njihova se trgovačka mreža protezala velikim dijelom Istre, sve do Trsta. U hrvatska sela dolazile su ponajprije po jaja, ali i druge poljoprivredne proizvode koje su potom prodavale na tršćanskom tržištu. U povratku su donosile robu koju stanovnici sela nisu mogli lako nabaviti.
Ćićarija je u toj mreži imala posebno mjesto. Njezina raštrkana sela, loše prometnice, udaljenost od gradova i ograničene mogućnosti kupnje robe činile su šavrinke gotovo nezamjenjivima. One su zapravo bile pokretne trgovine koje su dolazile pred kućni prag. No njihova se trgovačka mreža nije zaustavljala na Ćićariji. Protezala se Bujštinom, Pazinštinom i drugim dijelovima Istre. Na taj su način povezivale prostore koje su političke granice često razdvajale, ali su gospodarski i kulturno ostajali upućeni jedni na druge.
U košari su nosile cijelu malu trgovinu
Što su sve donosile? Gotovo sve što je jednoj seoskoj obitelji moglo zatrebati. Tkanine, gotovu odjeću, pregače, donje rublje, najlonke, haljine, marame, obuću, konce, igle, sapune, čaše, tanjure i razne kućanske potrepštine. Posebno su bile tražene marame, odnosno facoli, izrađene od finijih, šarenih materijala, koje su žene čuvale za odlazak na misu ili svečanije prilike. Donosile su i posteljinu, pokrivače i druge predmete potrebne za miraz. Ponekad bi uzimale mjere za odjeću, a pri sljedećem dolasku donosile gotove narudžbe.
Jedan od ljudi s kojima su kustosice razgovarale ispričao im je kako mu je upravo šavrinka donijela prve cipele u životu. Nisu bile njegova broja, ali to nije bilo važno. Važno je bilo da napokon ima cipele. Uz odjeću donosile su kvasac, šećer, kavu, kocke za juhu, sastojke za kolače i slatkiše. Među njima je bio i amonijak koji se koristio za pripremu tradicionalnih cukerančića. Djeca su se posebno veselila bombonima. No ni oni nisu bili besplatni. Jedan bombon mogao je vrijediti jedno jaje.
Zanimljiva je i priča o djeci koja su pokušavala prevariti šavrinku podmećući joj stara jaja. U početku bi joj donosila svježa, a kada bi se žena umorila od provjeravanja, pokušavala su joj podvaliti i ona starija. U tom svijetu razmjene vrijednost robe određivala se prema potrebama i dogovoru. Cipele su se mogle zamijeniti za kokoš, najlonke za vreću graha, a cigarete za nekoliko jaja. Šavrinke su pritom bile iznimno vješte trgovkinje. Prema sjećanjima ljudi koji su ih poznavali, imale su gotovo savršeno pamćenje. Znale su tko je što naručio, kome su što ostavile i koliko im tko duguje. Sve to bez današnjih blagajni, računala i evidencija.
Bile su samostalne, odlučne i znale su vrijednost svoje robe. Nisu bile osobito sklone cjenkanju.
– Zemi, zemi, uzmi! – tako su ih se prisjećali pojedini kazivači, opisujući njihovu upornost da kupcu nešto prodaju ili zamijene.
Pješice preko brda, s jajima na glavi
Možda je najfascinantniji dio njihove priče način na koji su putovale. Mnoge su hodale satima, pa i danima, noseći teške košare na glavi. Između košare i glave stavljale su svitak, okrugli podložak od tkanine koji je olakšavao nošenje tereta. Košare su imale različite lokalne nazive, među kojima su bile sprta, panir i paner. Koristile su i torbe, bisage te velike platnene naprtnjače. One sretnije imale su magarca, kojeg su nazivale i muša, a koji je mogao nositi znatno više robe, ponekad i samu šavrinku. Putovi su bili teški, često strmi i neprohodni, a vremenske prilike nepredvidive. Kada bi nabujala Dragonja, morale su tražiti drugi prijelaz ili mijenjati rutu.
Neke su se koristile i vlakom na istarskoj pruzi koja je povezivala Pulu, Pazin, Buzet, Kozinu i Divaču. Kasnije su se prilagođavale autobusnom prometu, a u sjećanjima je ostala čak i jedna šavrinka koja je sedamdesetih godina robu razvozila Renaultom 4. Granice su donosile dodatne komplikacije. Ponekad bi prije carinske kontrole podijelile robu drugim putnicima kako bi je lakše prenijele preko granice. Nakon prelaska ponovno bi je skupljale.Kada bi ih zatekli nevrijeme ili mrak, znale su prespavati u kućama svojih kupaca. Domaćini bi im ustupili krevet, mjesto u kuhinji, a ponekad su spavale i u sjeniku ili štali.
Poseban je izazov bio smjestiti svu robu, osobito kada su košare i bisage bile pune jaja. Jedan se čovjek prisjetio kako je skidanje tereta s magarca bilo pravi mali ceremonijal jer je trebalo paziti da se ništa ne razbije. Ipak, mnoge su se žurile kući. Već sljedećeg jutra čekao ih je novi put, često prema Trstu, gdje su prodavale prikupljenu robu.
Nisu sve šavrinke bile iste
Zanimljivo je da su ih ljudi pamtili na različite načine, pa tako ne postoji ni jedinstvena slika izgleda šavrinke. Neki ih pamte odjevene u tamnu odjeću, sa širokim suknjama i crnim maramama. Drugi ih opisuju kao izrazito šareno odjevene žene, s bogatim suknjama i svijetlim maramama, koje su se već izdaleka razlikovale od domaćih žena. Nosile su vunene cavate, a kako bi obuća dulje trajala, potplati su se ponekad izrađivali od starih automobilskih guma. Posebno su bili zanimljivi veliki džepovi na njihovoj odjeći, koji su mogli sezati gotovo do koljena i u kojima su čuvale razne sitnice.
Nisu ih svugdje ni nazivali šavrinkama. Ponegdje su bile poznate kao žene iz Kopra, a često su ih stanovnici oslovljavali jednostavno imenom. Pamte se tako Donca, Ljupca, Marjuča, Ana, Urša, Albina, Juca i mnoge druge. To govori i o odnosu koji su imale s kupcima. Nisu bile anonimne trgovkinje, nego poznata lica koja su redovito dolazila u sela. Njihov se dolazak iščekivao, a s vremenom su nastajala prijateljstva. U kućama su ih nudili hranom, kavom, vinom ili rakijom. Razmjenjivale su se vijesti, razgovaralo se o obiteljima i svakodnevnom životu. Tako su šavrinke, uz robu, prenosile i informacije među udaljenim selima.
Žene koje su održavale obitelj i gospodarstvo
Iako je teško precizno utvrditi kada se ovaj oblik trgovine pojavio, kustosice su pronašle tragove u novinskim zapisima još iz 1895. godine, koji upućuju na već tada dugu tradiciju. Najintenzivnije razdoblje trgovine trajalo je do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon toga počelo je postupno opadanje. Otvarale su se trgovine, prometne veze postajale su bolje, a stanovnici sela sve su češće sami odlazili u gradove po robu. Novac je postupno zamjenjivao razmjenu proizvodima.
Od kraja pedesetih do početka sedamdesetih godina dolasci šavrinki u mnoga su mjesta prestali. U Vodicama, Lanišću, Štrpedu i drugim selima njihova je trgovina postupno postala uspomena. No sjećanje na njih još uvijek živi. Upravo zato priča o šavrinkama nije samo nostalgična priča o nekadašnjoj trgovini. Ona govori o položaju žena, o siromaštvu, o snalažljivosti i o gospodarskim vezama koje su povezivale različite dijelove Istre. Šavrinke su radile posao koji je zahtijevao iznimnu fizičku izdržljivost, poznavanje ljudi i terena, trgovačku vještinu i sposobnost organizacije. Često su upravo one bile glavni izvor prihoda svojih obitelji.
Jedna dosjetka na šavrinskom govoru možda najbolje opisuje njihovu ulogu. Govorilo se da šavrinke nose pet kantuna kuće. Kada bi ih netko upitao kako pet, kad kuća ima samo četiri kantuna, odgovorile bi da tri drže kod kuće, a dva u Trstu. U toj je jednostavnoj šali sadržana čitava filozofija njihova života. Obitelj je bila kod kuće, ali njezin je opstanak ovisio o putovanjima, trgovini i zaradi u Trstu.
Na šavrinke me prvi put podsjetila Davorka Šajina
Zanimljivo je da sam za šavrinke prvi put čula od Davorke Šajine iz Ograda, kada smo prije nekog vremena zajedno radile reportažu o istarskoj maneštri. Davorka, rodim izo Kašćerge, još se kao djevojčica susretala sa šavrinkama koje su dolazile u njihov kraj. Upravo mi je ona tada spomenula te žene i njihovu neobičnu trgovinu, a priča mi je ostala u sjećanju. Zato mi je posjet Račjoj Vasi bio prilika da napokon doznam nešto više o ženama o kojima mi je Davorka pričala. I nije teško razumjeti zašto su ostale u sjećanju onih koji su ih poznavali. U vrijeme kada su sela bila udaljena od trgovina, kada nije bilo automobila u svakom domaćinstvu, a novac je bio rijedak, njihov dolazak bio je pravi mali događaj.
Upravo kako ta vrijedna baština ne bi ostala samo u sjećanjima najstarijih stanovnika, u nekadašnjoj školi u Račjoj Vasi tijekom prvog Festivala šavrinki otvorena je multimedijalna izložba posvećena tim ženama. Izložba približava njihov svakodnevni život, putovanja, trgovinu i veze koje su desetljećima povezivale slovensku i hrvatsku Istru. Posebno je zanimljivo što se ta priča može upoznati upravo na Ćićariji, prostoru kojim su šavrinke nekada redovito prolazile. Danas ondje vladaju mir i tišina, a nekada su se seoskim putevima kretale žene s košarama, magarcima i robom koju su razmjenjivale od kuće do kuće.
Putevima šavrinki danas se može i pješačiti
Iako je od nekadašnje trgovine šavrinki ostala uglavnom tradicija, njihove putove danas mogu upoznati i ljubitelji pješačenja. Ćićarija i Šavrinija nude nekoliko zanimljivih staza kroz krajolike kojima su te žene nekada prolazile. Neke su namijenjene kraćim šetnjama, dok druge zahtijevaju nekoliko sati hoda i nešto bolju kondiciju. Za one koji žele upoznati Ćićariju zanimljiva je kružna planinarska staza **Gomila i Marećica iz Račje Vasi**, duga 11,4 kilometra. Polazi iz samog središta Račje Vasi, s ceste 5014, a završava na seoskom trgu kod crkve. Najprije vodi prema pećini svete Jelene, zatim kroz borovu šumu i preko Ćićke njive prema Gomili, vrhu na 1027 metara nadmorske visine. Odatle se spušta prema Rašporu, a zatim preko visoravni Kosmatica i vrha Marećica, visokog 790 metara, vraća u Račju Vas.
Za obilazak treba računati između četiri i pol i pet sati hoda. Premda je službeno označena kao lagana planinarska staza, zbog duljine i ukupno oko 580 metara uspona ipak je prikladnija za one koji imaju barem nešto planinarskog iskustva i kondicije. Nije tehnički zahtjevna, ali nije ni kratka šetnja. Njezina su najveća vrijednost prostrane livade, šume i pogledi s ćičkih vrhova. Na slovenskoj strani Istre, u Krkavčama nedaleko od Kopra, uređena je kraća interaktivna poučna staza posvećena šavrinkama. Polazište je u području sela Krkavče, a posjetitelji je mogu pratiti putem digitalne karte i GPS zapisa dostupnih na internetskoj stranici Šavrinka. Namijenjena je upoznavanju baštine šavrinki i krajolika iz kojeg su potjecale. Za ovu novu stazu još nije javno navedena pouzdana ukupna kilometraža ni službena ocjena zahtjevnosti, pa je prije polaska najbolje provjeriti objavljenu digitalnu trasu.
Po Šavrinskem gričevju
Za one koji žele dulji izlet kroz slovensku Šavriniju posebno je zanimljiva kružna pješačka staza Po Šavrinskem gričevju, označena brojem P19. Duga je 13 kilometara, a polazi i završava u Novoj Vasi, gdje se automobil može ostaviti na parkiralištu kod kulturnog doma. Odande vodi prema Krkavčama, jednom od najslikovitijih sela u zaleđu Kopra, zatim se spušta u dolinu Dragonje, prolazi kroz područje Dragonje i nastavlja prema Svetom Petru, odakle se vraća u Novu Vas. Za obilazak treba oko četiri sata hoda. Put se kreće između približno 19 i 271 metra nadmorske visine, a zbog duljine, spuštanja i ponovnog uspona nije preporučen kao lagani obiteljski izlet. Prikladniji je za rekreativce navikle na dulje hodanje. Putem se mogu vidjeti Krkavški kamen, zanimljiv prapovijesni spomenik, stari Kodarinov i Mazurinov mlin te Tonina hiša u Svetom Petru, primjer nekadašnjeg istarskog seoskog doma.
Valja pritom razlikovati novu tematsku stazu šavrinki u Krkavčama od ovih dviju postojećih planinarskih i pješačkih ruta. Potonje nisu u cijelosti označene kao povijesni trgovački putovi šavrinki, ali omogućuju upoznavanje upravo onih krajolika, sela i prirodnih prepreka koje su obilježavale njihova putovanja. Tako nekadašnji trgovački putovi, kojima su žene hodale iz nužde, danas dobivaju sasvim novu ulogu. Postaju prostor za upoznavanje krajolika, sela i priča koje su oblikovale život Istre. A možda je upravo to i najljepši način da se sačuva uspomena na šavrinke. Proći barem dio krajolika kojim su one svakodnevno hodale, ali ovaj put bez teških košara na glavi i bez brige hoće li zarada biti dovoljna da se kod kuće prehrani obitelj.
