Prvi put nakon njegova otkrića vidjela sam Usnulog Kupida u njegovoj pravoj ljepoti. Očišćenog, restauriranog, izvučenog iz zemlje i vraćenog svjetlu nakon gotovo dvije tisuće godina sna. Kada je prošle jeseni predstavljen javnosti u Arheološkom muzeju Istre, još je na sebi nosio tragove zemlje, pukotina i tog nevjerojatnog trenutka u kojem je iz jednog arheološkog iskopa u staroj jezgri Pule izronio predmet koji se ne nalazi svaki dan. Tada je više djelovao kao čudo koje se tek dogodilo. Sada, na izložbi “AB ANTIQUO, Europska arhitektonska kultura i starine istočnog Jadrana”, otvorenoj u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca u Puli, taj je mali mramorni dječak konačno pokazao zašto je njegovo otkriće izazvalo takvo uzbuđenje.
Leži pred posjetiteljem miran, nježan i savršen u svojoj usnulosti. Kupid, odnosno Eros, nije velik, nije monumentalan u onom očitom smislu riječi, ne osvaja prostor veličinom, nego tišinom. Upravo je to njegova snaga. Taj prizor usnulog božanskog dječaka, izrađenog od bijelog mramora, datiranog u 2. stoljeće, govori više o antičkoj Puli nego što bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti. Govori o gradu u kojem su postojali bogati domusi, o ukusu njegovih stanovnika, o luksuzu, ljepoti, mitologiji i svakodnevici rimskog svijeta koji je ovdje, ispod današnjih ulica, još uvijek živ.
Arheologija se pretvara u emociju
Usnuli Kupid pronađen je u Ulici Castropola, tijekom arheoloških istraživanja na prostoru budućeg hotela, na velikoj površini antičkog domusa smještenog između Cvečićeva i Glavinićeva uspona. Kada sam o tome pisala, bila je to jedna od onih priča u kojima se arheologija iznenada pretvori u emociju. Arheologinja Aleksandra Paić, koja ga je pronašla, opisala je tada trenutak otkrića riječima koje su se teško mogle zaboraviti. Rekla je da su ga doslovno probudili iz njegova dvotisućljetnog sna. Takvi se trenuci, govorila je, dogode jednom u životu. U tom trenutku, rekla je, čovjek zapravo ni ne shvaća što se događa.
Danas, kada se taj isti Kupid može vidjeti očišćen i smješten u kontekst izložbe, njegova priča dobiva novu dimenziju. Više nije samo senzacionalan nalaz iz starogradske jezgre. Postao je dio puno šire priče o tome kako se antička Pula stoljećima otkrivala, gledala, crtala, istraživala i tumačila. On je možda najemotivniji predmet na izložbi, ali nikako nije jedini koji zaustavlja pogled.
Moć grada
Odmah nakon njega pažnju privlači kameni torzo muškarca u oklopu, pronađen na pulskom Forumu. Impresivan je upravo zato što je fragmentaran. Nema glavu, nema cijelo tijelo, ali ima snagu. U tom oklopu, u ostatku muškog tijela koje je nekad moralo pripadati javnom, reprezentativnom prostoru antičke Pule, osjeća se moć grada koji je bio puno više od niza lijepih ruševina. Forum nije bio samo trg. Bio je središte političkog, vjerskog i javnog života. Ondje su se susretali svakodnevica, vlast, rituali, prestiž i arhitektura. Torzo muškarca u oklopu zato se može gledati kao ostatak nekadašnje monumentalne slike grada. Kao komadić javne scenografije rimske Pule, grada koji je svoje ambicije pokazivao kamenom, kipovima, hramovima, natpisima i prostorima moći.
Upravo je ta kombinacija intimnog i monumentalnog najljepša u ovoj izložbi. S jedne strane je Usnuli Kupid, gotovo privatni predmet, dio luksuznog svijeta jednog domusa. S druge je torzo u oklopu, predmet javnog prostora i javne reprezentacije. Između njih se otvara antička Pula u punoj širini. Kao grad kuća i trgova, mitova i politike, intime i moći, umjetnosti i urbanog života.
Legende o nastanku Pule
A onda se priča širi još dalje, prema legendama o nastanku Pule. Izložba podsjeća na to da su srednjovjekovni i renesansni humanisti vjerovali kako se bit nekog grada ili naroda može razumjeti kroz njegovo porijeklo. Zato su antičke tekstove, materijalne ostatke i lokalne predaje povezivali u priče o osnutku gradova. Na istočnom Jadranu nastala je cijela mreža takvih mitova. Potraga za Zlatnim runom povezivala se s Koprom, Pulom, Zadrom, Brijunima i cresko-lošinjskim arhipelagom. Prema jednoj od tih predaja, Pula se vezala uz Kolhiđane, mitske čuvare Zlatnoga runa koji su progonili Argonaute nakon što ga je njihov vođa Jazon ukrao. U renesansi su se humanisti oslanjali na Strabona i Plinija Starijeg kako bi Pulu povezali s tim mitološkim svijetom, a Gian Rinaldo Carli kasnije je taj mit reinterpretirao kao priču o ranoj jadranskoj plovidbi i razmjeni.
Na izložbi se ta legenda ne pojavljuje samo kao tekstualna zanimljivost. Ona dobiva i svoj vizualni trag u rekonstruiranoj velikoj posudi pronađenoj u Puli, najvjerojatnije proizvedenoj u Deruti. Na njoj je prikazan brod, a upravo se taj brod povezuje s putovanjima koja stoje u temelju brojnih osnivačkih mitova istočnog Jadrana. Trojanski izbjeglice, Argonauti, Kolhiđani koji ih progone, sve su to priče koje su se stoljećima upisivale u sliku ovog prostora. Posuda je vjerojatno bila dio luksuznog posuđa imućnog ranonovovjekovnog kućanstva, ali njezin značaj nadilazi samu funkciju predmeta. Ona pokazuje da mitovi nisu živjeli samo u učenim knjigama i raspravama, nego i u svakodnevnim predmetima, u dekoraciji, u interijerima, u stvarima kojima su se ljudi okruživali.
Antika nije mrtva prošlost
To je jedna od najzanimljivijih linija izložbe. Antika se ovdje ne pojavljuje kao mrtva prošlost, nego kao nešto što se stalno ponovno koristi, čita i zamišlja. Ona se nalazi u kipu, u novcu, u natpisu, u keramici, u grafici, u arhitektonskom traktatu, u legendi i u pogledu putnika koji dolazi u Pulu i pred njezinim spomenicima pokušava razumjeti Rim.
Pula je u toj priči imala posebno mjesto. Njezini antički spomenici, prije svega Arena, Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca i danas izgubljeno veliko rimsko kazalište na Monte Zaru, vrlo su rano privukli pažnju europskih umjetnika, arhitekata i antikvara. U trenutku kada se u Europi renesanse i baroka ponovno gradio odnos prema antici, Pula je nudila nešto iznimno vrijedno. Nudila je sačuvane rimske građevine koje su se mogle gledati, crtati, mjeriti i uspoređivati s Vitruvijevim tekstovima.
Pula i nekoliko stotina stanovnika
I tu dolazimo do one fascinantne činjenice koja se stalno vraća dok se prolazi izložbom. Pula je u pojedinim razdobljima ranoga novog vijeka bila demografski posrnula, čak svedena na svega nekoliko stotina stanovnika, ali je istodobno bila poznata u krugovima europskih arhitekata i antikvara. Grad je živio gotovo paradoksalno. Lokalno slab, zapušten, osiromašen i izložen padovima, a intelektualno i vizualno snažno prisutan na europskoj karti antike.
Tome su pridonijeli brojni autori koji su u Pulu dolazili, o njoj pisali, njezine spomenike crtali i uključivali ih u rasprave o antičkoj arhitekturi. Među najvažnijima je Sebastiano Serlio, čiji je “Terzo Libro” imao velik utjecaj na daljnje proučavanje pulskih starina. Nakon što je Serlijevo djelo objavljeno, proučavanje pulskih spomenika uvelike se temeljilo na njegovim rekonstrukcijama. Justus Lipsius zasnovao je svoj opis Arene na Serliju, prihvativši i pretpostavku o drvenoj unutarnjoj konstrukciji, što je kasnije utjecalo na oblikovanje drvenih kazališta sjeverne Europe. Vincenzo Coronelli ponovno je upotrijebio Serlijev prikaz Arene u svom djelu o otocima Serenissime, a Bernard de Montfaucon uključio je pulski teatar i amfiteatar u svoj veliki antikvarni kompendij.
Prva arheološka iskapanja Arene
Posebno je važan Gian Rinaldo Carli, koparski erudit, povjesničar i ekonomist, koji je 1750. godine vodio prva arheološka iskapanja u pulskom amfiteatru. Rezultate je požurio objaviti jer su i drugi antikvari već mjerili i bilježili ono što se tada otkopavalo. Njegova istraživanja pridonijela su afirmaciji Pule kao važnog odredišta unutar antikvarne kulture Grand Toura. Kasnije je te interese proširio u ambicioznijem arheološkom izdavačkom projektu “Delle antichità italiche”, u kojem su pulske starine zauzimale istaknuto mjesto.
Veliko rimsko kazalište na Monte Zaru, danas izgubljeno, također je bilo predmet interesa tih ranih istraživača i autora. Na izložbi se može vidjeti kako ga je u 18. stoljeću prikazao Bernard de Montfaucon, uključujući i maske iz kazališta. Upravo takvi prikazi danas imaju posebnu vrijednost jer govore o spomenicima koji su u međuvremenu nestali ili su se promijenili. Oni nisu samo ilustracije. Oni su povijesni dokumenti. Kroz njih se može naslutiti kako je izgledala antička Pula prije nego što su stoljeća, gradnje, rušenja i zaboravi izmijenili njezino lice.
Putopisci o Puli
U Pulu su dolazili i drugi veliki putnici i autori. Richard Pococke, engleski putopisac, svećenik i antikvar, opisao je Pulu u djelu “A Description of the East, and Some Other Countries”, ilustriranom slikovitim prikazima grada i njegovih starina. Njegovo je djelo tijekom 18. stoljeća bilo vrlo popularno i prevođeno širom Europe. James Stuart i Nicholas Revett, britanski arhitekti i pioniri arheološki preciznog dokumentiranja spomenika, proveli su u Puli tri mjeseca 1750. godine na putu prema Ateni. Pažljivo su premjerili pulske starine i izradili više od trideset preciznih crteža. Ti su crteži kasnije predstavljeni Josephu Smithu, britanskom konzulu u Veneciji i važnom pokrovitelju umjetnosti, a objavljeni su u četvrtom svesku “The Antiquities of Athens”.
Robert Adam posjetio je Pulu 1757. godine na putu prema Splitu i ostavio precizne nacrte Slavoluka Sergijevaca i Arene. Posebno su ga zanimale arhitektonske osobitosti pulskih spomenika, veliki luk na uzdužnoj osi Arene, kule amfiteatra i ugaoni raspored uparenih stupova slavoluka uklopljenog u gradska vrata. Njegov brat James Adam u Pulu dolazi nekoliko godina kasnije. Tijekom oba posjeta braću Adam pratio je francuski umjetnik Charles Louis Clérisseau, koji je izradio brojne crteže starina. Po nekima od njih kasnije su nastali akvareli urbanih prizora s antičkim spomenicima i figurama, kao i grafike talijanskog bakroresca Domenica Cunega.
Stare grafike Pule
Ti su prikazi danas jedan od najuzbudljivijih dijelova izložbe. Gledati stare grafike Pule znači gledati grad kroz oči onih koji su ga tek počeli pretvarati u europsku temu. Na njima se vidi Augustov hram, Forum, Slavoluk Sergijevaca, Arena, ali ne onako kako ih danas gledamo, izolirane kao turističke i baštinske točke. Vidi ih se u tadašnjem urbanom tkivu, među kućama, ljudima, ruševinama, svakodnevicom i zapuštenim prostorima. Upravo se iz tih grafika može iščitati kako su neki antički spomenici izgledali prije restauracija, prije suvremenih urbanističkih promjena, prije nego što su postali uređene vizure grada.
Posebno je zanimljivo promatrati Augustov hram i Forum. Danas je to jedan od najprepoznatljivijih pulskih prostora, ali stare grafike i knjige pokazuju koliko se njegova percepcija mijenjala. Hram je u ranijim stoljećima bio promatran kao antički ostatak u živom, slojevitom, često neurednom urbanom prostoru. Nije bio muzejski izdvojen, nego uklopljen u grad, u njegove pregradnje i promjene. Upravo zato su ti prikazi dragocjeni. Oni ne pokazuju samo spomenik, nego i način na koji je spomenik živio u gradu.
Rasprave o antičkoj arhitekturi
Slično vrijedi i za Slavoluk Sergijevaca. Danas ga doživljavamo kao jednu od najljepših pulskih antičkih točaka, gotovo prirodno uklopljenu u gradske šetnje. No izložba podsjeća da je taj slavoluk imao snažan utjecaj na renesansne umjetnike i arhitekte. Nametnuo se kao jedan od modela za prikaz trijumfa, korišten u prikazima antičkih trijumfa i ceremonijalnih ulazaka europskih vladara u gradove njihovih dominija. Slavoluk koji je u Puli podigla Salvia Postuma, uklopljen u gradska vrata, prerastao je tako u model imperijalne moći diljem Europe.
Pulska Arena, pak, ima posebnu sudbinu. Ona je odavno najpoznatiji simbol grada, ali izložba pokazuje koliko je rano ušla u europsku raspravu o antičkoj arhitekturi. Nije bila samo impresivna ruševina. Bila je predmet mjerenja, rekonstrukcija, pretpostavki i usporedbi. Serlio, Lipsius, Coronelli, Montfaucon, Carli, Stuart, Revett, Adam i drugi autori svaki su je gledali iz vlastite perspektive. Nekoga je zanimala konstrukcija, nekoga odnos unutarnjeg i vanjskog prostora, nekoga mogućnost rekonstrukcije, nekoga slikovitost ruševine. Zajedno su stvorili dugu povijest pogleda na pulski amfiteatar.
Maštoviti prizori starina
Krajem 18. stoljeća u tu priču ulazi i Louis François Cassas, koji je putovao istočnom obalom Jadrana 1782. godine. Nakon što ga je tršćanski policijski prefekt barun Pietro Antonio Pittoni pozvao da izradi vedute Trsta, nastavio je put prema jugu do Splita i izradio oko sedamdeset crteža antičkih spomenika i krajolika, osobito posvećenih rimskoj baštini Pule, Zadra i Splita. Njegovo djelo “Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie”, objavljeno 1802. godine, jedno je od najutjecajnijih izdanja posvećenih ovoj regiji. Cassas je Jadran prikazao kroz monumentalne ruševine, krajolike i figure u egzotičnim nošnjama, stvarajući sliku prostora koja je istodobno arheološka, pitoreskna i politički obilježena vremenom Napoleona.
Na izložbi se može vidjeti i kako su te crno bijele grafike i knjige kasnije dobivale koloristički život. Mnoge kompozicije koje su prikazivale starine zaživjele su u akvarelima i slikanim vedutama namijenjenima kolekcionarima i uređenju interijera. Umjetnici nisu nužno morali putovati u Pulu. Često su koristili postojeće grafike, kombinirali ih i stvarali nove, maštovite prizore starina koje možda nikada nisu osobno vidjeli. Tako se vizualna kultura istočnog Jadrana širila Europom kroz kopije, reinterpretacije i slikovite rekombinacije.
Grad koji se stalno otkrivao
Zato je ova izložba, iako na prvi pogled posvećena europskoj arhitektonskoj kulturi i starinama istočnog Jadrana, zapravo jedna od najljepših priča o Puli. Ne o Puli kakvu gledamo na razglednicama, nego o Puli koja je stoljećima živjela u tuđim bilježnicama, knjigama, mapama, grafičkim listovima, mitovima i arhitektonskim raspravama. O gradu koji se stalno ponovno otkrivao. Najprije kroz svoje rimske ostatke, zatim kroz humanističku znatiželju, pa kroz renesansne arhitekte, barokne erudite, putnike Grand Toura i na kraju kroz današnje arheologe koji još uvijek, usred suvremenih gradilišta i hotelskih projekata, iz zemlje izvlače predmete koji mijenjaju sliku grada.
Usnuli Kupid je u tom smislu savršen početak ove priče. On je novo otkriće, ali istodobno pripada vrlo staroj tradiciji fascinacije antičkom Pulom. Njegovo malo mramorno tijelo povezuje privatni svijet jednog rimskog doma s današnjim gradom, arheologe s humanistima, slučajnost iskopa s velikom poviješću interpretacije. Gledati ga očišćenog i restauriranog znači vidjeti više od lijepog antičkog kipa. Znači vidjeti kako Pula, grad koji stalno mislimo da poznajemo, još uvijek ima sposobnost iznenaditi nas.
Europska adresa antike
A kada se od Kupida krene dalje, prema torzu muškarca u oklopu, zdjeli s brodom, koštanoj škrinjici iz Pirana, rimskom novcu, natpisima, starim knjigama i grafikama Arene, Augustova hrama, Foruma i Slavoluka Sergijevaca, postaje jasno da antička Pula nije samo skup spomenika. Ona je priča koja se stoljećima piše i prepisuje. U kamenu, na papiru, u mramoru, u mitu, u znanstvenim istraživanjima i u onom prvom osobnom trenutku kada pred nekim predmetom zastanemo i shvatimo da je preživio daleko više od nas.
Zato je “AB ANTIQUO” izložba koju ne treba obilaziti samo kao niz vrijednih predmeta. Treba je čitati kao putovanje kroz načine na koje je Pula postala europska adresa antike. I možda je najljepše što to putovanje danas počinje pogledom na dječaka koji spava. Na Kupida koji je dvije tisuće godina ležao pod Pulom, a sada, očišćen i vraćen svjetlu, ponovno otvara priču o gradu koji nikada nije prestao živjeti sa svojom antikom.
