Od početka studenog nikako nisam mogla dočekati dan da odem u šumu među šareno lišće. Kao da mi je netko u glavu sredinom listopada zalijepio jednu sliku – lišće svugdje oko mene. Žuto, šuškavo, šareno, ono koje se lijepi za gojzerice i mota pod nogama dok hodaš. Taj miris vlažne zemlje, trulog lišća i jeseni toliko mi je obuzimao misli da je bijeg u šumu postao nužnost, a ne opcija. Vidi se da sam jesensko šumsko dijete. Bilo sama, bilo u društvu, bilo po nekoj planini ili samo šetnici kroz našu magičnu jesensku Istru, samo da je šuma.
I baš kad sam u glavi već krenula slagati plan za solo bijeg, poklopilo se da će mi se pridružiti i klinci. Naravno da tada sve kreće iz početka. Što sada? Kamo ići? Što izabrati da je i njima zanimljivo, a da se ja svejedno napunim tom šumskom energijom za kojom toliko žudim? Budući da već dugo u sebi nosim želju za odlaskom na Učku, odluka se nekako sama nametnula. Bit će to Land Art staza Stražica–Sapaćica koja se nalazi na Ćićariji u sklopu Parka prirode Učka, a otvorena je sredinom 2016. godine. Kružna šumska priča koja kreće s Poklona.
Bijeg u šumu
Moram priznati da stazu prije toga nisam previše proučavala iako sam o njoj čitala. Meni i Korini je već dugo bila “na listi”, ali stalno smo je preskakale. Uvijek bi nekako pobijedila neka “ozbiljnija” tura, s više uspona i znoja, jer Land Art nam je djelovao kao nešto prelagano i prejednostavno za naše „ekspedicije”. No, ovaj put bijeg u šumu s klincima trebao je biti šuma, doživljaj i igra, a ne visinska razlika. I tu je Land Art staza ispala pun pogodak.
Ja i Renata s klincima krenule smo put Učke i već na staroj cesti prema prijevoju Poklon imala sam osjećaj kao da polako ulazimo u neki drugi svijet. Dolje sunce, gore sve maglovitije. Iako si zapravo sasvim blizu kuće, nekako odeš jako daleko. Učka me uvijek fascinirala tom svojom mistikom, a posebno u danima kad je vrijeme mračno i maglovito. Upravo takav dan nas je i dočekao – magla, sivilo, ali ni u jednom trenutku to nije uništilo doživljaj. Naprotiv, pojačalo ga je. Kao da su se vile s Učke, koje nestanu pa se vrate, odlučile poigrati s nama i pokazati nam svu svoju čar.
“Ljučka” ili “vučja”
Dok hodamo prema početku staze i klincima pričam što ih čeka, po glavi mi se motaju priče o tome kako je Učka uopće dobila ime. Porijeklo imena nikada nije do kraja razjašnjeno. Neki spominju da je ime vezano uz staroslavensku riječ “ljučka” koja je označavala granicu, onu liniju između Istre i “tuđe zemlje”, “tuđih ljudi”. Drugi je povezuju s vukom pa govore o Vučkoj gori. Naši stari će reći jednostavno Uška ili Uska gora. U glagoljaškim zapisima iz 16. stoljeća spominje se latinsko ime Olinfos za ovu istu planinu. Talijani joj tepaju Monte Maggiore, Mlečani Monte degli Uscocchi. Planina s mnogo imena, ali jednom dušom i tisuću priča o vilama Učkaricama koje su nas pratile čitavim putem. Ali to nisam nikome rekla.
Na Poklonu ostavljamo auto i krećemo na stazu. Land Art je kružna, duga oko 6,5 kilometara, s jako malom visinskom razlikom. Možeš je proći za dva do tri sata, bez da se previše umoriš, ali s glavom punom doživljaja. Idealan kompromis za naš mali tim u četvero: teta, mama i dva znatiželjna klinca. Ulaz je malo dolje uz cestu, a postoji i drugi koji se nalazi uz konobu Dopolavoro. Tu ćemo par sati kasnije izaći.
Meditacijski prostor
Od samog početka šuma nas uvlači u sebe. Lišće više nije onako vatreno žuto kako sam priželjkivala, kasna je jesen i boje su malo isprane, ali miris je savršen. Miris lišća koje se gomila pod nogama, onaj vlažni šumski zrak koji te vraća u tijelo, u sadašnji trenutak, u sebe. Upravo zbog toga šumu doživljavam kao savršen meditacijski prostor. Samo lišće, dah i koraci. Prva točka koja nas dočekuje na stazi je Travnati vršak, nakon što smo savladali sve markacije i putokaze. Oduševljeni kao da smo u nekoj igri tražimo znak za prvu „instalaciju” i pitamo se tko će ju pronaći prvi.
Renata je ovaj put pobjednik. Na malom uzvišenju, u sjeni, stoji kameni krug s otiscima stopala na vapnenačkoj ploči. Ideja je, čitam, da se izuješ, staneš bos u ta udubljenja, zaustaviš se, utišaš, poslušaš šumu oko sebe i sebe u toj šumi. Klinci su odmah shvatili igru i tražili stopala, ali vrlo brzo su i oni zastali i osluškivali šumu. Kao prva točka, Travnati vršak savršeno nas uvodi u priču ove staze – nije ovo samo šetnja, ovo je šetnja s namjerom.
Vile Učkarice nas prate, ali to nitko ne zna
Nastavljamo dalje i ubrzo dolazimo do Vilinskog sijela. Na maloj uzvisini iz guste trave izviruje sedam kamenova koje je priroda posložila u krug. Prema predajama, upravo na takvim mjestima okupljaju se šumske vile, a lokalne legende govore o vilama Učkaricama, onim nevidljivim čuvaricama Učke koje se ne pokazuju svakome. Stari pastiri pričali su kako su ih čuli kako pjevaju, kako su ih vidjeli u sumrak, a danas se, kažu, skrivaju od “ovog ludog svijeta” i više ne vole izlaziti pred svakoga. Renati i klincima nisam rekla da nas prate. Ulazimo u krug, biramo simbol koji nas najviše privlači, uživamo. Klinci pažljivo prelaze rukama preko kamenja, traže “svoj” znak. U tišini se može osjetiti da je ovo stvarno posebno mjesto. Možda ne vidimo vile, ali prizor je toliko bajkovit da uopće nije teško povjerovati da su tu negdje, iza prvog stabla.
Nakon vilinskog kruga slijedi još malo šetnje i evo nas do Ljubavnog kamena. Stijena u obliku srca, sastavljena od dva kamena koja se oslanjaju jedan na drugi, stoji kao savršena kulisa za sve zaljubljene, ali i one koji to tek žele postati. Na površini je oslikana i simbolika je jasna: ljubav, partnerstvo, međusobna podrška. I ona dublja poruka – ljubav i zajedništvo čovjeka i prirode. Odmah u blizini je livada s lokvom, nekoć važno pojilište za stoku, danas okupljalište srna, divljih svinja, lisica, možda i pokojeg medvjeda i vuka. Tu usred jeseni nailazimo i na vijesnika proljeća – žuti jaglac proviruje iz trave.
Dva žuta ariša
Dalje nas staza vodi iz šume i odjednom smo na proplancima i livadama. Dva žuta ariša kao da su označila kraj šumske staze. Dolazimo na predio Sapaćica. Ovo mi je najneobičniji dio staze, tim više što su se pred nama na makadamskom putu ukazali Otisci dlanova i geoglifi ovaca. Možda mi je to i najljepši dio staze, a vidim da je i društvancu. Slikam ih uz „dlanove” i onda trče prema kamenim ovcama. Tu priča postaje jako konkretna – o tome kako je čovjek svojim djelovanjem zapravo stvorio novi ekosustav.
Pašnjaci na Učki nisu nastali sami od sebe, nego tisućama godina krčenjem šuma, ispašom ovaca, radom ljudskih ruku. Na stijeni vidimo oslikane dlanove s jasnom porukom: ljudske ruke mogu ostaviti pozitivan trag u prirodi. Ali i negativni, što ćemo vidjeti malo kasnije. Nedaleko odatle, na travnatom dijelu, geoglifi ovaca simbolično vraćaju stada na pašnjake. To su veliki motivi u krajoliku koji podsjećaju na istarsku ovcu pramenku – autohtonu istarsku pasminu. Klinci, naravno, to sve prepričavaju na svoj način: “Ovdje su nacrtane ovce da se ne zaborave.”
Boja koja vrišti
Nakon ove priče o ljudskom tragu dolazimo puteljkom do Crvenog stabla, točke koja govori o negativnom utjecaju ljudi na prirodu. Usred travnjaka Sapaćice stoji suho stablo obojano u intenzivnu crvenu boju. Nemoguće ga je ne primijetiti. Oko njega su plinovod, dalekovod, odašiljači, radar, tunel koji prolazi ispod nas, cesta u blizini. Crveno stablo vrišti svojom bojom baš kao što često vrišti i ljudska intervencija u prirodu. Čovjek zna i nagrditi i uništiti ono što mu je dano. Čudno se osjećamo uz ovo stablo. Klinci prvo pitaju je li se stablo “zapalo” ili je “bolesno”, a onda shvate da je zapravo namjerno tako, kao upozorenje.
Od Crvenog stabla dalje hodamo prema Kamenim zupcima koje je teško ne primijetiti. Tu se ogoljena kamena površina izdiže kao neka mrlja usred trave, a iz nje strše brojni kameni stupići, obojani u zlatno. Izgledaju kao zubi koji vire iz zemlje. Ideja je jasna i kaže da priroda itekako može “pokazati zube” kad se pretjera s njenim uništavanjem. Dok stojimo tamo, okruženi zupcima, a magla se lagano vuče po travnjacima, imam osjećaj kao da nas sama planina opominje da imamo svoje granice.
Igra u magli
Sljedeća točka na koju nailazimo je Labirint. Mjesto za igru u magli koja nas sve više osvaja. To je geoglif u obliku labirinta, napravljen od kamenja, koji izletnike usmjerava da ostanu na pravom putu na jednom oštrom skretanju staze. Osim što je praktičan, Labirint nosi i onu dublju simboliku, a to je traženje puta, snalaženje, unutarnje putovanje. Pored toga ukazuje i na ogranak staze koja vodi do Velog vidikovca, s kojeg se pruža prekrasan pogled na Istru, kanjon Velu dragu i glavni greben Učke. Mi do vidikovca tog dana nismo otišli jer je magla bila toliko gusta da od pogleda ne bi bilo puno koristi, ali djeca su se zato temeljito poigrala u samom labirintu. Kružili su stazicama, tražili izlaz, dovikivali se, a meni je sve to izgledalo kao mala metafora života. Svatko traži svoj put, a nikad nije baš ravno.
Dalje nas put vodi do Kamenog igrališta gdje smo se sklonili pod grane smrikve i popili kavu te pojeli „predštrudlu”. Glavna nas čeka u Dopolavoru malo kasnije. Tu su se nekada nalazile pastirske gomile, a danas je to mjesto gdje se svatko može poigrati gradnjom vlastitog land art djela. Kamenja ima napretek, a u trenutku kad ugledaš niz već složenih stupova, gotovo automatski poželiš i ti nešto složiti. Dok ja i Renata pijemo kavu, djeca već u akciji – nose kamenje, slažu svoje male piramide, krugove, mini-labirinte. To je onaj trenutak kad umjetnost iz “promatranja” prijeđe u “sudjelovanje”. Ruke su pune prašine, džepovi prepuni kamenčića, a osmijeh širok. Dokaz da smo izabrale dobro.
Svi smo rekli vau
Nakon igrališta, staza nas polako vodi do Spiralnog geoglifa za koji smo svi jednodušno rekli „vau”. Na stjenovitom vidikovcu, s pogledom na vršni greben Učke, litice Stražice, kanjon Velu dragu i Istru, u kamenu je nacrtana velika spirala. Napravljena je po uzoru na presjek spiralnih ljuštura fosilnih foraminifera, onih sitnih organizama čije su ljušturice milijunima godina padale na dno drevnog oceana Tethys.
Upravo od tih vapnenačkih skeleta nastale su stijene koje danas grade Učku i Ćićariju. Kad djeci objasniš da ovdje, na gotovo 900 metara nad morem, hodaš po nekadašnjem morskom dnu, odjednom im šuma postane ocean, a kamenje fosili. To je jedan od onih trenutaka kad se prošlost i sadašnjost stope u jednu sliku. Tu idemo i do vidikovca gdje se pogled konačno pruža na Istru. Vjetar je malo rastjerao maglu, a sunce polako zapada. Moramo se požuriti. Ali ne odustajemo od fotkanja na vidikovcu i igre po „fosilu”.
Duša šume
I tu se opet vraćamo u šumu. Hodajući dalje nailazimo na Kamenu šumu. Ovo je dio staze gdje je šuma u potpunosti iskrčena, ostali su samo panjevi, nijemi podsjetnik na snažna stabla koja su tu nekad rasla i pružala dom brojnim šumskim bićima. Na svakom panju postavljena je kamena instalacija, kao mala duša posječenog stabla, ali i sjeme novog života koje niče iz onoga što je čovjek porušio. Poruka je jasna: koliko god da nas ljudska nepromišljena sječa zna rastužiti, priroda ima nevjerojatnu moć obnove i ne možeš je do kraja uništiti. Klinci tu zastanu, prvo im je fora da svjesno “prebroje panjeve”, a onda ih krene kopkati gdje su bila stabla i zašto ih više nema.
Nakon Kamene šume staza nas dovodi do Stijenske slikarije na litici Stražice. Radi se o velikoj apstraktnoj slikariji na stijeni, čija je tema svijet lišajeva. Gledamo ju izdaleka skrivenu među stablima. Lišajevi su često zanemareni mali organizmi, ali iznimno važni za ekosustav i kao pokazatelji stanja okoliša. Na ovoj litici umjetnik je bojom naglasio ono što bismo inače jedva registrirali pogledom, podsjećajući nas koliko je taj mali svijet bogat i istovremeno ugrožen. Djeci je to jednostavno “velika šarena stijena”, ali kroz priču shvate da boje na toj stijeni nisu tu samo zato da bi bile lijepe, nego da bi ukazale na nešto vrlo važno.
Mahovina i spirala
Nedaleko odavde je i točka Mahovina. Na malom kamenu kraj klupe naslikan je petroglif koji skreće pažnju na mahovinu koja gusto prekriva gromade kamenja ispod litica Stražice. Cijeli taj dio djeluje bajkovito, sve je mekano, zeleno, vlažno, tiho. U blizini je i jedna veća oslikana stijena, djelomično obrasla mahovinom, pa se zeleni tonovi slike stapaju s pravom mahovinom. To je savršeno mjesto da djeci razbiješ mit da mahovina raste samo na sjevernoj strani stabala. Ovdje raste svuda gdje ima sjene i vlage, bez obzira na orijentaciju, a upravo je ovaj dio okrenut prema zapadu. Polako izlazimo iz tog bajkovitog dijela i nailazimo na Dva monolita s motivom spirale. Jedan stoji uz samu stazu, drugi je malo povučen u šumu. Na oba su naslikane spirale, jednom se priča o mikrosvijetu, o spiralnim mikrofosilima koji grade vapnenac Učke, drugom o paprati, zavinutom mladom lišću, o spiralama u biljkama.
Nastavljamo lagano prema dijelu staze koji nas vodi prema vidikovcu Krog. Na usponu nailazimo na instalaciju Oslikane cjepanice – Stražar. Drvene cjepanice, oslikane, stoje uz put kao mala straža koja nas prati prema gore. Kad konačno izađemo na Krog, pogled se otvara na zapadne obronke Učke, Istru i staru cestu Giuseppinu koja je nekad spajala Kvarner i Istru dok tunel još nije postojao. Tu, na rubu litice, nakon šetnje kroz maglu i šumu, osjetiš onaj trenutak u kojem se zapitaš: “Gdje sam ja to zapravo?” Ima nešto beskrajno smirujuće u tom pogledu, čak i kad magla i dalje pleše oko nas.
U iščekivanju štrudle ili gibanice
Na povratku prema Poklonu, odnosno prema završetku staze, prolazimo pored Travnatog platoa. To je mali travnati izbojak iznad strme padine, s geoglifom koji služi i kao odmorište. Oko njega su zaravnata kamenja na kojima možeš sjesti, a pored platoa jedno lijepo veliko stablo koje gotovo traži da ga zagrliš. To je kao prirodni oproštajni punkt: staneš, pogledaš u daljinu ili u šumu, zahvališ prirodi i polako kreneš dalje, nazad prema civilizaciji – ili obrnuto, ako stazu obilaziš u suprotnom smjeru.
Odavde se staza polako spušta prema izlazu kod konobe Dopolavoro. Upravo tu nas je magla odlučila potpuno obaviti svojim bijelim velom. Čim smo izašli na proplanak, obavila nas je gustoća zraka u kojoj su oblici postali mekši, zvukovi tiši. Imala sam osjećaj kao da su nas vile Učkarice pratile sve do kraja staze. I pratile su nas, rekla bih, sve dok nismo ušli u toplinu konobe. U Dopolavoru smo se ugrijali uz čaj, a dušu je dodatno zagrijala gibanica. Ipak se nismo odlučili za štrudlu. To ćemo idući put.
Gdje je bilo najljepše
Klinci su veselo prepričavali gdje im je bilo najljepše, tko je prvi pronašao koju markaciju, na kojem su se kamenom igrali, koja im je bila “najčudnija” instalacija. Meni se u glavi vrtjela slika crvenog stabla u magli, kameni zupci koji vire iz trave, spiralni geoglif na nekadašnjem morskom dnu i bukva s Vilinskog sijela koja kao da još uvijek šapuće svoje priče. Inače, staza ne završava kod konobe, nego se još dio puta pješači po asfaltu do auta. Kao lagani prijelaz iz bajke natrag u svakodnevicu. Dobro je to sve osmislio Boris Pecigoš, autor staze, umjetnik i magistar likovne umjetnosti koji je kroz stazu želio razviti svijest o povezanosti čovjeka i prirode.
I za kraj, ako s djecom planirate izlet na Učku, ne smijem zaboraviti još jedan veliki plus – Centar za posjetitelje Poklon. To je novo glavno odredište svih budućih posjetitelja Parka prirode Učka, smješteno na oko 930 metara nadmorske visine, u središtu samog Parka. Nije to samo zgrada, nego multimedijalni svijet u kojem Učka oživi kroz slike, zvukove i priče. Na oko 1.200 kvadrata smjestili su se interpretacijski i edukacijski sadržaji, turističke informacije, konferencijske i uredske prostorije. Središnje mjesto zauzima multimedijalni interpretacijski postav u kojem su prirodne, kulturne i povijesne vrijednosti Učke i Ćićarije prikazane na moderan, interaktivan i zabavan način.
Savršen obiteljski dan
Postav je podijeljen u nekoliko tematskih cjelina – U planini, Dom, Fascinacija, Inspiracija i S vrha Učke – i svaki taj dio na svoj način priča priču o životinjama koje ovdje žive, o ljudima koji su ovdje kuhali, živjeli, svirali, radili, o reljefu, vjetrovima, biljkama, običajima. Naše mališane najviše su oduševile multimedijalne instalacije životinja, rekonstrukcija kuhinje na Ćićariji i Učki, zvukovi glazbe i priče o narodnim običajima. A apsolutni hit je veliki izložak Učke koji se diže i spušta – model reljefa prema kojem djeca mogu vidjeti kako planina zapravo izgleda, gdje su vrhovi, gdje su doline, gdje su staze kojima su upravo hodala. Centar je otvoren tijekom cijele godine, pa čak i ako vas vrijeme prevari, imate savršeno mjesto za produžiti doživljaj Učke bez da kročite u blato.
Land Art staza na Učki i Centar za posjetitelje Poklon zajedno čine savršen izlet za obitelji s djecom: prvo šetnja kroz šumu koja je pretvorena u galeriju na otvorenom, kroz maglu, lišće, priče o vilama, ljubavi, prirodi koja pokazuje zube i prirodi koja liječi, a zatim multimedijalna lekcija o svemu onome što ste upravo vidjeli. A možda je najljepše od svega što, dok djeca viču “Evo markacije, ja sam je prvi našao!”, ti negdje duboko u sebi osjećaš da si pronašao nešto puno važnije – svoj mali jesenski mir među lišćem koje šušti pod nogama i vilama Učkaricama koje te prate iz sjene.
