Nisam često u Dalmaciji, posebno ne u njenom zaleđu. Nekako me put tamo ne odnese. Baš zato sam bila oduševljena kada sam otkrila Vrgorac. Znam ga po Tinu. Ipak mi je hrvatska književnost u duši, no to je zapravo bilo cijelo moje znanje o ovom malom mjestu u makarskom zaleđu. A onda se Vrgorac kandidirao za izbor najbolje destinacije ruralnog turizma Hrvatske u čijem sam povjerenstvu bila. Idealna prilika da pošvrljam po ovom simpatičnom gradiću i kraju kojega krase dramatični krajobrazi, autohtona arhitektura, odlični domaći proizvodi i tradicijski život.
Vozeći se autocestom prema Dubrovniku odjednom nam se ukazao s lijeve strane. Divnog li pogleda. Baš sam se veselila što ću vidjeti nešto skroz novo. Nešto što dosad nije turistički razvikano, nešto što ne iskače stalno na Instagramu ili drugim društvenim mrežama. Nešto što je autohtono. I to autohtono sam doživjela odmah čim smo ušle u mjesto jer nam je prva točka obilaska bilo seosko domaćinstvo Borovac u samom gradu nedaleko vrgorske Gradine.
Domaći dalmatinski ručak
Taman na ručak nakon nekoliko sati provedenih u autu. Odmah nas je dočekala vlasnica Dragica Borovac u domaćinskoj i opuštenoj atmosferi. Gospođa Dragica primila nas je kao da smo svaki dan kod nje. Najprije nam je ponudila niz svojih rakija i likera. Okrjepa prije domaćeg ručka kojega priprema kao da ga priprema na sebi. Degustirala sam malo, a onda sam se bacila na slasno grožđe iz njenog vinograda. Toliko me je mamilo svojim bojama i mirisom da nisam mogla odoljeti. Jer u Vrgorcu smo bili prije berbe. A ovo vam je, ako niste znali, jedno od najvinorodnijih područja u Hrvatskoj. No, o tome ćemo nešto kasnije.
Sjeli smo se u hlad njene terase okružene svime što jedno domaćinstvo mora imati. Vrtom i kokošinjcem. Ipak je Vrgorac seoska sredina gdje je poljoprivreda glavna gospodarska djelatnost. Na stolu dva vrča domaćeg vina – crnog i bijelog. Dovoljno za znati. Jednostavno i ukusno iz njihove konobe. A onda je gospođa Dragica iz svoje male kuhinje počela nizati domaća jela. Pršut, sir, domaće rajčice, kokošja juha, meso pod pekom i rozata. Za kraj turska kava. Koga ovaj obrok ne bi okrijepio?! Gospođa Dragica tek je na kraju sjela s nama za stol. Kada je na red došla kava i desert. Posebno je bila ponosna kako joj je ispala rozata. Imala je i zašto biti.
Stari grad na vrhu
Dok smo čekali jela, malo smo prošvrljali po domaćinstvu. Najviše me je oduševio mali etno kutak uz ognjište u unutrašnjost domaćinstva. Da, prava je etno zbirka vrgorskog kraja. Uz dalmatinsko ognjište smjestili su se brojni predmeti ovoga kraja koji su nekada bili u upotrebi. Može li autentičnije?! A onda sam zavirila vani da vidim šti to sve gospođa Dragica ima u dvorištu. Kokice i guske čekale su svoje jelo. I sve to nedaleko starog grada Vrgorca.
A ovaj mali dalmatinski gradić na brdašcu ima oko 6.500 stanovnika s okolnim mjestima. Na bogatu povijest Vrgorca koji je dobio ime po uzvišenom položaju u podnožju brda, podsjeća Gradina. Pogađate – stara srednjovjekovna utvrda. Obrambena je to utvrda iz 15. stoljeća koja gradu daje savršenu vizuru. Oko nje se širi starogradska jezgra mjesta. Inače, utvrda Gradina, nekad zvana Grad, pripada lancu utvrda u unutrašnjosti Dalmacije koje su bile smještene uz važne prometnice. Najviši dio Gradine, ujedno i najstariji, čini kula s kruništem koja je sagrađena na živoj stijeni i u kojoj su boravili srednjovjekovni gospodari i osmanlijski dizdari. A centar grada je zapravo nastao puno kasnije – za vrijeme austrougarska vladavine. Tada dobiva današnje vizure.
Vrgorac ima i austrougarski perivoj
I kao u drugim mjestima, tako je i ovdje ta je država ostavila veliki pečat. Najviše je vidljiv na jednoj od najvećih tajni Vrgorca – gradskom parku. Zato, kada ste u ovom gradiću, nikako nemojte propustiti obilazak te lokacije. Zašto? Zato što će vas iznenaditi što ćete vidjeti. Čim sam ga vidjela posjetio me na pulske i rovinjske perivoje iz doba Austro-Ugarske. I nisam se prevarila.
Riječ je, naime, o starom perivoju Duhanske stanice. To mnogi stručnjaci iz ove branše nisu ni znali, čujemo od Željke, naše domaćice u obilasku Vrgorca. Željka je bivša kolegica novinarka koje je na čelu Turističke zajednice Vrgorca. Taj taj posao baš pristaje jer je uistinu zaljubljenik koji vam želi u kratko vrijeme pokazati oni najljepše od mjesta. Svi koji vide perivoj, budu često iznenađeni da se takav ambijent nalazi u srcu Vrgorca, što je jako neobično za gradiće u zaleđu Dalmacije. Park je nastao 1898. godine kada su završena skladišta duhana i zgrada za činovnike i otkup duhana. Zapravo je park stvoren zbog razvoja duhanske industrije na ovom području budući da je Vrgorac u to doba bio centar trgovine duhanom. U to je vrijeme vrgorački kraj također proglašen klimatskim lječilištem.
Moram drugi put do Tina
Kako se uz park nalazila zgrada gdje su za vrijeme Austro-Ugarske obitavale najbogatije obitelji, taj se perivoj često u prošlosti nije mogao obići. No, srećom danas je otvoren za javnost i predstavlja savršen bijeg od posla i ljudi. Uklesan u stijenu s raznim uređenim puteljcima, odmorištima i pomno biranim biljem savršeno se uklopio u gradsko tkivo. Park je 2010. godine upisan kao kulturno dobro u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske. Vrijedno posjeta, i to bilo kada.
Nažalost, u Vrgorcu sam provela samo jedan dan, pa nismo imali dovoljno vremena da prošećemo po mjestu, vidimo Tinovu rodnu kuću. No, uvijek nešto moram pustiti i za drugi put. Bio je ovo dobar mamac. A što bi bio Vrgorac bez Tina? Jedan od naših najpoznatijih pjesnika rođen je u ovom mjestu sada već daleke 1891. godine. Rodna kuća je u tzv. “Tinovoj kuli” koja se još naziva Kapetanovića kula, Dizdareva, Dizdarevića, Kapetanova kula, Franića kula. Jedna je od osam fortifikacijskih kula u mjestu koja su ostale iz doba Osmanlija te je zaštićeno kulturno dobro. Osim što su bile u obrambenoj funkciji, u njima se i živjelo. Tinova je iz 17. stoljeća i najveća je u Vrgorcu. Smatra se da je bila dio srednjovjekovnih zidina. Nađete li se ovdje u srpnju, možete i na obilježavanje Tinova rođendana. Njemu u čast od 30. lipnja do 5. srpnja priređuje se sedmodnevna kulturno-književna manifestacija S Tinom u Vrgorcu. U kuli je “književna vitrina” današnjih dobitnika Nagrade “Tin Ujević” i sudionika ove kulturno-književne manifestacije. Kula ima galeriju.
Vrgorac je poznat po pršutu
Isto tako, Vrgorac se diči još jednom jako poznatom osobom čiji ću životopis definitivno više proučiti. To je Mate Šimunović u čiju se čast u gradskom se parku održava “festival svjetskih pustolova” posvećen svjetskim pustolovima, putopiscima i putnicima. Putovao je čak 19 godina, i to između dva svjetska rata. Na put je krenuo 1928. godine s psom Globusom te je biciklom, pješice i jedrilicom prešao čak 360.000 kilometara na pet kontinenata. Na svom putovanju obišao je 70 države. Stigao je i do brojnih otoka u Indijskom i Tihom oceanu. Zanimljiv čovjek.
Nakon kratkog obilaska gradskog parka, Željka nam želi pokazati nešto što je inače zatvoreno za javnost, barem dok se ne sredi kušaonica. A to je najveći hrvatski pogon za proizvodnju pršuta – pogon Pivca. Nalazi se nedaleko mjesta u obližnjoj industrijskoj zoni. No, ono po čemu će ipak većina znati za Vrgorac su pršuti. Oni dalmatinski koji se naravno u tehnologiji proizvodnje razlikuju od istarskog, krčkog i drniškog. Sve nam je to objasnio Darko Markotić, predsjednik klastera Hrvatski pršut koji je ujedno i direktor proizvodnje tvrtke Pivac. Poveo nas je u razgleda najveće proizvodnje pršuta u Hrvatskoj te nam detaljno objasnio razliku između pojedinih pršuta u Hrvatskoj. Kazao je i da se nekad pršut u Dalmaciji nije jeo kod kuće. On je bio za prodaju kako bi se kupile druge stvari za domaćinstvo. Čuvali su se se posebne prigode.
Vrgorac je sinonim za vino i pršut
Ovaj pogon u tamošnjoj poduzetničkoj zoni otvoren je prije dvije godine. A ta se sušara prostire na 10.500 četvornih metara. Godišnje proizvede 300 tisuća komada certificiranog Dalmatinskog pršuta, delikatese zaštićene oznakom EU zemljopisnoga porijekla te 2.500 tona dalmatinske pancete i buđole. Zasad sušara nema prezentacijski centar, ali će on biti, kako čujemo, realiziran iduće godine. Tada će svaki posjetitelj Vrgorca moći kušati i vidjeti njihove proizvode po kojima je čitav ovaj kraj poznat. Jer kako nam kaže Željka, želja im je da Vrgorac postane nadaleko poznat po pršutu i vinu te da bude veliki mamac svim gostima. Baš zato organiziraju Dane Dalmatinskog pršuta i vina u lipnju.
A onda nas je Željka odlučila počastiti. I to skrivenim adutom njihovog kraja. Pričala nam je ona puno o tom polju prije nego smo krenule prema njemu, no dok nismo stigle, nismo znale koliko je veličanstveno. Barem mi koji nikad nismo bili u ovom kraju. Vrgorsko polje koje je poznatije kao polje Jezero je nešto spektakularno. Nalazi se na nekoliko kilometara od ovog dalmatinskog gradića i jedno je od najobrađenijih i najplodnijih površina Dalmacije. Stali smo iznad njega na vidikovcu iz kojega se pruža pogled na cijelo Jezero. Slobodno mogu reći da je to jedan od najboljih pogleda u Hrvatskoj. Poput mozaika pod nogama ti se šire polja kukuruza, paprika, nasada jagoda, smokava, bresaka. I silni vinogradi. Svi su tako lijepo isprepleteni i omeđeni putevima i cestama te rječicom Maticom koja je zbog suše imala niski vodostaj.
Polje puno okusa i boja
No, svejedno je očarala svojim zelenilom. I kada sam došla na to mjesto jedva sam čekala da se spustim u dolinu i da vidim ta plodna polja izbliza. Tim više što su sada vinogradi puni grožđa te se trsovi povijaju pod ukusnim plodovima kasnog ljeta. Puno boja i okusa. I tako je i bilo. Zanimljivo je da je ova zelena oaza dalmatinskog krša nekad je bilo pravo jezero, a danas je najveće vinogorje Hrvatske s više od 10 milijuna čokota vinove loze. Dom je jedinstvenim vinskim sortama poput Zlatarice Vrgorske, Medne, Trnka i Plavke. Moram priznati da taj podatak nisam znala. Ovdje je zanimljivo doći u bilo koje oba godine. Uvijek se ima nešto za vidjeli i fotografirati. Mogu samo misliti kako je na proljeće kada cvjetanju sve voćke.
Ono najljepše što Vrgorsko polje nudi je aktivni turizam u spoju s enogastronomijom. Dakle, raj za moju malenkost – bicikl i vino. Čim smo sišli u polje dočekale su nas električne bicikle s kojima smo napravili đir oko vinograda u suton. Naš vodič Karlo Kučan, promotor biciklizma te inspektor EuroVelo ruta, inače strastveni ljubitelj bicikliranja i bicikala koji vodi grupe na ovo područje, trasirao je Vrgorsko polje i od njega napravio zanimljivu među biciklističkih staza koje ne vode istim putem. I sam priznaje da za Vrgorsko polje do prije nekoliko godina nije znao i da ga je očaralo čim ga je prvi put vidio. Od tada je pravi ovisnik o ovom pejzažu. Shvaćam ga jer je zbilja nešto posebno.
Biciklom bih se ovdje rado izgubila
Na stazama duž cijelog polja su postavljeni totemi koji povezuju nekoliko točaka, a vi si sami izaberete kojim ćete putem i koliko ćete kilometara napraviti. Uređeno je i biciklističko odmorište gdje možete predahnuti, ali i napuniti mobitele. Staze su ravne, vijugaju među poljima. Isprepliće se asfalt i makadam. Odlične su za rekreativne bicikliste koji ne vole uspone, ali i za obitelji.
S električnim biciklom stvar je još jednostavnija. Ide sama od sebe. A kada negdje stanete, onda je najbolje da naletite na nekog vinara. Jer ovdje ćete uistinu piti autohtono. Dalmacija je poznata po svojim autohtonim sortama, pa sam jedva dočekala što će nam pripremiti vinar Goran Franić, vlasnik vinarije Franić- Krystal Modus iz sela Vina kraj Vrgorca. Tim više što su se kušaonica nalazi na čarobnom mjestu.
Autohtone sorte i odlično vino
Naime, smjestila se usred njegovih vinograda, u idiličnom pejzažu ispod drvene sjenice. Divota. Iako se njegova obitelj oduvijek bavila vinogradarstvom i vinarstvom, Goran je dugo vremena bio u nekoj drugoj poljoprivrednoj branši. Sve dok nije prije desetak godina pokrenuo svoju vinariju. A najviše se ponosi svojim crvenim vinom od autohtone sorte trnak. Uz uvijek interesantne vinske priče s njime i njegovom obitelji saznajemo kako se živi u ovom kraju i koliko je vrgorski kraj zapravo veliki proizvođač grožđa. Veliki su kooperanti mnogi poznatim vinarima iz Hrvatske, a Vrgorsko polje ima idealne uvjete za uzgoj vinove loze. Em je odlična zemlja, em ne nedostaje vode.
Da smo dolazili u neko drugo doba godine, sigurno bismo kušali i njihove čuvene vrgoračke jagode. Iako, kako čujemo od naše domaćice Željke Opačak iz Turističke zajednice Vrgorca, odmah se sve prodaju, pa za kušanje ostane malo. Ovdje su svi veliki proizvođači poljoprivrednih dobara, i to voća i povrća. Registrirano je više od 450 OPG-ova koji godišnje proizvedu 550 tona jagoda, 900 tona breskve i nektarine, 450 tona šljiva, 150 tona kruške, 1200 tona jabuke, 1300 tona stolnoga grožđa što je 80% hrvatske proizvodnje, 150 tona bijelog luka i 200 tona krumpira. Ne proizvede se sve to samo u polju Jezero. Oko Vrgorca su još dva polja – Bunina i Rastok. I jednako su pitoreskna kao i Jezero.
I onda je trebalo ići dalje. Teška srca napustili smo naše domaćine. Taman smo se lijepo zapričali, sunce je padalo iza brda, a atmosfera u vinogradu je bila ugodna. Kasno ljeto. Za druženje u kasno u noć. I baš zbog svega toga, Vrgorcu se ponovno radujem. Ovaj put obećajem neće biti tako kratko.
