Uske ceste okružene voćnjacima s impresivnim pogledima na dolinu Mirne i Motovun. Neobična priroda i vedute, stare kamene kuće, trtoje, sjenici. Prostor koji je kao stvoren za uživanje, pravo pravcato ladanje. I uvijek je ovdje toplije iako ste u srcu središnje Istre. Baš zato u mjestu Kaldir i okolici uspijeva razno voće koje se u proljeće, ljeto i na jesen može kupiti na tržnicama diljem Istre. I svi pravi ljubitelji voća tražit će baš trešnje, jabuke, kruške, marelice, breskve, šljive i nektarine iz najbogatijeg voćarskog kraja u Istri. Tradicija voćarstva ovdje je jako duga, a profesor Livio Prodan, povjesničar, ljubitelj baštine, prirode i ekologije te ekološkog pristupa poljoprivredi u svom voćnjaku u okolici Kaldira kao njoj u spomen ima dvije kruške čija su stabla starija od stotinu godina.
– No, nije uvijek bilo tako. Nekad je ovaj kraj bio krcat brajdama, posebno lozama terana. Kasnije su generacije, kada su vidjele da je veća zarada s voćem, počeli saditi voćke i krčiti brajde, prisjeća se Livio nekadašnjih davnih dana kada je u svom rodnom mjestu Prodani par kilometara od Kaldira provodio idilično djetinjstvo. Pohađao je osnovnu školu u Kaldiru u koju je kao i sva djeca iz obližnjih sela išao pješke. Još se sjeća kako su išli bosi i cipele obuvali tek na ulazu u školu da bi im čim duže trajale. Odmah je zavolio knjigu, a za daljnje školovanje bila ključna knjiga na ćirilici koju mu je poklonio ondašnji učitelj.
Knjiga na ćirilici
– Imam je još dan danas. Dobio sam ju tada iako nisam znao ćirilicu. Ali znao sam da se dalje želim školovati. A najbliža škola bilo je sjemenište u Pazinu koje sam potom pohađao. Sve do pedesetih godina kada sam s obitelji pobjegao u Italiju, prisjeća se šjor Livio tih davnih i burnih vremena nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo selo je tada brojalo 50-tak stanovnika, a danas ih ima samo troje. Livio nam uz staro ognjište njegove rodne kuće priča zašto su svi odselili tih godina odmah nakon rata.
– Moja je obitelj otišla iz Prodani 1956. godine. Pobjegli smo u Italiju. Mog je oca Maria tražila UDBA i prijetila mu s deset godina prisilnog rada u rudniku Raša. Došao je kući i rekao nam da se spakiramo. Preko noći smo otišli i zauvijek napustili selo. Nikome nismo ništa javili. Tako je napravila i većina ljudi u ovom krajevima. Bili smo na neki način na to prisiljeni. Danas nas je više po svijetu nego u selu. Ima nas u Australiji, Kanadi, Francuskoj, Švedskoj, Italiji, govori nam ovaj povjesničar koji smatra da je to bilo doba „grozne ideologije”. Prije svega jer tadašnja vlast nije marila za seljaka.
Nisu razumjeli seljaka
– Sve se to dešavalo jer je u to doba Jugoslavija bila povezana s Rusijom. Počeli su se zidati zadružni domovi, ljude su strašili. Postojala je ta neka nesigurnost oko Željezne zavjese, špijuni su bili svugdje oko nas. Politika je bila pogrešna i nije se poštivao identitet ljudi. Nije se poštivao i naš kršćanski identitet koji je bio jak. Ljudi su se skrivećki vjenčavali u crkvi, krstili po noći. Nije tada bilo lako biti vjernik, priznaje nam Prodan. Smatra da se na taj način moglo lakše manipulirati ljudima. A mnogi nisu bili za tu stvar. I zato su otišli. Poput njegove obitelji.
No, uvijek su potiho patili za svojom domovinom. Pa tako i šjor Livio koji danas živi na relaciji Trst-Prodani. U Italiji se školovao, a kasnije je radio u Italiji i Zadru. Cijeli svoj život bavi se u svojim radovima upravo ovim krajem – Kaldir i Motovun uvijek su mu bili fokus interesa. Proučavao je narodne običaje, spomenike, arhitekturu, sakralnu baštinu, toponime, poslovice, povijesne događaje i ličnosti. I to godinama objavljivao u raznim zbornicima. Plan mu je zato uskoro objaviti i samostalnu knjigu gdje bi sabrao sve svoje radove koji će biti pravi obol ovom zanimljivom kraju Istre koji kao da je ostao okamenjen u vremenu.
Došli iz Dalmacije
Baš kao i Prodani do kojih vodi mala uska, dijelom asfaltirana cesta. Prodane srećom nije obilježila suluda gradnja koja divlja po Istri pa selo još uvijek krasi autentičnost. Mjesto je skroz uronjeno u prirodu. Prodanova kuća nalazi se na samom kraju sela, na padini, uz potočić i mnoštvo jaglaca na rubu šume. Tiho je i mirno, nema ljudi. Ne kao nekada kada se čuo žamor brojne djece. Obitelji su bile velike, kuće krcate klincima.
– Mi smo u Prodane došli najvjerojatnije iz Dalmacije, i to nakon Uskočkog rata. Istru su tada poharali rat i kuga. Trebala je nove stanovnike. Venecija je doseljavanjem pokušala riješiti taj problem. Naime, Istra je u doba Mletačke republike oko 1630. godine imala oko 30 tisuća stanovnika, a njih 10 tisuća došlo je iz Dalmacije. Doselilo se stanovništvo koje je bježalo od Turaka. Po mojim istraživanjima Prodani su došli u ovo selo negdje 1670. godine, i to iz Buzeta. Kuća u kojoj se trenutno nalazimo, najstarija je u selu, priča nam dalje barba Livio.
Prodani i Prodani
U ovoj kući su se početkom 20. stoljeća rodila tri brata koja su podijelila imanje. No, to je uvijek bila jedna obitelj.
– Dugo su u Prodanima živjele samo obitelji koje su se prezivale Prodan, a kasnije je ženidbom u Prodane došlo i prezime Kalac, priča nam dalje u ovoj starinskoj kući barba Livio. Možda se u kući i oko nje osjeća još veća atmosfera tradicije i starih vremena jer je okružena brojnim starinama koje Livio sakuplja već dva desetljeća. Želi otvoriti etnografsku zbirku posvećenu ovom kraju i ljudima. Ona bi prije svega bila satkana od predmeta koji su se upotrebljavali u brajdama i kampanji, a potom za proizvodnju vina. Zbirka će biti izložena u dvije prostorije prizemlja ove stare kuće – nekadašnjoj konobi i još jednoj prostoriji. One su trenutno krcate predmetima, a o svakome barba Livio ima priču – od kuda je predmet došao i čemu je služio.
A kao pravi ljubitelj ovog kraja, Prodan je veliki zaljubljenik u vina i teran pa će zbirka biti posvećenja i njemu. Njegov je istraživački rad čak zaslužan što su Motovun i Istra uspjeli sačuvati naziv terana u sporu između Hrvatske i Slovenije oko njegove zaštite. Europi je predstavio djelo jednog alpskog znanstvenika, stručnjaka i poljoprivrednog inspektora, koji je naveo da se teran proizvodio i u Istri. To je bilo dovoljno da hrvatska strana pobijedi u ovom vinskom sporu koji je mogao uništiti veliku vinsku tradiciju Motovuna i Kaldira. A u teran je zaljubljen od djetinjstva. Možda je za to bilo najzaslužnije gaženje ubranog grožđa u maštelima. Jer tada su to radili dječaci bosim nogama. Stroja za mljevenje grožđa nije bilo.
Teran u ljekarnama
– Teran mi je tada ušao u krv. Osim toga, stalno smo kao djeca u vinogradu radili sve poslove. U ljetno doba, dok su bile školske ferije, nismo razmišljali kako otići na kupanje na more. Uzeli smo motiku i kopali smo brajde da pomognemo roditeljima i da im se odužimo. Možemo reći da smo se kupali u znoju, a ne moru, smije se Livio dok nam nudi svoj domaći teran, ali i slasni teranino uz odličan pršut, sir, ukiseljene masline i artičoke. Lakše je tada ispričati svoju životnu priču i priču ovog kraja. Danas Livio obrađuje dva vinograda koja su stara stotinjak godina, a sebe naziva teranomanom.
– Malo tko zna da se teran nekada prodavao u apoteci. Ljudi su ga smatrali lijekom. No, da bi teran bio ljekovit trebate se držati dva savjeta. Vino mora biti proizvedeno ekološki i ne smijete pretjerati s količini, zaključuje ovaj zanimljiv čovjek koji nas je u par sati odveo u neka druga vremena koja pokušava spasiti od zaborava.
