Skoro pa su nerazdvojne, i to od rođenja. I ne samo to. One imaju iste interese, isti pogled na život, kulturu, posao. I nisu bez vraga obje umjetnice i odgajateljice, i to u istom vrtiću u Puli. One su sestre Sara Pancun i Manuela Peressa. Razlikuje ih jedino prezime. Sara nosi očevo, a Manuela majčino. Sestre su blizanke koje se čitav život nisu razdvajale. Njihovi putevi, kako privatni, tako poslovni i umjetnički su neraskidivo isprepleteni. A ono po čemu su nevjerojatno posebne je njihov umjetnički rad. Sara se bavi keramikom i slikarstvom, a Manuela slikarstvom. Kada sam ugledala njihove štandove u Puli na jedinstvenom sajmu umjetnosti Boutique d’Art u La resistancu Ozad Arene, koji ima tendenciju okupljati razne umjetnike na jednom mjestu i pokazati njihova djela široj javnosti, odmah su mi upale u oko. Sara i Manuela imale su štand do štanda. Najprije me privukla Sarina keramika koja je živopisna i puna boja te zanimljivih oblika. Okrenula sam se i došla do drugog štanda, a tamo slične boje, samo na slikama. Obratila mi se Manuela.
– Niste primijetili da smo blizanke, pitala me odmah Manuela. Priznajem da nisam jer su imale drugačije frizure. No, vrlo brzo sam povezala njihov način rada i osobe. Obje stvaraju od mladosti, samouke su i obje su zaljubljene u likovnu umjetnost. No, ipak nemaju zajednički atelje, niti galeriju. Pitam ih kako to budući da im se radovi praktički nadovezuju, a i sestre su blizanke.
Zajedno u svemu
– Gledajte, zajedno radimo kao odgojiteljice u talijanskom vrtiću Rin Tin Tin u Puli, i to u istoj grupi. Sestre smo blizanke i čitav život sve radimo zajedno. Ovo je jedina stvar gdje možemo raditi nešto odvojeno, kaže mi kroz smijeh Manuela. I baš zato sam ih odlučila posjetiti u njihovom carstvu stvaranja – rodnoj kući u Nazorovoj ulici u Puli. Kažu mi da je to njihova stara obiteljska kuća gdje trenutno živi i stvara Sara. Njezin je atelje krcat bojama i povezan je s lijepo uređenim stanom. Ništa me ne čudi kada čujem sestre da su obrazovane i za uređenja interijera. Pa di sve stignu?!
– Htjela sam da mi atelje bude povezan sa stanom jer se ja nečega sjetim u pola noći i onda moram jednostavno ići stvarati. Volim raditi noću. Onda sam na miru i mogu se posvetiti mojim mislima, priznaje nam Sara koja je povezala novouređeni stan ljestvama s ateljeom na katu. Manuela se pak samo ovaj put pridružila sestri u njenom ateljeu sa svojim radovima jer još uvijek nakon selidbe oprema svoj prostor za slikanje, ali na drugoj adresi u Puli. Obje izlažu još od mladosti, kako na skupnim, tako i samostalnim izložbama, i to ne samo u Puli i Istri.
Nesuđeni studij modnog dizajna
Sara je, osim toga, suradnica Igoru Fabrisu koji vodi keramičarski Art Studio u Rojcu i koji ima već godinama brojne polaznike. Ujedno, Art Studio ima otvorenu galeriju u centru grada, odmah do Kandlerove ulice u ulici Porta Stovagnaga, a u nju se trenutno dolazi po najavi. Ima tu svašta zanimljivo za vidjeti i kupiti. Sara, naime, vodi niz radionica koje se bave izradom i oslikavanjem keramike, a radila je i na raznim radionicama za djecu u Zagrebu, primjerice u Klovićevim dvorima kada je bila izložba Picassa, te za Arheološki muzej Istre. U suradnji s višom muzejskom pedagoginjom i kustosicom Giuliom Codacci-Terlević vodila je desetak likovnih radionica sa djecom predškolske dobi i učestvovala je u pisanju kataloga :”Klasični Rim u Puli – Roma classica a Pola” izdan 2014 godine. Radovi na temu “Klasični Rim u Puli” bili su izloženi u muzejsko galerijskom prostoru C8. No, to je samo mali dio njenog angažmana.
– Uvijek, od kada znamo za sebe zanima nas likovna umjetnost. A ozbiljnije smo se krenule njome baviti oko 18. godine života, nakon srednje škole. Htjele smo upisati studij modnog dizajna u Zagrebu, međutim nismo upale jer smo završile talijansku jezičnu gimnaziju u Puli i problem nam je bio hrvatski jezik. Od djetinjstva smo pričale samo talijanski. Dolazimo iz stare puležanske obitelji gdje se u obitelji govorio samo talijanski, pričaju nam ove zanimljive blizanke. Dakle, završile su istu osnovnu i srednju školu i htjele su zajedno i na isti fakultet. Htjele su i na studij u Veneciju, ali im je studiranje tada bilo preskupo. No, to što nisu otišle na studij u Zagreb ili Veneciju, nije ih nimalo obeshrabrilo. Čak štoviše, samo im je dalo još većeg poticaja da krenu stvarati. Do danas ni ne znaju broj djela koje su njihove ruke stvorile. Kreativi nema kraja.
Intiman privatan prostor
– Malo smo razmislile što i kako bismo dalje jer nismo htjele gubiti vrijeme. Vidjele smo da je u Puli studij predškolskog odgoja i odlučile smo se obje za to. Htjele smo nešto raditi dok nam se ne otvori neka prilika. I na kraju smo završile taj fakultet i zaposlile se u vrtiću. Sada radimo u istoj odgojnoj skupini i super nam je. S djecom radimo na raznim likovnim projektima kojima im želimo otvoriti horizonte. Mnoga djeca se nakon toga zaljube u likovnu umjetnost i ona im znači nešto više kasnije u životu. Jako smo ponosne na to, da možemo na taj način utjecati na nove naraštaje, ističu nam sestre. U međuvremenu su završile studij za projektantice unutarnjih prostora u Callegari-Talijanskoj školi mode i dizajna. Ističu da su znanja stjecale kod raznih autora i umjetnika kako bi stekle širu sliku i što više raznih tehnika. Slikarstvo su, kroz razne tečajeve, učile pod vodstvom raznih akademskih slikara – od Solidee Guerra, Martina Bizjaka, Denisa Nađa do Flavije Defar. Godinama su slikale, a onda se Sara zaljubila u keramiku. Bilo je to prije osam godina. Krenula je na radionice u Rojcu i danas ne može zamisliti svoj život bez keramike.
– I mene je interesirala keramika, no na kraju nisam se za to opredijelila. To nas možda i razlikuje. Jednostavno sam individualac i ne volim stvarati u grupama. Umjetnost je za mene moj intimni privatan prostor. Volim tišinu. Kad sam u nekoj fazi kreativnosti volim biti sama i na nekom mirnijem mjestu da me ništa ne ograničava. Općenito je posao kojega radimo dosta stresan. I onda ti baš treba da ti tišina nekako ispuni barem taj drugi dio dana. Dobro dođe ta terapija od sat do dva, biti na miru. To je vrijeme kada sam posvećena sebi i svojim mislima, priča nam razgovorljiva Manuela. S druge strane, Sara mi priznaje da je povučenija od Manuele i da ne voli puno pričati, ali da joj se svidio rad u grupi baš kako bi se mogla otvoriti.
Keramika kao ovisnost
– Meni rad u grupi ne smeta. Kada krenem nešto raditi, jednostavno se isključim iz svega. Skroz se fokusiram i posvetim onome što radim, priča nam dalje Sara. Obje su svoju prvu izložbu imale kao dvadesetogodišnjakinje u nekadašnjoj pulskoj galeriji Nemeš, od tada su prisutne u pulskom likovnom kulturnom krugu. Vole stalno istraživati nešto novo. Jer umjetnici se ne žele ograničavati na jednu tehniku, motiv, ciklus. U tome je i ljepota njihova stvaranja.
A Sari je keramika postala prava ovisnost. Priča nam da voli razne oblike i tehnike, što se i vidi po njenim brojnim radovima u ateljeu i stanu.
– Sve bih htjela probati izraditi u keramici – slike u keramici, nakit u keramici, tanjure u keramici, skulpture, probati tehnike bojenja, pečenja i slično. Jer je keramika uvijek neki eksperiment. Ovisi kako je pečeš, jedna te ista stvar može ispasti skroz drugačije. Staviš istu boju, a različitim metodama pečenja ispast će sasvim druge boje kada keramika bude gotova. Zapravo svaki je predmet iznenađenje, priznaje nam Sara. Objašnjava da s keramikom moraš biti strpljiv.
Boje vulkana
– Ništa ne ide na brzinu, nema šanse. Prvu godinu samo učiš kako miješati glinu, stvarati kalupe, kako sušiti i koliko dugo ju sušiti, kada možeš bojati, kako izbjeći da ti keramika pukne u pečenju. Već sam deset godina u tome i još uvijek nisam sve naučila. Nisam ni na pola puta, smije se Sara. I Manuela je poput sestre blizanke noćni tip. Priznaje mi i da nikad nije slikala danju.
– Uvijek mi je pasala noć, kad svi spavaju. Sve je mirno, ne čuješ auta, ne čuješ ništa, staviš si muziku i slikaš. Meni je uvijek bilo tako. To je dio dana kad sam najkreativnija, ističe Manuela koja je trenutno u svom radu zaokupljena bojama Kanara. Naime, brojne inspiracije ove sestre crpe iz svojih putovanja. Prije je, kaže mi Manuela, bila u plavoj fazi, a nakon posjeta Kanarima, uvela je boje vulkana. Slike izrađuje raznim tehnikama, a sada je okupirana onima reljefnima koje izrađuje najprije uz pomoć gipsa.
Oblici i boje se prožimaju
– U zadnjih par godina jako koristim gips. To je dio moje priče. Tako da ja bez gipsa ne stvaram. Prva faza je uvijek postavljanje gipsa na platno, a nakon što se osuši, on mi je inspiracija za daljnje oblike. Nikad ne znam u kojem će se smjeru slika dalje razvijati. Volim to miješanje materijala na platnu i drugačije teksture. Slika time dobiva na trodimenzionalnosti. Kada je gledaš, želiš ju i dotaknuti. To mi daje još veći osjećaj slobode. Neki me pitaju, šta ti se vrti po glavi kad ovako slikaš? A ja kažem da u biti tada ne razmišljam, nego sam samo u tom nekom trenutku. Jednostavno ne razmišljam uopće što radim, nego puštam formi da napravi svoj posao. To prirodno dođe, priča mi Manuela dok oslikava svoju zadnju sliku.
Manuelina i Sarina djela lijepo se upotpunjavaju. Kao da imaju sličan univerzum u svojim mislima i kreativnosti. Oblici i boje se prožimaju.
– U biti naše su boje jako slične. Imamo isti afinitet za njih. Iako, obje smo na početku imale faze sa crnom bojom. Puno smo radile s ugljenom i olovkom, pričaju mi ove kreativne blizanke koje su usto i najbolje prijateljice i kolegice. Jedna drugu potiču, nadopunjavaju se, kako u rečenicama, tako i u radu i životu.
Ne prestaje misliti o slikanju
– Toliko se dobro poznajemo da ne moramo jedna drugoj puno se objašnjavati. Kad smo bile klinke i počele izlaziti, prijatelji nas ne bi razumjeli. Non-stop smo se ubacivale jedna drugoj u riječ. Kao da imamo neki međusoban poseban jezik i da se njime nadopunjavamo, pričaju mi u glas. Manuela i Sara svoju umjetnost ne drže za sebe i u sebi. Kako je njihov život isprepleten s malom djecom u vrtiću, odlučile su tu strast podijeliti s njima. Vode razne radionice, a ona koja im je posebno ostala u pamćenju je radionica na temu španjolskog umjetnika Joana Miróa koju su kasnije prezentirale na jednom međunarodnom simpoziju. I djeci je taj neki drugačiji, slikarski pristup likovnome u vrtiću ostao u pamćenju.
– Nedavno smo pričale s jednom mamom čiji je sin bio u našem vrtiću, a sada je u osnovnoj školi. Rekla nam je da je toliko zavolio umjetnost i da jednostavno ne prestaje misliti o slikanju. Sada je u trećem razredu osnovne škole, a u svojoj sobi još uvijek ima radove s te radionice. Kada putuju, stalno želi ići u muzeje jer je zavolio umjetnost. Mi nekada nismo ni svjesne koliko utječemo na djecu i da nešto zavole, zaključuju ove svestrane pulske kreativke.
