U srcu Motovuna, gotovo na njenom samom vrhu. A opet skrivena pa ju malo morate tražiti. Kao kada ste u potrazi za nekim blagom. I to je čar najstarije kuće u Motovunu – Romaničke kuće kojoj je lani motovunski ugostitelj Livio Lanča udahnuo novi život. I kuća s dvorištem postala je skoro pa neprepoznatljiva. Od zapuštene ruševine pretvorila se nu ljepoticu i u njoj je otvoren art caffe Romanesque House. Upravo je to čar obnove starine u koju se mnogi upuštaju, pa tako i ja, iako su svjesni da je to težak put pun nepoznanica. Ali kada se svi radovi privedu kraju, upravo takva starina nagradi čovjeka. I zato Lanča, koji ima u vlasništvu niz starih kuća u Motovunu, koje su ili restorani, ili kuće za odmor ili suvenirnice, Romaničku kuću više nikada ne bi prodao. Toliko mu je prirasla srcu iako je bila užasnoi zahtjevna za obnovu.
Od ideje do ostvarenja: obiteljska priča
Sve mi to Lanča priča dok mi ponosno pokazuje ovu krasoticu. Stajemo kod svakog detalja, svakog zida, svake slike. Jer upravo svaki dio skriva neku dogodoivštinu i priču koja se treba i mora ispričati. Livio Lanča, čija je obiteljska priča isprepletena s motovunskim turizmom i ugostiteljstvom, govori mi kako je obnova Romaničke kuće logični nastavak puta koji je započeo još prije pola stoljeća. Nakon što su 2004. godine otvorili “Etno butigu Ča”, obitelj Lanča nastavila je ulagati u lokalnu zajednicu s dubokim poštovanjem prema istarskoj tradiciji.
– Kad se pojavila mogućnost kupnje Romaničke kuće, znali smo da ulazimo u avanturu bez garancija, prisjeća se Lanča, čovjek čiji život više od pola stoljeća pulsira u ritmu istarskog turizma. Nakon što je godinama razvijao obiteljski biznis u Motovunu – od etno-butik dućana, preko restorana i apartmana – Romanesque House bio je logičan, ali najteži korak. Teško pristupačna kuća, pod najvišim stupnjem spomeničke zaštite, građevinski neukrotiva. I baš zato – neodoljiva.
“Od londinera pa do direktora”
– Priča započinje prije više od pola stoljeća, koliko traje moj neraskidivi zagrljaj s turizmom i ugostiteljstvom, i uklapa se u narativ, toliko tipičan za Istru, a to je “od londinera pa do direktora”. Prekid je bio samo za vrijeme Domovinskog rata i poraća, jer su, razumljivo, životni prioriteti bili drugačiji. Obiteljski biznis započeli smo 2004. godine, i to otvaranjem trgovine ili možemo je nazvati i gift shopa “Etno butiga Ča”. Već tada smo nazivom prvog poslovnog prostora željeli poručiti – bit ćemo ustrajni u ponudi onog što proizlazi iz kulturnog i tradicijskog nasljeđa Istre. Manji dio asortimana bio je iz ostalih hrvatskih krajeva. Inozemne šarene laže bile su isključene, priča nam Lanča na predivnoj terasi ovog povijesnog dragulja na vrhu Motovuna. A obrazac poslovanja ove obitelji je taj da se cjelokupna akumulacija dobiti reinvestira u razvoj obiteljske tvrtke.
– Trudom obitelji i zaposlenika, ali i promišljenim ulaganjem, bez velikih kreditnih avantura, osiguravali smo poslovne iskorake u ritmu da svakih nekoliko godina imamo nešto novo. Smatrali smo da nema potrebe izlaziti iz Motovuna, dokle god postoje neiskorišteni resursi, a oni su, srećom, nepresušni. Nastojali smo birati samo sadržaje s pričom, a mi smo dodavali „zrno soli”, kolokvijalno rečeno. Tako su nastali restoran “Pod napun”, zatim jednosobni apartman “Casetta Melon”, potom smještajni objekt Houses of Motovun, u kojem smo uredili pet smještajnih jedinica kategoriziranih sa četiri zvjezdice. A onda je uslijedila obnova najzahtjevnije kuće u njihovom vlasništvu.
Crvena krpa za arhitekte
– Najstarija stambena kuća u Motovunu, najvišeg stupnja spomeničke zaštite, teško pristupačna, na vrhu Motovuna u slijepoj, uskoj ulici, crvena je krpa za arhitekte, a posebno građevinare i obrtnike. Ali, veliki izazov je djelovao kao dodatni adrenalin. Prepreke koje smo trebali savladati, nadmašile su sva pesimistička očekivanja. Potrošnja u svakom segmentu, financijskom, intelektualnom i mentalnom bila je enormna. Ne moram napominjati, da u takvom poduhvatu država nije našla interesa da na bilo koji način sudjeluje, dapače. Ipak, blagoslovljeni smo prigodom, koja nam se pružila, radeći na ovom biseru. Nadam se da smo bili dosljedni i beskompromisni u toj misiji, ističe Lanča.
No, za Livija i njegov tim to je bio izazov vrijedan truda. Obnova je bila sveobuhvatna: od ručno obrađenih hrastovih greda i ponovne uporabe starih dasaka, do sofisticiranih statičkih rješenja koja su spojila tradicionalnu konstrukciju s modernim potrebama.
Romanička kuća nije smao zgrada
Romanička kuća ili „Kašća“, kako je konzervatori zovu, nije samo zgrada. Njezini debeli zidovi svjedoče o stoljećima fortifikacije, o logistici obrane, o ženama i muškarcima koji su tu živjeli. U dvorištu koje danas služi kao terasa, nekad je živjela domaćica motovunskog župnika – „dekla“. Lanča posjeduje i fotografiju kuće srušene nakon Drugog svjetskog rata, kao dokument izgubljenog vremena.
– Zanimljivo je, kaže uz osmijeh, da sam dvaput potpisao ugovor za ovu kuću – jednom kao kupac, drugi put kao direktor Riviera Poreča 80-ih. Opisuje nam dalje o čemu se tu zapravo radi.
Nekadašnja revitalizacija Motovuna
– Suvremenik sam vlasničkih promjena od 70-tih godina prošlog stoljeća. Tada je Općina Pazin prodala kuću Aleksi Ladavcu, tadašnjem istaknutom političaru, a sve u sklopu provođenja drugog kruga tzv. revitalizacije Motovuna, kada je stambeni fond prodavan osobama diljem bivše države. Sve je to kreditno pratila Riječka banka. To je bio prvi ozbiljni rekonstrukcijski zahvat na Romaničkoj kući, priča nam dalje ovaj ugostitelj s vizijom. U prvoj polovici 80-tih Aleksa Ladavac ponudio je kuću na prodaju RO „Riviera“ Poreč, OOUR „Pazin-Motovun“, a kupoprodajni ugovor je u ime „Riviere“ osobno potpisao.
– Tako da sam dva puta potpisao ugovor o kupnji iste kuće što je svojevrstan kuriozitet. U svojstvu kadrovskog rješenja stanarsko pravo je dodijeljeno Gracijeli Skvorčević, tadašnjoj šefici kuhinje hotela „Kaštel“. Ona je ujedno postala vlasnica kuće 2010. godine, ističe Lanča i dodaje „Valjda je bila suđena”. Priznaje nam da nisu dovoljno duboko prodrli u povijest Romaničke kuće, ali da je to trajni proces.
Vjerujemo u uspjeh
– I dokle god se ne iskoriste sve mogućnosti, ne mislimo stati. Vjerujemo u uspjeh, jer su nam od velike pomoći veliki autoriteti s tog područja, kao što je prof. dr.sc Klara Buršić-Matijašić, redovna profesorica s Filozofski fakultet sveučilišta Juraj Dobrila u Puli, Odsjeka za arheologiju. Predmet interesa je i susjedna čestica, na kojoj se sada nalazi terasa Art Caffea, a gotovo do kraja Drugog svjetskog rata bila je naseljena kuća i u njoj je živjela „dekla“, domaćica motovunskog župnika. Posjedujemo fotografiju te sada nepostojeće kuće. Obzirom na karakteristike gradnje, kontrafore, raspon između međukatnih konstrukcija, debljinu zidova u odnosu na tlocrtnu površinu, pretpostavlja se da je kuća bila u fortifikacijskoj ulozi, logističkog opsluživanja Motovunskih zidina, ali za to ne postoji pisani trag, govri nam Lanča dalje.
Tvrdi nam da Romanesque House nije ni kafić ni bar. To je živa kulisa ideje da turizam može imati dušu. Lanča je ovom investicijom htio doći u sam vrh ovakve ponude u Istri. Motivacija za otvaranje caffea bila je jasna – zaokružiti obiteljsku priču stvaranjem mjesta koje nudi kavu, koktele i vina najviše kvalitete, ali i prostor za susrete, kulturu i umjetnost. Livio Lanča ističe da nisu željeli otvoriti “još jedan kafić”, već mjesto gdje će se posluživati najbolja kava, pažljivo odabrana vina i premium žestice, uz koktele koje je osmislio njegov sin Grgur, educiran za barmena.
Htjeli smo ponuditi doživljaj
– Nismo htjeli biti još jedno mjesto koje poslužuje piće. Htjeli smo ponuditi doživljaj. Prvotna ideja je bila da predstavlja zadnji kotačić u namjeri zaokruživanja projekta difuznog hotela, makar neformalnog. Imamo restoran, trgovinu, smještaj, još nam nedostaje kavana. Zbog besmislenih propisa, koji ne prepoznaju razlike između rekonstrukcije kulturno povijesne građevine stare 800 godina i greenfield gradnje, posebice u smislu zaštite na radu, u nešto više od 100 kvadrata nismo uspjeli smjestiti sve što propisi nalažu, pa je caffe bar ustvari, pričuvni položaj, u odnosu na prvotnu ideju.
– Rekli smo, u redu, neće to biti „kafić“, jer od tog naziva zaziremo, već Art caffe s najboljom kavom po izboru stručnjaka u Hrvatskoj posljednjih godina. Zato se tu piju kokteli prema savjetima hrvatskih barmena, kava koja nosi titulu najbolje u zemlji, vina iz svih dijelova Hrvatske, premium žestice – domaće i strane – ali s posebnim naglaskom na brendiranje istarskih klasika poput pelinkovca i biske. Moj sin Grgur uložio je srce u stvaranje barske karte – to je njegova priča, njegov izraz, govori nam dalje naš sugovornik.
Legendarni div Vladimira Nazora
Osim pića, Romanesque House nudi posjetiteljima uvid u istarsku priču kroz izložbu posvećenu Velom Joži, legendarnom divu iz pera Vladimira Nazora, čije ilustracije Saše Šantela iz prvog izdanja iz 1908. godine čine jezgru izložbenog postava. U prostoru se isprepliću i slike lokalnih umjetnika poput Vladimira Vengusta i Saše Petroševskog Novaka, a dodan je i kutak s mini knjižnicom te reinterpretacijama istarskih fresaka.
– Ta priča me prati cijeli život. Ne zato što je riječ o legendi, već zato što je poruka snažna. O pravu da budemo veliki, da se ne bojimo rasti, kaže Lanča. Dodaje da su svi bili skloni tim imenom nazivati zračne luke, sportske dvorane, moćne dizalice, ali i minorne sadržaje. Dojma sam da se nitko nije potrudio razotkriti i shvatiti kontekst nastajanja pripovijetke, čime je autor Vladimir Nazor bio nadahnut i koji su ga stvarni događaji poticali, zatim odnos Vladimira Nazora i Saše Šantela, ilustratora prvog izdanja pripovijetke iz 1908. godine. Korespondencija dopisnicama pokazuje da su tekst i ilustracije nastajali paralelno, i međusobno su se prožimale. Pikanterije iz privatnog života Vladimira Nazora izravno su utjecale i na njegovu profesorsku karijeru i književni opus, ističe Lanča.
Orginalne ilustracije
U suradnji s prof. Josipom Šiklićem i kreativnim timom Ane Kranjčić iz VANT studija, postavljena je izložba koja otkriva nastanak priče, originalne ilustracije, dopisnice između Nazora i ilustratora Šantela, pa i originalno izdanje iz 1908. koje čeka restauraciju. Taj je primjerak Šiklić dao Lanči na raspolaganje i ponosno stoji izložen u Romaničkoj kući. Izložba je interaktivna, a uz nju su slike žena-divova, umjetnička djela Vladimira Vengusta i Saše Petroševskog Novaka.
Posebnost Romaničke kuće leži u kombinaciji očuvanja autentičnosti povijesnog prostora i suvremenih sadržaja. Restauracija je uključivala suradnju s vrhunskim arhitektima i građevinarima, ali i lokalnim majstorima poput Mauricija Benčića koji je pridonio izradi unikatnih elemenata. Uz sve tehničke izazove, postignut je sklad između funkcionalnosti ugostiteljskog objekta i očuvanja kulturne baštine.
Kompromis bez kompromisa
– Balansirali smo između propisa i poštovanja prema prošlosti. To je bio naš kompromis – bez kompromisa, objašnjava. Projekt potpisuje dipl. ing. arch Mario Smilović, koji je projektirao i rekonstrukciju kaštela Morosini–Grimani u Svetvinčentu. Međutim, brainstorming oko svakog detalja imao je s ing. građ. Ksenijom Cigala Vitasović, kad je trebalo pomiriti propisana građevinska rješenja s očuvanjem kulturno povijesnog spomenika, ali uvažiti i zakonitosti ugostiteljske djelatnosti.
– Morali smo ispoštovati drvene međukatne konstrukcije, ali s novim statičkim proračunima, pa smo nabavljali druge rabljene tesane hrastove grede većeg profila dužine šest metara. Vraćali smo sve stare, nanovo obrađene rabljene daske. Uvezivanje drvene međukatne konstrukcije s korten čeličnim stepeništem, podestima i rukohvatima u uskom prostoru iziskivalo je lucidna rješenja. Na mjestu montaže vario ih je naš Motovunac Mauricio Benčić te je u dijelu bravarije dao nevjerojatan doprinos. Polaganje škrilja i kaldrme bilo je čudo. Postojao je i zahtjev za arheološkim nadzorom metar – dva od septičke jame betonirane prije 50–tak godina. Takvih je situacija bilo bezbroj, nekad i uz opravdano negodovanje susjeda zbog buke, prašine i dima. Međutim, to je u Motovunu blagoslov i prokletstvo. Pretežito blagoslov, barem ga mi, koji živimo Motovun, tako percipiramo, objašnjava nam Lanča kako je tekla obnova.
Motovun – inspiracija i dom
Livio Lanča naglašava da bez Motovuna, njegove ljepote i povijesti, ovakav projekt ne bi bio moguć. Motovun, sa svojom jedinstvenom atmosferom, zaslužuje ponudu koja nadilazi sezonski i standardni turizam. “Motovun treba i zaslužuje najbolje”, kaže Lanča, ističući da je Romanesque House pokušaj da se Motovunu vrati dio njegove duše kroz ponudu koja poštuje prošlost i odgovara suvremenim zahtjevima gostiju.
– Bez Motovuna, njegove bezvremenske ljepote i nadahnuća, ništa ne bi bilo moguće. Jednostavno rečeno, u nekom drugačijem mjestu, ma gdje god pozicioniranom, ovakva priča ne bi mogla biti ispričana. Turistički Motovun treba i zaslužuje najbolje, ne bismo se trebali zadovoljavati sa sezonskom osrednjom razinom, toliko zastupljenoj u vanpansionskoj ponudi u priobalju. Udaljavamo se, makar ne dovoljno brzo od ponude „četiri bezlična bijela zida, zaključio je Lanča.
Planovi za budućnost
Romanesque House planira proširenje ponude: od jazz večeri i tematskih događanja, preko suradnje s lokalnim vinarima, do edukativnih programa vezanih uz istarsku kulturnu baštinu. Posebna pažnja bit će posvećena povezivanju s lokalnom zajednicom i stvaranju mjesta koje neće biti samo turistička atrakcija, nego i dnevni boravak Motovunjana i njihovih gostiju. Je Lanča želi da ovo bude prostor za uživanje apsolutn i svih u Motovunu. Za njega Art, wine & cocktails caffè Romanesque House nije samo bar. To je projekt koji spaja prošlost i sadašnjost, tradiciju i suvremenost, lokalno i globalno. To je mjesto koje otkriva priču o Motovunu, njegovim ljudima, njihovim snovima i upornosti. I, što je najvažnije, to je mjesto koje pokazuje da se baština može očuvati i oplemeniti, pretvarajući se u prostor zajedničkog uživanja i stvaranja novih sjećanja.
