David (33), Dino (31) i Lucija (27) od prve su me osvojili. Neposredni, ambiciozni, radišni i uvijek s osmijehom na licu. Dvojica braće i sestra Deklić pokazali su da se sa slogom može puno i na samom početku ljeta otvorili su vinski hram Istre. Barem ga ja tako nazivam. Jer, ako se ikada nađete na makadamskom putu kraj Vižinade, među čempresima i redovima vinove loze, postoji šansa da zalutate u bajku. Samo što u toj bajci umjesto dvorca stoji vinarija, umjesto kraljevića troje mladih Deklića, a umjesto zmaja čeka vas podrum ukopan u cijelo brdo. Pet godina ovo troje mladih ljudi stvaralo je svoj san i pokazali su da se to itekako može. Stvorili su nešto što će preoblikovati čitav ovaj kraj i regiju te drugima dati dodatan vjetar u leđa. A nije bilo lako. Pratila sam ih od samog početka investicije.
Obitelj Deklić u vinarstvu je već više od sto godina. Počelo je još 1920. godine, nastavilo se kroz generacije, a danas tradiciju nose David, Dino i Lucija. Oni su četvrta generacija vinara i vinogradara. Njihov nono Konstantin i dalje, u 85. godini, neumorno šeta vinogradima i odlučuje točno kad će grožđe biti ubrano. “Nono uvijek kaže: ako ne pogodiš pravi trenutak berbe, uzalud ti sve ostalo. On je naš kalendar i naš kompas,” smije se David.
Podrum koji je progutao cijelo brdo
Prije nekoliko godina Deklići su kupili cijelo jedno brdo pokraj stare vinarije i odlučili ga pretvoriti u vinski hram. Podrum je doslovno ukopan ispod zemlje, dok se iznad nalaze tri kata arhitektonskog čuda koje izgleda kao da je izraslo iz crvene istarske zemlje.
– “Iskop je trajao skoro godinu dana, morali smo tri puta minirati. Sve od čistog kamena. Najteže je bilo dovesti vodu i struju, jer infrastruktura na tom brdu nije postojala. Ali nismo odustajali. Jednom kad kreneš, nema stajanja,” prisjeća se Dino. I nisu stali. Danas ispod brda leže tisuće boca vina u miru i tišini, okružene prirodnom hladnoćom i vlagom koju samo zemlja može pružiti.
Priroda radi za nas
– “Htjeli smo da priroda radi za nas. Umjesto da se borimo s klimom i energijom, zakopali smo podrum u zemlju. Ona drži stabilnu temperaturu, prirodnu vlagu i daje vinu posebnu energiju,” kaže David.
Unutra – prava čarolija. Tankovi iz Francuske, drvene bačve od 225 i 500 litara, betonska jaja i amfore iz Gruzije. “Htjela sam da gost osjeti različite stilove vina, da vidi razliku između inoxa, drva, betona i amfore. To je kao da imaš četiri kuhinje u istoj kući. Svaka daje svoj specifičan okus i karakter,” objašnjava Lucija, koja vodi marketing i degustacije.
Arhitektura u tonu istarske zemlje
Za dizajn vinarije zaslužan je arhitekt Viktor Vrečko iz Zadra. Njegova ideja bila je stopiti cijelu građevinu s krajolikom. Zato je fasada obojena pigmentom crvenice, a unutrašnjost protkana prirodnim elementima, od lomljenog kamena na šanku do stijene lipice ugrađene u unutarnju grotu.
– Htjeli smo da podrum izgleda kao da je oduvijek tu. Da se ne nameće krajoliku, nego da ga nadopunjuje. Čak smo uzimali uzorak zemlje da pogodimo boju zidova. Kad ljudi dođu, imaju osjećaj da ulaze u neki vinski hram, priča Dino, koji bi, da nije vinar, vjerojatno bio arhitekt. I stvarno, kad prođeš ogromna vrata visoka pet i pol metara i spustiš se spiralnim stepenicama do podruma, doživljaj je gotovo sakralan. “Ulazna vrata su ogromna, htjeli smo da gost odmah osjeti respekt. Nije to običan ulaz, to je ulaz u naš svijet, u naše vino,” dodaje David.
“Brdo za uživanje”
Podrum nije samo prostor za proizvodnju. To je mjesto za hedonizam. Dvije velike kušaonice, jedna za 50 ljudi, druga za privatne grupe. Nude pogled na vinograde i more. Tu je i VIP sala za vertikale i stare berbe, arhivska soba, prostorija za ljubitelje cigara, pa čak i terasa s bazenom iznad koje stoji monumentalna skulptura Mirka Zrinšćaka “Breath of Soil”.
– “Ta crvena skulptura simbolizira snagu crvenice i eksploziju ploda. Kad se reflektira u vodi bazena, izgleda kao da diše. To je baš ‘dah zemlje’, ono iz čega sve kreće,” kaže Lucija. Na krovu vinarije uređuje se park i heliodrom. S njega puca pogled koji oduzima dah: brežuljci Vižinade, more, gradovi poput Buja i Dajle, a kad je vedro, vide se Alpe i Venecija. “Zato uvijek kažemo da je ovo brdo za uživanje. Radiš, mučiš se, ali kad izađeš gore, sve nestane. Ostaje samo pogled i osjećaj da je vrijedilo,” dodaje David.
Vino kao obiteljski posao i sport izdržljivosti
U vrijeme berbe, Dino i David doslovno žive u podrumu. “Spavamo četiri sata na dan, sve ostalo provodimo uz bačve. Nono i tata više paze na vinograde, a mi smo u preradi. Ali na kraju uvijek sjednemo svi zajedno i degustiramo na slijepo. Tako donosimo odluke. Uvijek obiteljski,” objašnjava David. Iako imaju 25 zaposlenih, rezidbu loze rade sami: otac, nono i braća. Jer kažu da tu sve počinje.
– Nono nas je naučio da loza mora biti picikato. To iskustvo koje smo s njim stekli, to je ono što nas je najviše motiviralo da ostanemo u ovom poslu, dodaje Dino. Čak i Lucija, iako u praksi više vezana uz goste i promociju, redovito zna uzeti škare i otići u vinograd. “Mi smo obitelj koja sve radi zajedno. Ako treba, svi ćemo brati grožđe. To nas spaja,” kaže.
Degustacije i wine & food iskustvo
Vinarija nudi nekoliko posebnih degustacija. U jednoj kušate četiri autohtone sorte, u drugoj pet odabranih vina uz vođeni obilazak krova i podruma. Svaku čašu prati mali zalogaj – carpaccio od boškarina, hobotnica, tartar od tune, crveni gamberi…
“Nismo htjeli klasične plate sa sirom i pršutom. Željeli smo da svako vino dobije svoju pratnju, da gost osjeti cijelu priču terroira i kuhinje,” kaže Lucija. Plan za zimu? Gostujući chefovi i pravi wine & food pairing meniji. Jer, kako ona kaže: – “Gost mora imati razlog da ostane cijeli dan. Kad dođe ovdje, ne ide nigdje dalje.”
Tri glave, jedno srce
Iako su različiti, braća i sestra funkcioniraju kao jedno. David je više u proizvodnji, Dino u prodaji i terenu, a Lucija s gostima i marketingom. “Nikad nismo bili opterećeni novcem. Nama je uvijek važnija bila želja za uspjehom. Ako radiš ono što voliš, sve drugo dođe samo,” kaže David.
A Dino dodaje: – “Moraš biti malo lud. Ako si previše normalan, nikad nećeš napraviti ništa veliko.” Lucija se nadovezuje: – “Da, svi govore da smo tri lude glave. Ali upravo to nas je dovelo do ovoga gdje jesmo.”
Pogled unaprijed
Deklići već sada planiraju sljedeće korake: proširenje vinograda za još deset hektara, nove etikete u limitiranim serijama, pa čak i mali “wine camp” s kućicama i jacuzzijima. Lokacija je toliko atraktivna da sve više imaju i upita za vjenčanja. “Možda jednog dana budemo i mjesto gdje se ljudi vjenčaju među lozama. Ali ne forsiramo ništa. Najvažnije je da zadržimo kvalitetu i da svaki gost ode zadovoljan,” zaključuje Lucija.
U planu je i razvoj arhivske sobe, gdje će gosti moći kušati vina stara deset i više godina. – “To je naša riznica sjećanja. Svaka boca u toj sobi priča priču o godini kad je nastala,” kaže David.
Mnogi to sanjaju čitav život
Deklići su u samo nekoliko godina napravili ono o čemu mnogi vinari sanjaju cijeli život – podigli su vinariju koja spaja tradiciju i budućnost, obiteljski rad i suvremeni luksuz, terroir Vižinade i arhitekturu svjetskog ranga.
Njihova priča je dokaz da se upornošću, ludom ambicijom i ljubavlju prema lozi može napraviti nešto što mijenja lice cijelog kraja. A kad sjednete u njihovu kušaonu, s čašom malvazije u ruci i pogledom prema moru i Alpama – jasno vam je da se radi o mjestu gdje vino nije samo piće, nego način života.
