U maloj radionici u Vodnjanskoj ulici nije se mogla sagraditi batana duža od pet metara. Ne zato što rovinjski ribari nisu trebali veće barke, nego zato što je magazin Francesca Budicina bio dug tek nešto više od pet metara pa je prostor, sasvim praktično i bez mnogo pregovora, određivao mjeru brodice. Sve ostalo ovisilo je o rukama majstora, njegovu iskustvu, osjećaju za drvo i sposobnosti da od nekoliko dasaka, bez velikih nacrta i suvremenih strojeva, napravi barku koja će godinama izlaziti na more.
U toj je radionici nastalo oko stotinu batana. Francesco Budicin gradio ih je jednu po jednu za rovinjske ribare, prilagođavajući ih ljudima koji će njima odlaziti po mreže, vraćati se s ulovom, voziti alat i provoditi sate na moru. Batana nije bila luksuz ni ukras. Bila je radna brodica, jednostavna, ravna dna, stvorena za plitko priobalje, male uvale i svakodnevni život grada koji je more poznavao mnogo prisnije nego danas.
Drvo se pretvara u barku
Njegovi sinovi pomagali su mu u radionici, pridržavali daske, dodavali alat i promatrali kako se drvo polako pretvara u barku. Nijedan od njih nije nastavio očev zanat, ali Marino Budicin, povjesničar i arheolog, batanu je nastavio čuvati na drukčiji način. Ne rukama brodograditelja, nego bilježenjem, istraživanjem i povezivanjem obiteljske priče s jednom mnogo širom pričom o Rovinju. S Marinom Budicinom razgovarala sam uoči početka jubilarne, 20. Regate tradicijskih barki s oglavnim i latinskim jedrom, događaja koji svake godine u lipnju pitoreskno oboji rovinjsku luku. Bio je to jedan od onih dana kada se činilo da je sve unaprijed namješteno za savršenu fotografiju. More je bilo plavo, nebo još plavije, a u pozadini se uzdizao Rovinj, nestvarno lijep, gotovo kao da je sišao sa stare kartuline.
Ispred njegove prepoznatljive vizure polako su se okupljale batane, pasare, gajete, bracere, topo, logeri i druge tradicijske brodice. Na jarbolima su se podizala šarena oglavna i latinska jedra, posade su provjeravale konope i posljednje detalje, a luka je iz sata u sat postajala sve življa. Brodice su pristizale iz različitih dijelova Hrvatske, Slovenije i Italije, a neke su posade do Rovinja plovile dan ili dva, što dovoljno govori o ljubavi, strpljenju i upornosti potrebnima za održavanje tradicijskih plovila.
Susret ljudi koji dijele istu strast
Rovinjska regata nije samo natjecanje u kojemu se brodice razvrstavaju prema kategorijama i na kraju proglašavaju najbolji. Ona je susret ljudi koji dijele istu privrženost drvu, jedrima i moru, ali i prilika da se u punoj ljepoti vidi ono što Kuća o batani čuva tijekom cijele godine. Kada se jedra razapnu pred starom gradskom jezgrom, Rovinj nakratko izgleda kao grad iz nekoga drugog vremena, premda se ovdje zapravo ništa ne glumi. Brodice su stvarne, njihovi ih vlasnici doista održavaju i njima plove, a znanje koje pokazuju ne vadi se iz spremišta samo za potrebe manifestacije.
Vrijeme tijekom regate bilo je kao iz snova. Pod vedrim lipanjskim nebom boje jedara još su snažnije dolazile do izražaja, a more je poput zrcala vraćalo njihove crvene, žute, plave i narančaste odraze. Iza njih je stajao Rovinj sa zvonikom svete Eufemije, kućama koje se spuštaju prema moru i pročeljima zagrijanima suncem. Bila je to slika kao s kartuline, samo što se pred nama pomicala, šuštala pod vjetrom i mirisala na sol, drvo i more.
Plastika skoro zavladala
Početkom dvijetisućitih u rovinjskoj je luci bilo sve manje drvenih brodica. Plastika ih je postupno zamjenjivala, stare su se barke zanemarivale, a s njima je nestajalo i znanje o tome kako se grade, popravljaju, veslaju i održavaju. Batana se još mogla vidjeti na starim fotografijama, u obiteljskim albumima i u sjećanjima ribara, ali je postojala stvarna opasnost da iz svakodnevnog života grada potpuno nestane. Tada je postalo jasno da se više ne može samo govoriti o tome koliko je batana važna za Rovinj. Trebalo ju je ponovno graditi, popravljati, spuštati u more i vratiti joj mjesto koje je nekada imala u gradskoj luci.
„Vidjeli smo da je u luci sve manje batana i da ih zamjenjuju plastične brodice pa smo zaključili da moramo reagirati. Rekli su mi da sam povjesničar i da imam oca koji gradi batane te da pokušamo učiniti nešto kako bi se to znanje sačuvalo. Da tada nismo intervenirali, danas u rovinjskoj luci sigurno ne bi bilo toliko lijepih i obnovljenih batana. Kuća o batani nije samo sačuvala brodice nego je ponovno probudila interes ljudi za njih“, prisjetio se Marino Budicin.
Dokumetiranje gradnje batane
Jedan od najvrjednijih pothvata iz tog vremena bilo je dokumentiranje gradnje batane od prve daske do završetka posla. Ideja je bila zabilježiti Francesca Budicina dok u svojoj radionici gradi novu brodicu, ali on nije bio čovjek koji bi lako prihvatio da mu netko svakodnevno ulazi u prostor, snima ga i prekida u radu. Zato su pronašli rješenje koje je početkom dvijetisućitih bilo prilično neobično. U kut radionice postavili su fotoaparat povezan s računalom. Uređaj je u pravilnim razmacima automatski snimao fotografije dok je Francesco radio, a tijekom cijelog procesa nastalo ih je oko petnaest tisuća. Poslije su spojene u desetominutni film koji prikazuje kako nastaje batana Oun rigno, čije ime znači Jedno kraljevstvo i dolazi iz stiha rovinjske pjesme.
Francesco bi ponekad zaboravio uključiti sustav pa bi ga supruga Nelda podsjetila da pokrene kameru. Tako je i ona, gotovo neprimjetno, postala dio jednog od najvažnijih zapisa o tradicijskoj gradnji rovinjske batane. Film je poslije dobio priznanje na sajmu u Kölnu, a način snimanja zainteresirao je i jednog švicarskog brodograditelja koji je tražio rješenje za dokumentiranje gradnje barke namijenjene tamošnjim jezerima.
Dragocijeni zapis
„Moj otac nije bio čovjek koji bi pustio ljude da mu svakodnevno ulaze u radionicu i snimaju svaki pokret. Zato smo postavili fotoaparat koji je automatski bilježio gradnju, a na kraju smo dobili oko petnaest tisuća fotografija. Od njih je nastao desetominutni film koji pokazuje cijeli proces stvaranja batane Oun rigno. Taj je zapis danas dragocjen jer je u njemu sačuvan način na koji je radio jedan od posljednjih velikih rovinjskih graditelja“, ispričao je Budicin.
Marino danas na temelju snimke, vlastitih bilježaka i razgovora s ocem pokušava završiti rukopis o gradnji batane. Počeli su ga zajedno, ali je nakon Francescove smrti 2015. godine ostao nedovršen. Taj rukopis nije samo obiteljska uspomena. U njemu bi trebalo ostati zapisano ono što se nekada prenosilo pogledom, radom i godinama provedenim uz majstora. U toj se priči nalazi početak svega što je Kuća o batani poslije napravila. Nije bilo dovoljno sačuvati jednu barku. Trebalo je sačuvati način na koji nastaje, ljude koji je znaju graditi, rječnik kojim se o njoj govori i mjesto koje je imala u životu grada.
Brodica bez koje se nekada nije moglo
Batana je bila skromna brodica ribarskih obitelji, jednostavne konstrukcije, ravna dna i prilagođena plitkom rovinjskom priobalju. Njome se odlazilo u ribolov, prevozilo mreže, alat, ulov i ljude, a njezina vrijednost nije bila u izgledu nego u pouzdanosti i svakodnevnoj upotrebi. Bila je toliko prisutna u životu Rovinja da je gotovo nemoguće govoriti o staroj gradskoj luci, ribarima i obiteljima uz more, a da se ne govori i o batanama. Zato njihov nestanak ne bi značio samo gubitak jednog tipa brodice. S njima bi nestali nazivi, vještine, navike, način veslanja, održavanja drva i čitav niz obiteljskih priča koje su se prenosile uz more.
U rovinjskoj luci danas ih ima približno trideset. Dio je u privatnom vlasništvu, dok Udruga i Ustanova Kuća o batani zajedno skrbe o njih jedanaest. Oko Udruge je okupljeno približno šezdeset članova, a svaka batana kojom upravljaju ima svojega čuvara. To nije tek simbolična uloga. Čuvar mora brinuti o brodici, izvući je na kopno, očistiti, premazati, popraviti i pripremiti za sezonu. Može je koristiti, ali ona u svakom trenutku mora biti spremna za regatu, program ili neku od manifestacija Kuće o batani. Upravo se tako batane nisu sačuvale kao mrtvi predmeti pod krovom, nego kao barke koje i dalje plutaju, veslaju i jedre.
Smisao ima samo ako je u moru
Najveća među njima je Regina, kojom jedri predsjednik Udruge Kuća o batani Ennio Cherin. Regina Rovinj ne predstavlja samo na domaćim regatama. Stigla je i do francuskoga grada Sètea, gdje je sudjelovala na velikom festivalu pomorske baštine Escale à Sète. Među mnogo većim tradicijskim brodovima mala rovinjska batana nije djelovala nevažno. Upravo suprotno, privlačila je pozornost jer u jednostavnoj konstrukciji nosi vrlo jasnu priču o jednom gradu, njegovim ribarima i načinu na koji su generacijama živjeli uz more.
Posebno mjesto u floti zauzima najmanja batana kojom raspolažu Udruga i Ustanova. Duga je dva metra i dvadeset centimetara, a 2015. godine izgradio ju je Alvise Benussi. Na početku regate na njoj se podiže jedro, a na završetku ponovno spušta, nakon čega se vraća u more, kamo prema shvaćanju njezinih čuvara i pripada. Jer batana, koliko god vrijedna bila kao muzejski predmet, pravi smisao ima tek kada je u moru.
Kuća o batani koja je izašla iz vlastitih zidova
Kuća o batani otvorena je 2004. godine kao dio Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Godine 2007. osnovana je Udruga Kuća o batani, a 2021. i istoimena javna ustanova. Od početne ideje da se zaštiti jedna mala drvena brodica postupno je nastao cijeli sustav prostora, manifestacija, gastronomskih sadržaja, glazbe, regata i programa posvećenih životu Rovinja uz more. Stalni postav Muòstra samo je jedna od sastavnica te priče. Muzej se nastavlja u luci, na batanama, u tradicionalnom podrumu Spacio Matika, na Velikom molu, u starim ribarskim kućama, u škveru i na gradskim ulicama. Njegov pravi postav ne čine samo predmeti nego i ljudi, more, mirisi kuhinje, pjesme i barke koje još uvijek imaju svoje čuvare.
Upravo je zato riječ o ekomuzeju. On ne završava na izlazu iz zgrade, nego se širi po gradu i oslanja na zajednicu koja svoju baštinu još uvijek koristi i prepoznaje kao dio svakodnevnog života. Kuća o batani danas godišnje privuče oko petnaest tisuća posjetitelja, no njezina se važnost ne može mjeriti samo brojem ulaznica. Najveći je uspjeh u tome što je batanu ponovno učinila vidljivom i vrijednom, ne samo turistima nego i samim Rovinjcima. U gradu snažno obilježenom turizmom bilo je lako da batana postane tek još jedan dekorativni simbol na razglednici. Kuća o batani učinila je suprotno. Vratila ju je ljudima koji je održavaju, popravljaju i njome plove.
Rovinj svoju tradiciju još uvijek živi
Najveća vrijednost cijele priče možda je u tome što se tradicija u Rovinju ne mora potpuno rekonstruirati. Barkajoli još postoje, batane su još u moru, ribari rade, pjevači pjevaju, a ljudi koji pripremaju stara jela ne kuhaju ih samo za turističku predstavu. Marino Budicin tu razliku opisuje vrlo jasno. U pojedinim se gradovima povijest mora uprizoriti kostimima, scenografijom i glumom. U Rovinju barkajol nije statist, a batana nije rekvizit. Čovjek koji njome upravlja uistinu je održava, poznaje njezino ponašanje na moru i zna koliko je rada potrebno da bi drvena brodica svake godine ponovno bila spremna za plovidbu. Onaj tko kuha ribu priprema je onako kako je naučio u svojoj obitelji, a pjevači ne izvode pjesme naučene samo za pozornicu, nego pjesme koje pripadaju njihovu gradu.
„U drugim se gradovima tradicija često mora prikazivati kroz povijesne rekonstrukcije, dok mi u Rovinju još uvijek imamo ljude koji je stvarno žive. Naši barkajoli nisu statisti, njihove su brodice prave, a znanje koje pokazuju koriste i izvan manifestacija. Upravo zato moramo više ulagati u Kuću o batani jer je riječ o izvornom proizvodu grada koji se ne može preseliti ni kopirati. Najveća je vrijednost to što se tradicija prenosi kao stvaran život, a ne kao predstava“, istaknuo je Budicin.
Regata pod šarenim jedrima
Bez Kuće o batani u rovinjskoj bi luci danas vjerojatno bilo mnogo manje drvenih brodica. One se ne bi tako redovito obnavljale, znanje bi ostalo zatvoreno unutar sve manjeg broja obitelji, a batana bi se postupno preselila iz mora u sjećanje. Kuća o batani nije je samo zaštitila. Ponovno joj je dala mjesto u životu grada. Sve ono što se tijekom godine obnavlja i čuva najvidljivije postaje tijekom Regate tradicijskih barki s oglavnim i latinskim jedrom, koja je ove godine održana dvadeseti put.
Pred starom rovinjskom jezgrom tada se okupljaju batane, pasare, gajete, bracere, topo, logeri i druge vrste drvenih brodova. Dolaze posade iz Hrvatske, Slovenije i Italije, a posebno je snažna veza s Venecijom i Trstom, odakle tradicijske brodice do Rovinja plove dan ili dva, ovisno o vremenu, moru i vrsti barke. Takvo putovanje nije jednostavan izlet. Tradicijski brodovi traže stalno održavanje, a jedrenje njima mnogo je zahtjevnije od plovidbe modernim plovilima. Zato regata nije samo natjecanje nego susret ljudi koji ulažu mnogo vremena, rada i novca kako bi njihove barke ostale na moru.
Lošinjski loger Nerezinac
Posebno mjesto u programu imao je lošinjski loger Nerezinac, sagrađen 1880. godine i restauriran uz očuvanje izvornih obilježja. Tijekom obljetničke regate vodio je posjetitelje na plovidbu oko rovinjskih otoka, a navečer je postao plutajuća pozornica oko koje su prolazile brodice pod jedrima. Regata se ne odvija samo na moru. Posade kuhaju specijalitete svojih krajeva, nose tradicijsku odjeću, pjevaju i druže se s publikom. Na Velikom molu miješaju se mirisi ribljih jela, buzare, tjestenine s genoveškim pestom i drugih zalogaja, dok se iza štandova otvara pogled na staru jezgru i barke.
U tom se trenutku najbolje vidi što Kuća o batani zapravo čuva. Ne samo brodicu, nego cijeli doživljaj grada uz more. Hrana je od početka bila jedan od važnih jezika Kuće o batani. U tradicionalnom podrumu Spacio Matika za najavljene se grupe pripremaju rovinjska jela, pjeva i govori o životu grada. To nije klasičan restoran, nego interpretacijski prostor u kojemu večera postaje dio priče o ribarima, obiteljima, pjesmama i svakodnevici Rovinja.
Spacio, ribarska kuhinja i novi okusi
Ponudu nadopunjuje Batanina gastronomska kućica, a tijekom regate otvorena je i Batanina slatka kućica, u kojoj su se nudili rovinjski slatki zalogaji, među kojima posebno mjesto zauzimaju fritule. Time se priča o hrani više ne zaustavlja samo na ribi i slanim jelima, nego obuhvaća i recepte koji su se pripremali u obiteljima za blagdane i posebne prigode.
Kuća o batani sve se više povezuje i sa suvremenim ribarima. Festival tune nastao je u suradnji s ljudima koji danas žive od mora i bore se za opstanak svojega posla. Tuna nije dio iste stare priče kao batana, ali pokazuje kako baština ne mora biti okrenuta samo prošlosti. Današnji ribari nastavljaju odnos s morem koji su imali njihovi prethodnici, iako koriste drukčije brodove i metode. Kuća o batani zato ne želi samo govoriti o ribarima koji su nekada živjeli u Rovinju, nego pomoći i onima koji su na moru danas.
Novi škver i Kuća ribara
Sljedeća velika etapa razvoja odvija se na nekoliko gradskih lokacija. Obnavlja se stara škverska radionica u kojoj bi se trebali graditi, popravljati i održavati drveni brodovi. Dosadašnji mali škver na otvorenom, ispred muzeja, tijekom ljeta je privlačio posjetitelje, ali je stvarao i prašinu i buku u prostoru opterećenom turističkim kretanjem. Novi će prostor omogućiti da se brodice obnavljaju u pravoj radionici i tijekom većeg dijela godine. Ondje se neće raditi samo na batanama, nego i na drugim vrstama drvenih brodova.
Važno mjesto u budućoj priči imat će i Kuća ribara u Ulici Pećine, stara više od stotinu godina i dobro poznata generacijama Rovinjaca kao mjesto na kojemu su se okupljali ribari, popravljali mreže i vrše, spremali alat i zajedno marendali.Kuća će biti uređena kao interpretacijski centar svakodnevnog života ribarske obitelji. U njoj će se moći vidjeti spavaći prostor, kuhinja, dvorište i nekadašnje spreme za mreže i opremu, ali i pratiti način pripreme pojedinih jela.
Rukopis koji još čeka završetak
Za razliku od Spacija Matika, koji je namijenjen prvenstveno najavljenim grupama, Kuća ribara trebala bi biti otvorenija pojedinačnim posjetiteljima. Neće biti restoran, nego mjesto u kojemu će se život jedne ribarske kuće tumačiti kroz predmete, mirise, okuse i svakodnevne navike. Iznad Spacija Matika planirana je i Kuća zemljoradnika, kojom bi se trebala dopuniti slika Rovinja. Mnoge obitelji nisu živjele samo od mora nego su obrađivale vinograde, masline i vrtove. More i zemlja nisu bili odvojeni svjetovi, nego dijelovi istog obiteljskog života.
Marino Budicin batane danas ne gradi, ali njegova veza s njima nije prekinuta. U jednom je filmu ostalo petnaest tisuća fotografija njegova oca dok gradi Oun rigno. U nedovršenom rukopisu čuvaju se bilješke o pojedinim fazama rada, a u rovinjskoj luci još plutaju brodice koje su nastale u obiteljskoj radionici. Možda je upravo u tome najtočniji odgovor na pitanje kako se baština stvarno čuva. Ne samo tako da se stari predmet obnovi i izloži. Čuva se kada brodica ponovno zaplovi, kada je čuvar u proljeće izvuče na kopno, obnovi i pripremi za sezonu, kada se podignu šarena jedra i kada u luci drvo ponovno postane vidljivije od plastike.
