Prije gotovo stotinu godina u jednoj staroj kući u okolici Vižinade vino se točilo iz velike bačve s dvanaest čepova. Ljudi su dolazili iz sela i okolnih mjesta, sjedali za drvene stolove, jeli malo sira, malo pršuta, možda maneštru ako je bilo, i pili vino. Nije to bila vinarija u današnjem smislu riječi. Nije bila kušaonica, nije bila eno-gastro destinacija, nije imala koncept ni program degustacije. Bila je to oštarija, špačo, mjesto na kojem se vino pilo jer je vino bilo dio života. Tu priču mi je ispričao Bruno Ferenac, vinar iz okolice Vižinade, dok smo sjedili u njegovoj maloj rustikalnoj kušaonici. Čuo ju je od tete. Govorila mu je da je to bilo još za vrijeme Italije, negdje tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je u staroj kući obitelji Ferenac stajala golema bačva. Kaže da je imala dvanaest čepova.
Dolazila je i financa pečatiti vino, ljudi su pili, neki bi platili, neki bi se posvađali, bilo je života, smijeha, svađa i vina. Sve ono od čega se, zapravo, sastoji prava povijest jednog mjesta. Od tog špača danas nije ostalo mnogo u fizičkom smislu, ali kad dođete kod Bruna Ferenaca, vrlo brzo shvatite da se duh takvog gostoprimstva nije izgubio. Prije nego što sam stigla postaviti prvo pitanje, na stolu su već bili čaša malvazije, pršut i sir. Bez protokola, bez uvoda, bez velikog objašnjavanja. Onako kako se u Istri oduvijek primalo gosta. Prvo se natoči vino, pa se onda razgovara.
Škrt na riječima
A razgovor s Brunom nije jednostavan na način na koji su jednostavni razgovori s ljudima koji vole govoriti o sebi. Bruno nije takav. On je škrt na riječima, skroman gotovo do neugode i nimalo sklon velikim rečenicama. Puno više od njega govore njegove ruke. Velike, grube, težačke istarske ruke, ruke čovjeka koji je većinu života proveo u vinogradu, koji je sadio, krčio, vezao, brao, nosio, gradio i popravljao. Ruke čovjeka koji ne treba objašnjavati da radi puno, jer se to odmah vidi.
I baš zato je priča o Brunu Ferencu toliko zanimljiva. U okolici Vižinade danas se nalaze neke od najambicioznijih i najluksuznijih vinarija u Istri. Ovaj je kraj posljednjih godina postao ozbiljna vinska adresa, s velikim ulaganjima, snažnim turističkim pričama i arhitekturom koja često privlači jednako pažnje kao i vino. A onda, nekoliko minuta dalje, dođete kod Bruna. Skromno imanje, mala kušaonica, nekoliko stolova, pod napravljen od dasaka stare obiteljske bačve i domaćin koji će vam prije svega natočiti dec malvazije.
Ne idem puno po natjecanjima
U tom kontrastu leži cijela njegova priča. Jer Bruno Ferenac nije vinar koji pokušava impresionirati prostorom. On impresionira vinom. Njegova Malvazija Istarska 2023. osvojila je 2025. zlatnu medalju na Decanter World Wine Awardsu, jednom od najvažnijih vinskih natjecanja na svijetu. I to odmah kada je prvi put poslao vino na ocjenjivanje. U godini u kojoj su istarski vinari ponovno briljirali u Londonu, osvojivši 104 medalje, a od ukupno 14 hrvatskih zlata pet je otišlo u Istru, među zlatnim malvazijama našla se i njegova.
Kad ga pitam kako gleda na to, ne dobivam veliku pobjedničku priču. Nema uzbuđenog prepričavanja, nema velikih riječi. „Poslao sam Malvaziju 2023., ali ja je uvijek pustim da malo odleži u boci prije nego ide van. Nisam puno razmišljao oko toga, poslao sam jedno vino i ispalo je zlato. Prije sam više slao crna vina, bio sam šampion s mladim teranom i osvajao zlata i za to. Danas više šaljem bijela vina, ali ne idem puno po natjecanjima, držim se svoga i ne jurim za tim“, rekao je.
Skoro sve radi sam
To „držim se svoga“ možda je najtočniji opis Bruna Ferenaca. Ozbiljnije je u vlastito vinarstvo krenuo 2006. godine, iako je, kako kaže, od malena bio u vinogradu. Radio je s ocem, učio gledajući i radeći, a kada je preuzeo obiteljsko imanje, morao je puno toga obnoviti. Stari su vinogradi vađeni, novi su se sadili, sve se pomlađivalo i slagalo gotovo od početka. Danas obrađuje oko dvanaest hektara vinograda u okolici Vižinade i godišnje proizvodi oko dvadeset tisuća litara vina. To nije mala količina za čovjeka koji je u velikoj mjeri sam svoj majstor, ali nije ni proizvodnja koja traži veliki sustav. Bruno je, praktički, one man band. Uzme pomoć kad mora, kod većih poslova i berbe, ali srce proizvodnje nosi sam.
„Sve sam radio sam, od sadnje vinograda do podruma. Uzeo bih nekoga da pomogne kad treba, ali to je više prijateljski nego ozbiljan posao. Nisam htio ići na veliko, držim količinu koju mogu kontrolirati. Malo sam povećao kroz godine, ali ne želim više, ovako mi je dobro i mogu paziti na svako vino kako treba“, dodao je.
Pitka bijela vina
Najviše ima malvazije, oko sedamdeset posto proizvodnje. Ostatak čine teran, merlot, muškat žuti i cuvée od crnih sorti. Sve skupa pet do šest etiketa. I to mu je, kaže, dosta. Mogao bi raditi više, mogao bi dodati rosé, mogao bi pratiti trendove, ali ne želi širiti priču samo zato što tržište možda traži još jednu bocu. U podrumu je jednako izravan kao i u razgovoru. Bijela vina radi svježe, čisto i pitko. Ne bježi od znanja, ali bježi od pretjerivanja. Jednom je probao napraviti maceriranu malvaziju. Ostavio je vino na maceraciji trideset pet do četrdeset dana, pustio da proces odradi svoje, napunio bačvu i vidio da to jednostavno nije njegov put.
„Za bijela vina idem na svježe stilove, nisam išao u neke velike maceracije. Probao sam jednu godinu napraviti jednu bačvu, držao sam je trideset pet četrdeset dana na maceraciji dok sve ne završi, ali to mi teško ide za prodati. Ljudi to ne traže kod mene i ja sam ostao na svježim vinima koja se lakše piju i razumiju“, ističe.
Crno traži više vremena
Ta rečenica puno govori o njemu. Bruno ne radi vino da bi dokazao kako može napraviti nešto komplicirano. On radi vino koje razumije, koje može prodati svojim gostima i u koje vjeruje. Njegova malvazija zato nije vino koje viče. Ona je precizna, čista, mirna, onakva kakva se lako zamisli uz ribu, uz tjesteninu, uz sir, uz popodnevni razgovor na terasi. I možda je baš zato Decanterovo zlato tako zanimljivo. Došlo je vinu koje ne pokušava biti veliko. Samo je dobro.
Crna vina kod Bruna traže više vremena. Teran i merlot odležavaju u drvu, u barriqueu i većim drvenim bačvama, najčešće između osam i šesnaest mjeseci, ovisno o godini i o tome što vino traži. Teran je, kaže, težak. Treba mu strpljenja, treba mu vremena i treba ga znati objasniti gostima koji ga ne poznaju. „Crna vina moraju odležati, to je druga priča. Teran je težak, treba mu barem tri godine da dođe na svoje, ima puno kiseline i nije za lagano ispijanje. To je vino za hranu, za meso, za steak. Merlot je mekši, njega možeš piti ranije, ali teran traži strpljenje i treba ga znati objasniti ljudima koji ga ne poznaju“, rekao je.
Istra se promijenila
Upravo se tu vidi koliko se Istra promijenila. Nekad su se u ovim krajevima puno više pila i prodavala crna vina. Bruno se sjeća priča da su Slovenci nekad kupovali gotovo sve crno vino koje se moglo prodati na veliko, dok je malvazija često ostajala za doma. Danas je obrnuto. Malvaziju svi znaju. Turisti je traže čim uđu. Teran im je zanimljiv, ali ga ne razumiju uvijek. „Stranci kad dođu znaju malvaziju, to traže. Teran probaju, ali ne znaju što je to, treba im objasniti da je to jako vino, s puno kiseline, da ide uz hranu. Nije to vino za lagano piti kao bijelo, to je drugačiji stil i treba ga razumjeti“, dodaje.
Dok ga slušam, sve se više vraćam na onaj početak, na staru obiteljsku oštariju i bačvu s dvanaest čepova. U toj priči ima nečega što objašnjava i današnjeg Bruna. Kod njega vino nije odvojeno od života. Nije samo proizvod, nije samo medalja, nije samo etiketa. Vino je nešto što se toči gostu čim dođe. Nešto što stoji uz sir i pršut. Nešto što se prepričava kroz obiteljske priče, kroz rad, kroz zemlju i kroz sjećanja.
Trag obiteljske povijesti
Njegova mala kušaonica možda nije luksuzna, ali ima atmosferu. Pod od starih dasaka obiteljske bačve nije dizajnerski detalj nego trag obiteljske povijesti. Sve je rustikalno, jednostavno i šarmantno. I sve je uvjerljivo jer nije napravljeno da bi izgledalo autentično, nego zato što doista jest autentično. Bruno danas oko dvadeset posto vina proda na kućnom pragu. Ljeti turisti dolaze svakodnevno, a ostatak vina ide restoranima po Istri, Zagrebu i Dalmaciji. Kaže da su mu prvi turisti nekad bili čudni. Dolazili su, fotografirali ljude, krave, volove, pa kasnije slali slike poštom. Danas je sve to normalno. Turizam je postao svakodnevica, a Vižinada se u posljednjih desetak godina jako promijenila.
„Prije smo svi bili mali, svaka familija je imala vinograd i radilo se doma. Danas je to biznis i sve se diglo, pogotovo zadnjih pet šest godina. Lijepo je to vidjeti, ali ja sam ostao na svom i ne želim previše širiti“, zaključio je. Ta njegova rečenica ostaje mi u glavi dok odlazim. „Ostao sam na svom.“ U Istri se danas mnogo toga mijenja brzo. Stare kuće postaju vile, vinogradi postaju investicije, kušaonice postaju arhitektonske atrakcije, a mala mjesta odjednom ulaze u međunarodne turističke itinerare. To je, naravno, dio razvoja. I često je lijep, važan i potreban. Ali kod Bruna Ferenaca podsjetite se da istarska vinska priča ne počiva samo na velikim projektima.
Mali ljudi, velike priče
Počiva i na ljudima koji ne govore puno, ali rade puno. Na skromnim imanjima. Na obiteljskim bačvama. Na težačkim rukama. Na znanju koje se ne pokazuje glasno, ali se osjeti u čaši. Na domaćinu koji će vam prije razgovora natočiti malvaziju i iznijeti pršut i sir, jer se tako gost prima u kuću.
I možda je upravo zato njegova zlatna malvazija toliko lijepa istarska priča. Zato što je stigla iz mjesta gdje se vino točilo davno prije nego što smo ga počeli nazivati vinskim turizmom. Iz kuće u kojoj se još pamti špačo. Iz ruku čovjeka koji je škrt na riječima, ali očito jako dobro zna kako nastaje vino vrijedno svjetskog zlata.
