Ne događa se često da jedna gotovo zaboravljena kuća ponovno postane mjesto susreta, ali upravo se to dogodilo u srcu Svetvinčenta, u palači Della Croce, kamenoj ljepotici koja je desetljećima čekala da joj netko vrati život. Danas je to jedan od najšarmantnijih i nagrađivanih bed and breakfast objekata u središnjoj Istri, no njezina priča počinje mnogo prije dolaska prvih gostiju. Počinje u staroj jezgri Svetvinčenta, među uskim ulicama, kamenim zidovima, voltama, škalama, obiteljskim sudbinama i tragovima jedne povijesti koja se ne otkriva odmah, nego polako, sloj po sloj. Palača Della Croce ne pokušava glumiti prošlost. Ona ju je odlučila sačuvati.
Dalibor i Sanja Macan nisu kupili samo staru zgradu. Kupili su priču. I to priču koja je istodobno osobna, savičentinska, istarska i europska, jer se kroz sudbinu ove kuće prelamaju slojevi povijesti mjesta, starih obitelji, ratova, odlazaka, emigracije, povrataka i današnje želje da se starim prostorima ponovno vrati svjetlo.
Komadić nečega u Svetvinčentu
“Uvijek je postojala neka želja da kupimo komadić nečega u Svetvinčentu. Samo je to bilo teško pronaći. A onda je Dalibor jednoga dana došao kući s pričom da postoji taj objekt u staroj jezgri. Rekla sam mu da ga moramo ići vidjeti. Ulazna vrata bila su blokirana iznutra, a s druge strane, gdje je krov bio urušen, popela sam se preko zida. Kad sam vidjela kamene volte u zgradi, rekla sam mu da to moramo nekako kupiti. Već sam imala viziju kamenih škala, voltica i svega što bi taj prostor mogao postati”, prisjeća se Sanja Macan kada je prvi put ugledala urušenu ljepoticu.
Dalibora je, jednako kao arhitektura, osvojila povijest. Čovjek koji je prodavao kuću, Livio Rupilo, bio je vezan uz nju obiteljskom pričom. Rođen je u savičentinskom kaštelu, jer je njegov otac u vrijeme talijanske uprave došao u mjesto kao službenik, a općina je tada bila u kaštelu. U njemu su bili i stanovi. Ondje se zaljubio, ondje je obitelj živjela, a kuća koju su Macani kupili nosila je tragove majčine strane obitelji Crosilla, stare svetvinčentske obitelji. Upravo će ta obiteljska nit poslije odrediti i ime današnjeg objekta.
Rođen u kaštelu
“Mene je fasciniralo to što sam došao kući i rekao da sam upoznao čovjeka koji prodaje kuću u starom Svetvinčentu, a rođen je u našem kaštelu. To mi je odmah otvorilo neku drugu dimenziju. Nije to bila samo zgrada. To je bila kuća koja je kroz jednu obitelj bila spojena s kaštelom, s mjestom i s ljudima koji su ovdje živjeli i odlazili”, govori mi dalje Dalibor Macan kojega znam još od školskih dana.
Prema mišljenju povjesničara i stručnjaka, priča mi dalje u ugodnom ambijentu dnevnog prostora stare palače, koji su razgledali kuću, zgrada bi mogla biti stara oko pet stoljeća. Na to upućuje jedan očuvani kameni element, vitrina u jednoj od prostorija, za koju im je rečeno da je tipična za renesansne kuhinje iz 16. stoljeća. Takvi detalji u Svetvinčentu nisu slučajnost, čujem dalje. Mjesto je stoljećima živjelo na granici svjetova, pod snažnim utjecajem Venecije, Habsburške Monarhije, plemićkih obitelji, trgovine, poljoprivrede i života koji se u kamenoj jezgri odvijao tijesno, slojevito i neprekinuto.
Prepuštena propadanju
Ova je kuća nakon 1968. godine ostala prazna i na vjetrometini vremena, prepuštena polakom propadanju. Jedan dio bio je urušen, drugi još pod krovom, ali u trenutku kada su Macani ušli u projekt, bilo je jasno da ih čeka dug i zahtjevan posao. Proces je trajao gotovo pet godina. Nisu to bile samo građevinske godine, nego godine projekata, konzervatorskih uvjeta, arheologije, istraživanja, traženja rješenja, vraćanja materijala i stalnog pitanja koliko se smije intervenirati, a da se ne izgubi duša.
“Prije svega ulaziš u prostor koji je autentično savičentinski, jednu od starijih zgrada u mjestu. Imaš strahopoštovanje prema zgradi i strah da nešto ne pogriješiš. Onda si stalno u građevini, stalno u nekim odlukama, a onda ti se preko noći dogodi da je gotovo. Iz gradnje kreneš u menadžment. Jedan dan si u radnoj odjeći, a drugi dan u lijepoj košulji dočekuješ goste”, govori Dalibor.
Da se ne izgubi duša prostora
Sanja kaže da je najzahtjevniji dio obnove bio projektirati prostor tako da bude funkcionalan, ali da se pritom sačuva sve što se moglo sačuvati. Željela je da kuća bude ugodna, ali ne ispolirana do neprepoznatljivosti. U njoj se trebalo osjećati da ima svoju dob, svoj miris, svoje tragove i svoje male nesavršenosti. Nije htjela da se izgubi duša prostora i to ju je kroz obnovu najviše mučilo i motiviralo.
“Možda je najzahtjevniji bio baš dio projektiranja. Trebalo je najbolje i najefikasnije iskoristiti prostor, a meni je bila želja maksimalno sačuvati ono što se moglo sačuvati i vratiti nazad u kuću. Htjela sam da se svi gosti koji dođu unutra osjećaju ugodno i dobrodošlo. Po reakcijama gostiju mislim da smo u tome uspjeli. Prostor ima dušu. I kada bi imao ne znam kakav budžet, nikad od novoga ne možeš napraviti staro. Stari prostori imaju karizmu koju nove zgrade ne mogu nadomjestiti”, kaže Sanja.
Pronašli stari pločnik
Ta se filozofija vidi u svakom detalju. Stari pločnik pronađen je tridesetak centimetara ispod razine ceste. Nisu ga mogli vratiti unutra zbog tehničkih zahtjeva i podnog grijanja, ali su ga iskoristili na vanjskim površinama. Kamene skale su originalne, samo očišćene i konzervirane. Stare tavelice s krova skidane su ručno, čišćene špatulama, impregnirane i vraćene natrag na nove grede postavljene u istim položajima u kojima su bile stare. U kući su ostale bočice iz apoteke pronađene u zidu, stari kameni elementi i predmeti koji su preživjeli desetljeća zaborava.
“Sve što smo našli u kući, ovdje je i prezentirano. Nismo ništa iznosili van. Čak su i stare tavelice s krova skidane ručno i čišćene špatulama da se ne unište, da ne izgledaju novo, nego da ostanu stare. Vraćali smo ih na grede. Grede su nove, ali su na istim položajima na kojima su bile stare. Stvarno smo gledali rekonstruirati zgradu tako da se prikaže njezina povijest, da se ne zatvore lukovi i da se pokaže ta palača kakva je bila”, objašnjava Dalibor.
Ne volim ništa na silu
Iako je obnova bila zahtjevna, Sanja nije željela kuću ispuniti stvarima koje ne pripadaju prostoru. Kreveti su novi jer udobnost mora biti neupitna. Dio namještaja rađen je po mjeri jer su sobe male i specifične. Neki predmeti došli su od prijatelja, neki su godinama čekali pravo mjesto, neki su pronađeni u suradnji s lokalnim obrtnicima i dizajnerima. Ništa nije smjelo izgledati kao kulisa.
“Ne volim ništa na silu. Kada jednom nešto staviš u prostor, teško je to maknuti. U nekim sobama nam je falio komad, ali bilo mi je besmisleno kupiti bilo što samo zato da se popuni praznina. Trebaš pronaći predmet koji je rođen za to mjesto, koji tamo pripada. To je užitak uređenja takvih prostora, ali i velika odgovornost”, govori Sanja.
Nije imala povijesno ime
Palača, kaže, nije službeno nosila neko povijesno ime. Nazvali su je Della Croce jer im je ta obiteljska priča bila logična i lijepa. Naime, u kući je stoljećima živjela stara svetvinčentska obitelj Crosilla, vezana uz Della Croce, a Macanima se učinilo da je upravo to ime najprirodniji način da se kući vrati dio njezina identiteta. Ljudi koji su im govorili o kući nazivali su je palačom zbog voltica i načina gradnje. I nije to bila obična seoska kuća. Imala je konobu u prizemlju, kuhinju na katu, sobe, visoke stropove i raspored koji je upućivao na građansku kuću koja u sebi ima ono nešto. Najdirljiviji dio priče nisu, međutim, samo zidovi. U kući su pronašli pisma, kartoline, dokumente i stare fotografije. Dalibor je sve te obiteljske tragove sakupio i odnio Liviju Rupilu.
“On je plakao kada sam mu donio obiteljske uspomene. Rekao sam mu da sam kupio objekt, ali da je to obiteljsko blago i da nema veze s objektom. To pripada njemu. Neke smo stvari skenirali i možda ćemo ih u budućnosti koristiti da se dio te priče prikaže u kući, ali originali su morali otići obitelji”, govori mi dalje Dalibor.
Mnogi otišli nakon rata
Kroz tu obiteljsku priču otvara se i povijest samog Svetvinčenta. Mnoge stare obitelji danas više ne žive u mjestu. Svetvinčenat je, kao i mnoga istarska mjesta, nakon velikih povijesnih lomova izgubio dio svojih starih stanovnika. Obitelji koje su generacijama živjele u kamenim kućama oko trga, u ulicama prema kaštelu i u staroj jezgri, odlazile su prema Italiji, Trstu, Udinama, Venetu, Milanu, Torinu, Trentinu, Rimu, Kalabriji, ali i mnogo dalje. Neki su završili i u Australiji. Neki su otišli kao optanti, neki zbog obiteljskih okolnosti, neki iz straha, neki zbog posla i života koji se nakon rata iz temelja promijenio. Za njima su ostajale kuće, ključevi, papiri, pisma, fotografije, komadi namještaja i priče koje su se s vremenom stanjivale, ali nisu nestale.
“Kada gledaš te stare kuće, vidiš da su ljudi otišli na sve strane. Puno je tu sudbina. Zato je i kupnja ovakvih zgrada često komplicirana. Ima puno vlasnika, puno nasljednika, neki ni ne znaju da imaju dio kuće u Svetvinčentu. Treba puno strpljenja, puno volje i moraš biti spreman na sve”, priča dalje Dalibor.
Prerastaju okvire kuće
Dodaje da se kroz razgovore s nekadašnjim stanovnicima i njihovim potomcima otkrivaju sudbine koje često prelaze okvire jedne kuće. Neki su otišli u Italiju još prije velikih poslijeratnih iseljavanja. Neki su nakon rata napustili Istru brodom iz Pule. Neki su ostavljali imovinu iza sebe, vjerujući da odlaze zauvijek ili barem dovoljno daleko da se više neće vraćati na ista vrata. Neki su se javljali pismima, neki nikada.
“Bilo je zanimljivo kada smo u kući pronašli pisma, kartoline, papire i fotografije. Govorilo se o jednom stricu koji je otišao u Ameriku i za kojega se mislilo da se nikada više nije javio. A onda smo pronašli pisma koja je slao obitelji. Takve stvari pokažu da kuća pamti više nego što ljudi misle. U njoj ostanu tragovi života koji su samo čekali da ih netko pronađe”, govori Dalibor.
Doručak iz okolice
Danas Della Croce ima pet soba, dvanaest ležajeva, prostor za doručak i terasu. Jedna je soba na dvije etaže i posebno je zanimljiva obiteljima. No Dalibor i Sanja od početka nisu željeli klasičnu kuću za odmor. Htjeli su bed and breakfast jer im je taj format omogućio da budu domaćini. Ne samo vlasnici objekta, nego ljudi koji gostu mogu otvoriti Svetvinčenat.
“Bed and breakfast daje ti mogućnost da budeš dobar domaćin, da ugostiš ljude iz cijeloga svijeta, da im predstaviš Svetvinčenat, Istru i Hrvatsku. Ne samo kroz priče i preporuke, nego i kroz autentični doručak s lokalnim proizvodima”, kaže Dalibor. Doručak je u Della Croceu mala lekcija iz prostora. Na stolu se mogu naći sirevi iz okolice, ulja s područja općine, jaja iz Režanci, jagode iz Kranjčića, pršuti iz Imotskog, kulen iz Slavonije, proizvodi iz Svetog Petra u Šumi, Žminja i drugih istarskih mjesta. Kada se gost zaljubi u neki proizvod, Macani ga ne prodaju sami, nego ga šalju proizvođaču. Ideja je jednostavna. Proizvođač najbolje može predstaviti ono što radi.
Doručak je priča o povijesti
Posebno mu je zanimljivo gostima kroz doručak ispričati priču o staroj granici između Svetvinčenta i Žminja. Bila je to granica između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije. Danas je u prostoru gotovo više nema, osim ponekog graničnog kamena, ali je još živa u govoru, običajima i razlikama koje lokalni ljudi prepoznaju.
“Granica između Svetvinčenta i Žminja bila je granica između dvije države. Danas se gotovo ne vidi, ali je još živa u običajima, u govoru, u jeziku. Nama je zanimljivo da kroz proizvode sa svetvinčentske i žminjske strane gostu ostane nešto u uhu i da nakon toga krene dalje istraživati Istru”, govori Dalibor.
Ne nedostaje planova
Obnova Della Crocea nije završena u trenutku kada su se otvorila vrata gostima. Sanja kaže da prostor i dalje raste. Ne velikim zahvatima, nego detaljima. Možda novim predmetom koji pronađe pravo mjesto. Možda novim radionicama. Možda jednoga dana i obnovom susjedne kuće koja se naslanja na njihovu, a danas propada. To su dugi procesi, posebno u starim jezgrama gdje vlasništva znaju biti raspršena kroz generacije.
“Imamo želju nadograditi prostor, i kroz sadržaje i možda jednog dana fizički. Zgrada do nas propada, ima puno vlasnika i njen otkup će trajati. Ali bilo bi lijepo da se te kuće obnove i da starogradska jezgra zaživi. Najbitnije u cijeloj priči je da se kuće koje su ovdje obnove i da dobiju svjetlo”, kaže Sanja. Della Croce je zato više od lijepog smještaja. Ona je primjer kako se u Istri može obnavljati bez brisanja. Kako se od ruševine ne mora napraviti sterilni apartman, nego prostor koji pamti. Kako turistička priča može biti produžetak lokalne povijesti, a ne njezina zamjena. I kako Svetvinčenat, premda malen, ima snagu privući ljude upravo zato što još nije izgubio sebe.
Nadogradnja sebe
Dalibor to možda najbolje sažima kada govori o promjeni ritma života. Nekada je bio načelnik, godinama društveno aktivan u Svetvinčentu, stalno vezan uz mjesto. Danas goste dočekuje u kući koju je sa Sanjom, direktoricom društva Della Croce spasio od propadanja. I u tome vidi nastavak iste ljubavi.
“Mi stvarno volimo Svetvinčenat. Ta ljubav prema mjestu sigurno je prevagnula, jer bi se vjerojatno racionalno razmišljalo o nekim drugim investicijskim modelima. Ali život se mijenja, prioriteti se mijenjaju. Lijepo je dograđivati sebe. Ovo je nešto u što smo ušli zajedno i što zajedno nosimo od početka investicije do uhodavanja posla. Cijeli taj proces bio je jako zanimljiv”, zaključuje Dalibor. Kada se navečer u staroj jezgri upale svjetla, kada netko iza starog portuna priprema doručak za goste koji su tek stigli u Istru, kada se u kući staroj pet stoljeća ponovno čuju koraci, tada Svetvinčenat više nije samo lijepa kulisa. On je živo mjesto. Della Croce je u toj priči jedna od onih kuća koje su se vratile iz tišine. I zato je možda najljepši luksuz koji nudi upravo taj osjećaj da se spava u palači koja još pamti, ali ponovno diše.
