Možda nisu svi imali tu priliku u životu imati djeda koji je živio u svijetu mitskih bića Istre. Ali doslovce. Ne, nije moj dide Tone bio niti krsnik, niti štrigun, barem vjerujem da nije tako. Ali je kao i većina njegove generacije rođene na samom početku 20. stoljeća vjerovao u njih. Vjerovao je u more, borbu dobra i zla na kružerah, u štrolige, u uroke i urečljivce. I redovito nama djeci – meni i sestrama Tatjani i Renati o tome pričao uz ognjište. Znam da to sve zvuči dosta romantično, no to je tako uistinu bilo. I kada bismo razgolačenih očiju slušale te priče i štapom se igrale sa žarom na ognjištu, redovito su pljuštale opomene: “Pazite da vam mora ne dojde po noći da vas ne cika”, ” Ne breži po glemlju, ćeš se po noći popišat u postelju” i slične. I ostane ti urezano u sjećanju upravo to, ali i kada ti netko priča o tome kako su izgledale borbe između štriga, štriguna i krsnika na kružerama. Kako su štriguni dolazili ljudima na vrata i grebali ih. Ne sjećam se svakog detalja tih davnih pomalo jezivih priča, no taj duh mistike uvijek je nekako ostao visjeti u zraku.
Paljenje krijesa
Moj dide Tone je stvarno u njih vjerovao i sigurno je znao tko je krsnik u selu, osoba koja predstavlja dobro, štiti ljude i njihove životinje od zla. Vjerojatno je znao i tko je štrigun, tko su štrige. Jer stari su ljudi to nekako intuitivno znali, ili barem pretpostavljali po nekim znakovima. Iako na tim osobama to nikad čovjek danju ne bi rekao. Noću su se, naime, preobrazili u životinje i sukobljavale. I zato sam s guštom ovog petka na dan kada je bila najkraća noć i najduži dan i kada se obilježava početak ljetnog solsticija poslušala predavanje Korada Korlevića “Mitska bića istarskog poluotoka” u mjestu Tićan kraj Višnjana gdje se već niz godina organizira Astrofest. Tićan je poznat po zvjezdarnici i brojnim znanstvenim i edukativnim projektima, ali i po dočeku ljeta.
Ljudi se skupe oko zvjezdarnice, gledaju zvijezde, slušaju predavanja, leže na travi i čekaju jutro. I pali se krijes, baš kao u dobra stara vremena. Jedan od najboljih način kako pozdraviti ljeto. Svima nam očito nedostaje dio tih drevnih običaja koji su nekada obilježavali Istru iako ih ne možemo povezati sa svojim današnjim svakodnevnim životima. No, u sebi osjećamo da pripadamo tom svijetu. A Korado je točno svojim uvijek interesantnim izlaganjem, sugestivnim glasom i odličnim poznavanjem materije objasnio zašto je to tako.
Pozdrav ljetu
– Našim precima je ljetni solsticij bio najvažniji blagdan jer im je sunce bilo neki oblik božanstva. Najkraća noć im je predstavljala miješanje svjetovnog, duhovnog, umjetničkog i racionalnog, to je bila noć kad su se zajedno sjedinjavali svi oblici ljudskog stvaralaštva i duhovnosti, kazao je Korlević na samom početku te zanimljive priče koja me podsjetila na djetinjstvo. Pričao je o njima jer su vatra i krijes koji se pale 21. lipnja bili važni u toj priči i našim porecima. Zanimljivo je da su se jedino na taj dan vjenčavali parovi, a dokaz ljubavi i zajedništva je bio taj da su morali zajedno preskočiti krijes držeći se za ruke.
Kršnjak se rodi u košuljici
Kazao je i da Istra ima zanimljive mitove i legende o mitskim bićima baš kao i Irska te nordijske zemlje koje puno drže to te tradicije. Objasnio je to činjenicom da je Istra u tim davnim vremenima bila svojevrsni otok okružena naravno morem, ali i Učkom te Ćepićkim jezerom. Bila je plodno tlo za dugo zadržavanje prastarih tradicija iz vremena prije Histra. O tome koliko je za njih značio ljetni i zimski solsticij, kaže Korlević, svjedoče i istarske gradine poput primjerice Maklavuna, brda i istoimenog tumula iz brončanog doba blizu sela Sošići kraj Rovinja, građevini staroj oko 4.000 godina. Ulazni hodnik dromos te pogrebna komora tholos gledaju na zimski solsticij. Zato postoje snažne indikacije da se radi o prvom takvom poznatom solarnom opservatoriju na tlu Hrvatske.
Mitskim bićima Istre bavili su se mnogi, a svakako jedna od najzanimljivijih knjiga gdje o njima puno možete saznati su Štorice od štrig i štriguni pokojnog Drage Orlića. Točno je pojasnio tko su koja mitska bića i koja je njihova uloga u životima ljudi uz priče koje je sakupljao među ljudima.
Štrige i štriguni piju krv
“Kršnjak se rodi u košuljici, i to biloj, a jak je za dvanajst drugih. Kršnjak se rodi s crlenom beriton, a more se tući usrid noći z sto štrig na srid križine. Ča bi ljudi prez kršnjaki?”, piše Orlić u svojoj knjizi koja je uloga osobe koja se naziva krsnik. Najčešće se noću transformiraju u bijelog psa. Štrigun i štriga su pak najbliži pojmu vještice.
“Štrigun se rodi u “črnen mihuru” koji se potom sašije pod pazuh. Bez tog “črnog mihura” ili, u drugoj varijanti bez crne kugle s kojom se rađa, gubi moć. Štrige i štriguni su opaki i vrlo opasni i po život ljudi, a piju i krv. Štriga se rodi s repom. Pojavljuje se u raznim životnim oblicima. Sijela i obavezna sastajališta su im poslije jedanaest sati navečer (ali i u jedanaest ujutro) na raskršćima (križine, kružere, krožerije).
Obrana je križ
Djelatnost štriga i štriguna očituje se u tri vida: tuku se međusobno, čine zlo ljudima i treće, kao najbitnije tuku se sa zakletim neprijateljima – krsnicima. I obrana od štrig i štriguni slična je kao i od mora, s nešto manjim učinkom, ali tu ima važnu ulogu krsnik – zaštitnik ljudi. I još nešto važno za obranu od zlih moći. To je križ – križina, salamun, salamunski križ, križ – papaliž. Taj crtež ucrtan, zakucan na vratima, štiti kuću od štrig i štriguni. Ako se otkine dio odjeće od onoga za koga se pretpostavlja da je štrigun, taj se dio odjeće spali, kadi nad dimom i tako postaje zaštita od tog štriguna.”, objašnjava Orlić.
Najprisutnija u mom djetinjstvu bila je pak mora kojom nas je dide stalno strašio. Najčešće ju utjelovljuje zla žena koja je fizički kod kuće, no njen duh ide u zle pohode noću. Korlević kaže da se prepoznaje kada je gola. Najčešće zlostavlja djecu, a od nje se čovjek može obraniti na način da ispod jastuka stavlja ogledalo, pomaže i češnjak, nož u vratima, izmet kokoške ili malog djeteta pod jastukom, škare u ključanici. Može se uhvatiti u bocu. Pojavljuje se kao muha, mačka, kokoš ili kao dlaka. Orlić pojašnjava što radi: “cika cice”, “pešta čovika” “ujida pete”, “guši čovika”, “masti, riva rep u usta”.
Uroci i zabrana hvaljenja djece
Uroci su, govorio je meni još na faksu profesor hrvatske usmene književnosti Josip Kekez, više ljudi pokopali nego bolesti. I zato se uroka posebno treba čuvati. Baš zbog toga, kazao je Korlević na Tićnu prvog dana ljeta, djecu ni životinje se u Istri nikad ne hvali. Da ne biste na njih slučajno bacili uroke.
– U Istri je bilo zabranjeno pohvaljivanje nekoga ili nečega, jer se vjerovalo da pohvala baca urok. Prvenstveno je bilo zabranjeno hvaliti djecu koja su bila osjetljiva na uroke. Zato se pazilo da se kod pohvale ubaci negacija koja će poništiti urok. Tako imamo u Istri situaciju da vam netko kod pohvale djeteta kaže, “gledaj vražje dite kako je lipo. Imamo još primjera negacije kod pohvale poput “lipo je vrime, sigurno će doći temporal” ili “vidi ga kako je lipo obučen, ali su mu šporke postole”, pričao je Korlević. I kada malo bolje razmislim, imao je pravo.
Kljukom se želi naškoditi mladom paru
Nitko nas kao djecu nikad nije hvalio, pa čak ni kada smo sve razrede osnovne i srednje škole prošle s peticama. A i meni je taj način izražavanja zapravo postao uobičajen. Mnogi su me pitali zašto kada govorim o lijepim stvarima često upotrebljavam i negaciju. Očito odgovor leži u obrani od uroka. Inače, uroke bacaju urečljivci, a od njih su se ljudi branili oblačenjem odjeće naopako, maloj djeci su se obrazi prali mokraćom, a kada su kupili novu životinju u štalu bi ju doveli preko nekih predmeta, najčešće sjekire.
Uz priču o urečljivcu ide i ona o kljuki. Možda nije riječ o impotenciji, ali je definitivno nečemu zbog čega mladi par nije mogao ostvariti ljubavni čin. Netko bi na mladića bacio kljuku, a to zlo može biti kratkog vijeka, ali i dugotrajno. Često su je bacali na par mladići koje je djevojka odbila ili netko drugi tko je paru želio zlo.
Plašili su djecu
Istra je imala i druga mitološka bića koja su najčešće služila plašenju djece kao što su babau, vampiri, orko. Zanimljivi su šigimigiji, mali ljudi koje djeca nisu smjela nikako slijediti u šume. Štrolige su pak vračare, žene kojima se odlazi po savjet ili “lijek”. U djetinjstvu se sjećam jedne stare gospođe kod koje se odlazilo kada su vas boljela križa ili ako si imao neke druge tegobe. I redovito su pomagale.
Drago mi je da sam ponovno sve to čula i doživjela jer životu uvijek treba neki duh mistike. A ta je večer bila upravo to. I drago mi je da se na ovaj način mogu sjetiti tih davnih priča iz djetinjstva koje je dide prenio na mene. Baš zato sam nedavno neizmjerno uživala u dva odlična romana naše književnice Ane Cerovac pod nazivom Krsnik i Krasna zemlja. Dva su romana dio njezine trilogije Između orla i lava. Na jedan intrigantan način priča o Istri za vrijeme Uskočkih ratova, ali i funkciji krsnika, štriga i štriguna u borbama između Venecije i Austrije. Ana je odlično proučila povijest Istre u tom periodu, ali i kako funkcioniraju mitološka bića Istre. Dobro sam se zabavila i puno naučila. Topla preporuka svima koje Istre zanima u njezinoj mistici, baštini i povijesti. A Tićnu ću se opet vratiti.
