Studeni je moj mjesec. Možda zato jer sam rođena upravo u tom mjesecu. Možda jer se tada najbolje osjećam. Ne znam. Bez obzira na kratke dane, taj mjesec u sebi ima nešto posebno. Vidim to baš ovih zadnjih dana koji su kao stvoreni za mene. Predivno sunčano vrijeme, ponekad s blagom sumaglicom, nije ni hladno, ni toplo, nema vjetra. I lišće pada, truli. Zemlja ga zove sebi da se ponovno rodi idućeg proljeća u obliku nekog drugog života – cvijeta, travke, gljive. Studeni je poziv zemlji. I baš zato me tada zemlja zove sebi, pogotovo šuma s njenim šarenilom, mnoštvom lišća po tlu, puteljcima u žutom, zelenom, smeđem, crvenom… Zato moram otići u to lišće i krošnje. Moram udahnuti taj miris prirode koja se vraća svom izvoru. Ovaj put sam to iskustvo doživjela na stazi Sentona koja iz Labina vodi do Rapca.
Sentonina staza pod brojem 804 uz Stazu božanskih izvora pod brojem 803, koje se djelomično isprepleću pravo su mi iznenađenje. Sestre bi mi rekla – gle podsjeća na Stazu sedam slapova kraj Buzeta. Potok, izvori, predivna šuma, kamena krška korita rječice, žubor vode… Stvarno ima sličnosti, pa opet sasvim je to drugačija priča. Jer Sentona spaja stari grad Labin i šumu s turističkim Rapcem i morem. U tome je njena posebna čar. Spoj zemlje i vode.
Zašto Sentona?
Pitam se zašto Sentona i tko je ona bila. Božica je to koju su štovali Liburni koji su krajem željeznog doba živjeli na istoku Istre. Ilirski narod posebno je štovao upravo božice, a Sentona je bila ni više, ni manje nego zaštitnica putnika. Zanimljivo je da su materijalni dokazi o kultu božice Sentone nađeni na više mjesta u Labinu i Plominu. To su prije svega zavjetni kameni žrtvenicima s latiničnim natpisima. Dio njih čuva se i u Narodnom muzeju u Labinu. Budući da su Liburni posebno štovali božice, pretpostavlja se da je možda njihova zajednica bila podignuta na matrijarhatu. Nažalost, o kultu ove božice malo se zna.
Mi smo ju slavile od samog početka jer je uistinu za nas ovo bila staza dobrih vibracija. Parkirala smo se na malom parkiralištu do kružnog toka koji vodi prema Rapcu i starom gradu Labinu. Tu odmah kreće staza, iako ne piše da se radi o Sentoninoj stazi. No put je jasan. Inače ovu stazu Labinjani nazivaju još trim stazom. Vrlo brzo čim prođete prve kuće vidjet ćete prvi znak s brojem staze kojega samo treba pratiti do podnožja, i nećete nigdje zalutati. Jedino vas mogu ponijeti ljepote prirode i šume koje želite udahnuti i fotografirati na svakom koraku.
Potok Pećine
Silazak je jednostavan, nije vam potrebna neka posebna obuća osim malo boljih tenisica da se ne poskliznete jer su posebno u ovo jesenje vrijeme staze mokre i skliske. Šetate među stablima graba, hrasta, lovora i stalno čujete žubor vode. Nije ni čudo kada nas cijelim putem prati potok Pećine. Priroda svako toliko počinje nalikovati nekoj prašumi.
Vrlo brzo dolazimo do prvih slapova na stazi. Naime, na ovom potočiću su tri slapa, a na prvom stajalištu je i mali most za fotkanje i odmor. Putem nas prate i klupice ako želimo malo predahnuti u ovoj netaknutoj prirodi. Doduše, nećete se stići umoriti jer je staza dugačka samo 3,7 kilometara u jednome smjeru. Taman ćete se zapričati i evo vas na pola staze. Ista je bila stvar sa mnom i kojom sestrama. Srećom da smo tu i tamo digle glavu i ugledale prekrasne poglede.
Kamena ruševina usred šume
Negdje na pola silaska prema Rapcu vidjele smo odvojak prema crkvici sv. Hadriana. Odmah smo skrenule da vidimo o čemu se radi. Nakon pet minuta šetnje po šumskoj stazici stigle smo do kamene ruševine koja je nekad bila romanička crkva sagrađena između 12. i 13. stoljeća. Tu mnogi šetači ostavljaju relikvije, a i mjesto je za predah. Pogled puca na more i Rabac. I nama je ovo mjesto gdje ćemo nakratko stati da uživamo u plavetnilu mora i mirisu šume. Sveti Hadrian nas štititi. Zanimljive su mi ove male istarske crkvice usred šuma s odličnim lokacijama. Nekad se pitam koliko ih je uopće bilo u to doba kada ih danas nailazimo na svakom koraku u svakakvim oblicima – od očuvanih do totalnih ruševina. Malo saznajemo ovoj crkvi iznad Rapca, njenoj povijesti i zašto je baš tu sagrađena. Šteta.
Nakon kratke pauze ponovno slijedi još jedna faza spuštanja, ovaj put nešto strmijeg, ali je fora jer ćete s lijeve strane ugledati predivan kanjon. Odjednom imam osjećaj kao da sam negdje na Buzeštini u blizini poznatih Kotli ili pak na Pićanštini gdje se nalazi predivan slap Sopot. Baš takva mi je konfiguracija stijena kroz koju žubori voda. Jako atraktivan dio staze koji bi bilo šteta ne vidjeti.
Silazak do jezerca
Na kraju silazimo uz taj kanjon i evo nas na jezeru. Skroz me podsjetio na jezerce ispod slapa Sopot. Oko nas i dalje šuma. Imam osjećaj kao da sam na nekom začaranom mjestu, a ne samo pola kilometra dalje o hotela i kampa u Rapcu kojega su u kasnu jesen “napustili” brojni turisti. Tirkizna voda jezera nas oduševljava. Pratimo dalje put po koritu vododerine koja se ulijeva u more. I sada nas dovodi do nogometnog igrališta u Rapcu gdje je kraj staze.
Nismo se odmah vratile prema Labinu, nego smo odlučile malo sada udahnuti more. Uz hotele Maslinice i kamp te veliki maslinik dolazimo do poznate rabačke šljunčane plaže. Nigdje nikoga, tek par šetača. Taman za malo uživanja u moru i morskim radostima ovog turističkog mjesta koje je ljeti puno kao šipak. Srećom jesen sve umiri, pa i more. Kod Rapca su mi najdraže njegove šetnice i staza uz more te predivne šljunčane plaže. Jedino ih mogu nadmašiti pogledi na Cres i Kvarner koji uvijek oduzimaju dah.
Spoj s povijesnim Labinom
Inače, još u doba Rima ovaj se zaljev koristio za razne djelatnosti, a Rabac je sve do pojave modernog turizma bio zapravo malo ribarsko mjesto s tek nekoliko kuća. No, kako je jednostavno njegova priroda zadivljujuća, kako šume, tako i more te plaže i obala, neminovno je da se tu razvio turizam. Među prvim rabačkim turistima je bio i engleski putopisac i književnik Richard Francis Burton, koji u Rapcu boravi davne 1876. godine. Sve je u to doba počelo s ljetnikovcima, da bi se nakon Drugog svjetskog rata počeli graditi veliki hoteli. Danas je Rabac jedno od najpoznatijih ljetovališta u Istri. Meni je fora jer ima dobar spoj s povijesnim Labinom na vrhu. A i nije tako razvikan kao mjesta na zapadnoj obali Istre.
Nakon meditacije uz more i marendu, vraćamo se istim putem do nogometnog igrališta i jezerca na dnu Sentonine staze. Idemo jednim dijelom za gore po istom putu, a onda se odvajamo po oznaci Staze božanskih izvora. Slična je stazi Sentona, no opet će vas iznenaditi. Mene je iznenadila vrlo brzo brojnim slapovima koje nismo vidjele kada smo se spuštale. Uspon je jednostavan i ugodan. Nismo na njega potrošile puno vremena. Iskreno, više nam je oduzelo vremena fotkanje ove čarobne prirode Labinštine. I onda smo došle do još jedne atrakcije – Negrijeve špilje koja skriva predivan izvor Šćurak. Ispred njega je prekrasno tirkizno jezerce, iz kojeg se voda prelijeva preko brojnih sedrenih stepenica.
Rumore nam ne gine
Nakon nešto više od sat vremena uspona, evo nas podno Labina. U jednom dijelu staza se račva, pa možete direktno do starog Labina ili se vratiti na parkiralište gdje smo i mi ostavile auto. Mi se premišljamo idemo li na klopu odmah ili ćemo do auta i završiti Stazu božanskih izvora do kraja. Ipak se odlučujemo biti štreberice do kraja i završavamo plan kako smo ga i iskovale.
No Rumore nam ne gine. Rekla bih da uistinu tamo rade jednu od najboljih pizza koje sam ikada jela. A nisam ljubitelj pizze. Lokal se nalazi na zidinama starog Labina. Ima super terasu koja gleda na Rabac i more, ali i “cosy” unutrašnji prostor. Konobari su brzi i uslužni. Bilo bi dobro imati rezervaciju jer su uvijek puni kao šipak, ali svaki put kada dođem, uvijek se nađe neko mjesto. I nikada nisam požalila. Sve u svemu, odlična rođendanska šetnja.
Evo i rute:
