Staza sedam slapova: Magija starog mlina i kanjona Mirne

Cijeli je rujan padala kiša kao luda. Ljeto je tako naglo prošlo, da se nismo uspjeli ni naviknuti na tako niske temperature i učestale pljuskove. Ali nadala sam se da će bar listopad biti lijep. I želja mi se ostvarila. Sunčan, suh, pomalo maglovit u jutarnje sate. A posebno je šaren. Na suncu te boje najviše dolaze do izražaja – žuta, rujna, maslinasto zelena, siva, sve nijanse smeđe… I modro nebo. Imajući sve te elemente u vidu pomislila sam – pa zašto ovaj vikend ne bih jednostavno otišla do Buzeta i propješačila tu slavnu stazu o kojoj svi pričaju – Stazu sedam slapova. Te rujanske kiše sigurno su napunile slapove, boja u šumama Buzeštine neće nedostajati, sunce grije pa zima neće biti. Svi su elementi za subotnje jutro tog drugog vikenda u listopadu bili ispunjeni. Trebalo je samo uzeti auto i otići, a Nina će reći i obući širu obuću.

Nema vode!

Krećem, pokupim Ninu i Korinu i sve tri cvrkućući jedva čekamo da dođemo do Buzeta. Po putu nas je zabrinula magla koja se nije dignula ni kada smo došli u Buzet. Pijemo kavu na trgu Fontana i nadamo se da će nam doći sunce. Sunca nema, ali vidljivost je relativno dobra pa se spuštamo do Svetog Ivana pored buzetskog vodovoda, oblačimo planinarsku obuću, uzimamo torbe pune banana i sendviča i spremno krećemo. Već prvi susret s maglovitom Mirnom ne daje nam baš „kuraja“. Nema vode!!!!

Vrlo smo iznenađene da nema ni kapi vode u koritu istarske ljepotice. To nam govori da možda i ne bude ništa od naših sedam slapova na stazi dugačkoj oko 15 kilometara koja je opisana kao srednje teška. Ali želja za istraživanjem nas vuče dalje. Nakon što smo prešli ravni dio staze uz suho korito Mirne ulazimo u šumovit predio koji nas oduševljava. Sve one boje s početka bloga su nas tamo zatekle. Pod nogama šušti smeđe lišće, a na granama žuto, maslinasto, bakreno… Divota. Ipak, ne čujemo žubor vode. Stižemo do našeg prvog slapa koji se nalazi u kamenom koritu rječice Drage. Nažalost, kako što smo i pretpostavljale vode tek u kapljicama. A isto nas je dočekalo i na drugim slapovima – od Zagona i Bačve do Vele peći i Male peći.

Kamene kotline

Ipak, divimo se tim kamenim kotlinama gdje nas je trebalo dočekati vodeno iznenađenje. Mala su sada to jezerca koja tiho miruju i čekaju veću navalu vode. Uz stazu su i zanimljivi mali rudnici koji privlače našu pozornost.

Ali nakon što smo obišle četiri lokacije slapova na samom početku staze moramo se požuriti dalje da bismo čim prije došli do Kotli, predivne ruralne zaštićene sredine sa starim mlinom. Tamo vode ima sigurno. Ali ne tako brzo, shvaćamo ubrzo.

Put nas vodi strmo za gore, a pomoć nam pružaju sajle i male limene stepenice na najkamenitijem i najstrmijem području. Puls se naglo diže, kao i naš pogled na okolicu.

Dižemo se na brdo iznad kanjona Mirne. Neki zastaju, neki idu punom parom dalje iščekujući novo iznenađenje na putu. I taman, kada smo digli pogled eto pred nama vještih penjača koji osvajaju ove predivne stijene. Fotkamo ih i idemo dalje svojim putem prema slapovima Mala i Velika peć. Lijepi su i ovako suhi. Fotkamo se, pojedemo čokoladicu i vrag nam ne da mira jer moramo dalje, Kotli čekaju.

To mora da je Napoleonov most

Nakon dizanja iz kotline na vrh brda tek onda shvaćamo gdje smo.  Vidimo dio kuća Buzeta i cestu koja vodi u mjesto. Sunce se već odavno pojavilo, toplina nas je savladala. Skidamo jakne i jurimo stalno uzbrdo osvajajući kilometar po kilometar puta koji vrluda kroz šumice i polja.

U jednom trenu prelazimo preko neke vrste širokog suhozida. „To mora da je Napoleonov most“, povikah. I uistinu je bio. S gornje je strane skroz neprimjetan, ali da se spustiš uz rječicu Dragu iznad koje je napravljen, može se vidjeti romantična strana ove gradnje. Naravno, ne možemo, a da most ne fotografiramo iz raznih kadrova.

Prošli smo na našem putu i pored Glistonije te Šćaveti, napuštenih zaselaka Blatne Vasi koja su obrasla u bršljan. Romantično i žalosno u jednom trenu.  Veseli nas ipak što su sljedeće kuće na koje prije Kotla nailazimo nastanjene – selo Kuhari. I tu počinje naš spust. Odjednom, iako je još uvijek malo maglovito ugledamo naše Kotle. Nema nam druge nego zaplesati nasred staze i pojuriti prema dolje.

Želimo vidjeti te predivne mlinove, tu vodu, te kotline… U trenu se šumskim putevima spuštamo u to malo mjesto s petnaestak kamenih kuća. Neke su obnovljene, neke nažalost još uvijek razrušene čekaju bolja vremena. Ni mlin na rječici nije u boljem stanju. Ali tako je fotogeničan. I toj je jedini slap s vodom koji smo taj dan vidjeli.

Kotli kao spomenička baština

A što su zapravo Kotli. Malo mjesto, koje je navodno dobilo ime po kamenom koritu koje je izdubila voda. Selo i okolni prostor 1994. godine dobili su status spomeničke baštine. Dakle, to je  zaštićena ruralna sredina sa sačuvanim kortama i baladurima te mlinom na vodu smještena u dolini Rečine čije vode dalje teku prema Mirni.

Kotli ili Kotle, kako se nazivaju ovo malo selo koje je napušteno nakon drugog svjetskog rata nekada je bilo mjesto obrta.  Mještani sela, njih stotinjak, bili su poznati zanatlije poput krojača i kovača. Kovačnica i kolarija nalazile su se na obali rijeke te su koristile vodu kao pogon. Zanimljivo je da su tu nekada postojala dva mlina, a oba su mljela ječam, kukuruz i pšenicu. Danas postoji samo jedan, a posljednji mlinar ovdje je živio 60-tih godina 20. stoljeća.

Seoce je pusto, a ljeti oživi zahvaljujući brojnim izletnicima zbog čega je i otvorena konoba Kotlić koja radi do kraja rujna. Iako taj dan nije radila, njezina šarena terasa, okupana suncem i crvenim lišćem lozice, poslužila je kao idealno mjesto za marendicu prije nego krenemo dalje. S ovog mjesta kreće povratak prema Buzetu.

Kanjon i penjači

Na povratku koji je nakon Kotli vrlo lagan dolazimo do još dva slapa – Zelenšćak i Grjok. Nema nam druge nego se vratiti na proljeće kad budu punu vode. Sada vidimo samo njihova suha kamena korita. Ali to nas previše ne zabrinjava. Staza kuda se krećemo jednostavno nas opija svojom ljepotom i u jednom trenu evo nas već na zelenoj tratini s kapelicom i čekom. Ispred nas zelenilo polja i visoka strmina. Šibamo dalje i dolazimo do Mirne koja je ovaj put, hvala Bogu, moramo reći, skoro suha. Bez problema ju prelazimo tri puta, dakle bez da smo osjetile što to znači smočiti se. Dolazimo kraju.

Vidimo to po prvim kućama mjesta Pengari i imamo pravo. Pred nama se odjednom ukazuje kanjon s penjačima. Koji prizor. Moramo stati na klupicu i promotriti te prirodne ljepote i ove mladiće koji se neustrašivo penju u visinu. Potom se spuštamo opet na ravno područje i evo nas ponovno uz korito naše Mirne.

U daljini vidimo obrise Buzeta, ovog puta okupanog suncem. Nitko nam više ne treba. I sitne ženske ćakule sad su nam bespotrebne. Svaka za sebe šetamo tom makadamskom stazom piljeći ravno u vizuru Buzeta. Bože, koji dan. Kao da je stvoren za ta mala uživanja u prirodi koja te napune baterije za čitav tjedan. Četiri i pol sata pješačenja s elementima planinarenja u netaknutoj prirodi. Mislim da taj prizor Buzeta u daljini usred zelenih polja s Mirnom nikada neću zaboraviti.

Evo i rute: