S balkona vidim Zagreb i Medvednicu. Da, toliko blizu je glavnom hrvatskom gradu impresivni dvorac Mokrice na samoj granici sa Slovenijom odmah iza graničnog prijelaza Bregana. Čim sam skrenula za dvorac koji se smjestio iznad desne obale rijeke Save, odmah su me osvojila divovska stabla, travnjaci, nevjerojatna priroda uronjena u šumu. A onda sam na vrhu brda ugledala taj zamak koji se sakrio između stoljetne šume. Do njega vodi pokretni most što ga čini još šarmantnijim, a oko njega je sve zeleno, uređeno, pokošeno. Odmah na ulazu zamijetila sam malu crkvicu oko koje su skulpture i klupica. Mjesto za meditaciju i odmor.
Teško mi je zamisliti da je ovdje nekad bilo sirotište. Da, dobro ste čuli, od ovog dvorca iz bajke nakon Drugog svjetskog rata vlasti su odlučile napraviti sirotište za ratnu siročad. Još uvijek, čujemo od voditelja dvorca, dolaze u Mokrice mnogi koji su ovdje proveli svoje djetinjstvo. Sjećaju se gdje su igrali nogomet, gdje su spavali, družili se… Žele svoje uspomene sada ovjekovječiti u restoranu koji je srećom na prvom katu Mokrica zamijenio sirotište. Žele nove uspomene nakon tako dugo godina.
Šetnja oko impresivnog dvorca
Naime, ovaj dvorac već desetljećima vode obližnje Terme Čatež, pa kada ste u ovim krajevima i odlučite se za vikend-bijeg od svega, najbolje je iskombinirati kupanje u njihovim nadaleko poznatim termalnim bazenima, opuštanje u brojnim spa i welness centrima ovog velikog kompleksa, s golf partijama oko dvorca Mokrice, večerom u dvorcu i razgledom ovog brežuljkastog krajolika koji osvaja na prvu. Blizu je i Samobor, ako se zaželite Samoborske kremšnite i šetnje po ovom malom ušminkanom gradiću odmah do Zagreba. Za one željne aktivnog odmora, ovdje ima staza napretek. Kako biciklističkih, tako i pješačkih. No, nažalost, njih nisam stigla iskusiti. Zato se moram vratiti u ovaj kraj koji me na prvu oduševio.
Dvorac Mokrice ili Grad Mokrice nadomak Brežica, koji se prvi put spominje 1444. godine, odmah me je osvojio zbog šume i tišine koji ovdje vladaju. Nema gužvi, pa na miru možete uživati u samom razgledu zdanja i njegovog okoliša koji se prostire na čak 70 hektara. Dobar dio zauzima golf igralište s 18 rupa. U dvorcu saznajemo da su Mokrice glavne značajke renesansnog dvorca dobile u 16. stoljeću. Odmah do kamenog mosta koji vodi u utrobu ovog zdanja kao iz bajke nalazimo rimski natpis, koji svjedoči tome da je u rimsko doba ovdje bila je Romulova utvrda.
Stalno su mijenjale vlasnike
Voditelj dvorca kaže nam da su Mokrice stalno mijenjale kroz povijest vlasnike, većinom veleposjednike. Kako često o dvorcima postoji romantična ideja da su u njima boravile princeze i prinčevi, očekujemo neku takvu romantičnu priču. Tim više što su Mokrice impresivne. No, one su prije svega bile dom veleposjednika imanja na ovom području.Njezini gospodari bili su, među ostalima, imućne obitelji Gregorijanci, Mosconi, Erdődy, Auerspergi, Gagerni iz čijih redova su neki od njih bili i hrvatski banovi. Posebno nam ističu plemiće Auersperg koji su zaslužni za oplemenjivanje perivoja egzotičnim vrstama.
Posljednji plemići koji su ga posjedovali bili su von Gagerni, koji su zbog financijskih poteškoća bili prisiljeni prodati imanje prije Drugog svjetskog rata. Zadnji vlasnik prije rata bila je Zagrebačka nadbiskupija, kojoj su Mokrice bile oduzete nacionalizacijom. Za vrijeme rata tu je boravila njemačka vojska koja je za povlačenja sa sobom uzela najveće dragocjenosti iz Mokrica. Nakon tog mučnog razdoblja Mokrice su neko vrijeme služile kao sirotište, a od propadanja su ju spasili turizam i ugostiteljstvo.
Jedva čekamo wine bar i slastičarnicu
Danas je u dvorcu smješten hotel te restoran gdje je glavnu riječ preuzeo chef Zdravko Andželovski i njegova ekipa. Žele Mokricama vratiti stari sjaj, a planovi su veliki, baš kako to ovaj dvorac i zaslužuje. Uz restoran s predivnim pogledima i nevjerojatnim ambijentom, želja je ovog ambicioznog chefa otvoriti wine bar s probranim vinima te slastičarnicu u zatvorenom dvorištu kompleksa. Sve nam to otkriva dok kušamo fini slovenski pjenušac vinarije Istenič koja je u Sloveniji poznata po svojim pjenušcima već desetljećima. Ovdje možete kušati, naime, izvrsna slovenska vina iz svih regija, posebno iz same okolice Mokrica.
– Želja nam je približiti svakom gostu ono najbolje lokalno što imamo. Zato uz naša jela poslužujemo odlična slovenska vina, ali i istarsko maslinovo ulje iz slovenskog dijela Istre jer nam ona podižu hranu, priča nam ovaj chef koji često putuje i skuplja znanja. Oduševio nas je svojim prijedlogom jela – duetom dvorskih pašteta s toplim kruhom te carpacciom od junetine. Zatim nam je pokazao kako radi rastavljene teleće lazanje i raviole punjene sirom, dimljenom pastrvom i mladim špinatom. Ribeye odrezak bio je pak poput slikarskog platna, poslužen sa čipsom od batata, pireom od celera i povrćem na maslacu. Za kraj se odlučio za nešto jednostavno i fino – creme brulee. A kada se sve to spojilo s merlotom i sivim pinotom lokalnog vinara Keltisa, ovaj se ručak pretvorio u pravu dvorsku gozbu.
Nesretna ljubav grofice Barbare
Između svakog jela koristila sam priliku za razgled dvorca koji odiše prošlošću. Posebno će mi u sjećanju ostati balkon iz kojega vidim Zagreb. Voditelj dvorca kaže da se upravio s tog balkona u provaliju zbog nesretne ljubavi bacila grofica Barbara kojoj je vinarija Istenič posvetila jedan svoj pjenušac. Puno smo pričali o Barbari. Ne sjećam se kada sam toliko puta u jednom danu čula svoje ime! Postoji legenda da je njezin duh nakon samoubojstva dugo lutao dvorcem. Čak se i velika turska topovska kugla, vođena duhom nesretne Barbare, trebala tri puta otkotrljati oko fontane svete Barbare.
Čula sam još jednu legendu, a ona je vezana za grb Mokrica – vranu sa strijelom u vratu. Grb možete vidjeti u restoranu i zaista je neobičan. Naime, u vrijeme turskih prodora u Sloveniju velika su jata vrana ostala na obalama rijeke Save. Uznemirio ih je topot konja turskih vojnika i počele su bježati prema dvorcu. Turci su ih gađali strijelama, a svojim su letom ukazali vlasnicima Mokrica na opasnost koja vreba iza ugla. Legenda kaže da je jedna od vrana, koje su Turci ustrijelili, pala u dvorište dvorca sa strijelom u vratu. Zato joj je gospodar dao počasno mjesto na grbu.
Prvi termalni izvori otkriveni prije 220 godina
Teška će srca svatko napustiti ovo predivno zdanje, no kada znam da me čeka kupanje u 10 kilometara udaljenim Termama Čatež, koje su upravo ovih dana otvorile novi spa i wellness kompleks u sklopu svog hotela Terme, lakše mi je. Ovo je prvi put da sam u Termama Čatež pa sam bila posebno radoznala. Terme Čatež su veliki kompleks s unutarnjim i vanjskim termalnim bazenima koje su smještene u samoj prirodi, čistom zelenilu.
Prvi termalni izvori otkriveni su prije više od 220 godina, a jedan napis o Čateškim toplicama iz 1855. godine govori da su ti izvori bili poznati već 1802. Koristili su ih tako da su kopali jame oko izvora i u njima se kupali, a kasnije se hladili u obližnjoj Savi. No, toplice su počele s radom tek dvadesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1924. godine kada se počelo graditi termalno lječilište. U srcu kompleksa je smješten taj prvi objekt od kuda je sve krenulo.
Snažniji izvori na većim dubinama
No, pravi procvat doživjele su šezdesetih godina kad su izgrađeni prvi moderni objekti i bazeni, jer se dotad termalna voda crpla sa dubine od 7 do 12 metara, a to su bile manje količine. Opsežna istraživanja vršena su 1957. i 1958. koja su otkrila puno snažnije izvore na većim dubinama. Upravo je to omogućilo proširenje toplica. Istraživanja su nastavljena potom i 1964. tad je otkrivena voda na dubini od 300 metara, a temperatura joj je bila od 57 do 64 ºC. Sve ostalo je povijest.
Danas ove „razvedene” slovenske toplice svojom površinom prekrivaju čak 11 termalnih izvora dubine od 300 do 600 metara s temperaturom vode od 58 do 63 stupnja Celzijusa. Mogu se pohvaliti ljetnom i zimskom termalnom rivijerom. Ljetnu termalnu rivijeru čini najveći bazenski kompleks u Sloveniji na površini od čak 10.000 kvadrata, a ima sedam vanjskih bazena s umjetnim slapovima i otokom. Specifičnost tih bazena je da se i tu koristi termalna voda bez obzira na ljetne temperature zraka. Mnogi se vole doći ovdje „točati”.
Kiša ispod gorostasnog stabla
Ljetni je dio priče zatvoren sada krajem rujna, a radosti kupanja preselile su se u Zimsku termalnu rivijeru s natkrivenim bazenima na površini od 1.800 kvadrata čija je temperatura bazenske vode između 32⁰ i 33⁰ C te 35⁰ – 36⁰ C koju sam i osobno iskusila. Opuštanje u toploj vodi je trajalo cijelo popodne, a čim bi mi počelo biti dosadno, odmah sam isprobala nešto novo, poput djeteta. Tako sam probala kako to izgleda biti u toboganu, vanjskom bazenu, na kiši ispod gorostasnog stabla, u unutrašnjoj spilji, u jacuzzi bazenu, kako to izgleda plutati dok ti se zvjezdice prikazuju na stropu bazena. I tako nekoliko puta u krug cijelo popodne.
Inače, ovaj veliki kompleks ima tri hotela, kamp i apartmane, ali i spa i wellness centre. Upravo je krajem ljeta otvoren onaj najnoviji – Grand Spa Terme. Ogroman je to centar na čak dvije tisuće četvornih metara, a nas nekolicina novinara imala je priliku boraviti u njemu nakon ugodne Dragičine masaže lica cijelo prijepodne. Ne moram ni reći koji su to bili gušti kada na miru možete iskušati razne vrste sauna i bazena. Naime, novi wellness i spa centar ima unutarnji i vanjski bazen, fitness centar s panoramskim pogledom te saune. Pola površine centra zauzimaju upravo saune – dvije finske, slana parna, turska parna te bio-biljna sauna koje su međusobno povezane kružnim putem.
Sol i hladna voda za opuštanje
Spa centar ima i vanjsku, panoramsku saunu. Isprobala sam tri – finsku, slanu i bio-biljnu. Svaka je bila posebna na svoj način, no najveći mi je užitak bio u slanoj nakon koje sam se osjećala preporođeno. Možda je za to bilo zaslužno i kupanje u hladnom bazenu koji izlazi na vanjsku terasu. Mnogi bi rekli da je to šok za tijelo, no opuštanje je zagarantirano. Odmor od sauna proveli smo svaki na svoj način i u svojim meditacijama. Neki na grijanim vodenim krevetima, neki na ležaljkama s čajevima i voćem, neki u Kneipp bazenu i na vodenoj stazi ili pak na vanjskoj terasi. Pravo opuštajuće jutro, najbolji način za započeti dan. Tijelo će mi dugo pamtiti ovaj usporeni „čateški” tretman.
