Već sam bila na ovoj stazi, ali tada nije bila ni približno u ovom obliku. Bila je to zarasla stara pruga. I tim više je bila intrigantna jer smo tražile njene tračnice između grmlja i stabala. Što li sve priroda napravi u nekoliko desetljeća! I stvarno je bilo izazovno biciklirati po željezničkim “pragovima”. Koliko god to izgleda jednostavno, vjerujte mi nije. Umori se čovjek nakon pola sata. A onda su Kanfanar i Rovinj odlučili od te dionice pruge od Kanfanara do Rovinja napraviti mini “Parenzanu”. Očistili su stazu, nasuli ju i stvorili svoju pješačko-biciklističku poveznicu i nazvali ju Štrika-Ferata.
Mi smo se nakon duge pauze odlučile na stazu Štrika-Ferata jer je više-manje ravna. Nema nekih iznenađenja i vrlo je ugodna za vožnju. Iskreno, bila sam skeptična oko podloge budući da je nasipana prije nekoliko godina, no pokazala se odličnom. Utabana je i savršena za vožnju. Druga njena prednost je činjenica da ćete na njoj zateći samo bicikliste ili šetače. Nema automobila. Pristup stazi s poljskih puteva i cesta zapriječen je rampama. Start staze nam je bio u Kanfanaru na željezničkom kolodvoru. Tu se nalazi i velika ploča s nazivom staze. Štrika-Ferata je odlično označena i može ju pratiti samo gledajući znakove, praktički bez upotrebe GPS-a.
Ophodar na pruzi
Na makadam se ulazi odmah u selu Burići, do rodne kuće moje mame. Zanimljivo. Tim više što sam od mame čula da je moj nono Šime bio ophodar upravo na toj pruzi koja više nije bila u funkciji od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mama mi priča da je nono nakon povratka iz logora nakon Drugog svjetskog rata gdje je bio kao talijanski vojnik radio kao nekada njegovi preci – samo u kampanji. No, to na kraju nije bilo dovoljno da prehrani sedmeročlanu obitelj – sebe, moju nonu Anu i petero djece. Pa je potražio posao na istarskoj željeznici. No, već tada su najbolji poslovi bili razgrabljeni. I tako je nono Šime završio raditi kao ophodar. Pa idemo njegovim koracima prema Rovinju. Skretanje na stazu je vrlo brzo, odmah preko puta tvornice i ide preko Istarskog ipsilona i velike petlje u Okreti.
Već sam o poruzi pisala u blogu o stazi Rubinum. Pa da podsjetimo. Ta je povijesna pruga, dugačka smo 21 kilometar, prestala s radom još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, izgradnja pruge Kanfanar – Rovinj započela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan.
Jačanje važnosti Pule
Za taj su se potez Austrijanci odlučili zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je i to doba bio razvijen industrijski gradić. Ne biste vjerovali, ali tada Rovinj nije slovio kao glavni turistički grad Istre, već kao glavni industrijski grad Poluotoka s brojnim tvornicama.
Naime, 1847. godine u tom je gradiću otvoren prvi parni mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine, 1857. godine imao je cementaru i uljaru, 1872. godine tvornicu duhana, a 1882. godine tvornicu stakla i preradu ribe. Željeznica je bila prijeko potrebna. Trasa pruge išla je dakle iz Kanfanara uz Limsku dragu preko Okreta, Sošića i Rovinjskog Sela do zaljeva Valdibora. Na toj su trasi bile dvije postaje, dva stajališta, dva mosta, trideset i jedan cestovni prijelaz, a maksimalna brzina vlaka je bila 40 km/h.
Rovinj i Beč
Rovinjci su tako bili direktno povezani s Bečom, a vlak je prometovao četiri puta na dan. Uz Rovinj, tada se razvija i mali Kanfanar koji je uz veliku stanicu dobio i svu prateću željezničku infrastrukturu. Starije se generacije sjećaju bazena s vodom na dnu Drage s jakom parnom pumpom i cjevovodom do stanice gdje su se parnjače opskrbljivale vodom.
Staza je iz Kanfanara prema Rovinju u “silaznoj putanji” cijelo vrijeme što pruža uistinu sjajan doživljaj. Kada prođete dio od Kanfanara do Okreti počinje zanimljiviji dio staze, iako sam na povratku vidjela u šumi zarasli dio stare pruge kraj Burići koji još moram istražiti. Odmah me počne kopkati kamo to vodi i što je ispod šipražja. Cijelim putem nas prate željezničke stanice i poneki zanimljivi usjek, tu i tamo vidjet ćete ostatke željezničke infrastrukture.
Najbolji pogled na Rovinj
Prolazimo kroz Brajkoviće i obližnja sela, prisjećamo se nekadašnjeg bicikliranja, a onda krećemo dalje prema Rovinjskom Selu. Pokušavamo razaznati kako je izgledalo prije par godina kada je željeznica još bila montirana. Teško je skužiti neke dijelove koje smo tada prošli. No, dobro se sjećamo velikog podruma s vinovom lozom na brdu pored Rovinjskog Sela. Tada je bilo gradilište, a sada je očito ovo veliko imanje uređeno. Od tu je i najljepši pogled na Rovinj.
Kako nam je staza dobro poznata, ne stajemo previše, samo uživamo u vožnji, i tako do nama najdraže crkvice na stazi koja nas uvijek iznova osvaja – crkve svetog Tome apostola. Izgrađena je na području poznatom kao Santuman, a jedna je od najznačajnijih predromaničkih poljskih crkvica iz 8-9. stoljeća. Ruševina je konzervatorski očuvana i plijeni svojom ljepotom. Stoji samo nekoliko metara od napuštene pruge. Vidi se da je nekad imala i zvonik, a zanimljivo je da je ova crkvica bila jedna od stanica za vrijeme procesije uoči crkvenog blagdana Spasova. Tada su se obilazile sve rovinjske poljske crkvice u procesiji te se molilo za usjeve.
Odlučile smo se za poluotok Muccia
Tu su i najljepši krajolici. Prolazite kroz maslinike i vinograde i spuštate se prema čarobnom Rovinju i području Porton Biondi, nove komunalne lučice te prema staroj bolnici. Prelazimo preko dva mosta koja sada drugačije izgledaju nego kada smo biciklirale prije par godina ispod njih. Iako je staza cijelo vrijeme ravna i blago se spuštamo, opet smo se malo umorile. No, prije povratka u Kanfanar istim putem želimo malo uživati u Rovinju. Ovaj put ne idemo u stari grad. Odlučile smo se za poluotok Muccia na čijem se ulazu smjestila rovinjska bolnica, također jedan povijesni dragulj.
Ovdje volim doći jer mi Muccia pruža jednu sasvim drugačiju perspektivu. Neki bi rekli – čemu ići u krug bolnice? No, rovinjska je bolnica specifična jer ima svoju park-šumu i predivan perivoj kojemu treba malo njege da bi se vratio onaj njegov stari sjaj. Naime, kompleks bolnice za ortopediju i rehabilitaciju „dr. Martin Horvat“ ima status preventivno zaštićenog kulturnog dobra, nepokretno kulturno pojedinačno dobro. Poluotok Muccia prema Upisniku zaštićenih područja spada u značajni krajobraz “Rovinjski otoci i priobalno područje” kojim se obuhvaćaju svi naseljeni i nenaseljeni otoci, kao i uže priobalno područje.
Morsko lječilište u Rovinju
Muccia i bolnica su drugačije jer daju odmak od Rovinja, skriveni su dragulj grada. Posebno Muccia oko koje je uređena predivna šetnica, a na njenom vrhu je vidikovac. Uz stazu su brojne klupice i stalno gledate ili na grad ili na pučinu i otoke. U koje god doba godine dođete, ovdje ćete uživati u tom morskom zraku. Doslovce liječi. Vjerojatno je zato i sada već daleke 1888. godine zahvaljujući brojnim donacijama i pokroviteljstvu nadvojvotkinje Marie Theresie, podignuto je Morsko lječilište Seehospiz Maria Theresia.
Naravno da Austrijanci su držali jako do hortikulture pa su odlučili oko lječilišta kultivirati prirodu onako kako samo oni to znaju. Bolnički kompleks paviljonskog tipa zamišljen kao morsko lječilište za koštane bolesti tadašnje europske aristokracije predvidio je kvalitetno oblikovan krajolik uređivanjem parkovne arhitekture te je bolnica uklopljena u simetrički oblikovan park okružen poljima i maslinicima. I danas se vidi kako je to nekad moglo izgledati, mada treba ponovno puno truda, volje i entuzijazma da se vrati na staro. A kada bi to bilo ponovno onako kako je bilo, ova bolnica bi zaista bila nešto posebno. Nakon obnove svih zgrada, u planu je i park. Doduše, da se mene pita, ja bih najprije park jer je to duša bolnice.
Park je duša bolnice
Upravo ta duša bolnice zajedno s terapijskom plažom liječi sve one koji dolaze na rehabilitacije. Možda je samo stvar u meni i činjenici da volim parkove i prirodu. Ali čak i oni koji nemaju možda toliku ljubav prema zelenome, uživaju u lijepo sređenom parku i okolišu. Jer je to u ljudskoj prirodi i svi traže onaj izgubljeni Eden. Zato su Austrijanci paralelno s gradnjom bolničkog kompleksa uređivali i namjenski park, a na najvišoj točki poluotoka Muccia izgrađen je vidikovac.
Prvu skicu parka izradio je arhitekt bolnice Wilhelm Stiassny (1842. – 1910.) dok je plan sadnje izradio Josef Laube “mornarički vrtlar”, inače poznat i po izradi plana za Mornarički park u Puli. U povijesnom planu iz 1910. godine vidljivo je da je park podijeljen u dvije cjeline – prva je historicistički park s obilježjima secesije u neposrednom okruženju paviljona bolnice kojeg karakterizira geometrijska pravilnost i ornamentika, a drugi je park oblikovan u slobodnom pejzažnom stilu na poluotoku “Muccia” kojeg karakteriziraju obalna šetnica, šumski putevi između šumskih površina i maslinika koji vode do vidikovca s ulogom i funkcijom artikuliranja ugođaja za šetnju i rehabilitaciju u prirodnom prostoru.
Vidikovac bečkog gradonačelnika
Nakon gradnje, bolnica koja je inicijalno otvorena kao Morsko lječilište “Erzherzogin Maria Theresia“ 1908. godine je preuređena i proširena te preimenovana u bolnicu grada Beča (“Seehospitz S. Pelagio der Stadt Wien“) na inicijativu bečkog gradonačelnika Karla Luegera (Beč, 24. listopada 1844. – 10. ožujka 1910.).
Na vrhu poluotoka je tada te 1908. godine izgrađen i impozantan toranj – vidikovac Karla Luegera koji će biti u Beču zapamćen kao čovjek koji je grad uveo u moderno doba, ali i po antisemitizmu koje je kasnije obilježilo nacizam. Kada se uređivalo čitavo područje, raslinje nije bilo tako visoko pa su pogledi bili fantastični. Danas su stabla pinija toliko visoka da s vidikovca nažalost ne vidite Rovinj, ali vidite pučinu i otoke.
Crkva kao galerija
Iste je godine u sklopu bolnice izgrađena i crkva Svetog Pelagija, u križnom tlocrtu s dva paralelna zvonika i kupolom. Crkva krasi bolnički kompleks i također vapi za obnovom. Grad Rovinj trebao bi ju preurediti u galeriju. Crkva ima tlocrt grčkoga križa i presvođena je kupolom, što posebno plijeni pažnju jer rijetko koja crkva u Istri ima kupolu. Na glavnom oltaru je slika Madonna Stella Maris, a orgulje nisu u funkciji.
Koliko samo povijesti na tako malom prostoru?! I drugačija perspektiva Rovinja. Nakon obilaska ovog velikog kompleksa, odlučujemo se za kavicu uz more. A što nam drugo preostaje?! A onda povratka po istom putu nazad. Mislila sam da će možda biti dosadno zbog čega volim kružne rute, ali nije bilo. Zato je Štrika-Ferata i dalje na mom popisu jedne od najljepših biciklističkih staza u Istri.
