Taman ste prošli granicu Hrvatske i Slovenije i evo ih. Ukazat će vam se iznad glave. Moćna i velika, izgledaju tako nedodirljivo. Pa opet, za planinare mali izletić, lagana šetnjica kako bi se uživalo u vidicima Istre i kraškom fenomenu koji se ne viđa često. Lokacija – Uši ili Ušesa Istre odmah nakon graničnog prijelaza Požane s hrvatske strane kraj Buzeta, odnosno Sočerge s druge strane granice. One visoke neobične stijene koje ste mogli primijetiti ako ste se vozili ovom cestom iz Buzeta za Sloveniju su upravo to – “uši” Istre.
Predivan i jedinstven kraški fenomen koji mami čak i kada ne planinarite. I zato jednu nedjelju treba posvetiti Ušesima Istre, posebno kada nije jako toplo jer ipak stijene zadržavaju toplinu pa je ljeti zasigurno prevruće. Dakle, sada je vrijeme, a možda vas dočekaju i predivne jesenske boje. Mi smo bile u rano proljeće kada se priroda tek počela buditi, a Uši Istre su nam poslužile kao pravo sunčalište s izvanserijskim pogledom na polja i seoceta Buzeštine. Marendati na tim stijenama s pogledom na dolinu i brežuljke preko puta je zbilja neprocjenjivo.
Jednostavna staza
Staza je kratka i počinje kod crkve svetog Kvirina ili Kvirika nedaleko Sočerge. Vozite se možda nekih 500-tinjak metara od mjesta i na glavnoj ćete cesti vidjeti oštro skretanje za desno i znak za stazu i crkvu. Morate biti pažljivi jer smo mi fulale, ali nekad se znak dobro ne vidi s glavne ceste. Mala uska cesta kroz borovu šumu vodi direkt do crkve i groblja. Tu je parkiralište i start za mnoge staze, kako pješačke i planinarske, tako i biciklističke.
Ovu crkvu lako ćete zapamtiti jer je na osami, a predstavlja grobljansku crkvu župe Sočerga. Okružena je zidom, a prostorom dominira zvonik visok 11 metara. Skromnu jednobrodnu crkvu spominje koparski biskup Paolo Naldini u 17. stoljeću u svom Crkvenom zemljopisu. Obnovljena je 1886., ali je 1940. smanjena. Tada je uklonjen tek dovršeni prezbiterij. Godine 1942. podignut je zid oko groblja. Inače, na ovom su mjestu arheolozi otkrili i utvrdu iz rimskog doba pa je želja da se na tom prostoru uredi i svojevrsni arheološki park.
Od tu kreće naša šetnja po grebenu Velog Badina gdje se vrlo brzo otvaraju čarobni vidici pa stalno morate stajati i fotkati. Barem ja, pa sve traje puno duže. Ali uživam u trenutku i prirodi. Staza je uistinu jako lagana i do Ušesa Istre se uglavnom spušta. Za prijeći tih 5,5 kilometara staze trebat će vam okvirno oko 2,5 sata lagane šetnje, a visinska razlika je 200 metara. Staza je odlično označena pa ćete teško zalutati.
Vidikovac Orlovo gnezdo
Već nakon pola sata, a nismo se ni pošteno tog jutra napričale, evo nas na vidikovcu Orlovo gnezdo s upisnom kutijom iznad zaklona Velog Badina. Vau, koji ludi pogled. Naime, s vidikovca se otvara jedan od najljepših pogleda na Istru. Ispod Orlovog gnezda, nalaze se i tri veća kamena skloništa, koja u visinu idu i do 17 metara, a pristup im je za vrijeme gniježđenja ptica zabranjen. Naime, ovo je područje poznato po gniježđenju ptica baš zbog svoje konfiguracije.
Mnogi planinari kažu da je ovo jedan od najljepših dijelova Istre, gdje se vole zadržavati i uživati u pogledima i koje nije razvikano pa ne dolazi puno šetača. Priznajem, s ove se pozicije pružaju veličanstveni vidici prema Buzetu i vrhu Učke. Idemo dalje i čekamo iduću atrakciju, a to je interesantan prirodni most, koji izgleda kao da ga je netko isklesao. S njime počinje, odnosno završava stijena Velikog Badina, i jedini je prirodni most u Slovenskoj Istri. Dug je šest, a visok četiri metra. Debljina luka mu je 1,5 metar. Ispod kamenog mosta slobodno može stajati i najviši čovjek.
Najranije šparuge su na Ušima Istre
Tu uživamo u fotografiranju. Mnogo je šetača oko nas. Mi smo bile u rano proljeće, pa su mnogi došli i u šparuge, ne samo u šetnju. Vele nam da ovdje počinju prije nego bilo gdje drugdje uz obalu. Dakle, tko želi najranije u proljeće jesti šparuge, mora do Ušesa Istre. Spojiti ugodno i korisnim.
I sada već jedva čekamo ugledati ovaj biser prirode – kraške lukove koje je priroda uklesala u kamen na samoj granici između Hrvatske i Slovenije iznad sela Mlini. Zanimljivo je da njihovo podrijetlo nije u potpunosti razjašnjeno, ali je vjerojatno riječ o kombinaciji tektonskih, temperaturnih i korozivnih događaja. Ima više litica, neke su pliće, druge dublje – najveća je duboka 13 metara, a visoka 12 metara. Pretpostavlja se da se radi o urušenim kraškim špiljama.
Ove stijene vole i životinje i biljke, ne samo ljudi. Stanište su brojnih ptica pa zato se nije poželjno previše zadržavati na ovom području da im ne smetate. Ali teško je tome odoljeti kada ugledate prvo “uho”. Zbilja će vas zadiviti veličinom i izgledom. Koliko god imate neku predodžbu o tom fenomenu, on će izgledati drukčije kada dođete do njega.
Divovske uši
I stvarno podsjećaju na uši. Nalikuju velikim divovskim uškama zbog čega su i lokalci tako nazvali stijene. A navodno Ušesa Istre sve čuju i vide što se događa u Istri i okolici. Penjanje po stijenama je strogo zabranjeno, no to nam nije ni bila namjera. Željele smo se osunčati i marendati te uživati u pogledu, kako na stjenoviti krov iznad nas, zaobljene lukove, polupećine, sige i boje po kamenju, tako i pogledima na dolinu pod nama. I mijenjati pozicije. Jer ovakvih “ušesa” je više. Svako uho je nešto drugačije, ali jedno im je isto. Jednako su veličanstvena.
Nevjerojatno što može napraviti voda od vapnenca. Prirodni lukovi ponegdje su prekriveni šarenom sigom, a drugdje su ukrašeni vapnenastim ukrasima, kakve nalazimo u kraškim špiljama, na primjer sa stalaktitima ili stalagnitima. Isto tako vidjet ćete i mnoštvo rupa. Tu se gnijezde golubovi pećinari.
Sunčani zaklon stijena
Zbog ptica i njihovih gnijezda ne želimo se previše zadržavati ovdje, iako bismo mogle cijeli dan provesti na suncu u zakonu ovih stijena. Malo je za reći da teška srca napuštamo Ušesa Istre. Slijedi nam povratak do crkvice svetog Kvirina i lagani uspon. Ništa lakše nakon ovih lijepih dojmova. Vraćamo se istim putem kuda smo i došle i vrlo brzo smo već kod crkve na groblju. No, kako smo prvi put u Sočergi ili San Quiricu, odmah smo iskoristile priliku i posjetile ovo mjesto koje mi je nekada, dok su postojale granice, često bilo upisao na pečatu u pasošu.
Tiho i šarmantno. Nema nikoga za našeg posjeta. Bar nikoga nismo vidjele. Tek divovska crkva koja vlada Sočergom. Malo je to mjesto sa 60-tak stanovnika u sastavu Grada Kopra, ali zato ima čak dvije crkve. Uz grobljansku crkvu koja je udaljena od mjesta od kuda smo krenule u našu šetnju, tu je i crkva Srca Jezusovega koja dominira mjestom. Izgrađena je prije nešto više od stotinu godina, odnosno 1906. godine. Ima i svoj zvonik koji vlada prostorom.
No, tu je nekada stajala jedna druga crkva koju je 1812. godine uništila Napoleonova vojska – crkva sv. Eufemije, ali i samostan. Ta crkva vjerojatno potječe iz 11. ili 12. stoljeća, dok se ostaci samostana spominju u franjevačkom katastru iz 1820. godine. No, za njega nema drugih izvora. Šećemo oko crkve, malo meditiramo. Uživamo u proljetnom zraku prije povratka u Buzet i traženja kavice nakon izleta koji ću dugo pamtiti.
Evo i rute:
