“Hodajući” tako po Istri zbilja možete upoznati interesantne ljude i još intrigantnije priče. Jedna od onih koju sam odmah osjetila bila je priča o obitelji jednog poznatog istarskog vinara. Bio je to Ivan Damjanić iz Fuškulina kraj Poreča. Bila sam kod njega ove zime prvi put kada sam došla vidjeti kako mu napreduje velika investicija u novi vinski podrum. Ivan i njegova supruga Željka bili su usred investicije, što znači da su jednostavno pucali po šavovima. Podrum su trebali otvoriti, a mjeseci i mjeseci gradnje uzeli su svoj danak.
No, baš tada uspjela sam od Ivana na brzinu saznati kostur njegove zanimljive priče. Samo mi je natuknuo da je morao kupovati zemlju na kojoj su nekad njegovi preci imali vinograde jer su nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirani. I da bi sve bilo drugačije, da je s tom zemljom počeo prije 20 godina stvarati svoju priču. A da ne govorimo o tome kako bi izgledala vinarija da nije bilo naglog prekida obiteljske tradicije nakon Drugog svjetskog rata do početka dvijetisućitih godina. Već mi je tada ubacio bubu u uho.
Jedna od najimućnijih obitelji na Poreštini
Čekala sam da dovrše podrum i da mogu konačno predahnuti i na miru mi uz čašu njihovog dobrog vina ispričati što se zapravo dogodilo s njegovom obitelji i kako to da je on odlučio ponovno vratiti legendarno sjaj nekadašnjem legendarnom imanju njegova pradjeda, doduše ne baš kao što ne nekad bilo. Jer dio nekadašnje zemlje neće moći vratiti.
Naime, prije Drugog svjetskog rata njegova obitelj s majčine strane bila je iznimno imućna, možda jedna od najimućnijih na Poreštini. Obrađivala je čak 20 hektara vinograda. Bili su bogata seoska obitelj koja je imetak stekla upravo na vinogradima i vinarstvu. O tome danas u vinariji svjedoče stare arhivske slike njegova pradjeda Giorgia Jurcovicha koji je davne 1928. godine poslao vino na ocjenjivanje u Pariz na izložbu Exposition du Bien-Étre.
Krava za Grand Prix
Tada je dobio Grand Prix za svoje vino. A kada je kući dobio obavijest da će pošiljka diplome nešto i koštati, nije puno razmišljalo. Morao je platiti diplomu koje je vrijedila tada kao jedna krava i ona je stigla u Fuškulin. I dan danas svjedoči u ovoj kući toj ne tako davnoj povijesti. A onda je došao Drugi svjetski rat, nemirna vremena. Prije rata imali su, priča nam Ivan, i dvije palače u Poreču, ali su ih prodali kada su shvatili da dolaze loše godine. Srećom. Rat je završio, a nova je država odlučila seljacima koji su mali više zemlje jednostavno uzeti ono što je njihovo te podijeliti drugima. Tu je sudbinu dijelila i Ivanova obitelj.
– Moj djed Aldo nije htio otići i iseliti kao što su mnogi učinili. Htio je ostati na svojoj zemlji iako mu je malo ostalo. On i braća dobili su nakon nacionalizacije agrarni minimum i tu su ostali raditi. Normalno je da im je bilo teško gledati kako se njihova zemlja rasparčala. Dobili su je među ostalim i nekadašnji radnici na njihovom imanju, no oni njome nisu znali gospodariti. Jer poljoprivreda nije samo obrada zemlje, to je posao, to je biznis. A mnogi to nisu jednostavno shvaćali kako funkcionira. Vrlo brzo tu su zemlju zapustili, kako bismo mi u Istri rekli „išla je u bared”, priča nam Damjanić dok nam pokazuje svoj novi ogromni podrum koji je izgrađen na dijelu zemlje koja je ostala nakon nacionalizacije u vlasništvu njegove obitelji kao agrarni minimum.
Dječji doplatak umjesto zemlje
– I mnogi su je dali državi kako bi zauzvrat dobili dječji doplatak. Moj je djed, koji je umro u dubokoj starosti, sve to gledao. Nikad se nije žalio, iako mu sigurno nije bilo lako. No, nikada ni riječi nije rekao ni protiv Jugoslavije, ni protiv Tita. Ne znam što bih napravio da se meni to dogodi. To su ogromne traume koje čovjek ne može zaboraviti dok je živ, priča nam emocionalni i energični Damjanić.
Na temeljima takve priče 60 godina kasnije Ivan počinje graditi svoju. Nekadašnji strastveni bajker prodao je svoj omiljeni motor da bi kupio prvi traktor. A dvadeset mu je godina trebalo da od prvih zasađenih loza otvori moderni veliki vinski podrum dostojan njegova prezimena i velike obiteljske tradicije vinarstva i vinogradarstva.
U čast djedovini Ivan Damjanić sagradio podrum
Prije par mjeseci konačno je dovršio pothvat svog života – otvorio je vinski podrum na svojoj djedovini, vrijedan oko 2,5 milijuna eura koji je kandidiran na EU fondove 2020. godine. Danas je to najveći privatni vinski podrum na 1.200 kvadrata takve vrste na području Poreča.
Novi podrum može obraditi 300 tisuća litara u maksimalnim količinama, što je tri puta više nego što je Ivan Damjanić imao u malom starom podrumu, a osim prostora za preradu grožđa i skladištenje vina, uređena je i kušaona za posjetitelje, ekskluzivan prostor za degustacije te izložbeni i prodajni prostor. Vinarija trenutno obrađuje 10,5 hektara zemlje, ali ova će investicija sve iz temelja promijeniti. Kako nam sam Ivan kaže, nije bilo druge iako su vremena za investicije teška jer je sve postalo preskupo. No, ili ćeš ulagati, ili ćeš stagnirati i postepeno zaostajati pa u konačnici nestati.
Nije volio poljoprivredu
Inače, ovaj nagrađivani vinar počeo se baviti ovim poslom na samo 0,3 hektara kao OPG-ovac prije 18 godina, i to baš na mjestu gdje je sada podignut podrum. A zapravo nikad nije volio poljoprivredu. No, ona je bila jača od njega. A možda je osjetio i da je to neka vrsta duga prema djedu i pradjedu te nepravdi koja im je kao i brojnim istarskim seljacima nanesena u tim turbulentnim vremenima.
– Kao dijete nisam volio poljoprivredu. Čak sam od nje zazirao. Naime, svako ljeto bi nas majka i otac dovodili u Fuškulin na praznike. Živjeli smo u Poreču, a tata i mama su radili u turizmu po cijele dane. Vidjeli smo se vikendom kada bismo išli na kupanje. A preko tjedna ja i sestra smo bili na selu i naravno, radili smo sve što se na zemlji radilo jer su moj djed i baka bili sa zemljom neraskidivo vezani. Dakle, kao dijete u bocu sam brao zlatice, bio na traktoru, brao krumpir. Radio sve što treba. A nije mi se dalo. I onda sam trebao upisati srednju školu. Pitao sam se što bih, i naravno što sam izabrao – srednju poljoprivrednu školu u Poreču. Dvije godine sam se tražio, nisam baš nešto učio. No, onda sam se zainatio i želio sam upisati Agronomski fakultet u Zagrebu. I to sam napravio, prisjeća se Ivan Damjanić svoje mladosti.
Vratio se korijenima
No, kada se vratio iz Zagreba, opet nije bio siguran što bi radio. Tražio se. Dok jedan dan nije došao u Fuškulin na djedovinu i išao u kampanju. Kaže nam da je došao u loze i da je shvatio da se time želi baviti. Odmah je to išao reći djedu Aldu jer je želio imati zemlju na kojoj bi mogao saditi loze.
– Moj je djed bio oduševljen. Nije mogao vjerovati da se želim baviti time. Toliko je bio oduševljen i emocionalan oko svega, da je odmah pozvao moju majku i tetku da se zemlja podijeli. To godinama nije htio učiniti, a sada je napravio ekspresno. I ostavio mi je zemlju koja je bila najbolja za sadnju loza. Naime, ti stari ljudi točno su znali koja je zemlja bila idealna za sadnju loza. Čak su imali na neki način i kategorizirana zemljišta. Prva kategorija zemlje uvijek je bila rezervirana za vinograde, druga za krumpir i drugo povrće, a treća za masline, priča nam dalje Damjanić u društvu svoje supruge Željke.
Starinsko hlađenje vina
Na početku je savladavao vinarska umijeća uz pomoć školskog znanja, ali i pomoć djeda koji je živnuo na kraju svog života videći da se unuk vratio korijenima. Danas je Ivan i jedan od vinskih sudaca na poznatom svjetskom natjecanju vina Concours Mondial de Bruxelles koji se ove godine održao u Poreču.
– Sve je pratio što radim i savjetovao me. Tada su još uvijek te starije generacije u Istri proizvodile domaće vino u konobama koje nema veze s današnjom modernom proizvodnjom. No, djed me jednom prilikom iznenadio. Vidio je kako hladim mošt, i rekao mi „sine, tako smo i mi radili”. Pitao sam ga kako su hladili vino. Rekao mi je da su polijevali bačve hladnom vodom iz šterne. Tako i danas rade vino na nekim imanjima na sjeveru Italije gdje imaju razrađen čitav sustav cirkulacije izvorske vode koja hladi mošt, priča nam dalje ovaj vinar kod kojega se danas može kušati vrhunsko vino- malvazija, borgonja, teran, chardonay, muškat žuti, pinot bijeli, ali i stara istarska sorta bijelog vina duranija koje je gotovo skroz nestala i koju Damjanić želi vratiti u život.
Gdje bismo bili danas da nije bilo nacionalizacije?
I tako je krenula njegova vinarska priča koja bi sasvim drugačije izgledala da nije bilo te nesretne nacionalizacije.
– Tko zna gdje bismo danas bili da se to nije dogodilo, pita se i sam. No, zadovoljan je koliko ju od i supruga uspjeli stvoriti u tako kratko vrijeme. I nije tu stvorena samo solidna infrastruktura, Damjanić osvaja nagrade na prestižnim svjetskim natjecanjima, a njegovo vino zlatom je ovjenčao i Decanter.
– Počeo sam s dvije bačve vina, a danas imamo 10,5 hektara vinograda u našem vlasništvu. I dalje otkupljujem zemlju jer moramo i dalje širiti proizvodnju. Tražili smo s rodbinom povrat nacionalizirane zemlje, no odmah nam je na početku bilo rečeno da će to biti težak i skup proces na koji se dio rodbine nije htio odlučio. A tada sam i ja odustao. Odlučio sam otkupljivati dio po dio što mogu. Zanimljivo je da nekada tako u zemljišnim knjigama na zemlji koju kupujem susrećem prezimena moje obitelji. Moja baka mi je znala govoriti a je nekad sve bilo naše koliko ti seže oko. No, s time treba živjeti i nastaviti dalje, zaključuje vinar Ivan Damjanić.
