Znate zašto mnogi vole istarske vinare? Ne samo zbog odličnih vina, nego i zbog njihove priče. A prije svega zbog atmosfere koju dožive kada ih posjete na njihovom imanju, kušaonici, podrumu, vinogradu. Upravo taj spoj atmosfere, odličnog vina, priče o njegovom nastajanju, obitelji i terroiru zaslužan je zašto se hedonisti, vinoljupci i oni koji bi to htjeli biti uporno vraćaju na neke adrese. Jednostavno su privlačne. Isto ćete doživjeti kada zakoračite u dvorište obitelji Marina i Ines Rossi u malom mjestu Bajkini nedaleko Vižinade. Rossi vinarija i destilerija više su od toga.
Upravo tamo neki su od najboljih položaja za uzgoj vinove loze koji daju vrhunska vina. To Rossijevi itekako dobro znaju jer njihova tradicija traje od 1885. godine kada je Marinov pradjed Federico posadio prvi vinograd i dao posao daljnjim generacijama, pa tako i Marinu i njegovim sinovima – 28-togodišnjem Luki, 26-godišnjem Marku i 20-togodišnjem Filipu.
Rade sto na sat
Svi oni rade sto na sat svaki dan u tjednu, osim nedjelje kada su na zasluženom odmoru. A stručnjaci su za sve – od vinograda, podruma, destilerije, primanja gostiju do sommelierstva i gastronomije. O marketingu i vođenju poslovanja da i ne govorimo. Obitelj vodi obrt O. Rossi obrt za poljoprivredu koji obrađuje 16 hekatara vinograda na devet lokacija te još četiri hektara maslinika. Godišnje proizvedu 90 tisuća litara vina i 20 tisuća litara žestokih pića – od teranina do pelinkovca, gina, brandyja…
– Radimo svaki dan od 7 sati ujutro do 19 sati. Onda navečer razgovaramo o poslu, a noću posao sanjam. I tako svaki dan. Jedino u nedjelju imam odmor koji mi prekida tu rutinu. A posla kod nas ne nedostaje. Osim što se bavimo proizvodnjom vina, imamo i destileriju te se bavimo i proizvodnjom maslinova ulja. Isto tako, tu je i turizmom. U principu posao kod nas nikada ne staje. Kada ljeti završi turizam, počinje berba grožđa, nakon toga odmah kreće berba maslina, a potom i rad u destileriji. Kada sve to završi, na redu je podrum i pretakanje vina. I taman se niti ne odmorite, kreću proljetni radovi u vinogradu, a nakon toga u maslinama i opet sve ispočetka, priča nam Luka Rossi na predivnoj terasi obiteljskog imanja usred ovog pitoresknog mjesta od nekoliko desetaka stanovnika.
Područje malih vinarija
Pogled s terase puca na druge vinarije obitelji Arman u obližnjim Nardućima, a odmah u susjedstvu je još jedan vinar – Pino Rossi, Marinov brat. Sve to okružuju pogledi na Grožnjan, Kostanjicu i brežuljkastu Bujštinu preko puta doline Mirne. Osjećate se kao da se nalazite u vinarskom raju. Sve su to male butique vinarije koje nude zanimljiva vina i žestice i nikome nije problem objasniti nastanak njihova proizvoda. Ista je stvar s Rossijima koji su se gotovo u potpunosti posvetili malvaziji i rado o njoj pričaju.
Ona čini čak 80 posto njihovog asortimana. Inače, u vinogradu imaju 60 posto malvazije, ostalo su muškat žuti, chardonnay, merlot, cabernet sauvignon i teran.
– Imamo tri etikete malvazije koja je naša glavna uzdanica. Prva je bazna malvazija, pa je Malvazija Templara, pa Malvazija Templara Riserva. One se razlikuju po dužini odležavanja na kvascima. Moramo se pohvaliti da je Malvazija Templara Riserva proglašena najboljim vinom u Hrvatskoj 2019. Riječ je o vinu koje nakon maceracije od dan i pol odležava na kvascima u drvenim bačvama dvije godine. Isto tako, naša mlada malvazija te je iste godine na Decanteru osvojila zlato s 95 bodova. To je odličan rezultat za svježa vina u svijetu, priča nam dalje Luka u društvu najmlađeg Filipa. Upravo je Filip glavni sommelier kod Rossijevih.
– Ja sam vam najmlađi sommelier u Hrvatskoj. Prvu sam razinu tečaja prošao sa 16 godina, drugu sa 17 godina. Još me čeka treća, a i to ću uskoro, priča nam stalno nasmijani Filip koji trenutno studira gastronomiju u Mariboru. Taj će mu studij itekako dobro doći za degustacije i organizaciju kantine koja je upravo u radovima. Uskoro bi trebala biti dovršena, a krasi ju starinsko ognjište. Vodi do podruma s drvenim bačvama.
Žestice, vino i cigare
Kako nam priča Marino, koji je većinu posla prepustio sinovima, ovdje će biti mjesto i za degustaciju destilata u kombinaciji s cigarama. I za uživanje u hladnim zimskim mjesecima. Rossijevi se tome jako vesele. O gradnji konobe Luka je razmišljao još kada je bio dječak.
– Oduvijek mislim da je vinarstvo lijep posao. Uvijek sam s ocem i djedom bio u vinogradu, kao mali sam crtao kakva će mi biti konoba, mislio sam da ću osvojiti svijet. Zato i svu našu filozofiju života preslikavamo na naše proizvode. Ne radimo ništa što se nama ne sviđa. Nama je glavni moto elegancija, priznaje nam Luka.
Ovaj mladi inženjer vinarstva ističe da im je u podizanju kvalitete vina itekako pomogao i skupocjeni kombajn za berbu grožđa. Luka dodaje da su jedini vinari u Hrvatskoj koji imaju baš takav stroj koji se prilagođava terenu. Kombajn vrlo brzo pobere grožđe na mnogobrojnim lokacijama koje imaju oko svog imanja te je ono u najbržem mogućem roku već u podrumu – u 20 minuta.
Svježa i moćna malvazija Rossi
Kako se radi o svojevrsnom zatvorenom sustavu u kojem se uz branje odrađuje i muljanje te pretankanje, zadržavaju se sva ona mirisna i voćna svojstva budućeg vina. Baš zbog toga ova malvazije miriše na proljeće, a ljeti samo pita više.
To je za Rossije od iznimne važnosti jer im je glavni proizvod svježa malvazija koja mora biti voćna, lagana i mineralna. Doduše, nije to jedini interes ove obitelji. Svjesni su da se svjetski vinarski vrh okreće oko moćnih odležanih vina. Zato se sve više bave bijelim vinima, koja se nešto kraće maceriraju te duže vremena odležavaju na kvascima.
– Po meni je ova branša poput kružnice. Nikad ništa ne smije iskakati i sve mora biti jako dobro uravnoteženo – od rada u vinogradu do rada u podrumu, ali i kasnije na promociji i prodaji. Vi praktički morate paziti kako ste odjeveni kada idete u vinograd, kada ste u svojoj kušaoni, kada idete na neku prezentaciju u neki restoran. Kada se bavite vinarstvom to sve uvijek mora biti na razini jer je i takva klijentela do koje dopiremo, otkriva nam Luka. Rossi imaju i velike planove za budućnost.
Planiraju širiti proizvodnju. Danas proizvode oko 90 litara vina, a planiraju doći na 200 tisuća. Zato su i podignuli nove nasade, i to na najboljim položajima oko Bajkini.
Kao u filmu
– Naše loze ne sadimo bilo gdje. Tražim najbolje položaje jer želimo samo najbolje u našem podrumu. Zato smo se i više opredijelili za bijela, a ne crna vina jer jednostavno znamo da nemamo za njih položaje koji bi dali ono što bi nas zadovoljavalo, zaključuje Luka u društvu braće.
Sigurno bi na njih bio ponosan pradjed Federico koji je rođen 1865. godine u malom furlanskom mjestu između Udina i Tolmezza u obitelji s mnogo djece koja je živjela u velikom siromaštvu. Federico je završio u tršćanskom sirotištu kamo ga je siromašna obitelj zbrinula jer ga nije mogla hraniti. Imao je sreće da ga je posvojila udovica iz Vranjeg Sela koja je za to dobila pomoć tadašnje austrougarske vlasti. Dobio je novog brata, ali kada im je majka umrla, morao se snalaziti.
Pa je postao sluga kod bogate obitelji u Bajkinima. Zaljubio se u služavku i oni su u ovom selu zasnovali obitelj gdje su se brinuli za stariji bračni par slabog zdravlja kada ih je prijašnji gospodar potjerao s posjeda. Nakon njihove smrti naslijedili su kuću i nešto zemlje. Godina 1885. nalazi se na etiketi Rossi vina jer je to godina kada je Federico kupio prvi komad zemlje i na njemu zasadio lozu. I tako je krenula tradicija. Kao u nekom filmu. Nije bilo lako njemu i daljnjim generacijama, ali su uspjeli. I diče se time. Imaju i zašto.
