Mali Brijun: Dan kada sam upoznala Jelenka

By

-

06/06/2022

Šećem ja otokom i razgledavam stare austrijske vojne spavaonice. Slušam čemu su služile i kako će konačno biti obnovljene te postati hostel. Bravo za Brijune i nacionalni park. No, odjednom čujem nešto iza sebe. Mislim si – što bi to moglo biti kada su svi moji vodiči ispred sebe, a na otoku Mali Brijun nema ni žive duše. Okrenem se, a tamo Jelenko glavom i bradom. Predivno biće koje me došlo pozdraviti i kojemu sam odmah dala ime. Sjetila se pradavne serije za djecu. U čudu pitam Marna i Petru je li vide što se događa. A oni meni mrtvi hladi – to ti je na Brijunima normalno.

No, meni nije bilo i bio mi je to izvanredan doživljaj koji mi je ostao urezan u pamćenje. Ne sjećam se kada mi je jedna divlja životinja bez straha pristupila i htjela se slikati sa mnom. Pretjerujem. Znam da je htjela hranu jer su je očito čuvari na otoku hranili. Nažalost, ovo je za mene bilo neočekivano, pa nisam ponijela ništa sa sobom. Ali sam gospodina Jelenka iskoristila za fotkanje. I njemu to nije smetalo. Čak štoviše, tako mi je dobro pozirao da mi je bilo žao napustiti njegovo društvo.

Novim katamaranom do svetog Nikole

Od tog se trenutka ponovno želim vratiti na Mali Brijun i imala sama te sreće da ga mogu obići prije nego otvori svoja vrata organiziranim grupama. To će biti tokom lipnja pa ćete na Mali Brijun moći novim modernim hibridnim, gotovo nečujnim katamaranom. Lagana plovidba od 20-tak minuta od Fažane i evo vas već u uvali svetog Nikole.

Srne, jeleni, mufloni i paunovi na otoku još od doba Kupelwiesera

I vjerujte mi nećete nimalo biti razočarani. Jer Mali Brijun je jedna sasvim drugačija priča od njegovog velikog brata. Dok je Veliki Brijun otok s predivnim kultiviranim krajolicima i povijesnom arhitekturom te brojim povijesnim i drugim znamenitostima, ali i puno posjetitelja, Mali Brijun je tihi otočić gdje vlada priroda. Taj je otok sačuvan u svoj svojoj biti, uz nekoliko tragova čovjekova djelovanja koja će vas zaintrigirati.

Iako, kako čujemo, života je ovdje oduvijek bilo. Taj je otok s nekih osam kilometara obale vjerojatno bio naseljen još u prapovijesti. Tome bi svjedočile gradine da ih još ima, kao što je to slučaj na Velikom Brijunu. Bile su tu i rimske vile. No, i njihovih ostataka više nema kao što ih ima primjerice u uvali Verige. Jedino se u uvali svetog Nikole, koja je zbog svog izgleda potkove bila zaštita mnogim moreplovcima i ribarima kroz povijest, vidi jedna stara kamena ruševina. Vodičkinja Branka nam objašnjava da je to stara kamenoklesarska radnja iz srednjeg vijeka. Tu se klesao kamen koji se izvozio u Veneciju, Udine i Ravenu. Brijuni su prije dolaska Austrijanaca bili mjesto gdje se vadio kamen, a očiti i obrađivao.

Kamene priče

Tko god je pogledao izložbu o austrijskom industrijalcu Paulu Kupelwieseru na Velikom Brijunu te pročitao kako je kupio Brijune, saznat će da je otočje bilo krcato kamenolomima i poprilično zapušteno. Kupelwieser je preuzevši palicu počistio Brijune i od njih napravio pravo malo čudo u samo nekoliko godina. Čak je pisao da su mu se čudili zašto radi ceste i puteve po otoku koji je bio poharan malarijom te toliko bogatstvo na to troši. No, bio je to čovjek s vizijom. I do s odmakom od stotinu godina itekako shvaćamo. Na Malom Brijunu nije previše intervenirao jer je ovdje bila vojska. Kupelwieser je svoj ekskluzivni turistički biznis razvijao u neposrednom susjedstvu ratne mašinerije.

Uvala svetog Nikole uvijek je bila zaklon pomorcima

Dolaskom austrougarske vojske nestali su svi ostali ostaci prošlog vremena, i to prilikom gradnje Minora, impresivne utvrde čija je gradnja počela davne 1895. godine i trajala je pet godina. Pravo je to čudo vojne arhitekture na površini od 15.750 kvadrata koju je štitilo 20 topova velikog dometa. Oni najveći mogli su pucati na brodove udaljene od Brijuna 30 kilometara! No, niti jedan nikad nije bio u ratnoj funkciji, kao niti jedna utvrda pulskog fortifikacijskog sustava koji slovi za najveći u Europi. Njena je gradnja koštala 3 milijuna tadašnjih kruna. Austrijanci su bili izdašni u trošenju na vojnu infrastrukturu na jugu Istre, iako su gledali i kako uštedjeti.

Stanica za lansiranje torpeda

– Na toj je utvrdi radilo jako puno radnika. Doduše, nešto su pojeftinili gradnju činjenicom da su utvrdu gradili u starom kamenolomu pa su koristili dio žive stijene. Građena je na pet katova i bila je najbolje opremljena s 10 topova različitih kalibara i mitraljezima, govori nam vodičkinja. Topničko naoružanje sastojalo se od dalekometnog i kratkometnog obrambenog oružja. Godine 1910. u blizini utvrde, na obali, sagrađena je torpedna baterija – stanica za lansiranje torpeda.

Na otoku je u doba, kada je Minor bio u funkciji, bilo 530 vojnika i 12 časnika. Dio je spavao u utvrdi, a dio u spavaonicama u uvali svetog Nikole. Izgrađene su i dvije velike cisterne s 430 kubičnih metara zapremine vode. Zalihe hrane i vode su Austrijanci imali za puna tri mjeseca. Glavna zadaća Minora bila je kontrolirati sjeverni prilaz Puli kroz Fažanski kanal.

Topovi su imali doseg i do 30 kilometara

Nekad moderna tvrđava u samo 15 godina je zastarjela

Utvrda je proizvodila svoju struju

– Ova je tvrđava isto tako zanimljiva jer je jedina koja je zapravo proizvodila svoju struju. Imala je kotlovnicu za proizvodnju istosmjerne struje s generatorima. Imala je i električne liftove, tri velika reflektora koji su čuvali ulaz sa sjeverne strane u Fažanski zaljev, kaže nam dalje Branka.

Nekadašnji voki-toki- razgovaralo se kroz cijev

A prije nego je izgrađen monumentalni Minor, Austrijanci su na otoku usred ničega podignuli tvornicu Siemens. I to s jednim jako dobrim razlogom.
– Tvornica je sagrađena 1886. godine da bi pojednostavili proizvodnju sve opreme za utvrdu. Tu su proizvodili električne liftove, municiju i sve što je bilo potrebno, kaže nam Branka dok šećemo prema Minoru koji se odjednom ukazao pred nama. I doista njegova impresivnost nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Tvornica Siemens otvorena je prije gradnje Minora

Proizvodila je municiju i električne liftove za tvrđavu

– Ta utvrda ima cijeli jedan labirint prostorija, pojašnjava nam dok ulazimo u grdosiju s pogledom na vodnjansko priobalje i pučinu s druge strane. Pitamo se čemu ta silna ulaganja u utvrdu koja zapravo nikad nije služila konkretnoj svrsi za što je i izgrađena.
– Već 15 godina nakon što je sagrađena, utvrda je zapravo već bila zastarjela. Vojna je industrija išla dalje, posebno za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata. A tko je tada znao u kom smjeru će se razvijati vojna industrija, odgovara nam Marno Milotić, čelni čovjek NP Brijuna dok na vrhu Minora gledamo na ruzinave topove i praznu pozornicu kazališta Ulysses.

Tvornica Siemens

Stazama kroz šumu hrasta crnike vraćamo se do vojnih spavaonica i restorana koji samo čekaju otvorenje. Prethodi jedino uređenje hortikulture. Radi se o sedam manjih objekata koji su bili napušteni devedesetih godina nakon odlaska jugoslavenske armije, a slijedom toga i poprilično zapušteni jer nisu bili više u nikakvoj funkciji. Četiri zgrade postale su nove spavaonice. Tu je i info punkt, restoran te pomoćni objekti. Sve je obnovljeno zahvaljujući projektu Novo ruho Brijuna.

Ovdje ćete vrlo brzo moći odmoriti i popiti kavu. No, mene zanima kako izgleda nekadašnja tvornica Siemens pa se kroz gusti pokrov bušina, zaštitnog znaka Brijuna, probijamo do ruševine. Nekad tvornica koja je tko zna što proizvodila, danas oronula zgrada. U budućnosti možda kongresni centar. Logično je bilo imati na otoku svoju tvornicu municije, ali i čuvati vojne tajne. Austrijanci su znali što rade. Iako nisu mogli predvidjeti da zapravo ništa od te ogromne vojne infrastrukture nikad neće biti u funkciji obrane od napada neprijatelja.

Odmah do tvornice je i mol kojega polako izjeda vrijeme i more. Novi izazov za nacionalni park. Tu napuštamo uvalu svetog Nikole i idemo na drugu stranu otoka do najljepše plaže na Malom Brijunu. Kroz polje bijelog bušina, koji nas prati cijeli put, stižemo ponovno do guste šume hrasta crnike kojim je obrastao otok. Čujemo paunove kako se deru. Brijuni su po tome poznati. Za pet minuta smo na šljunčanoj plažici s pogledom na Barbarigu.

Šuma hrasta crnike pruža hladovinu za vrućih dana

Ovdje malo uživamo. Nažalost, nisam ponijela kupaći kostim pa ćemo kupanje pustiti za neku drugu prigodu. Nismo ovaj put imali vremena ni za pješačko edukacijsku stazu ˝Brijunske kamene priče˝ koja se proteže na dva i pol kilometra te kreće od glavne luke prema sjevernoj strani otoka, odnosno rtu Glavina.

More i Peneda

Prolazi uz napuštene kamenolome i nakupine otpadnog kamenja – kršja, pa sve do kamenoloma na rtu Glavina i nedovršene austrougarske baterije Femina, s podzemnim prostorijama za prihvat i smještaj ljudstva i municije. Upravo ona veliča kamen po kojemu su zapravo Brijuni prije Kupelwiesera bili poznati. Na stazi je postavljeno 15 edukativnih tabli kojima se posjetitelji mogu upoznati s različitim aspektima i značajkama kamena, od onih geoloških, tehničkih, građevinskih, povijesnih, fortifikacijskih, etnografskih, pa do kamena i kamenoloma kao inspiracije za umjetnička stvaranja.

Kamenolom na rtu Glavina s brojnim očuvanim pratećim elementima iz procesa rada – poput ostataka pratećih zgrada, tunela, tračnica i kolica za prijevoz kamena, pravi je muzej na otvorenom. I zato jedva čekam iduću prigodu da dođem na Mali Brijun. Možda tada ponovno sretnem i Jelenka.

A sada povratak. Hibridni plavo-bijeli katamaran vodi nas nazad u Fažanu. Lijep je dan i uživamo u Brijunima s morske strane. Zaista su raj na zemlji, a njihova ljepota i energija vas zauvijek zarobe. Kako sam čula, postanete njihov vječni zaljubljenik. Ovisni o njima. Nije ni čudo. Zato jedva čekam da se opet vratim na Brijune. Jer svaki put vidim i iskusim nešto skroz novo. U tome je njihova najveća čar.

Poreč: Obitelj Poletti i kako je fratar udario temelje njihove vinske priče

By

Barbara Ban

-

17/05/2022

0

Kaže mi jedan ugledni istarski maslinar da kada upozna neku vinarsku ili maslinarsku obitelj točno zna kakvo vino ili ulje proizvode. I moram priznati da ta njegova rečenica ima smisla. I baš ona najbolje opisuje obitelji Poletti iz Markovca kraj Višnjana. Poletti su poznata vinarska obitelj iz Istre koja se ovim poslom bavi čak 180 godina! Da, dobro ste čuli. A sve nam je to potvrdio Peter Poletti koji je devedesetih godina prošlog stoljeća zajahao na valu nove vinarske revolucije u Istri te stasao s godinama s drugim uglednim vinarskim imenima Poluotoka koja su dobro znana diljem države, ali i šire. Nedavno je tu slavnu obljetnicu proslavio sa svojom obitelji u njihovom šik vinskom lokalu Casa Manzolin tik do porečke Eufrazijeve bazilike gdje možete kušati vrsna vina u povijesnom ambijentu.

Osvježavajući koktel s Polettijevom Rossellom

Peter je bio u svojoj obitelji zapravo čuvatelj tradicije, čuvatelj uspomena na oca Marija koji je zapravo, kako mi u Istri kažemo, došao “na robu”. Talijan koji je oženio Peterovu majku Lilianu, rođenu Bernobich, sasvim uobičajeno prezime u Markovcu, vinskom mjestu na Poreštini pored kojega prolazi slavna Parenzana i koje ima možda najljepši pogled na ovaj vinorodni kraj. Kako vinarska priča ne bi stala s njegovim ocem, Peter koji je dotad bio u turističkim i glazbenim vodama, odlučio se posvetiti skroz samo poljoprivredi, ali je odlučio kao i većina vinara, napustiti stari način proizvodnje vina. Počeo je stvarati vina kakva on voli piti.

Peter Poletti nastavio tradiciju svoje obitelji

Vina u koje je utkana povijest

To su vina u koja su utkana povijest, strast i velika požrtvovnost te prije svega ljubav. Sve ono što čini srž samog Petera kojega biste mogli slušati noć i dan. Barem ja jer kao i on volim povijest, posebno onu lokalnu. A Peter je toliko njome opčaran da je s tavana obiteljske kuće iskopao stotinjak starih papira koji su mu upotpunili rodoslovno stablo i dokazali da je se njegova obitelj bavi vinarstvom 180 godina jer prvi dokument koji je pronašao datira iz 1842. godine. Tada je njegov nono Piero Bernobich od svog tasta kupio zemlju za 113 fiorina i na njoj sagradio današnju kuću i osnovao obitelj. Da bi Peter sa svojom obitelji to dostojno proslavio, za tu je prigodu napunio 1000 boca svog vrhunskog merlota.

– Za nas je jako bitan datum 11. svibnja jer je tada prije 180 godina naša obitelj kupila prvu zemlju. To sve možemo potkrijepiti dokumentima. Meni je nepojmljivo da bih izgubio neki dokument koji je vezan za moju obitelj. Naša obitelj ima dosta zemlje i nema niti jedan centimetar za koji ne mogu izvući papir na kojem se vidi kada i od koga je kupljen te koliko je plaćen, govori nam ovaj strastveni vinar, veliki ljubitelj vina, glazbe i svog Chevrolet Camara iz 1978.

Imanje bogate obitelji Bernobich u Markovcu

Obiteljske pikanterije

A sve je počelo s njegovim dalekim pretkom Markom Delemarnom koji je rođen 1793. godine.

-Bila su trojica braće – Marko, Simon i Martin. Martin i Simon se žene, a Marko se zaređuje. Postaje fratar. Godine 1810. već je bio van samostana. Ne znam točno zašto. Ili se prosvijetlio pa je izašao iz samostana ili je Napoleon zatvorio samostan, što je vjerojatnija varijanta priče. Uglavnom, u to doba Marko Delemarna bio je već stari mladić sa svojih 30 godina. Došao je doma i uspio se oženiti. Njegova kćer Ana rođena je 1812. godine, a on se oženio 1813. godine. Po njemu je čitava obitelj dobila obiteljski nadimak Fratich. Po tome se naša obitelj Bernobich razlikovala od drugih Bernobicha u Markovcima. Tada je bilo 10-tak obitelji s istim prezimenom i po nadimcima su se razlikovali, uvodi nas Peter u, kako kaže, pikantnu povijest svoje obitelji.

Za svog pretka kaže da je bio loš gospodar. Upao je u dugove. Zato je njegov zet Piero Bernobich platio 110 forinti njegova duga te zauzvrat dobio šest hektara zemlje. Na dvije parcele je već bila zasađena vinova loza s maslinama.

-Tada se vinova loza sadila uz stablo. Na toj parceli je bilo šest takvih stabala. Bili su visoki prinosi, a navodno je to grožđe davalo jako dobro vino, govori nam elokventni Peter. Nažalost, Piero je umro mlad i cijelo je imanje preuzeo njegov sin Marko Bernobich koji je rođen 1834. On je bio strašno pametan i puno je toga napravio za našu obitelj. Izgradio je s trojicom svojih sinova veliku kuću s konobom. I cijela je obitelj živjela složno. Tek 1926. godine, kada se moj nono oženio, obitelji se podijelila na tri obitelji. I svaka je dobila oko 10 hektara zemlje, govori nam dalje ovaj vinar iz Markovca koji je jako emocionalan kada govori o svojoj obitelji.

Obiteljsko nasljeđe

Baš zato nikad nije napustio imanje iako je Bernobichima nakon Drugog svjetskog rata, kao i mnogima, bilo jako teško preživjeti baveći se vinarstvom. No, njegov nono i otac nikad nisu odustali od vinograda i Peter je, nakon što je osamdesetih godina prošlog stoljeća radio najprije kao DJ, a potom kao turistički vodič u Poreču, odlučio ostati na zemlji i dodatno ju oplemeniti. S tom tradicijom nastavlja i njegov sin Matteo.

-Moj nono je govorio da će radije crve jesti nego prodati zemlju. Kada sam našao sve ove stare ugovore kod bratića i kada sam ih pročitao te vidio koliko je posla i truda u tu zemlju uloženo, ne pada mi na pamet da išta prodam. Najlakše je nešto prodati, smatra Poletti čija je obitelj dobro živjela od vina. Bili su čak i trgovci vinom te su u Rijeci imali svoju vinariju.

Tvrdoglavi nono

– Nakon rata sve je išlo nizbrdo. Vino nije išlo, promijenio se društveni sistem. Djeca su otišla vani u školu. Moja mama je ostala jedina doma. Samo tvrdoglavost mog nona, koji nije htio odustati, tjerala je dalje cijelu stvar, priznaje nam Poletti. Vinarstvom se nastavio baviti njegov zet, odnosno Peterov otac koji je u Markovac i donio prezime Poletti. Peter veli da mu je uvijek pomagao u vinogradu.

-Počeo sam voziti traktor već s 10 godina, a vino sam počeo piti i ranije, kaže nam kroz smijeh ovaj vinar koji sljubljuje sa svojim vinom ne samo hranu, nego i glazbu. No, od vina se u to doba nije moglo živjeti. Zato je Peter išao u turističke vodiče. A kada mu je otac umro 1993. godine, počeo se baviti vinarstvom. Tada je već znao da se vino može raditi na drugačiji način.

-Godine 1993. napravio sam prvo vino i vidio sam da je to nešto jako dobro. Prve etikete su bile 1994. godine za malvaziju i borgonju. U selu su mi se tada rugali jer sam tek počinjao. Tada mi je jedan susjed rekao “Ma tko će kupovati to tvoje vino po osam dinara, kada za to može kupiti dvije litre mog vina”, pripovijeda nam Peter kojemu je otac prije nego je preminuo otkrio jednu tajnu.

Radi vino po svom guštu

-Rekao mi je: “Ako ćeš jednoga dana raditi vino, radi vino po svom guštu. Nemoj izmišljati, nego radi kako ti voliš piti”. To je moja filozofija za sve što radim u životu. Ne radim ništa bezveze. Kada si nešto zacrtam, “pićim” ravno jer znam da je to ispravno, govori dalje s velikom emocijom prisjećajući se svog oca.

Baš zato je Peter uz podršku svoje supruge Loredane kupio i povijesnu palaču Casu Manzolin tik do Eufrazijeve bazilike koju je prije dvije godine preuredio u restoran i vinski bar. Povijesna palača u starogradskoj jezgri Poreča postala je pravo okupljalište vinoljubaca gdje možete nešto fino prigristi, baš kako to i obitelj sama voli. Zato zna da će i mali butique hotel odmah do njihova bara u staroj baroknoj palači koji bi trebao biti brzo realiziran, biti pravi pogodak.

-Zato naš cabernet sauvignon stoji pet godina u našem podrumu. To je vino bilo proglašeno petim najboljim vinom na svijetu. Ne stoji u podrumu zato jer ga ne možemo prodati, nego zato jer sam si zacrtao da to vino mora sazrijevati pet godina da bude kako Bog zapovijeda, otkriva nam Peter.

Mlade generacije

Njegov sin Matteo, sedma generacija ove vinarske obitelji, nakon studija ekonomije u Trstu vratio se kući i nastavio s obiteljskim biznisom u kojem bi mogle ostati i dvije njegove mlađe sestre blizanke. Zanimljivo je da ni Matteo nije odmah krenuo očevim stopama, već se za promjenu karijere odlučio za vrijeme korone. Htio je biti među lozama i u prirodi pa je upisao studij vinarstva u Poreču.

Svježu malvaziju spojili su s ribljim pjatom- mariniranim brancinom, confitom od ribe i salatom od hobotnice

Moćna Malvazija Classica iz 2019. sljubljena je s fileom brancina, punjenim pohanim sardelama i lignjama u tempuri

-Imamo 9 hektara pod lozama na pet položaja – Rogovići, Vala, Brajde, Mendica i Kamenjak. Naša je filozofija “radi da bi živio” i toga se držimo. U životu treba uživati, ističe mladi vinar koji stvara novu povijest vinarije Poletti koja će se okrenuti ekološkom pristupu u poljoprivredi. I turizmu.

Tisuću boca merlota spremljeno posebno za 180-tu godišnjicu vinarije

-Ideja i vizija Case Manzolin je da se može nešto dobro popiti i pojesti te uživati u predivnom ambijentu staroga grada, zaključio je Matteo. A baš tu možete kušati perjanice njihova podruma – od svježe do klasične malvazije, crnih moćnika cabernet sauvignona ili merlota do Rosselle, posebnog rosea koji osvježava nepce u vrućim danima.

Filip Savić poslužuje arhivski cabernet sauvignon

Moćna malvazija i moćni glasovi u pozadini

A kako to rade Poletti kada sljubljuju svoja vrhunska vina s hranom? Svježu malvaziju spojili su s ribljim pjatom- mariniranim brancinom, confitom od ribe i salatom od hobotnice. Rossella je išla idealno s rižotom od jagode, dok je moćna Malvazija Classica iz 2019. sljubljena s fileom brancina, punjenim pohanim sardelama i lignjama u tempuri. Sve su okončali Bumbarskom tortom te kušanjem limitirane edicije Merlota 1842 koji je punjen u tisuću boca za ovu prigodu sa sirom Gran Istriano, a poslužena su i dva arhivska moćna vina. Odlične kombinacije za guštanje u danima i noćima pred nama.

Limski kanal: Od vidikovca svetog Martina do hrvatske Altamire

Aktivni odmor

By

Barbara Ban

-

04/05/2022

0

Već nekoliko mjeseci ja i sestra Tatjana dogovaramo tu rutu. I uvijek je nešto. No, konačno je došao taj dan. Pješačenje do crkvice svetog Martina nad Limom na kanfanarskoj Kontradi te spuštanje “džunglama” Limskog kanala sve do dvije intrigantne špilje. Prave su to tajne ovog područja nadomak Rovinja kojemu biser Istre nekad oduzima svu pažnju. Rovinj je stvarno predivan, ali i njegovo zaleđe, uključujući i Kanfanar ima svoje adute. I zato je bio pravi užitak ih na tih 10 kilometara hodanja otkriti. Jer to područje i Limski kanal su mi tako bliski, a opet tako nepoznati. A nepoznato uvijek krije najljepša iznenađenja.

Pogled na Limski kanal s vidikovca na vrsaranskoj strani

Limski kanal je moj stari prijatelj. Dugo smo se družili za vrijeme fakulteta kada sam se svaki dan sa sestrama spuštala u obližnji restoran na sezonski rad. Tada nije bilo vremena za uživanje u prirodnim blagodatima tog podneblja koji je zaista specifičan po svom izgledu, ali i flori i fauni. Zbog izgleda često ga nazivaju i fjordom, iako s fjordom nema apsolutno nikakve veze. Limski kanal me je već tada opčinjavao svojim bojama. U predahu od konobarenja znala bih se zagledati u te zeleno plave i tirkizne nijanse mirne vode koja se stapa s bujnim zelenilom obronaka koji se s jedne strane penju prema Kontradi, a s druge prema Kontiji.

Opčinjena Limom

I nije me opčinjavao samo tada. Vrlo često sam se tamo u to vrijeme znala bućnuti sa sestrama. Kupanje u Limskom kanalu je uistinu drugačije iskustvo. Jer ti se miješa slatka i slana voda. Nije ni jezero, nije ni more. A tek boje… I dan danas ne prođe ljeto, a da barem jednom ne skoknem u tu tirkiznu vodu Lima. Jer je to jednostavno gušt. Pogotovo u predvečerje.

Ovaj put ja i seka nismo plivale. Sačekat ćemo još par mjeseci za to i da voda ipak bude nešto toplija. Ovaj put smo se digle od Brajkovića sve do crkvice svetog Martina nad Limom, “vinskog” čuvara Kontrade i neizmjerno uživale u prirodi koja je propupala i probudila se iz dugog zimskog sna. Tada smo shvatile da je ipak bolje da smo ovaj mali izlet odgodile za početak proljeća. Jer boje zimi sigurno ne bi bile tako fascinantne. Iako me zanima kako izgleda pogled sa svetog Martina kada luduje bura.

Od Brajkovića, od kuda smo krenule, do Svetog Martina je nekih dva kilometra puta. Prolazite kroz pitome sela Kontrade – Brajkoviće, Matohance, Sošiće, Bubane. Siječete najnoviju biciklističko pješačku stazu koja vodi starom željezničkom prugom od Kanfanara do Rovinja. Naime, u Brajkovićima je bila stanica, a tome još danas svjedoči “štacijon”.

Sveti Martin i Draga

Prelazimo preko pruge i nastavljamo dalje prema brdu na kojem još ne vidimo crkvicu, ali vidimo dvije antene. Koja šteta da kvare vizuru tog posebnog mjesta. No, zanemarit ćemo taj dio i nastaviti uživati u brzoj šetnji dok prolazimo kroz sela. Čim smo došle na makadamski put, odmah nam se s desne strane ukazala lokva. Sve buja.

Lokva na putu prema crkvici svetog Martina

Šteta što antene remete vizuru brda sa crkvicom

Putem nas prati i sve ljepši pogled na Limsku dragu. Impresivan je, a mogu samo zamisliti kako je kada je bura i kada je vidik čist. Vrlo brzo smo na brdu. Zaista bi to moglo biti meditativno mjesto. Za mnoge koji ovamo dolaze za blagdan svetog Martina sigurno i je. Odavde puca pogled na Rovinj i svetu Fumu, na čitavo rovinjsko priobalje pa sve do Puljštine. Volim takva mjesta s pogledima. U ovom kraju ih je nekoliko.

Na putu do brda prati nas pogled na Limsku dragu

Prije puta pročitala sam i par sitnica o crkvici i zašto je izgrađena baš na tom mjestu. Tako Anton Meden na stranicama udruge Dvegrajci piše da postoji jedna legenda oko svetog Martina. A ta je da je putujući ovim krajem zastao da se odmori, zabio je svoj štap u Dragi i time odredio granicu do kuda može doći more.

Na mjestu hrama boga Marsa

Crkvici se ne zna godina izgradnje, a možemo jedino reći da je stara. Slična je brojnima koje možemo vidjeti diljem Istre. Obnovljena je 1879. godine. Nekada je u njoj bio i drveni kip svetog Martina, ali mu je šezdesetih godina prošlog stoljeća otpiljena glava i odnesena iz crkve. Tada je sravnata sa zemljom i mala crkvica sv. Andrije iz 12. stoljeća koja se nalazila uz samo more na Limu. Zanimljivo je da je crkvica svetog Martina nastala na mjestu koje je bilo nastanjeno i u prapovijesti, a život se ovdje odvijao i tokom vladavine Rima. Na to upućuju neki arheološki nalazi. Pretpostavlja se da je sagrađena na mjestu bivšeg rimskog hrama boga Marsa.

Jednostavna crkvica plijeni pažnju zbog lokacije

Nakon malo meditiranja u travi s odličnim pogledom, ali i dvije antene u društvu, napuštamo svetog Martina. Spuštamo se kroz šumu koja djelomično podsjeća na džunglu prema Limu. Idemo, kaže mi Tatjana, u smjeru Škandališta ili Skandališća te Romualdove pećine. Dvije su to pećine, od čega se danas može vidjeti jedino Škandališta jer je Romualdova pećina trenutno zbog istraživanja zatvorena za javnost. Vrlo brzo smo na ulazu u Škandališta. Impresivno. Lijep prirodni fenomen usred šume s pogledom na Lim.

Impresivna Škandališta

Divimo se toj prirodi i što je sve stvorila. Vrlo neobična špilja koja često na ovoj stazi zbog Romunaldove bude zanemarena. No, njen ulaz puno je impresivniji. Ispresijecana je raznim hodnicima i dosta je plitka. No, dovoljna za fotosešn. I sada nam je drago da smo došle dok buja vegetacije jer su boje nevjerojatne. Teška srca napuštamo špilju i idemo prema dolje.

Nismo ni uspjele zaboraviti dojam Škandališta, evo nas već na ulazu u Romualdovu pećinu gdje su prije nekoliko godina otkrivene paleolitičke pećinske slikarije, stare preko 30.000 godina, prve takve u Hrvatskoj. Međunarodni znanstveni tim otkrio je da u Romualdovoj pećini očuvane prapovijesne slikarije na kojima su prikazani bizon, divokoze i ljudske figure.

Divno zelenilo daje špilji Škandališta ludu boju

Hrvatska Altamira

Nažalost, taj fenomen nismo uspjeli vidjeti jer je pećina zatvorena baš zbog istraživanja tih slikarije koje su dosad pronađene u jugozapadnoj Francuskoj i sjevernoj Španjolskoj. Riječ je o prapočecima ljudske umjetnosti i prvim crtežima koje su ljudi radili, a takvih je crteža na svijetu jako malo. Romualdovu pećinu možemo slobodno nazvati i hrvatskom Altamirom.

Vrijedni crteži u Romualdovoj pećini (Arheološki muzej Istre)

Inače, slikarije je prvi put primijetio direktor Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo još 2010. godina kada je istraživao ovu pećinu. Ona je dugačka stotinjak metara i poznata je po tome što je u njoj po tradiciji obitavao sv. Romuald oko 1000. godine, te po tome što su u njoj otkriveni materijalni ostaci neandertalaca iz razdoblja srednjeg paleolitika. U njoj nije živjelo puno ljudi, nego je vjerojatno imala kultni značaj. U to vrijeme Limski kanal nije bio potopljen morem nego je predstavljao ušće rijeke. Ondje su obitavale prapovijesne životinje koje su u međuvremenu izumrle, pa se pretpostavlja da je od tuda i na stijenama pećine svoje mjesto našao baš bizon.

Ovi crteži jedni su od rijetkih na svijetu (Arheološki muzej Istre)

Iz razdoblja paleolitika

U pećini su viđene 44 slikarije, od kojih se ističe nekoliko crteža, koji predstavljaju bizona, divokozu, shematizirane prikaze ljudi i trokute, koji mogu simbolizirati ženski spol. Potom se krenulo s iskopavanjem u podnožju stijene sa slikarijama. Tada su otkriveni materijalni ostatci iz gornjeg paleolitika, odnosno kremena alatka, ulomak okera i nekoliko ulomaka ugljena. Analizom radioaktivnog ugljika utvrđeno je da su ulomci ugljena stari otprilike 17.000 godina. Drugi neizravni podaci sugeriraju stariju dataciju za slikarije, otprilike 34.000-31.000 godina. Daljnjim istraživanjima nastojat će se odrediti točna starost stijenske umjetnosti.

Pećinsko slikarstvo

Inače, na Balkanu prapovijesni figurativni prikazi otkriveni su još samo u Rumunjskoj u pećini Coliboaia, gdje je također naslikan bizon, sličan ovom iz Romualdove pećine. Inače, paleolitičko slikarstvo rijetko je osvjedočeno u Jugoistočnoj Europi. Osim u Hrvatskoj i Rumunjskoj, na Balkanu su paleolitičke gravure pronađene i u pećini Badanj u Bosni i Hercegovini.

Pećinsko slikarstvo predstavlja najstarije sačuvane tragove ljudske umjetnosti. Znanstvenici su dugo vjerovali da je najstarije pećinsko slikarstvo iz razdoblja paleolitika bilo ograničeno samo na jugozapadnu Europu, točnije na sjevernu Španjolsku i južnu Francusku, gdje se nalaze i poznati lokaliteti Altamira i Lascoux. Nova otkrića u Istri i u Rumunjskoj, međutim, pokazuju da se prapovijesne slikarije mogu naći i drugdje u Europi.

Boje Lima

Spuštamo se još malo dolje i evo nas već na Limu. Boje nas očaravaju. Kao i uvijek iako su sada bitno drugačije nego ljeti. Na samom smo rubu kanala usred trava. Odmaramo na velikom kamenu i fotkamo Lim. Ova potopljena krška dolina dugačka je oko 13 kilometara, a kada bi se uzela u obzir i Draga, onda ukupna dužina iznosi čak 35 kilometara. Od 1964. godine zakonom je zaštićen geomorfološko-hidrogeološki lokalitet u kategoriji značajnih krajolika. Od 1980. specijalni je rezervat u moru.

Koliko vrijeme mijenja sve, dovoljno govori činjenica da je Limom nekada tekla Pazinčica koja se ulijevala u more. Danas je Lim poznato mjesto po plodovima mora. Ovdje možete kušati odlične kamenice i školjkaše. Pa ako vam je do morskih specijaliteta, nema druge, nego put Lima.

Mi ga polako za danas napuštamo. Idemo preko ceste i onda makadamskim putem, odnosno stazom 211 kuda prolazi i Eurovelo ruta 8 idemo prema gore. Strminom nas prati opojan miris cvijeća jasena i divan pogled na Limsku dragu te mnoštvo divljih orhideja i drugog cvijeća. Svugdje na ovom putu susrećete se s tako lijepom pogledima pomiješanima s mirisima proljeća. Koji užitak. Slijedimo dalje stazu 271 da bismo se digle na put 274 kojim smo prije koračale prema svetom Martinu. Na dijelu rute skrećemo da bismo pogledale duboku lokvu i suhozide koje su nedavno obnovili lovci. Bravo za inicjativu.

Željeznička povijest

Idemo doma, no prije toga odlučile smo malo prošetati starom željezničkom trasom. Ta je povijesna pruga dugačka smo 21 kilometar prestala s radom još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, izgradnja pruge Kanfanar – Rovinj započela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan.

Miris cvijeta jasena prati nas cijelim putem

Continue

Ljubljana: Zmajski grad po mjeri čovjeka

Helloistria na izletu

By

Barbara Ban

-

22/04/2022

0

To je zbilja grad po mjeri čovjeka. Tako mali, a tako svjetski. Nekako sjedinjuje sve one srednjoeuropske vrijednosti na jako malom prostoru. I daje uvid u to kakva je zapravo Slovenija. Ljubljana je definitivno grad po mjeri čovjeka. Sređena, ulickana, mirna, vibrantna, šarmantna, pitoreskna, moderna, tradicionalna, očuvana. Mala, a zapravo tako velika. Sa svojih 280 tisuća stanovnika prava je srednjoeuropska metropola koja zaslužuje pažnju.

Na pješačkom mostu preko rijeke Ljubljanice

A hvalim ju toliko jer zbilja nisam imala prevelikih očekivanja. Bila sam dvaput u Ljubljani zimi jako kratko. Samo na njihovom glavnom Prešernovom trgu. Prošetala se malo Čopovom ulicom, i to je to. Vidjela sam stari grad iznad Tromostovja. Pitala sam se: To je to? A znala sam da ipak nije. I zato sam jedva čekala priliku da na miru mogu pronjuškati ulicama glavnog slovenskog grada.

Bez rupa na pločniku

I za Ljubljanu vam je uistinu dosta jedan ili dva dana da osjetite karakter grada i uživate na njezinim slatkim malim i sređenim ulicama. Jer ono što me najviše oduševilo u centru grada je činjenica da nema nesređenih fasada, rupa na pločniku, smeća ili grafita. Sve je na svom mjestu. Doslovce. I ne samo to. Grad je ukrašen brojnim skulpturama i instalacijama koje ne srše u prostoru. One ga nadopunjavaju i obogaćuju.

Prešernov trg, a u pozadini ljubljanski dvorac

Ako želite na kavu, ručak, večeru ili samo piće i neki kolač, uistinu ne znate koji lokal izabrati. I to ne preuveličavam. Svaki vuče da se sjednete u njega. Od lijepih slastičarnica, do dizajnerskih kafića i burger barova s craft pivima, do odlične ponude vinskih barova i tradicionalnih restorana.

Pregršt ih ima na šetnici Cankarjevo nabrežje uz rijeku Ljubljanicu, ali i Petzkovšovo nabrežje s druge strane koje vodi do Zmajskog mosta te Adamič -Lundrovo nabrežje s druge strane rijeke uz veliku gradsku tržnicu ne zaostaju s ponudom. Zato preporuka – ne sjedajte na prvo mjesto. Prošetajte uz rijeku i uživajte u pogledu na lijepe terase, a onda odaberite vama najslađu. To će biti najteže muke, vjerujte mi.

Koji kafić odabrati?

I dok ćete uz rijeku uživati u kavici ili pivu, u ulicama iznad šetališta te na Mestnom i Ćiril Metodovom trgu guštat ćete u ponudi šarmantnih restorančića, dizajnerskih suvenirnica i butika s lokalnim proizvodima. Ima tu svega – od kobasarna do čokoladarnica, prodavaonica ručno rađene keramike pa sve do unikatnog nakita.

A što sve razgledati ako ste jedno popodne u Ljubljani? Ili jutro? Ja sam uzela klasičnu rutu šetnje gradom od hotela Slon u centru grada do Prešernovog trga pa uz desnu obalu Ljubljanice do Kongresnog trga. Glavni trg najvećeg slovenskog grada odmah me osvojio. Vjerojatno jer ima taj lijepi pogled na povijesnu utvrdu na brdu koju ću zadnju posjetiti kao šlag na kraju. Usred trga se nalazi kip posvećen najvećem slovenskom pjesniku Francu Prešernu.

Ovo je uz tržnicu srce grad. Stalno se netko fotka uz Prešerna, ljudi se ovdje sastaju i rastaju. No, ništa nije u nekoj žurbi kao u velikim europskim gradovima. U rano jutro nema puno ljudi, a veći red može se vidjeti samo u obližnjem šminkerskom kafiću te pekarnicama. Dan tek počinje. Ljubljana se budi. Neki već i ulaze i u crkvu Marijina Uznesenja na glavnom trgu čija je gradnja trajala 14 godina do 1660. godine. I tada je stala jer nije bilo novaca za njen dovršetak. I tako dva stoljeća kada je konačno poprimila današnji izgled.

Barokna unutrašnjost Crkve Marijina Uznesenja

Poznata tri mosta

Odmah preko puta crkve je uvijek fascinantan most Tromostovje koji je zapravo sklop tri mosta. Prvi most na ovom je mjestu sagrađen daleke 1280. godine, a služio je kao ulaz u utvrđeni srednjovjekovni grad kojega vidite nad sobom. Drvo je kasnije zamijenio kamen 1842. godine. U čast nadvojvode dobiva ime Francev most. A današnji most poprima svoj izgled tek nedavno. Tek godine 1929. arhitekt Joze Plecnik dodao je dva mosta s obje strane. I tako je zapravo nastalo Tromostovje.

Pogled na Tromostovje i Prešernov trg s pješačkog mosta preko Ljubljanice

Alenka mi objašnjava povijest Ljubljane, a možda i ne 🙂

S glavnog trga idem potom u smjeru Kongresnog trga i sveučilišta. Lijep je to i prostran trg s parkom koji je sagrađen 1821. godine. Tu se nalazi par muzeja i ustanova koje možete posjetiti kao što su Muzej iluzija, Školski muzej, Sveučilište, Slovenska filharmonija i Župna crkva Presvetog Trojstva. Čitam i da je ovaj trg bio značajan za neka povijesna zbivanja. Primjerice da je ovdje po završetku Drugog svjetskog rata 1945. Josip Broz Tito održao govor s balkona.

Zanimljiv prtun na ulazu u jednu cvjećarnu na Kongresnom trgu

Nakon Kongresnog trga šetam još malo dalje do neobične zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke da bih došla do Ljubljanice koja sneno prihvaća uz svoje šetnice jutarnje trkače.

Mir i tišina. Samo se preko Šentjakobskog mosta čuju automobili. Ljudi jure na posao. Tu prekidam jutarnju meditaciju i krećem na drugu stranu Ljubljanice pa stižem do župne crkve svetog Jakoba. A onda se dalje gubim uličicama grada iznad rijeke. Baš je to bilo neobično lijepo travanjsko jutro. I onda se ponovno vraćam prema Tromostovju. Pijem kavicu kod Prešernovog trga pa se hitam u hotel po Alenku. Ostatak puta ćemo zajedno. U društvu je slađe.

Mesarski most za zaljubljene

A drugu rundu obilaska obilježili su gradska tržnica i mostovi sa starim Ljubljanskim gradom na vrhu. Sve bolje od boljeg. Najprije idemo u smjeru Mesarskog i Zmajskog mosta. Oba su vrlo blizu i svaki od njih je poseban na svoj način. Jedan priča novu priču Ljubljane, a drugi njenu tradiciju.

Mesarski most je specifičan po dvjema stvarima. Prvo su silni lokoti koji na njemu vise i simboliziraju naravno vječnu ljubav parova koji su ključeve tih lokota bacili u rijeku. Lokoti su postali prava instalacija uz skulpture slovenskog kipara Jakova Brdara koje prikazuju grčku i kršćansko-židovsku mitologiju. Inače, most je novijeg datuma. Sagrađen je 2010. godine i odmah postao prava meka za fotkanje. Prava pozicija za instagramere.

Zmajski most se nalazi malo dalje i preko njega stižemo do tržnice, a u nastavku je uspinjača za Ljubljanski stari grad. Ovuda kada ste u Ljubljani morate proći. Most se referira na legendu o osnivaču glavnog slovenskog grada. On je, naime, ubio jednog od zmaja s tog mosta. Tu je i još jedna zanimljiva priča vezana za zmajeve, ali i žene. Kada djevica prođe mostom, zmajevi navodno mašu repom. Zanimljivo i tako staromodno. Inače, most nije tako star. Sagrađen je na prijelazu iz 19. u 20 stoljeće.

Tržnica je trbuh grada

A onda stižemo na moje i Alenkino omiljeno mjesto. Gradsku tržnicu. Uvijek se ja i ona radujemo tržnicama jer su pune života i jako nam puno govore o samim ljudima. Ljubljanska se nalazi podno starog grada i ima predivan pogled. Pitanje je hoćete li gledati voće i povrće ili razgledavati taj dio starog grada. Mi sve to radimo istodobno dok smo u potrazi za tipičnim slovenskim proizvodima.

Na kraju ulazimo u unutrašnjost natkrivene tržnice. Sirevi, med, suhomesnati proizvodi, kolači. Stajemo na svakom štandu i upijamo te mirise i okuse slovenske gastronomije. Tržnica je mala, ali puna svega. Vidimo i što građani Ljubljane vole jesti. Orahnjača i kranjske kobasice su pri vrhu ponude, tu su i kravlji sirevi te suho meso.

Jedva se izvlačimo opet van okružene finim mirisima dobre hrane i slasnog domaćeg kruha. A vani život. Oko tržnice brojne terase. Svi uživaju u gradu i njegovoj ponudi te lijepom sunčanom danu. Odlazimo kratko do katedrale sv. Nikole na trgu Ćirila i Metoda. Nismo ulazile unutra, ali su nas zato oduševila velika metalna vrata. Od bronce su i prikazuju povijest Slovenije i Ljubljane.

Ljubljanski biskupi

Oba su nastala nedavno, 1996. godine povodom 1250-te godišnjice kršćanstva u Sloveniji i posjete pape Ivana Pavla II. Na ulaznim vratima, koja se danas nazivaju Slovenska vrata, nalazi se reljef Toneta Demšara s prikazom slovenske povijesti. Bočna vrata, sada nazvana Ljubljanska vrata, redizajnirao je Mirsad Begić i ukrasio ih je portretima ljubljanskih biskupa 20. stoljeća.

Inače, ljubljanska katedrala nastala je na mjestu starije romaničke crkve iz 13. stoljeća, a dovršena je 1706. prema nacrtima isusovca Andree Pozza. Plijeni pažnju svojom kupolom. No, tu se ne zaustavljamo puno jer želimo doći do vrha Ljubljane, a to je stari grad. Tražimo uspinjaču, ali do dvorca možete i pješke kroz šumu.

Grad s pogledom

Uspinjača vas dovodi u srce starog grada, a onda smo se odlučile za predah i uživanje na suncu. Volim takve trenutke jer onda zapravo možete upiti atmosferu nekog mjesta. Puno dječjih ekskurzija, turista. Svi istražuju i zabavljaju se. Uče o povijesti. A ovdje je ima. Dvorac je u srednjem vijeku bio tek drvena utvrda. Kroz stoljeća je poprimio svoj današnji izgled.

U tom srednjem vijeku, točnije 1144. godine spominje se ime Luwigana pa se pretpostavlja da je utvrda tada već bila tu. No, sami počeci grada sežu puno dublje u povijest. I to u rimsko doba kada je na tom mjestu osnovano mjesto Emona. No, taj su rimski grad uništili Langobardi i Huni u 6. stoljeću. Nakon nekoliko stoljeća Ljubljana se kao grad opet budi i počinje stvarati.

Dvorac je u srednjem vijeku bio u vlasništvu više plemićkih obitelji, a glavnu kušnju iskusio je prilikom navale Turaka. Oni su prvi put došli pred gradska vrata 1415. godine. Zbog toga je počelo utvrđivanje dvorca koje je promijenilo njegov izgled. Posebno u 15. stoljeću kada je stari dvorac srušen skoro do temelja. Osim navale Turaka, dvorac se suočio i sa seljačkom bunom, ali i potresima kojih je u povijesti Ljubljane bilo dosta. No, sve je to preživio.

Htjeli ga srušiti

Gradnja je nastavljena kroz 16. i 17. stoljeće. Zanimljivo je da je već sredinom 17. stoljeća dvorac izgubio ulogu tvrđave i rezidencije. I tu je počelo njegovo propadanje. Neko vrijeme se tu nalazilo vojno skladište što je bilo posebno opasno za grad. Čak je postojala inicijativa krajem 18. stoljeća da se dvorac sruši. Srećom to se nije dogodilo.

Potom se za vrijeme Napoleona u dvorcu nalazila vojarna, ali i vojna bolnica. Nakon povratka Austrijanaca 1815. godine, dvorac je pretvoren u kaznionicu za zatvorenike iz Kranjske i Koruške. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u dvorcu su se najprije smjestili talijanski zatvori, a nakon kapitulacije Italije i njemački. Nakon tako turbulentne povijesti, stari grad konačno se počeo obnavljati nakon 1964. godine i sada je prava meka za sve posjetitelje Ljubljane.

Mi smo se odlučile najprije za vidikovac jer pretpostavljamo da je tamo najbolji pogled na grad. I nismo naravno pogriješile. Vijugave stepenice dovele su nas na vrh grada. Čaroban pogled na Ljubljanu, planine i okolicu. Nezaboravno iskustvo.

Onda smo brzinski zavirile u ostale prostorije ovog drevnog grada. Ostale bi najradije cijeli dan gore. No, šetnja nas vuče nazad u grad. Ovaj put nećemo uspinjačom. Idemo pješice do tržnice. Spuštanje traje 10-tak minuta, niti ne. Nakon dvorca odjednom ste u šumi i priroda koja vas razdvaja od gradske vreve. Silazak završava u trbuhu grada. Kao i naš kratki obilazak Ljubljane. Bila nam je čast i veliko zadovoljstvo.

Hum: Museum of Hum Aura oživio najstariju kuću u najmanjem gradu na svijetu

By

Barbara Ban

-

15/04/2022

0

Kada sam prije mjesec i pol dana bila u Humu i zavirila u novi muzej starih zanata odmah do humske župne crkve, nisam ni znala kolika se priča krije iza njega. No, i bez te priče me je zadivio. Pokazao mi ga je sam vlasnik Mišel Sirotić, vlasnik poznate i nagrađivane destilerije Aura iz Buzeta. No, tada nije htio izlaziti u javnost. Htio je sačekati da sve bude gotovo i da mu svaki detalj sjedne na mjesto. Doduše, meni je već tada čitava priča bila itekako gotova. Svaki je predmet bio na svom mjestu, a ima ih na stotine. I ne samo to, svaki je predmet bio točno na tamo gdje bi trebao biti. Jer način, na koji je ovaj muzej Huma, starih zanata, glagoljice i fresaka posložen, je zbilja nešto drugačije.

Kada uđete u staru butigu, stvarno imate osjećaj da ste u toj staroj butigi, a ne u muzeju. Ništa ne treba čuditi kada znamo da je Mišel veliki ljubitelj antikviteta i starina, baš kao i njegov brat Manuel koji ima antikvarijat u Oprtlju.

U zgradi koja je među prvima izgrađena u Humu

Obojica su dvije godine tražili i kupovali predmete za ovaj mali, ali moćni muzej u srcu Huma. No, za postav muzeja zaslužan je sam Mišel koji ga je osmislio od početka do kraja te povezao s poviješću same kuće, ali i poviješću svoje obitelji i kraja. Iako bi njegove kćeri rekle, da su i one tu imale prste. No, o tome nekom drugom prilikom.

Hum kao inspiracija

Zanimljivo je da je Hum Mišelu i njegovoj obitelji bio inspiracija za muzej naziva Museum of Hum Aura i Distillery bar Aura i kada su pokretali svoj posao oko destilerije. Baš zato su mu se htjeli zahvaliti te ga oplemeniti i dati mu dodatan sadržaj. Od 2006. godine od kada su se počeli baviti proizvodnjom rakija, likera, a sada i gina te drugih proizvoda, imaju trgovinu u Humu.

– Moj je otac prvi počeo ovdje s trgovinom. I zato kažem da smo se baš zbog Huma počeli baviti tim poslom. Do 2010. godine to je bio obiteljski hobi, a kada smo se ja i supruga Daša vratili s fakulteta, posvetili smo se poslu. Danas imamo lijepu obiteljsku firmu za proizvodnju vrhunskih istarskih proizvoda. Na ovaj način želimo se zahvaliti Humu jer je on zaslužan za naš uspjeh. A i najmanji grad na svijetu zaslužuje imati svoj muzej, kaže nam Mišel.

Očuvali starinu

Inače, Mišel Sirotić i njegova obitelj začetnici su brenda Aura, poznatog po proizvodnji 25 vrsta ekskluzivnih tradicionalnih rakija, likera i džemova od samoniklog bilja te divljeg voća ubranog u ekološki čistom okolišu, ali i dva gina filtrirana kroz aktivni ugljen. Obitelj se diči i s 24 zlatnih odličja na europskim i svjetskim natjecanjima. Sve nam je to Mišel rekao na otvaranju muzeja. Kao i razlog zašto je došlo do ovakve hvalevrijedne inicijative koja će definitivno dignuti Hum. Baš kao što ga je digla Katedra Čakavskog sabora krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je uređena Aleja glagoljaša, a Hum se počeo brendirati kao najmanji grad na svijetu zahvaljujući takvom natpisu na jednoj staroj razglednici.

Kuća je bila u vlasništvu bogate humske obitelji

– Kada smo kupili ovu kuću, nismo znali točno koje će biti namjene. Vjerojatno smo mogli urediti kuću za najam, mini hotel ili slično. No, nismo je htjeli mijenjati iznutra jer bi takva investicija to iziskivala. Umjesto toga očuvali smo je originalno kakva je bila i odlučili u njoj otvoriti muzej posvećen starim zanatima, Humu i glagoljici. Htjeli smo sačuvati tradiciju ovog kraja i mjesta. Kompletnu kuću smo pustili kakva je i bila tako da sada možemo vidjeti kako su ljudi tu živjeli prije stotinu godina, ispričao nam je Mišel prije obilaska stare kuće čiji potomci nekadašnjih vlasnika još žive u Roču.

Kao Aleja glagoljaša

Ovaj privatan muzej, koji će biti otvoren svaki dan, ima 11 soba i pet interaktivnu točaka, i svaka ima svoju temu koja govori o prošlosti Huma i okolice. Zanimljivo je da je odabran broj 11. Nije to slučajno. Obitelj Sirotić tim je brojem htjela dati počast svima onima koji su započeli s revitalizacijom Huma prije četrdesetak godina. Tada je u Aleji glagoljaša postavljeno 11 spomenika, obnovljen je prastari pučki običaj u kojem 11 žudiga, odnosno sudaca bira novog župana na leto dan. Sve sa željom da se spriječi odlazak stanovnika iz najmanjeg grada na svijetu. To im je tada i uspjelo. Jer Hum živi. A s muzejom će dodatno oživjeti.

Katedra Čakavskog sabora vjerojatno tih davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije baš mogla sebi predočiti da će ruševni i polunapušteni Hum za pedeset godina biti prava meka za turiste i da će svaki drugi tražiti u tom najmanjem gradu na svijetu poznatom po glagoljaštvu kuću za kupnju.

Ali njih već odavno više nema. Ostale su samo dvije ruševine. Jedna uskoro kreće u obnovu, a druga je u crkvenom vlasništvu i nije na prodaju. Sve ostale kuće imaju svoje stalne ili pak povremene stanovnike. I nitko ne pomišlja da bi otišao iz tog malog mjesta 13 kilometara udaljenog od Buzeta. Ovdje im je mirno, lijepo. Da, možda nemaju trgovine, banke, pošte, javnih sadržaja kao drugi gradići, ali im to ne nedostaje nimalo.

Odlazak mještana Huma

Hum s okolicom po najnovijem popisu stanovništva ima 56 stanovnika, 26 više nego 2001. godine. No daleko je to od broja ljudi koji je živio u gradiću prije 100 godina. Prema popisu stanovnika iz 1921. u Humu je živjelo čak 976 ljudi. Doduše, te brojke obuhvaćaju i podatke za okolna naselja Brnobići, Erkovčići, Kotli i Kras. Ta mjesta danas imaju sva skupa oko stotinjak stanovnika. Uglavnom, za vrijeme Italije i Austrije unutar zidina svoj je dom imalo 150 žitelja Huma, a taj je broj rapidno pao nakon drugog svjetskog rata. Sada već daleke 1948. u Humu je bilo 86 stanovnika i od tada taj je broj kontinuirano padao do 2001. kada je imao samo 17 žitelja.

Sve to govori Muzej Huma kroz staru kuću u koju se slila masa predmeta. Mišel kaže da ni ne zna koliko ih je točno u broj. No, sigurno ih je oko 1500 – od igle do starog lambika. Sakupljeni su i kupljeni po Istri i okolici te naravno u Humu.

Na stotine predmeta

– Kupovali smo ih preko oglasnika, na sajmovima, u antikvarijatima. Oko dvije godine nam je trebalo da upotpunimo zbirku sa svime što smo zamislili, otkriva nam Mišel. On je i osmislio ovaj interaktivni muzej gdje možete popiti čašicu biske, poznatog alkoholnog pića čija receptura potječe baš iz Huma, ali i najmanju kavu na svijetu posluženu s najmanjim palačinkama na svijetu. No, taj su poseban meni osmislile njegova supruga Daša i kćeri Lucia i Leona. Barem nam tako kažu dok ih fotkamo ispred novog muzeja.

Ima tu još jedan zanimljivi kuriozitet. Museum of Hum Aura i Distillery bar Aura smješteni su u najstarijoj stambenoj kući u Humu. Ta je kuća dio cjeline prvog reda stambenih zgrada koje su sagrađene u humskom predgrađu. Kasnije je kroz stoljeća postala loža u kojoj se biraju župani i donose najvažnije odluke.

Doduše, ona nije tada izgledala kao što izgleda danas. S vremenom se dograđivala i adaptirala. Nalazi se uz župnu crkvu na glavnom trgu i ne možete ju promašiti. Nekada je bila u vlasništvu bogate humske obitelj Klobas koja je imala trgovinu gdje se danas nalazi bar. Prije kupnje godinama je bila prazna te je vapila za obnovom.

Razglednica na glagoljici

A sada svaka cjelina predstavlja neizostavan segment života predaka i dominantnih zanatskih radnji u posljednjih 150 godina: staru apoteku, školu, poštu, trgovinu, destileriju, postolara, stolara, krojača, mlin, freskoslikarsku radionicu i tematsku prostoriju posvećenu glagoljici.

Pet je prostorija interaktivno pa se tako u staroj školi može ispisati razglednicu na glagoljici, a u pošti poslati na kućnu adresu. Možete samo napraviti svoju kremu i sve ćete sastojke za to naći u staroj apoteci. Isto tako, u starom mlinu možete se okušati u mljevenju kukuruza. Muzej krasi i mnoštvo starih fotografija nekadašnjih vlasnika, ali i Mišelove obitelji. Svaki kutak priča neku svoju posebnu priču.

S vodičem, naravno

Muzej možete obići sami ili u društvu vodiča. Ja uvijek preferiram vodiča jer mogu čuti neku zanimljivu i drugačiju priču o sredini koju posjećujem. Baš zato je Hari Vidović, inače poznati kao voditelj radionice freskoslikarstva u obližnjem Roču, bio odličan sugovornik jer mi je otkrio kako bi htio u muzej dovesti potomke nekadašnjih vlasnika kuće. Zovu se Rino i Rina i žive u Roču. Već su u poznim godinama. Kada bi vidjeli u što se pretvorila njihova rodna kuća, sigurno bi im potekla suza. Stare fotografije njihovih roditelja Franca i Marije mogu se vidjeti odmah na ulazu u muzej.

Hari Vidović može vas provesti kroz muzej

– Nekada je vlasnik kuće bila obitelj Klobas. Franc i Marija Klobas imali su četvero djece. A dvoje od njih su još živi. Bili su jako imućni. To se vidi po inventaru u kući, ali i činjenici da je kuća imala čak dva toaleta i kanalizaciju. Primjerice u kuhinji su si mogli priuštiti staru peć koja je izrađena u Lupoglavu. Mi smo odlučili u staru kuhinju staviti staru apoteku gdje si i sada nešto možete nešto sami pripremiti, govori nam Hari dok obilazimo prvu prostoriju – staru kuhinju i apoteku.

Bogata obitelj Klobas imala je čak dva toaleta

Možda ne fritaju ili maneštru, ali kremu svakako možete. Ovdje za to imate sve preparate i stručnu pomoć. Nakon kuhinje odlazimo u staru učiniocu ispred koje su „parkirani” stari romobili. Djeca su na nastavi, veli Hari, pa moramo biti tihi.

Uči se glagoljica

– U staroj učionici djeca su u kombiniranom razredu jer danas Hum ima samo 28 stanovnika. Naših pet učenika raznih uzrasta ovdje uči glagoljicu. A vi si ovdje možete kupiti razglednicu i na glagoljici može napisati „Pozdrav iz Huma” te ju poslati iz naše stare pošte. Inače, Hum je nekada imao svoju poštu, objašnjava nam ovaj znalac lokalne povijesti. Otkriva nam i da su Marija i Franc bili vlasnici humske butige, pa baš zato hitamo do iduće prostorije gdje se nalazi ta stara trgovina.

– Njihova se trgovina nalazila na mjestu gdje je sada smješten naš bar. A Hum je uvijek imao neku malu trgovinu gdje se svaka stvar prodavala u rifuzi – od praška, jaja, bombona, kruha, tabaka, orašastih plodova i slično. U ovoj prostoriji svatko tko hoće, može sam sebi pripremiti svoju kavu i ponijeti ju kući, govori nam dalje naš vodič koji nas iz butige vodi dalje prema staroj postolarskoj radionici. Iz te radionice idemo dalje do stolarske radnje koja je posvećena pak obitelji Sirotić.

Posveta nonetu Feruču

– Ta je radionica posvećena Mišelovom nonetu Feruču i njegovoj ženi Lucieti Ipša iz Ipši. On je bio stolar, prije svega bačvar i njegovi rekviziti su doneseni u muzej kako bi pričali priču o tom obrtu, saznajemo dalje od Harija. Na najvišem katu muzeja je pak pet različitih postava – tu je stara pošta iz koje i danas možete poslati razglednicu, zatim stara destilerija, mlin, te sobe posvećene freskama i glagoljici.

– U staroj destileriji si iz drvene bačve možete utočiti bočicu biske od jednog decilitra te ju botiljirati i ponijeti sa sobom kući. A naša biska je općepoznata medežija koju možete kušati i iz male čašice, pokazuje nam Hari.

Humska biska

Inače, Humska biska je originalni proizvod baš iz Huma. Zato, kada si u Humu treba probati bisku, jer ipak je to mjesto poznato po ovoj, kako kažu svi naši sugovornici ljekovitoj žestici. Biska je domaća rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Poznata je istarska žestica, a navodno je originalan recept star čak dvije tisuće godina, a donijeli su ga Kelti. Zapisan je bio na glagoljici.

Nakon njena kušanja idemo u prostoriju s replikama glagoljskih spomenika i ulomaka iz Huma i Roča. Tu je i minijaturna Baščanska ploča, ali i vjerna replika Misala kneza Novaka koji je izrađen u samo 200 primjeraka, i to s pravim zlatnim listićima. Kako je glagoljica u suživotu s freskama, logično je da slijedi prostorija posvećena zidnim slikama. Danas u Istri ima čak 150 lokaliteta s očuvanim freskama.

Freske i Kotli

– I u Humu nalazimo vrijedne freske iz 12. stoljeća nastale pod utjecajem Bizanta. Budući da vodim radionicu freskoslikarstva, tu ću posjetiteljima pokazivati kako se slikaju freske. A i oni će sami imati priliku ih slikati ako to žele. Pokazat ćemo im i kako se mužarom drobi neki materijal kako bi se dobili pigmenti za oslikavanje, priča nam Hari. Nakon fresaka, slijedi za kraj obilazak starog mlina i krojačke radionice.

– Tu možete vidjeti kako su nekad naši ljudi sami sebi pripremali brašno. Uz ovu priču nadovezujemo se na naše Kotle gdje imamo još jedan mlin. Nekada je gotovo svaka kuća imala svoj mali privatni mlin. U ovoj prostoriji želimo pokazati kako se mljeo kukuruz. U nastavku je stara krojačka radionica koja nas podsjeća na naše none koje su nam uvijek popravljale robu.

– Tu je i neizostavna singerica koja se nalazila u gotovo svakom domaćinstvu. Ovdje se izrađivala i stara nošnja, govori nam rječiti Hari koji nas na kraju obilaska vodi do lente vremena koja prati povijest Huma od njegova početka do danas. Tu je naslikano i 28 današnjih stanovnika Huma.

Bar se nalazi na dnu muzeja gdje je nekad bila butiga

– Hum se prvi put spomenuo daleke 1102. godine. Tada se spominje kao kaštel. Naknadno se uz kaštel izgradio prvi niz stambenih kuća s prvom južnom ulicom. Naš muzej se nalazi u prvoj zgradi. Hum je u svojoj povijesti bio pod vlašću Venecije, Francuske, Austrije, Austro-Ugarske, Italiju i Jugoslavije, zaključuje Hari svoj zanimljivi obilazak koji završava u njihovoj suvenirnici ili baru. Preporučujem i jedno i drugo. A u baru obavezno probajte najmanji meni na svijetu s već spomenutom najmanjom kavom i palačinkom. A drugačije u najmanjem gradiću na svijetu i ne ide.

Barban: U potrazi za zidinama nekadašnjeg kaštela

Mjesta

By

Barbara Ban

-

28/03/2022

0

Kada dolazite u Barban vrlo vjerojatno se ne divite arhitektonskom kompleksu župne crkve svetog Nikole, palače Loredan i nekadašnjeg kaštela te gradskih Velih vratiju. Možda vam Vela vrata ostanu u sjećanju, kao i vitki zvonik, ali to je sve. Šteta, jer je taj kompleks uistinu pravi nebrušeni dragi kamen koji će tek zasjati u punom sjaju kompletom obnovom. Ona je već krenula i svake godine obnavlja se dio tog impresivnog zdanja, a pritom se otkriva i njegova povijest, kao i povijest Barbana koji je kao i mnogi drugi srednjovjekovni gradići u Istri imao svoj kaštel za obranu mjesta. Oko njega se formiralo mjesto s malim gradskim trgom kakvog danas vidimo.

Barbanska župna crkva nastala na temeljima kaštela i ranije crkve

Najnovija istraživanja koja su provedena zbog obnove sjevernog zida župne crkve svetog Nikole iz 1701. godine nisu nažalost otkrila očekivano. A očekivalo se da će se pronaći barem tragovi nekadašnjeg zida kaštela koji je u Barbanu sagrađen u srednjem vijeku, a kasnije srušen. Od njega je ostala samo četvrtasta kula koja je obnovljena prije nekoliko godina kada je uz nju pronađen dio zida starog kaštela koji vodi u smjeru trafostanice, odnosno barbanskog trga i gradske šterne.

Kvadratna kula podsjeća na ostatke srednjovjekovnog kaštela

Dvije barbanske kule

No, na toj strani nisu pronađeni ostaci druge kule koja je evidentno trebala biti tu negdje. Idemo li dalje preko šterne i place doći ćemo do treće kule. On se nalazi na rubu tog sjevernog zida crkve koji je trenutno u skelama. Polukružna je pa ju možda nećete odmah primijetiti 9 zaključiti da je bila dio kaštela. Zato je je ukorporirana u dio palače Loredan i crkve koja čini dio istočnog dijela sjevernog pročelja. U kuli se danas nalazi sakristija crkve i privatna kapela palače Loredan.

A jeste li znali da baš ta kružna kula s krovom ima i puškarnice? Da mi ih nije pokazao restaurator Toni Šaina, koji je istraživao fasadu crkve prije radova, ne bih to nikad ni znala. Te su stare puškarnice zazidane, a nekada se iz njih kontrolirao ulaz na placu iz smjera Gradišća gdje se svake godine odvija Trka na prstenac. No, kako stvari stoje, izgleda da je zid kaštela, koji se očekivao ispod stare fasade crkve, bio u potpunosti srušen prije gradnje „nove” crkve.

Polukružna kula desno je sazidana u kompleks crkve i palače

Freske govore sve

No srećom za sve nas ljubitelje baštine, pronađeno je nešto drugo. Ostaci srednjovjekovne crkve koja je očito bila na prostoru sadašnje crkve. Tome u prilog govori „oslikano kamenje”. Naime, na fasadi su nakon skidanja stare žbuke pronađen ostaci srednjovjekovnih fresaka i žbuka, odnosno njihovi ulomci na kamenju koje je poslužilo za ponovnu izgradnju nove crkve koju danas vidio. Isto tako pronađeni su dijelovi kamenih erti vrata i prozora. Tipično recikliranje materijala.

Ostaci srednjovjekovnih fresaka (Fotografija: Toni Šaina)

– Riječ je dakle o srednjovjekovnoj crkvi koja je bila spojena sa sadašnjim zvonikom. To je bila manja crkva, ali ne zna se kakvih gabarita jer nismo utvrdili tlocrt budući da se nalazi unutar postojeće građevne. Današnja jednobrodna crkva s pravokutnim istaknutim svetištem nalazi se unutar arhitektonskog sklopa koji je osim crkve činio kaštel s kulama i palača Loredan.

Izgrađena je početkom 18. stoljeća, odnosno 1701. godine rušenjem starije manje crkve istog naziva. Pažljivim pregledom žbuke sjevernog pročelja utvrđeno je da se sastoji od više različitih bojanih i žbukanih slojeva koji su nastali tijekom više obnova i popravaka u prošlosti. Pronašli smo dvije vrste oslikanih žbuka kojih ne možemo utvrditi točno odakle su, priča nam ovaj restaurator s kojim istražujemo povijest Barbana.

Nosač barjaka

Ističe da je stratigrafskom analizom sondi utvrđeno više različitih bojanih i žbukanih slojeva nanesenih na izvornu kamenu građu sjevernog pročelja crkve. Čak sedam kronoloških slojeva.

– Crkva je nanovo izgrađena 1701. godine naslanjanjem sjevernog zida na srednjovjekovnu kulu. Kamena građa nastala rušenjem ranije crkve i zidina kaštela jednim dijelom ponovo je upotrijebljena prilikom gradnje sadašnje crkve. Na to nas upućuju pojedini kameni blokovi na kojima se još uvijek nalaze dijelovi fine oker vapnene žbuke s komadićima vapna i boksita ili željeznog oksida ili grube fino zaglađene bijele vapnene žbuke s komadićima vapna i oblucima. Također je, sondiranjem u gornjoj zoni istočnog dijela pročelja utvrđena naknadno ugrađena kamena baza stupa, veli nam Šaina. Isto tako pronađen je i „nosač” barjaka koji se nalazi pod krovom ove crkve.

U barbanski kaštel se ulazilo po strmini

Grafit iz crkvice

Vjeruje da će se daljnjom obnovom kompleksa sve više otvarati saznanja o srednjovjekovnom Barbanu koji je nekad drugačije izgledao. Vela vrata nisu postojala iako se tu ulazilo u utvrđeni gradić. Šaina veli da je crkvica svetog Antuna Pustinjaka bila na samom ulazu u mjesto na povišenom položaju te da je kasnije prostor oko nje nasipan. U kaštel se ulazilo po strmini.

Loža i fontik, gdje se danas nalaze multimedijalni centar te ljekarna, zgrade su koje su s kompleksom kaštela i crkve zaokružile mali srednjovjekovni trg, današnju placu. Kasnije je rušenjem kaštela te gradnjom palače Loredan puno toga izmijenjeno, no lice i naličje centra Barbana je ostalo prepoznatljivo. Bilo bi vrijeme da zaživi punim plućima i postane pravo i istinsko mjesto okupljanja te uživanja.

Fučićev prikaz grafita iz crkvice svetog Antuna Pustinjaka

Jer ovakvi gradići su pravi dragulji povijesti i arhitekture iz davnine. Prije svega potrebna je njegova obnova koja bi moga donijeti neka nova otkrića budući da je to placa oduvijek bila mjesto komunikacije. A kako je nekada izgledao Barban s kaštelom, danas se jedino može vidjeti u crkvici svetog Antuna Pustinjaka gdje se nalazi grafit s nekadašnjim izgledom mjesta.

Poreč: Znate li za avijatičarskog asa Maria Visintinija?

Povijest

By

Barbara Ban

-

16/03/2022

0

S velikim egzodusom Porečana nakon Drugog svjetskog rata nestao je veliki dio kolektivne memorije tog bogatog istarskog grada. Od oko četiri tisuće stanovnika prije rata, u Poreču su sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća ostale samo četiri obitelji. Svi su se spakirali i pobjegli u Italiju. Sudbina je to bila i drugih istarskih gradova na obali s većinskim talijanskim stanovništvom. Baš zbog toga izgubile su se u prašini povijesti priče o ljudima iz tih gradova koje sada izlaze na površinu.

Jedna od zadnjih slika Maria Visinitinija – Afrika siječanj 1941. tada je već bio kapetan i zapovjednik eskadrile

Kao primjerice ona da je Poreč imao avijatičarskog asa Drugog svjetskog rata na strani talijanske vojske, odnosno da je Poreč u tom ratu dao najboljeg talijanskog vojnog pilota koji je proglašen ratnim herojem. Mario Visintini. Pilot koji je poginuo s 27 godina na ratištu u istočnoj Africi.

Ostao nepobijeđen

Tu je priču iz ne tako davne, ali u potpunosti zaboravljene prošlosti izvukao povjesničar i povjesničar umjetnosti Bojan Horvat. To je njegovo istraživanje nedavno i izloženo na izložbi u Umagu posvećenoj avionima i pilotima pod nazivom „Krila povijesti: Zračni rat nad Istrom“.

Listopad 1940. kada je Visintini spasio svog zapovjednika kapetana Raffija

– On je prvi talijanski zračni as Drugog svjetskog rata koji je ostao nepobijeđen. Najpoznatije vojno lice Poreča. Bio je jako popularan u talijanskom tisku i stalno su se hvalili njegovi uspjesi. Ostvario je 16 zračnih pobjeda, oborio je 16 aviona i jedan Hurricane. Dosta su ga spominjali talijanski mediji jer bio najbolji pilot afričkog fronta, najbolji pilot uopće dvokrilaca Drugog svjetskog rata. Danas kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, svi misle da su zračne borbe bile klasičnim jednokrilcima, ali on se i dalje borio u dvokrilcima jer Italija na početku rata nije imala moderne avione. Posebno su ga spominjali zbog načina kako je poginuo, ističe Bojan.

Nije iskusio poraz Italije

Naime, Mario, koji je primio i vojna odlikovanja, poginuo je na samom početku rata tako da nije iskusio poraz Italije. Baš zbog toga ostao je zapamćen. A poginuo je jer je nakon jedne akcije išao tražiti svoje ratne drugove koji se s njime nisu spustili na isti aerodrom.

Iz Španjolske za vrijeme građanskog rata, pozira uz Fiat Cr. 32 i oznaku ekadrile “La Cucaracha”

– Poginuo je na jako bizaran način. Ne u borbi. To je bila tragedija. Tokom jedne akcije razdvojio se od svojih suboraca. Uspio se vratiti u bazu, a oni su sletjeli na neki pomoćni aerodrom. No, on nije znao gdje su i vrag mu nije dao mira. Čak kruži i priča da mu mehaničar nije htio pokrenuti avion zato što se bojao da ne pogine jer je bilo ružno vrijeme. Digla se oluja i padala je noć. No, on je bio uporan. I dok ih je tražio, zbog lošeg vremena zabio se u brdo. Ta je tragedija od njega napravila legendu, govori nam ovaj povjesničar koji prati Mariov život od samog djetinjstva koji je jako intrigantan.

Nisu ga htjeli primiti u vojnu školu

Zanimljiva je činjenica da najboljeg vojnog talijanskog pilota nisu niti htjeli primiti u vojnu školu! Svojom upornošću ostvario je svoj cilj zaobilaznim putem. A to je htio od kada je bio dijete.

-Kada je završio srednju školu u Pazinu, prijavio se na vojnu akademiju u Italiji. Igrom sudbine oni su ga odbili i rekli da je nesposoban te da nema dovoljno dobre reflekse i da ne vidi dobro. Njegov je otac radio u poljoprivrednom institutu u Poreču i nagovorio ga je da nastavi školu pa je u Bologni upisao agronomski fakultet. Skoro pa je odustao od svog sna, ali mu se otvorila mogućnost da pokraj Milana pohađa malu školu za pilote, ali za civilne avione. I tamo je uspio upasti jer nisu bili tako strogi kriteriji.

Omiljen u Poreču

– Dobio je „vozačku” za avione i uspio je zaobilaznim putem postati vojni pilot. Tada je, naime, Italija imala potrebu za većim brojem vojnih pilota i on se javio na natječaj te se prekvalificirao. I otišao u Španjolski građanski rat na strani fašista. Tamo se dokazao i ostvario svoje prve zračne pobjede. Borio se u poznatoj eskadrili La Cucaracha koju je opjevao i Franci Blašković. Za nagradu je dobio promaknuće – promaknut je u djelatni vojni sastav, priča nam dalje ovaj povjesničar. Nije on bi jedini. U to vrijeme je bilo još vojnih pilota iz Istre. No, njegovo je ime ostalo upamćeno. Jako je bio omiljen u Poreču u to doba uoči Drugog svjetskog rata jer je često nad gradom radio razne akrobacije.

Porečki nogometaši s kraja 20-ih godina – M. Visintini je u sredini u drugom redu, mlađi brat Licio je drugi s desne strane u gornjem redu

– Dobio je namještenje u obližnjoj Gorici, pa je doslovce mogao doći doma kada god je htio i pozdraviti roditelje. Naravno avionom. Imamo i zapis da je znao izvodi akrobacije iznad grada. Nije slijetao, nego bi akrobacijama na nebu pozdravio roditelje i vratio se nazad. Čak sam našao podatak da je jednom s tim akrobacijama pretjerao i da se srušio kod Ponte Portona, otkriva nam ovaj istarski povjesničar. O njegovom se privatnom životu u to doba malo zna, ali zna se da nije imao suprugu niti djece. Na vratima je Drugi svjetski rat i on odlazi u Afriku iz koje se više nikad neće vratiti.

U Eritreji na početku rata

– U veljači 1940. godine poslan je u Eritreju koja je bila talijanska kolonija. I tamo je dočekao početak rata. Bio je smješten u Asmari gdje je i pokopan. Kada je Italija ušla u rat 10. lipnja 1940., Fiat CR42, kojim je Mario upravljao, bio je možda jedan od najboljih aviona dvokrilaca, ali je bio zastario. I nije se primjerice mogao nositi s britanskim Hurricaneom iako je Mario Visintini uspio srušiti jednog Hurricanea, ali to je više dokaz njegove sposobnosti. Mario je imao s jedne strane veliku sreću jer se protiv Britanaca borio u istočnoj Africi. Britanci su bili veliki pobjednici Drugog svjetskog rata, ali za njih je vrijedilo pravilo – što dalje od centra, to su bili lošije opremljeni. A istočna Afrika je bila daleko. Bila je totalno sporedni front.

Fiat Cr-42, avion u kojemu je letio M. Visintini. Na njemu se nalazi oznaka propetog konjića u silueti Afrike, simbol 412 autonomne eskadrile

– Tamo su imali lake bombardere, koje je Mario bez problema skidao. Ali čim su na to bojište Britanci dovukli prve Hurricane, stvar se okrenula u njihovu korist. U mjesec dana Talijane su skinuli s neba, priča nam Bojan kakva je bila situacija na tom bojištu. Ono je bilo bitno radi britanske kopnenu komunikacija od južne Afrike do Egipta. Nju su ometali Talijani u Eritreji. Britancima je uspjelo pobijediti Talijane na tom bojištu u proljeće 1941. godine. A Mario je poginuo prije – 11. veljače te godine.

Istrijani u talijanskoj vojsci

– Kada je poginuo, krenulo je loše razdoblje za Talijane jer je krenula velika britanska ofenziva. I da nije poginuo u toj nesreći, vjerojatno bi poginuo u britanskoj ofenzivi ili bi bio zarobljen, smatra Bojan koji se u svom radu prvenstven bavi lokalnom poviješću koja o kojoj se toliko ne govori. Ili zato jer je bila zabranjena, ili zato jer je kontraverzna. Jer govoriti o Istrijanima koji su se borili u talijanskoj vojsci uistinu nije čest slučaj, a i dan danas doživljava osude. Iako, kako bi rekao Horvat, inače strastveni istraživač i biciklist te turistički vodič, to je samo povijest i to su činjenice koje su se dogodile.

Grob Maria Visintinija u Asmari na talijanskom vojnom groblju

– S jedne strane imam sreće jer nitko mi nije iz Istre i mogu se baviti ovom „gubitničkom” stranom povijesti. Majka mi je iz Crne Gore, otac mi je rođen u Banja Luci. U obitelji ih imam na svim stranama. Nono s mamine strane je bio uvjereni skojevac, a njegova žena je imala brata koji je bio četnik. A s tatine strane su oca prisilno mobilizirali u domobrane, a završio je kao njemački vojnik. A brat od none je stradao na Bleiburgu. Dakle, u familiji imam partizane, četnike, domobrane i čak jednog njemačkog vojnika. I zato mi je lakše se baviti istarskom poviješću. Povijest nije crna i bijela, objašnjava nam Horvat. Poreč mu je vrelo inspiracije i istraživanje jer je u istarskoj povijesti ostao sa stane. Bavi se i pričama Istrijana koji su u 20. stoljeću promijenili četiri države i nikad do kraja nisu znali bore li se na pravoj strani ili ne.

Čudo da je Italija izdržala tako dugo

– Pranonići su se ovdje borili u Prvom svjetskom ratu za Austriju. U talijanskoj vojsci je bilo oko 20 tisuća Istrijana. Tu govorimo o istarskoj provinciju pod koju su spadali i Cres i Lošinj, Izola i Piran. Pod Austrijom oko 30 tisuća njih. Kroz moje istraživanje želim da se ne zaboravi na to vrijeme i te ljude jer su i oni morali ići u rat. Nisu imali izbora. Bilo je pitanje na čijoj si strani. I na kraju je bilo puno njih koji su završili na krivoj strani, govori nam Bojan. Pojašnjava nam da Istra nije ušla u Drugi svjetski rat kao ostatak Hrvatske 6. travnja 1941. kada je krenula invazija Trećeg Reicha na Kraljevinu Jugoslaviju.

– U Istri je rat počeo 10. lipnja 1940. godine kada je Mussolini objavio rat Britaniji i Francuskoj. Istra je tada dio Italije i Istrijani tada postaju talijanski vojnici i ulaze u rat protiv pola svijeta. Talijansko i istarsko sudjelovanje u tom ratu je jedna velika tragedija. Italija nije imala ništa. Oni su u taj rat ušli grlom u jagode. Nisu imali sposobne oficire, niti tehniku. S obzirom na to što su imali od vojne tehnike, trebalo je biti ludo hrabar za odlučiti se na taj podvig. I čudo je da je Italija izdržala tri godine u ratu. Izdržali su samo radi svojih hrabrih vojnika koji su se borili poput lavova. Pitanje je gdje su bili Istrijani dio narodnog ustanka i što su radili, pita se Bojan. I odmah odgovara – bili su u talijanskoj vojsci jer su bili mobilizirani. I kada je „propala” Italija, vratili su se kućama kako su znali i mogli i pridružili se partizanima.

U uniformi oficira talijanskog Kraljevskog zrakoplovstva

– U Istri je uvijek bio dio stanovništva koji nije bio za fašizam, drugi dio je bio time oduševljen, a treći je to shvaćao kao dužnost. Istrijani su takvi da ako mu kažeš da ide, on će ići, govori nam dalje.

Mogao si ili u policiji ili vojsku

Pilot Visintini i njegov brat Licio, koji je također bio vojnik, kaže nisu bili dio fašističkog pokreta iako su bili djelatne vojne osobe.

– Mario nije bio politički aktivan. On je kao oficir morao biti u stranci. On je bio vojnik i njegova je volja i želja bila letjeti. Ali ne smijemo zaboraviti i da je Poreč u to doba bio protalijanski grad. A Visintini je bio djelatna vojna osoba, oficir. Njega je rat dočekao kao djelatnu vojnu osobu. U talijanskoj vojsci je bilo dosta vojnih pilota iz Istre. Više nego danas. Moramo znati da je prije svega Istra tada imala više stanovnika, a bilo je manje mogućnosti za zapošljavanje. Ili si mogao u policiju i vojsku jer je to sigurno radno mjesto ili ostati doma čuvati ovce, govori nam dalje Bojan.

Pitamo ga koliko je fašistički bio tada nastrojen Poreč i zašto je došlo do tako velikog egzodusa.

– Poreč je bio poprilično fašistički grad. Prva fašistička stranka u Istri je osnovana u Poreču, a koliko je njih stvarno bilo uvjereno u fašizam, to ne znam. U Poreču su živjeli Talijani koji su smatrali da Poreč mora biti dio Italije. A mnogo je Talijana, kada je propala Italija i kada su vidjeli strahote fašizma, otišlo u partizane. Teško je danas reći tko je od njih bio uvjereni fašist, a tko samo Talijan, ističe Bojan. Baš zbog toga kada je 1943. pala Italija, nastala je anarhija i svatko se osvećivao svakome. Mnogi su bačeni u fojbe. No, Bojan smatra da to nje bilo toliko radi fašista i partizana, nego radi antagonizma stanovništva u Poreču i stanovnika u zaleđu koji je tinjao dugo.

Bogat grad

– Većinom je to bilo zbog „kusa” zemlje ili neke druge privatne razmirice. Svi su se znali jer je Poreč bio mali grad. Imao je oko 4.000 stanovnika. Oni koji su pobacani u fojbe i oni koji su ih bacali u fojbe su se poznavali. A taj antagonizam je trajao još iz doba Austrije. Porečani su se uvijek bojali da im seljaci iz okolnih mjesta ne dođu naoružani u grad i naprave kaos. I to se na kraju dogodilo. Poreč i okolica su bili nebo i zemlja. Postojala je percepcija da je Poreč bogat grad i da se bogati na račun stanovništva iz unutrašnjosti. Na neki način su se Porečani bojali stanovništva iz zaleđa, objašnjava Bojan. I onda su skoro svi otišli.

Familija Visintini prije rata, otac Giuseppe, stariji Mario (iza), mlađi Licio (naprijed) i majka Giovanna

– Nakon Drugog svjetskog rata Poreču se dogodio veliki egzodus. Od oko četiri tisuće ljudi u gradu su ostale samo četiri obitelji. I s njima je otišla kolektivna memorija. Današnji Porečani nemaju taj osjećaj da pripadaju ovom gradu, a pitanje i znaju li kada se slavi sveti Mauro, mislim da puno njih ne bi znalo. To je tragedija Poreča, zaključio je ovaj povjesničar.

Velika obiteljska tragedija

Tragediju je doživjela i obitelj Visintini. Naime, Mario je imao mlađeg brata Licia koji je također poginuo u Drugom svjetskom ratu, i to u Gibraltaru. Bio je podmorski diverzant. Poginuo je u prosincu 1942. u jednoj ratnoj akciji kada su on i njegovi drugovi pokušali minirati jedan brod.
-Jaka britanska eskadrila s nosačima aviona ušla je u Gibraltar. Britanci su izbacivali dubinske bombe jer su očekivali talijanski napad budući da su Talijani na taj način već potopili 3-4 broda. I on je naletio na jednu od njih. Uglavnom on i njegov kolega su poginuli u toj akciji i našli su im tijela dva dana nakon toga. Njih su Britanci pokopali sa svim vojnim počastima, govori nam Bojan. Majka domaćica ostala je tada sama u Poreču. Naime, suprug joj je umro od srčanog udara 1940. Bojala se što će se njoj dogoditi.
– Njezinog su brata 1943. ubili partizani kada je pala Italija. Bačen je u fojbu. Pa su ju evakuirali da ju partizani ne ubiju baš zbog sinova. Tragično su završili Mario i Licio, ali i njihovi roditelji, zaključuje Bojan.

Povijesne fotografije ustupio Bojan Horvat.

Žminj: Latus nije samo priča o siru, nego i vrijednoj istarskoj fameji

By

Barbara Ban

-

15/02/2022

0

To vam je više priča o jednoj obitelji iliti fameji, kako bi se reklo u Istri, nego o siru. Iako, sir je kralj u ovoj obitelji. Sir se jede i kuša kod Orbanića svaki dan. To je posao i ljubav. To je njihova prošlost, ali definitivno i budućnost. Sandi i Maja Orbanić iz Orbanići Gornjih imanju četvero djece koja su uz roditelje zavoljela taj posao. Ne samo sir. I zato Latus, nekad mala mljekara iz okolice Žminja, sada butique sirana s nagrađivanim sirevima jedva čeka sutra. Jer sutra na red dolaze nove ideje, novi proizvodi, novi eksperimenti.

Sjedimo u njihovom dizajnerskom Milk & Cheese Baru u ovom malom selu na Žminjštini. Zadnji put kod Sandija sam bila prije sto godina. Tako se kaže. Bila sam davno. Tada Latus nije bio poznat po iznimnim kravljim sirevima. Bio je poznat po mlijeku i izvrsnim jogurtima, svježem siru i kiselom vrhnju. Bara i trgovine nije bilo. Ja i Sandi tada smo obilazili pogon, obišli smo njegove krave. Zaštitni znak sela. Sada je zima pa se “skrivaju” u štali.

Ništa bez fameje

Govorili smo o problemima s kojima se suočavaju mali mljekari, kakva je otkupna cijena mlijeka, što treba poduzeti da njihov sektor ne propadne. I evo me možda nakon 15 godina opet u Orbanićima. Ne da mljekara nije opstala, nego se pretvorila u pravi mali obiteljski biznis kakve možemo primjerice vidjeti u Austriji na koju se uvijek pozivamo kada govorimo o primjerima dobre prakse. Godišnje proizvedu do 100 do 120 tona sira. Proizvode svoje mlijeko i još uvijek drže dvadesetak krava, a surađuju s još 12 kooperanata.

Nedostaje jedino Ema – obitelj Orbanić na kupu

Cijela obitelj je u tom poslu. Sandi i Maja su naravno glavni glumci, ali ne manje bitne uloge igraju njihova dvojica sinova – stariji 20-godišnji Erik i prvašić Luka. Tu su i cure – maturantica Ema i tri godine mlađa Ana. Najstariji sin studira ekološku poljoprivredu i na drugoj je godini studija. Voli imanje. Teško mu je bilo se rastati od njega kada je morao na studij. Ema voli raditi s gostima i u zrioni, a buduća nutricionistica Ana jako voli kampanju, mehanizaciju i sve što ima veze s poljoprivredom i štalom. A najmlađi već sada ima preference da bude direktor. Smijemo se svi skupa i komentiramo ovu složnu obitelj koja je izgradila pravo malo carstvo od 2001. godine kada se Latus osnovao.

Nisu znali napraviti prvi sir

Veli nam Maja da su se te godine vjenčali i počeli s OPG-om. Istodobno su dizali obitelj i biznis. Ona se doselila iz obližnjeg Tinjana. Nije toliko bila u poljoprivredi kao njezin odabranik. No, Sandi ju je brzo “zarazio”. Od gotovo nule počeli su sa svime što imaju. Tada su obrađivali 160 litara mlijeka dnevno. Ni u primisli im tada nije bilo da bi mogli imati nagrađivane sireve. Čak štoviše, sir tada nisu znali ni raditi.

– Počeli smo raditi sireve jer smo imali velike razlike između ljeta i zime u količini mlijeka i prodanih proizvoda. Ljeti se sve proda, a zimi su se stvarali viškovi. I onda smo morali na neki način to riješiti. Logično je naravno bilo da se počnemo baviti sirom. Sir do tada nikad nismo radili i onda su nam recept za prvi sir dali s Agronomskog fakulteta u Zagrebu. I nije uspio. Na kraju smo dobili lokalni recept. Sjećam se kako smo bili sretni da smo konačno napravili sir koji možemo ponuditi tržištu, prisjeća se Maja tih njihovim početaka u sirarstvu. I tu “ciglicu”, kako je od milja zovu, nazvali su Žminjski sir. Jer je rađen po žminjskoj recepturi. I dan danas Žminjski sir ima svoje počasno mjesto na njihovim policama. A onda je to krenulo sve ozbiljnije i ozbiljnije.

Prva nagrada – najveće veselje

-Bili smo najsretniji kada smo dobili priznanje za Velog Jožu. Na Agronomskom fakultetu u Zagrebu proglašen je najboljim u državi 2015. godine. To mi je najdraža nagrada jer nam je ona rekla da naš trud i muka nisu bili uzalud. Osjećaš olakšanje kada na kraju taj trud prepoznaju i drugi. Bio nam je to znak da smo na dobrom putu, priča nam dalje Maja dok nam Sandi reže sireve. Staloženo, mirno, precizno. Tek se tu i tamo ubaci u razgovor da bi dopunio svoju suprugu.

Taj par se zapravo cijelo vrijeme nadopunjava. Kroz šalu, ali i ozbiljan razgovor vele nam da su puno proputovali i puno toga kušali da bi dobili ovako dobar sir kakav danas imaju. I ne samo to. Kroz tih 20 godina morali su educirati i svoje kupce jer se poimanje dobrog sira promijenilo. Oboje kažu da je bilo teško probiti se.

U svo to vrijeme educirali su i svoje kupce

– Naravno da moraš pun toga vidjeti i probati da bi znao što želiš napraviti. A na kraju kvaliteta i okus proizvoda ovise o jako puno stvari – naravno prije svega o mlijeku. Uvijek to kažem, a i sada ću ponoviti. Najbolje mlijeko za sireve krave ne daju u proljeće kada je sve zeleno i kada vegetacija buja. Tada je mlijeko rjeđe i miriše na travu. To za sir nije idealno. Za sir je najbolje mlijeko koje krave daju ljeti i zimi. Onda ima sve karakteristike da da dobar sir, objašnjava nam Sandi.

Sir od 30 kilograma

A nakon toga sve ovisi u kakav ćeš kalup sir staviti, koliko će biti u zrioni, koliko će biti težak, koje je vrijeme sirenja, kako se obrađuje mladi sir, kako se grije, na kojoj temperaturi se grije, u koje doba godine se radi. Zbog svih tih parametara, veli Maja, njihov sir nikad nije sto posto isti.

-Milijarda stvari je koja može napraviti razliku. A i ako sve napraviš isto, a jedan sir staviš u okrugli, a drugi u kvadratni kalup, imaš dva različita okusa, kaže Maja. Najveći sir koji rade u standardnoj proizvodnji doseže sedam do osam kilograma. Ali Sandi voli isprobavati nešto novo, pa je jednom napravio sir od čak 30 kilograma. On se sušio barem dvije godine.

-A onda kada otvoriš taj sir, ili imaš savršen sir, ili ti nije uspio. Jer dvije godine ne znaš što je unutra, otkriva nam Maja.

Veli Jože je car

Meni je osobno najdraži Veli Jože. Jednostavno ima sve ono što dobar sir treba imati. A i drugi ga prate u stopu, od Istarskog, koji se suši dva mjeseca, i Žminjskog do kralja sirane – Urbanija koji se suši dvije godine te je nastao kao rezultat zaborava. Netko ga je zaboravio u zrioni predugo i eto ugodnog iznenađenja. Tu je i fina mozzarella, ali i sir s tartufima. Ne smijemo zaboraviti ni njihovu skutu, a tko nje probao njihov jogurt od jabuke i cimeta, može samo žaliti za time.

Pitam Sandija što se sada kuha u Latusu, što novo možemo očekivati. Kroz šalu nam opet odgovara da nešto kemija. Nije kazao što. A vjerojatno će i to biti vrhunsko. Strpljen spašen, kaže narodna poslovica. Tako ćemo i mi pričekati novosti iz Latusa koji strpljivo čeka da dozriju njihovi sirevi. Ipak, pohvalili su se na kraju da uskoro otvaraju delikatesni dućan u centru Pazina. Pa bravo Majo i Sandi. Osim njihovih sireva, bit će tu i drugih istarskih delicija i vrsnih proizvoda, a često će organizirati i degustacije. Drugi put se onda vidimo u Pazinu.

Vodnjan: Uljara Vodnjan nije samo uljara, to je društveni dom koji spaja ljude

By

Barbara Ban

-

03/02/2022

0

Uljara Vodnjan postala je u zadnjih godinu dana više od uljare. Osim što je najveća u Hrvatskoj i najstarija u Istri, sada se može pohvaliti i time da je uz makine za melju ulika dobila i drugu dimenziju. Predivan je prostor od 460 kvadrata za izložbe i degustacije pa jedva čekamo da nova stogodišnja ljepotica ponovno otvori svoja vrata koja je zatvorila nakon što su pobrane zadnje ulike na Vodnjanštini i okolici. Čekamo izložbu, događanje ili degustaciju. Svejedno. Bitno da opet uđemo u taj fantastičan interijer koji zajedničkim snagama potpisuju ugledni pulski arhitekt Emil Jurcan te jednako bogato nagrađivani dizajner svjetla Dean Skira, naravno također iz Pule.

I dok čekamo, razgovaramo s Emilom u Kukuriku, koji na uvijek specifičan i sebi svojstven način jako dobro opisuje što je sve napravio da uljara izgleda tako kako izgleda. A izgleda u najmanju ruku vau. Privlači poglede samo čim kročite u tu velebnu, nažalost sada zapuštenu Trgovačku ulicu. Nekada ponos i diku Vodnjana. Narančasta vrata i zelena fasada s ertama od cigle. A gle, teško ćete promašiti. Kako upečatljivo izgleda izvana, vjerujte mi još bolje izgleda unutra. Možda to ponuka i druge da se u ovo ulici konačno trgnu.

Boje crpio iz prošlosti

Jurcan nam kaže da mu je bila čast preuređivati uljaru, a boje je crpio iz prošlosti. Naime, kada je uljara počela raditi u sadašnjim gabaritima, imala je zelenu fasadu i ciglene erte. Tipično za to doba talijanske uprave Istrom. Kopirali su svoju arhitekturu i svoju zastavu. Jurcan mi otkriva da samo iz tog doba možemo na ovim prostorima, koji su poznati po kamenu, naći cigle u arhitekturi. Pa tako je slučaj s vodnjanskom uljarom.

Originalna boja fasade bila je zelena ( Fotografija: Jure Živković)

Naime, uljara Vodnjan na ovom je mjestu počela s radom još 1885. godine. Tada je to bila tradicionalna uljara kao i neke druge manje koje su postojale u Istri koje su radile na ljudski pogon. Nije bila tako velika kao što je danas. Na početku je bila komunalna. Velika novost dogodila se 1911. godine kada je uvedena prva hidraulična preša. Bila je jedna od rijetkih tako modernih uljara na Mediteranu u to vrijeme.

Dodatna ulaganja i modernizacija dogodili su se 1935./36. kada je uljara bila u privatnom vlasništvu obitelji koja je imala i elektromlin u Puli. Iduće veliko ulaganje dogodilo se puno godina nakon toga – 1975./6. godine kada je instalirana moderna linija Pieralisi. Kupljene su 30-tih godina dodatne dvije stambene kuće kako bi se proširili kapaciteti jer su nekada svi putevi vodili u ovu uljaru.

Vide se svi slojevi

Nagrađivani i hvaljeni arhitekt uspio je sačuvati sve te elemente – od 19. stoljeća do danas.

– Najzanimljivije je bilo to što se prostor trebao urediti da se vide svi povijesni slojevi. Tako su iz 19. stoljeća drvene grede koje se prije nisu vidjele te kameni zidovi koji su neravno žbukani. Cijela fasada i otvori, odnosno cigle su iz doba Italije, kao i trapezasti betonski nadvoji. Osim pažljive restauracije svih nabrojanih postojećih elemenata dodan je i novi suvremeni sloj koji se namjerno razlikuje u svojoj materijalizaciji – novi pregradni zidovi izvedeni su od vidljive opeke, a novi prostori za osoblje izvedeni su kao neovisna čelična konstrukcija umetnuta u centralni prostor uljare, ističe dalje.

Vau strop- stare grede, a između šperploče

Baš te nove interpolacije su me zadivile kada sam prvi put ušla unutra i pomislila – ovdje će biti neki dobar restoran. Što to rade? Kamo će s uljarom? Bilo je to ljetos prije nego su došli strojevi koji su dali prostoru neku novu dimenziju. Odmah na kraju uljare skužit ćete prozirnu galeriju. Naravno da želim odmah tamo jer me podsjeća na ložu u kazalištu. Lijepo se od gore može pratiti sve što se događa u uljari. To je novi prostor za degustacije.

Poput lože u kazalištu

Posebni su i kiosci za vaganje i skladištenje. Jurcan veli i da su se „kopirali” postojeći metalni elementi koji su se tokom godina radi nepresušne potrebe prilagodbe uljare ljudima postavljale na licu mjesta poput stepenica i ograda. Baš takve intervencije samih radnika uljare ostale u prostoru kroz čelične konstrukcije. Ima nešto i starog namještaja. Obnovljene stolice dobile su novi život. I skroz su fora. Pretapicirane su naravno u maslinasto zelenu tkaninu. U skladu s bojom maslina. A čime drugim.

Staklena galerija je dodatni plus (Fotografija: Jure Živković)

Zato nije ni čudno da su maslinari, ali i svi drugi tokom ljeta i prije berbe stalno dolazili u prostor i škicali što se događa. Jurcan mi kaže da se pribojavao te reakcije ljudi jer je ipak vodnjanska uljara pojam, institucija, više od uljare.

Poput zmije

– Ona je neka vrsta društvenog doma. Ljudi ovdje ne prerađuju samo masline, nego se i druže, piju, jedu. Trebalo je to sačuvati i da se korisnici i radnici osjećaju ugodno u novom prostoru, veli nam pulski arhitekt. Kada smo za vrijeme najveće prerade bili u Vodnjanu, vidjela sam da se Jurcan nema čega bojati. Kroz novi pogon ponosno su me proveli voditelj uljare i veliki stručnjak za masline i maslinovo ulje Edi Družetić, tehnolog Marko Krstačić te Aleksandar Bašić- Palković, direktor Agroprodukta, tvrtke unutar koje posluje uljara. Posebno su ponosni na novu liniju koja se poput zmije proteže prostorom. Posebna je jer svaki maslinar može doći do pojedinog dijela pogona i pratiti što se događa s njegovim maslinama. Ljudi to vole. A i boje se da ih netko ne pokrade. Barem tako vele. Ovdje je uistinu sve transparentno. A i zanimljivo je pratiti čitavu tu proceduru.

Najnovije postrojenje talijanske tvrtke Pieralisi izgleda poput svemirskog broda. Novi pogon je uistinu zadnji krik tehnologije i jedan je od najmodernijih. Njezini su kapaciteti veći nego u zadnjem postrojenju. Sada mogu obraditi čak četiri tone maslina na sat, duplo više nego lani, što znači da se na ulje čeka manje od 24 sata. I prije to vrijeme čekanja nije bilo dugi, a sada se još više skratilo što je iznimno bitno za kvalitetu jer masline ne bi smjele predugo čekati na obradu. Družetić kaže i da će sada arome još više doći do izražaja.

Nismo htjeli otići iz grada

– Nije ona bila jedina u Istri, ali je najveća i ljudi su za nju vezani. Nekada su u povijesti u Istri postojale manje uljare, ali nisu imale hidrauličnu prešu, kao što je imala ova. Kada smo sada preuređivali prostor, naravno da se razmišljalo da se ona izmjesti jer bi to možda bili sa strane biznisa bolji potez jer je jednostavnije raditi u novom pogonu gdje je lakše dovesti masline na preradu. No, nismo htjeli otići iz starog grada, ti je najlakše. Ljudi znaju ovu lokaciju koja je sada već dio povijesti Vodnjana, kazao nam je Bašić-Palković.

I ne samo Vodnjana, nego i Istre. Jer u Uljari Vodnjan svoje ulje prerađuje oko 2.000 klijenata iz cijele Istre i šire. Znalo se prethodnih godina događati , kada su masline imale odličan urod, da bi do Vodnjana potegnuli i maslinara s Krka i Cresa.

Buža je naša uzdanica

A Uljara Vodnjan prerađuje inače godišnje od 200 do 300 tona svojih maslina iz raznih položaja oko Vodnjana što daje oko 35 tona ulja pod brendom Salvela i Torcolo.
– Okrenuli smo se dakle proizvodnji monosortnih ulja od buže, rožinjole i istarske bjelice, a imamo i blend pod nazivom Aurum. Isto tako, posebno je i naše ulje Punta Cissana koje dobivamo posebne selekcije buže, rožinjole, plominke i puntože na starim maslinama u Barbarigi. To je vrhunsko ulje koje redovito dobiva nagrade, a po buži smo mi u južnoj Istri najprepoznatljiviji. Ona je i skladna sorta koji najviše vole i kupci i stručnjaci, poručio je Družetić.

Jedva čekamo onda neku degustaciju u novoj uljari. Možda će nam malo nestajati buka strojeva u jeku prerade kada smo zadnji put bili tamo, ali i aromaterapija mladog ulja te metež radnika i maslinara. Baš oni stvaraju tu posebnu scenografiju pod novom Skirinom rasvjetom. Kaže Jurcan da sve to podsjeća na kazališnu predstavu. I ima pravo. Do nove predstave morat ćemo se malo strpjeti.

Dajla: Gdje je nestao sjaj ladanjske vile najbogatijeg Istrijana

Aktivni odmor

By

Barbara Ban

-

24/01/2022

6

Sunce se diže. Zima je, ali čeka nas predivan dan. Bicikle su već na krovu auta i krećemo. Ali jao ne, stižemo u Novigrad, a tamo sunce prekrivaju oblaci s mora. Ode naš “plavi” izlet od Novigrada do Umaga uz more u nepovrat. No, nećemo sada previše žalovati i bezveze si uništiti dan. Skidamo bicikle i krećemo u akciju. Raspoloženje već raste. Hladno je, vlaga s mora se diže. I samo što smo počele pedalirati, sunce nam se ukazalo. I hvala mu. Kao da je znalo kada treba proviriti između oblaka. Jer nam je ovaj izlet od Novigrada do Umaga uz more, pa potom do Brtonigle i nazad učinilo drugačijim. Na 54 kilometara staze uistinu se puno toga može vidjeti i saznati. Putem ćete i meditirati, ali se i zamisliti više puta. Posebno kada dođete do mjesta Dajla. Ona mi je bila najdojmljivija na ovoj ruti zajedno s vožnjom uz samo more.

Početak izleta u Novigradu – pogled s jedine istarske morske lođe Belveder

Novigradske ulice samo za nas

Za početak smo obišle Novigrad. Mali ribarski i turistički gradić koji u siječnju spava zimski san. Neka, nakon ljetne vreve, dobro dođu i tako tihi i mirni dani. Jako mi je čudno biti u Novigradu zimi. Neobičan je taj mir, puste ulice, šetnice i plaže. Nema šarenih kišobrana u glavnoj ulici, tisuće turista, otvorenih kafića, suvenirnica. Čini ti se da je čitav grad samo tvoj. Prva stanica nam je gradska lođa Belveder. S pravom nosi taj naziv jer je pogled stvarni očaravajući, pa čak i po ovom pomalo mutnom vremenu.

Horizont i zimsko plavetnilo. Odličan dojam za start. Inače, ovo je jedina istarska lođa koja se nalazi uz samo more. Na ploči pored nje stoji da je sagrađena u 16. stoljeću, a pretpostavlja se da je podignuta na nekadašnjim obrambenim zidinama gradića po čemu je Novigrad i poznat. Dio nekadašnjeg starog Novigrada i njegovih zidina još se može vidjeti na pojedinim mjestima što gradiću daje posebnu čar. Od tu možete dolje na more, ali i vratiti se do malog šarmantnog gradskog trga kojega krasi župna crkva sv. Pelagija i sv. Maksima.

Glavna ulica koja vodi do župne crkve – nema gužve

Opuštajući Karpinjan

Budući da smo s biciklima, šetnju uz more ostavljamo za drugi put. Dolazimo na pusti glavni trg pa onda uz more do rive i marine, gdje se ljuljuškaju luksuzne jedrilice i jahte. I tako sve do omiljenog gradskog kupališta Karpinjan. Ovdje jako volim doći ljeti na kavu kada sam negdje u okolici. Nikad se nisam kupala na toj plaži, ali mi je s Karpinjana najljepši pogled na Novigrad, a velika livada sa stoljetnim drvećem pruža duboki hlad. Na moru ste, a niste. I nikad nema velike gužve.

Novigradski motivi iz marine… Ima se tu što vidjeti

A nakon toga je za mene staza skroz sve do Karigadora totalna nepoznanica. Predivna šetnica uz more je pred nama. Šetači uživaju na zimskom jutarnjem suncu, polako se pune klupice. Cijelo vrijeme s druge strane mora puca pogled na Novigrad kojega polako puštamo za sobom. Bar do popodneva. Staza je na ovom dijelu asfaltirana, no gužve nema. Pa ni stresa. Cijelo vrijeme pratimo Eurovelo rutu broj 8 koja je nekad uz more, nekad iznad naselja budući da je ovaj dio obale poprilično izgrađen. Nažalost, ne sve i legalno, pa pristup moru nije svugdje moguć.

Trstika i plaže

Staza nam prolazi malo kroz maslinike, pa uz plažu uvale Mujela do rta Kastanija, pa malo kroz polja, malo kroz kampove. Asfalt na dijelovima mijenja makadam. No, cijelo vrijeme ne možete promašiti stazu jer vodi uz obalu te brojne novigradske stjenovite i šljunčane plaže kojima hlad pruža trstika. Zanimljivo. I tako sve do Dajle. Kako znate da ste u blizini ovog napuštenog predivnog ladanjskog kompleksa na samom moru? Po visokom kamenom zidu uz morsku stazu. Osjećate taj neki starinski duh. Osjećate da se bližite nekom povijesnom imanju.

I onda pred vama drvored, kula i u daljini vidite to imanje. Još niste ni svjesni kako izgleda. Izdaleka je uistinu pitoreskno. Posebno s ceste koja vodi do kampa Mareda. S uzvisine se vidi kula, a iza more i barčice. Jedan posve neobičan i poseban pogled.

Pogled na samostanski kompleks iz Marede

Dajla je staro povijesno naselje koje se kao toponim Ayla prvi put spominje 1028. godine. Posjed je u tom dalekom srednjem vijeku imao akvilejski patrijarh, a onda je napušten u 13. stoljeću. Nitko zapravo ne zna zašto. Očito Dajlu kroz povijest prati ta sudbina napuštenog lokaliteta. Pa tako i danas. A onda imanje preuzimaju biskupi iz Novigrada koji su ga potom dodijelili plemićkoj obitelji Sabini. E tu je početak nastanka ovog zdanja. Naravno da ga nisu izgradili ovakvog kakav danas izgleda. Tipično za to doba izgrađen je kaštel sa četiri kule.

Svi su ju napuštali

I taj je kaštel kasnije napušten. Ali onda na scenu nastupa moćna i poprilično bogata koparska obitelj Grisoni budući da su Savini ostali bez nasljednika. Bilo je to 1736. godine. Obitelj Grisoni je inače bila drevna plemićka venecijanska obitelj koja je bila uključena u Veliko vijeće Mletačke Republike, ali je u srednjem vijeku protjerana iz Venecije. I nastanili su se u Kopru. U Istri su imali velike posjede.

Baš ta familija zaslužna je što Dajla danas ima to što ima. A to je fantastičan kompleks zgrada s perivojem i molom koji predstavlja arhitektonski dragulj Istre. I kao mnogi drugi u Istri naočigled propada. Podsjetila me je na Stanciju Grande u Savudriji. Zlatna vremena odavno su iza ta dva nekad predivna imanja koja su se dičila ne samo palačama, nego i predivnim vrtovima. Toga nema više ni u tragovima.

Bogati Grisoni iz Kopra

Grisoni su srušili stari srednjovjekovni kaštel, i to 1830., a umjesto njega devet godina kasnije nikle su tri nove palače koje zajedno s crkvom tvore ovaj sklop. U sredini je bio perivoj čempresa. Sve je to skupa projektirao francuski arhitekt Gabriel Le Terrier de Manetot u neoklasičnom stilu. Po tome je ladanjska vila specifična zato jer je jedini takav primjerak arhitekture na istarskom poluotoku. Tim žalosnije da stoji u tako jadnom stanju.

Župna crkva ostala jedina nakon rušenja kaštela

Dakle, zahvaljujući Francuzu, koji je također kao i obitelj Grisoni živio u Kopru u to doba, i koji je radio kao arhitekt za neke od istaknutijih plemićkih obitelji, danas Dajla ima to što ima. Doduše po njegovim prvotnim nacrtima trebala je biti još raskošnija. Sve je izgrađeno iznova, osim današnje župne crkve sv. Ivana Krstitelja koja je građena u periodu od 1763. do 1903. u kasnobarokno-neoklasicističkom stilu. Zgrade zrcale jedna drugu i to ovaj kompleks u obliku slova U čini skladnim i lijepim. Još se vide i natruhe lijepo uređenog perivoja od kuda puca pogled na more. Ispod njega je portal koji vodi na mali mol.

Sve ostavlja sirotinji i benediktincima

No, obitelj Grisoni nije dugo uživala u ovom predivnom ladanju. Zapravo nije uživala uopće jer je grof Francesco Andrea Elio Grisoni, koji je inače u to doba slovio za najbogatijeg Istranina te je osim palača u Kopru imao posjede u okolici, piranske solane, 17 hektara veliki posjed Sv. Onofrija kod Sečovlja, feud od 400 hektara u Dajli, te posjed u neposrednoj blizini Trevisa, preminuo samo dvije godine nakon gradnje vile u velikoj tuzi. U vrlo kratko vrijeme on i supruga ostali su bez dvoje djece. Njihov dvadeset četverogodišnji sin umro je u Milanu 1833. pod čudnim okolnostima u dvoboju, a njegova je sestra preminula nakon dvije godine braka s rođakom 1837. Slomljeni grof odlučio je zato u oporuci svoje bogatstvo ostaviti benediktincima i sirotinji.

Imanja u Dajli i kod Sečovlja, kao i polovicu bazena u piranskim solinama, pustio je benediktincima u Pragli. A uvjet je bio da u Dajli otvore dom za nemoćne te omoguće vjersko i kulturno obrazovanje te zdravstvenu zaštitu župljana. Benediktinci u vilu dolaze 1860. i ona ponovno postaje samostanom. I tako sve do kraja drugog svjetskog rata, točnije 1948. Do 1989. godine bivši samostan služi kao starački dom i ubožnica, a sada je napuštena povijesna čahura u vlasništvu crkve.

Srce i duša mjesta

Kompleks je poprilično zapušten, ali u osnovnim elementima dobro sačuvan. Čeka buduću namjenu i obnovu. Je li potrebno reći da to uistinu i zaslužuje. Mislim da nije. Zaslužuje to i Dajla koja je nastala oko ovog imanja. Ipak je to njeno srce i duša.

Šetamo oko imanja i divimo se njegovoj povijesnoj vrijednosti. Otkrivamo usput i neke detalje. Poput starih kamenih klupa u perivoju, dubokog bunara s vanjske strane kompleksa, mol… Sve to daje ovom prostoru neku posebnu čar.

A onda gibamo dalje. Čeka nas Umag, a prije toga još i Karigador i Lovrečica. A gdje je tek Brtonigla…Vožnja se dalje nastavlja, koliko se to može, uz more. Karigador ima lijepu šetnicu kroz mjesto koja opušta. Gušt se je tamo sunčati. I tu ulazimo u kamp Park Umag. Ne vozimo se više po Eurovelo ruti, nego uz šetnicu uz more. Topla preporuka.

Nema svugdje pristupa moru

Nakon izlaska iz kampa nastavljamo po ruti sve do Lovrečice gdje se također može dobrim dijelom uz more slijedeći usku šumsku stazu tik do vode. Hrastovi i morska voda. Miris lišća i soli. Zanimljivo. Ali onda bih vam preporučila da se prije mjesta Sveti Ivan, odnosno prije kampa Finida, dignete na Eurovelo rutu jer uz more zbog gradnje do same obale nećete moći. Možete dijelom kroz kamp, ali nakon toga ćete naići na naselje s uskim ulicama i zidovima do same obale uz koju se ne može biciklirati jer nema pristupa. Srećom to je samo kraći dio puta.

U Svetom Ivanu opet počinje lijepa šetnica i nova biciklistička i pješačka staza za sve ljubitelje rekreacije. Mnogi su poput nas izašli s biciklima, a još više njih šeta s malom djecom ili jednostavno sjedi na klupicama uz more. Neki se pripremaju i za piknik. Prolazimo pored crkvice svetog Peregrina, zaštitnika Umaga.

Crkvica posvećena mučeniku koji je ovdje pogubljen. Na rtu Rožac sagrađena još u davnom 12. stoljeću, a 1830. godine prilikom obnove ispod oltara nađene su kosti. Pretpostavlja se da su to njegove relikvije. Inače, sveti Peregrin je došao iz Akvileje na ovo područje naviještati Evanđelje na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće kada su se proganjali kršćani.

Ovo je mjesto omiljeno okupljalište mještana na Uskrsni ponedjeljak. Mjesto za piknik. I tu prestaje naša vožnja uz more iako imamo još nešto puta do Umaga. No, ograda uz obalu nas sprječava da idemo dalje. Kravlji rt zasad ostaje van našega dometa.

Dobre biciklističke staze

Dižemo se na glavnu cestu, ali srećom ne moramo po njoj jer je dosta prometa. Umag je lijepo to riješio tako što je uz glavnu prometnicu sagradio i biciklističku stazu koja nas vodi direktno u srce ovog gradića. Direkt na rivu i u stari dio grada te na glavni trg gdje će pasti naša prva današnja kavica.

Ne zaustavljamo se predugo jer moramo još do Brtonigle. Odlučile smo krenuti glavnom cestom preko Petrovije pa sve do Juricani. Tu skrećemo na lijepu seosku cestu i stazu 06 pod nazivom Od Neapolisa do Novigrada u kojoj smo zbilja uživale. Možda i previše nakon gužve na glavnoj prometnici pa smo se opustile i umjesto da slijedimo stazu za Brtoniglu vraćale smo se prema Novigradu! Seoski prizori na sve strane. Maslinici, vinogradi, stare sjenokoše…Totalno drugačija priča od obližnje turističke obale.

Gradić dobrog vina i restorana

Jedva čekamo ugledati Brtoniglu, malo mjesto na uzvisini poznato po dobroj malvaziji, ali i svim drugim vinima. Ali i po svojoj crnoj zemlji po kojoj je i dobila ime. Ovdje uistinu vinoljupci mogu doći na svoje jer mogu isprobati vina vrhunskih vinara kao što su Ravalico, Cattunar, Veralda, Novacco te brojni drugi mali vinari. U Brtonigli teško da ćete probati loše vino, a uživat ćete i u njihovim konobama i restoranima. Desetak odličnih lokala radi u Brtonigli i okolici i tvore od ovog područja pravi mali gastronomski raj – San Rocco, Primizia, Astarea, Morgan, Sterle, Luciana, La Quercia, Silvano, Šantić, agroturizam Klai.

U jednom masliniku imate i biciklu za foto session

Ima tu svega za probati i za razne gušte – od ribljega do mesnoga, od konoba do finih restorana. Naravno nezaobilazno na ovo području morate kušati i njihovo maslinovo ulje. Mi smo se odlučile vinski počastiti – decom vina u Food & Wine Primizia by San Rocco. Naravno odabir je odmah pao na malvaziju. Klasika je klasika. A onda spuštanje u Novigrad. I dalje po stazi 06.

Ulje OPG-a Červar u top uljima svijeta

Staza vodi po cesti do Novigrada, ali mi smo ju malo modificirale pa smo kod Bužinije skrenule na put koji vodi kroz mala mjesta Paolija i Velika Stancija. Još malo prirode i seoskih motiva prije povratka u ribarski Novigrad. Tko ima vremena može kraj Velike Stancije stati na OPG-u Červar koje je ove godine sa svojim maslinovim uljem coratina osvojio svjetski vrh.

U vodiču Flos Olei proglašeni su među top 20 maslinara svijeta. Tu će vas primiti vrijedni otac i sin Franko i Deni Červar u maloj kantini koja se nalazi tik do njihova imanja gdje osim maslina imaju i farmu kokoški nesilica. Baš u kantini sljubljuju svoje nabolje domaće proizvode. Odlična domaća jaja i vrhunsko ulje, sve u krugu dva kilometra od njihove obiteljske kuće. Taman dobra zakuska prije povratka kući.

Evo i rute:

Novim katamaranom do svetog Nikole

Kamene priče

Stanica za lansiranje torpeda

Utvrda je proizvodila svoju struju

Tvornica Siemens

More i Peneda

Vina u koje je utkana povijest

Obiteljske pikanterije

Obiteljsko nasljeđe

Tvrdoglavi nono

Radi vino po svom guštu

Mlade generacije

Opčinjena Limom

Sveti Martin i Draga

Na mjestu hrama boga Marsa

Impresivna Škandališta

Hrvatska Altamira

Iz razdoblja paleolitika

Pećinsko slikarstvo

Boje Lima

Željeznička povijest

Bez rupa na pločniku

Koji kafić odabrati?

Poznata tri mosta

Mesarski most za zaljubljene

Tržnica je trbuh grada

Ljubljanski biskupi

Grad s pogledom

Htjeli ga srušiti

Hum kao inspiracija

Očuvali starinu

Kao Aleja glagoljaša

Odlazak mještana Huma

Na stotine predmeta

Razglednica na glagoljici

S vodičem, naravno

Uči se glagoljica

Posveta nonetu Feruču

Humska biska

Freske i Kotli

Dvije barbanske kule

Freske govore sve

Nosač barjaka

Grafit iz crkvice

Ostao nepobijeđen

Nije iskusio poraz Italije

Nisu ga htjeli primiti u vojnu školu

Omiljen u Poreču

U Eritreji na početku rata

Istrijani u talijanskoj vojsci

Čudo da je Italija izdržala tako dugo

Mogao si ili u policiji ili vojsku

Bogat grad

Velika obiteljska tragedija

Ništa bez fameje

Nisu znali napraviti prvi sir

Prva nagrada – najveće veselje

Sir od 30 kilograma

Veli Jože je car

Boje crpio iz prošlosti

Vide se svi slojevi

Poput lože u kazalištu

Poput zmije

Nismo htjeli otići iz grada

Buža je naša uzdanica

Novigradske ulice samo za nas

Opuštajući Karpinjan

Trstika i plaže

Svi su ju napuštali

Bogati Grisoni iz Kopra

Sve ostavlja sirotinji i benediktincima

Srce i duša mjesta

Nema svugdje pristupa moru

Dobre biciklističke staze

Gradić dobrog vina i restorana

Ulje OPG-a Červar u top uljima svijeta

Najnovije objave