Već nekoliko mjeseci ja i sestra Tatjana dogovaramo tu rutu. I uvijek je nešto. No, konačno je došao taj dan. Pješačenje do crkvice svetog Martina nad Limom na kanfanarskoj Kontradi te spuštanje “džunglama” Limskog kanala sve do dvije intrigantne špilje. Prave su to tajne ovog područja nadomak Rovinja kojemu biser Istre nekad oduzima svu pažnju. Rovinj je stvarno predivan, ali i njegovo zaleđe, uključujući i Kanfanar ima svoje adute. I zato je bio pravi užitak ih na tih 10 kilometara hodanja otkriti. Jer to područje i Limski kanal su mi tako bliski, a opet tako nepoznati. A nepoznato uvijek krije najljepša iznenađenja.

Pogled na Limski kanal s vidikovca na vrsaranskoj strani

Limski kanal je moj stari prijatelj. Dugo smo se družili za vrijeme fakulteta kada sam se svaki dan sa sestrama spuštala u obližnji restoran na sezonski rad. Tada nije bilo vremena za uživanje u prirodnim blagodatima tog podneblja koji je zaista specifičan po svom izgledu, ali i flori i fauni. Zbog izgleda često ga nazivaju i fjordom, iako s fjordom nema apsolutno nikakve veze. Limski kanal me je već tada opčinjavao svojim bojama. U predahu od konobarenja znala bih se zagledati u te zeleno plave i tirkizne nijanse mirne vode koja se stapa s bujnim zelenilom obronaka koji se s jedne strane penju prema Kontradi, a s druge prema Kontiji.

Opčinjena Limom

I nije me opčinjavao samo tada. Vrlo često sam se tamo u to vrijeme znala bućnuti sa sestrama. Kupanje u Limskom kanalu je uistinu drugačije iskustvo. Jer ti se miješa slatka i slana voda. Nije ni jezero, nije ni more. A tek boje… I dan danas ne prođe ljeto, a da barem jednom ne skoknem u tu tirkiznu vodu Lima. Jer je to jednostavno gušt. Pogotovo u predvečerje.

Crkvica svetog Martina

Ovaj put ja i seka nismo plivale. Sačekat ćemo još par mjeseci za to i da voda ipak bude nešto toplija. Ovaj put smo se digle od Brajkovića sve do crkvice svetog Martina nad Limom, “vinskog” čuvara Kontrade i neizmjerno uživale u prirodi koja je propupala i probudila se iz dugog zimskog sna. Tada smo shvatile da je ipak bolje da smo ovaj mali izlet odgodile za početak proljeća. Jer boje zimi sigurno ne bi bile tako fascinantne. Iako me zanima kako izgleda pogled sa svetog Martina kada luduje bura.

Štacijon u Brajkovići

Od Brajkovića, od kuda smo krenule, do Svetog Martina je nekih dva kilometra puta. Prolazite kroz pitome sela Kontrade – Brajkoviće, Matohance, Sošiće, Bubane. Siječete najnoviju biciklističko pješačku stazu koja vodi starom željezničkom prugom od Kanfanara do Rovinja. Naime, u Brajkovićima je bila stanica, a tome još danas svjedoči “štacijon”.

Sveti Martin i Draga

Prelazimo preko pruge i nastavljamo dalje prema brdu na kojem još ne vidimo crkvicu, ali vidimo dvije antene. Koja šteta da kvare vizuru tog posebnog mjesta. No, zanemarit ćemo taj dio i nastaviti uživati u brzoj šetnji dok prolazimo kroz sela. Čim smo došle na makadamski put, odmah nam se s desne strane ukazala lokva. Sve buja.

Lokva na putu prema crkvici svetog Martina
Šteta što antene remete vizuru brda sa crkvicom
Ulike nad Limom

Putem nas prati i sve ljepši pogled na Limsku dragu. Impresivan je, a mogu samo zamisliti kako je kada je bura i kada je vidik čist. Vrlo brzo smo na brdu. Zaista bi to moglo biti meditativno mjesto. Za mnoge koji ovamo dolaze za blagdan svetog Martina sigurno i je. Odavde puca pogled na Rovinj i svetu Fumu, na čitavo rovinjsko priobalje pa sve do Puljštine. Volim takva mjesta s pogledima. U ovom kraju ih je nekoliko.

Na putu do brda prati nas pogled na Limsku dragu

Prije puta pročitala sam i par sitnica o crkvici i zašto je izgrađena baš na tom mjestu. Tako Anton Meden na stranicama udruge Dvegrajci piše da postoji jedna legenda oko svetog Martina. A ta je da je putujući ovim krajem zastao da se odmori, zabio je svoj štap u Dragi i time odredio granicu do kuda može doći more.

Ne zna se godina izgradnje crkvice
Pogled na Rovinjštinu i more

Na mjestu hrama boga Marsa

Crkvici se ne zna godina izgradnje, a možemo jedino reći da je stara. Slična je brojnima koje možemo vidjeti diljem Istre. Obnovljena je 1879. godine. Nekada je u njoj bio i drveni kip svetog Martina, ali mu je šezdesetih godina prošlog stoljeća otpiljena glava i odnesena iz crkve. Tada je sravnata sa zemljom i mala crkvica sv. Andrije iz 12. stoljeća koja se nalazila uz samo more na Limu. Zanimljivo je da je crkvica svetog Martina nastala na mjestu koje je bilo nastanjeno i u prapovijesti, a život se ovdje odvijao i tokom vladavine Rima. Na to upućuju neki arheološki nalazi. Pretpostavlja se da je sagrađena na mjestu bivšeg rimskog hrama boga Marsa.

Jednostavna crkvica plijeni pažnju zbog lokacije
Na fasadu se svi žele upisati

Nakon malo meditiranja u travi s odličnim pogledom, ali i dvije antene u društvu, napuštamo svetog Martina. Spuštamo se kroz šumu koja djelomično podsjeća na džunglu prema Limu. Idemo, kaže mi Tatjana, u smjeru Škandališta ili Skandališća te Romualdove pećine. Dvije su to pećine, od čega se danas može vidjeti jedino Škandališta jer je Romualdova pećina trenutno zbog istraživanja zatvorena za javnost. Vrlo brzo smo na ulazu u Škandališta. Impresivno. Lijep prirodni fenomen usred šume s pogledom na Lim.

Škandališta
Vau

Impresivna Škandališta

Divimo se toj prirodi i što je sve stvorila. Vrlo neobična špilja koja često na ovoj stazi zbog Romunaldove bude zanemarena. No, njen ulaz puno je impresivniji. Ispresijecana je raznim hodnicima i dosta je plitka. No, dovoljna za fotosešn. I sada nam je drago da smo došle dok buja vegetacije jer su boje nevjerojatne. Teška srca napuštamo špilju i idemo prema dolje.

Lijep zaklon
Hvatamo kadrove

Nismo ni uspjele zaboraviti dojam Škandališta, evo nas već na ulazu u Romualdovu pećinu gdje su prije nekoliko godina otkrivene paleolitičke pećinske slikarije, stare preko 30.000 godina, prve takve u Hrvatskoj. Međunarodni znanstveni tim otkrio je da u Romualdovoj pećini očuvane prapovijesne slikarije na kojima su prikazani bizon, divokoze i ljudske figure.

Divno zelenilo daje špilji Škandališta ludu boju
Silazak prema Romualdovoj pećini

Hrvatska Altamira

Nažalost, taj fenomen nismo uspjeli vidjeti jer je pećina zatvorena baš zbog istraživanja tih slikarije koje su dosad pronađene u jugozapadnoj Francuskoj i sjevernoj Španjolskoj. Riječ je o prapočecima ljudske umjetnosti i prvim crtežima koje su ljudi radili, a takvih je crteža na svijetu jako malo. Romualdovu pećinu možemo slobodno nazvati i hrvatskom Altamirom.

Vrijedni crteži u Romualdovoj pećini (Arheološki muzej Istre)

Inače, slikarije je  prvi put primijetio direktor Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo još 2010. godina  kada je istraživao ovu pećinu. Ona je dugačka stotinjak metara i poznata je po tome što je u njoj po tradiciji obitavao sv. Romuald oko 1000. godine, te po tome što su u njoj otkriveni materijalni ostaci neandertalaca iz razdoblja srednjeg paleolitika. U njoj nije živjelo puno ljudi, nego je vjerojatno imala kultni značaj. U to vrijeme Limski kanal nije bio potopljen morem nego je predstavljao ušće rijeke. Ondje su obitavale prapovijesne životinje koje su u međuvremenu izumrle, pa se pretpostavlja da je od tuda i na stijenama pećine svoje mjesto našao baš bizon.

Ovi crteži jedni su od rijetkih na svijetu (Arheološki muzej Istre)

Iz razdoblja paleolitika

U pećini su viđene 44 slikarije, od kojih se ističe nekoliko crteža, koji predstavljaju bizona, divokozu, shematizirane prikaze ljudi i trokute, koji mogu simbolizirati ženski spol. Potom se krenulo s iskopavanjem u podnožju stijene sa slikarijama. Tada su otkriveni materijalni ostatci iz gornjeg paleolitika, odnosno kremena alatka, ulomak okera i nekoliko ulomaka ugljena. Analizom radioaktivnog ugljika utvrđeno je da su ulomci ugljena stari otprilike 17.000 godina. Drugi neizravni podaci sugeriraju stariju dataciju za slikarije, otprilike 34.000-31.000 godina. Daljnjim istraživanjima nastojat će se odrediti točna starost stijenske umjetnosti.

Na ulazu u Romualdovu pećinu

Pećinsko slikarstvo

Inače, na Balkanu prapovijesni figurativni prikazi otkriveni su još samo u Rumunjskoj u pećini Coliboaia, gdje je također naslikan bizon, sličan ovom iz Romualdove pećine.  Inače, paleolitičko slikarstvo rijetko je osvjedočeno u Jugoistočnoj Europi. Osim u Hrvatskoj i Rumunjskoj, na Balkanu su paleolitičke gravure pronađene i u pećini Badanj u Bosni i Hercegovini.

Do pećine vodi staza 442

Pećinsko slikarstvo predstavlja najstarije sačuvane tragove ljudske umjetnosti. Znanstvenici su dugo vjerovali da je najstarije pećinsko slikarstvo iz razdoblja paleolitika bilo ograničeno samo na jugozapadnu Europu, točnije na sjevernu Španjolsku i južnu Francusku, gdje se nalaze i poznati lokaliteti Altamira i Lascoux. Nova otkrića u Istri i u Rumunjskoj, međutim, pokazuju da se prapovijesne slikarije mogu naći i drugdje u Europi.

Boje Lima

Spuštamo se još malo dolje i evo nas već na Limu. Boje nas očaravaju. Kao i uvijek iako su sada bitno drugačije nego ljeti. Na samom smo rubu kanala usred trava. Odmaramo na velikom kamenu i fotkamo Lim.  Ova potopljena krška dolina dugačka je oko 13 kilometara, a kada bi se uzela u obzir i Draga, onda ukupna dužina iznosi čak 35 kilometara. Od 1964. godine zakonom je zaštićen geomorfološko-hidrogeološki lokalitet u kategoriji značajnih krajolika. Od 1980. specijalni je rezervat u moru.

Na početku Lima
Zaštićeno područje od 1964.

Koliko vrijeme mijenja sve, dovoljno govori činjenica da je Limom nekada tekla Pazinčica koja se ulijevala u more. Danas je Lim poznato mjesto po plodovima mora. Ovdje možete kušati odlične kamenice i školjkaše. Pa ako vam je do morskih specijaliteta, nema druge, nego put Lima.

Nekada je tu tekla Pazinčica

Mi ga polako za danas napuštamo. Idemo preko ceste i onda makadamskim putem, odnosno stazom 211 kuda prolazi i Eurovelo ruta 8 idemo prema gore. Strminom nas prati opojan miris cvijeća jasena i divan pogled na Limsku dragu te mnoštvo divljih orhideja i drugog cvijeća. Svugdje na ovom putu susrećete se s tako lijepom pogledima pomiješanima s mirisima proljeća. Koji užitak. Slijedimo dalje stazu 271 da bismo se digle na put 274 kojim smo prije koračale prema svetom Martinu. Na dijelu rute skrećemo da bismo pogledale duboku lokvu i suhozide koje su nedavno obnovili lovci. Bravo za inicjativu.

Željeznička povijest

Pogled na Limsku dragu
Proljeće i mirisi cvijeća u zraku

Idemo doma, no prije toga odlučile smo malo prošetati starom željezničkom trasom. Ta je povijesna pruga dugačka smo 21 kilometar prestala s radom još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, izgradnja pruge Kanfanar – Rovinj započela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan.

Miris cvijeta jasena prati nas cijelim putem

Za taj su se potez Austrijanci odlučili zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je i to doba bio razvijen industrijski gradić. Ne biste vjerovali, ali tada Rovinj nije slovio kao glavni turistički grad Istre, već kao glavni industrijski grad Poluotoka s brojnim tvornicama. Naime, 1847. godine u tom je gradiću otvoren prvi parni mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine, 1857. godine imao je cementaru i uljaru, 1872. godine tvornicu duhana, a 1882. godine tvornicu stakla i preradu ribe. Željeznica je bila prijeko potrebna.

Prema dubokoj lokvi

Parna lokomotiva u Kanfanaru

Trasa pruge išla je dakle iz Kanfanara uz Limsku dragu preko Okreta, Sošića i Rovinjskog Sela do zaljeva Valdibora. Na toj su trasi bile dvije postaje, dva stajališta, dva mosta, trideset i jedan cestovni prijelaz, a maksimalna brzina vlaka je bila 40 km/h. Rovinjci su tako bili direktno povezani s Bečom, a vlak je prometovao četiri puta na dan.

Duboka lokva i orhideja
Nekad željeznica, danas bike staza

Uz Rovinj, tada se razvija i mali Kanfanar koji je uz veliku stanicu dobio i svu prateću željezničku infrastrukturu. Starije se generacije sjećaju bazena s vodom na dnu Drage s jakom parnom pumpom i cjevovodom do stanice gdje su se parnjače opskrbljivale vodom. Te su vaške danas u travi i šipražju.

Odmor na tepihu satkanom od majčine dušice

Danas je to staza Štrika-Ferata koja nas vodi sve do mosta iznad ceste koja od Bala ide za Lim. Tu skrećemo u maslinik Tatjaninog susjeda posutog majčinom dušicom. Vrijeme je za odmor i čilanje nakon 10 kilometara na mirisnom tepihu. Zaslužile smo.

Evo u rute:

 

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.