Šećem ja otokom i razgledavam stare austrijske vojne spavaonice. Slušam čemu su služile i kako će konačno biti obnovljene te postati hostel. Bravo za Brijune i nacionalni park. No, odjednom čujem nešto iza sebe. Mislim si – što bi to moglo biti kada su svi moji vodiči ispred sebe, a na otoku Mali Brijun nema ni žive duše. Okrenem se, a tamo Jelenko glavom i bradom. Predivno biće koje me došlo pozdraviti i kojemu sam odmah dala ime. Sjetila se pradavne serije za djecu. U čudu pitam Marna i Petru je li vide što se događa. A oni meni mrtvi hladi – to ti je na Brijunima normalno.
No, meni nije bilo i bio mi je to izvanredan doživljaj koji mi je ostao urezan u pamćenje. Ne sjećam se kada mi je jedna divlja životinja bez straha pristupila i htjela se slikati sa mnom. Pretjerujem. Znam da je htjela hranu jer su je očito čuvari na otoku hranili. Nažalost, ovo je za mene bilo neočekivano, pa nisam ponijela ništa sa sobom. Ali sam gospodina Jelenka iskoristila za fotkanje. I njemu to nije smetalo. Čak štoviše, tako mi je dobro pozirao da mi je bilo žao napustiti njegovo društvo.
Novim katamaranom do svetog Nikole
Od tog se trenutka ponovno želim vratiti na Mali Brijun i imala sama te sreće da ga mogu obići prije nego otvori svoja vrata organiziranim grupama. To će biti tokom lipnja pa ćete na Mali Brijun moći novim modernim hibridnim, gotovo nečujnim katamaranom. Lagana plovidba od 20-tak minuta od Fažane i evo vas već u uvali svetog Nikole.
I vjerujte mi nećete nimalo biti razočarani. Jer Mali Brijun je jedna sasvim drugačija priča od njegovog velikog brata. Dok je Veliki Brijun otok s predivnim kultiviranim krajolicima i povijesnom arhitekturom te brojim povijesnim i drugim znamenitostima, ali i puno posjetitelja, Mali Brijun je tihi otočić gdje vlada priroda. Taj je otok sačuvan u svoj svojoj biti, uz nekoliko tragova čovjekova djelovanja koja će vas zaintrigirati.
Iako, kako čujemo, života je ovdje oduvijek bilo. Taj je otok s nekih osam kilometara obale vjerojatno bio naseljen još u prapovijesti. Tome bi svjedočile gradine da ih još ima, kao što je to slučaj na Velikom Brijunu. Bile su tu i rimske vile. No, i njihovih ostataka više nema kao što ih ima primjerice u uvali Verige. Jedino se u uvali svetog Nikole, koja je zbog svog izgleda potkove bila zaštita mnogim moreplovcima i ribarima kroz povijest, vidi jedna stara kamena ruševina. Vodičkinja Branka nam objašnjava da je to stara kamenoklesarska radnja iz srednjeg vijeka. Tu se klesao kamen koji se izvozio u Veneciju, Udine i Ravenu. Brijuni su prije dolaska Austrijanaca bili mjesto gdje se vadio kamen, a očiti i obrađivao.
Kamene priče
Tko god je pogledao izložbu o austrijskom industrijalcu Paulu Kupelwieseru na Velikom Brijunu te pročitao kako je kupio Brijune, saznat će da je otočje bilo krcato kamenolomima i poprilično zapušteno. Kupelwieser je preuzevši palicu počistio Brijune i od njih napravio pravo malo čudo u samo nekoliko godina. Čak je pisao da su mu se čudili zašto radi ceste i puteve po otoku koji je bio poharan malarijom te toliko bogatstvo na to troši. No, bio je to čovjek s vizijom. I do s odmakom od stotinu godina itekako shvaćamo. Na Malom Brijunu nije previše intervenirao jer je ovdje bila vojska. Kupelwieser je svoj ekskluzivni turistički biznis razvijao u neposrednom susjedstvu ratne mašinerije.
Dolaskom austrougarske vojske nestali su svi ostali ostaci prošlog vremena, i to prilikom gradnje Minora, impresivne utvrde čija je gradnja počela davne 1895. godine i trajala je pet godina. Pravo je to čudo vojne arhitekture na površini od 15.750 kvadrata koju je štitilo 20 topova velikog dometa. Oni najveći mogli su pucati na brodove udaljene od Brijuna 30 kilometara! No, niti jedan nikad nije bio u ratnoj funkciji, kao niti jedna utvrda pulskog fortifikacijskog sustava koji slovi za najveći u Europi. Njena je gradnja koštala 3 milijuna tadašnjih kruna. Austrijanci su bili izdašni u trošenju na vojnu infrastrukturu na jugu Istre, iako su gledali i kako uštedjeti.
Stanica za lansiranje torpeda
– Na toj je utvrdi radilo jako puno radnika. Doduše, nešto su pojeftinili gradnju činjenicom da su utvrdu gradili u starom kamenolomu pa su koristili dio žive stijene. Građena je na pet katova i bila je najbolje opremljena s 10 topova različitih kalibara i mitraljezima, govori nam vodičkinja. Topničko naoružanje sastojalo se od dalekometnog i kratkometnog obrambenog oružja. Godine 1910. u blizini utvrde, na obali, sagrađena je torpedna baterija – stanica za lansiranje torpeda.
Na otoku je u doba, kada je Minor bio u funkciji, bilo 530 vojnika i 12 časnika. Dio je spavao u utvrdi, a dio u spavaonicama u uvali svetog Nikole. Izgrađene su i dvije velike cisterne s 430 kubičnih metara zapremine vode. Zalihe hrane i vode su Austrijanci imali za puna tri mjeseca. Glavna zadaća Minora bila je kontrolirati sjeverni prilaz Puli kroz Fažanski kanal.
Utvrda je proizvodila svoju struju
– Ova je tvrđava isto tako zanimljiva jer je jedina koja je zapravo proizvodila svoju struju. Imala je kotlovnicu za proizvodnju istosmjerne struje s generatorima. Imala je i električne liftove, tri velika reflektora koji su čuvali ulaz sa sjeverne strane u Fažanski zaljev, kaže nam dalje Branka.
A prije nego je izgrađen monumentalni Minor, Austrijanci su na otoku usred ničega podignuli tvornicu Siemens. I to s jednim jako dobrim razlogom.
– Tvornica je sagrađena 1886. godine da bi pojednostavili proizvodnju sve opreme za utvrdu. Tu su proizvodili električne liftove, municiju i sve što je bilo potrebno, kaže nam Branka dok šećemo prema Minoru koji se odjednom ukazao pred nama. I doista njegova impresivnost nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
– Ta utvrda ima cijeli jedan labirint prostorija, pojašnjava nam dok ulazimo u grdosiju s pogledom na vodnjansko priobalje i pučinu s druge strane. Pitamo se čemu ta silna ulaganja u utvrdu koja zapravo nikad nije služila konkretnoj svrsi za što je i izgrađena.
– Već 15 godina nakon što je sagrađena, utvrda je zapravo već bila zastarjela. Vojna je industrija išla dalje, posebno za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata. A tko je tada znao u kom smjeru će se razvijati vojna industrija, odgovara nam Marno Milotić, čelni čovjek NP Brijuna dok na vrhu Minora gledamo na ruzinave topove i praznu pozornicu kazališta Ulysses.
Tvornica Siemens
Stazama kroz šumu hrasta crnike vraćamo se do vojnih spavaonica i restorana koji samo čekaju otvorenje. Prethodi jedino uređenje hortikulture. Radi se o sedam manjih objekata koji su bili napušteni devedesetih godina nakon odlaska jugoslavenske armije, a slijedom toga i poprilično zapušteni jer nisu bili više u nikakvoj funkciji. Četiri zgrade postale su nove spavaonice. Tu je i info punkt, restoran te pomoćni objekti. Sve je obnovljeno zahvaljujući projektu Novo ruho Brijuna.
Ovdje ćete vrlo brzo moći odmoriti i popiti kavu. No, mene zanima kako izgleda nekadašnja tvornica Siemens pa se kroz gusti pokrov bušina, zaštitnog znaka Brijuna, probijamo do ruševine. Nekad tvornica koja je tko zna što proizvodila, danas oronula zgrada. U budućnosti možda kongresni centar. Logično je bilo imati na otoku svoju tvornicu municije, ali i čuvati vojne tajne. Austrijanci su znali što rade. Iako nisu mogli predvidjeti da zapravo ništa od te ogromne vojne infrastrukture nikad neće biti u funkciji obrane od napada neprijatelja.
Odmah do tvornice je i mol kojega polako izjeda vrijeme i more. Novi izazov za nacionalni park. Tu napuštamo uvalu svetog Nikole i idemo na drugu stranu otoka do najljepše plaže na Malom Brijunu. Kroz polje bijelog bušina, koji nas prati cijeli put, stižemo ponovno do guste šume hrasta crnike kojim je obrastao otok. Čujemo paunove kako se deru. Brijuni su po tome poznati. Za pet minuta smo na šljunčanoj plažici s pogledom na Barbarigu.
Ovdje malo uživamo. Nažalost, nisam ponijela kupaći kostim pa ćemo kupanje pustiti za neku drugu prigodu. Nismo ovaj put imali vremena ni za pješačko edukacijsku stazu ˝Brijunske kamene priče˝ koja se proteže na dva i pol kilometra te kreće od glavne luke prema sjevernoj strani otoka, odnosno rtu Glavina.
More i Peneda
Prolazi uz napuštene kamenolome i nakupine otpadnog kamenja – kršja, pa sve do kamenoloma na rtu Glavina i nedovršene austrougarske baterije Femina, s podzemnim prostorijama za prihvat i smještaj ljudstva i municije. Upravo ona veliča kamen po kojemu su zapravo Brijuni prije Kupelwiesera bili poznati. Na stazi je postavljeno 15 edukativnih tabli kojima se posjetitelji mogu upoznati s različitim aspektima i značajkama kamena, od onih geoloških, tehničkih, građevinskih, povijesnih, fortifikacijskih, etnografskih, pa do kamena i kamenoloma kao inspiracije za umjetnička stvaranja.
Kamenolom na rtu Glavina s brojnim očuvanim pratećim elementima iz procesa rada – poput ostataka pratećih zgrada, tunela, tračnica i kolica za prijevoz kamena, pravi je muzej na otvorenom. I zato jedva čekam iduću prigodu da dođem na Mali Brijun. Možda tada ponovno sretnem i Jelenka.
A sada povratak. Hibridni plavo-bijeli katamaran vodi nas nazad u Fažanu. Lijep je dan i uživamo u Brijunima s morske strane. Zaista su raj na zemlji, a njihova ljepota i energija vas zauvijek zarobe. Kako sam čula, postanete njihov vječni zaljubljenik. Ovisni o njima. Nije ni čudo. Zato jedva čekam da se opet vratim na Brijune. Jer svaki put vidim i iskusim nešto skroz novo. U tome je njihova najveća čar.
