Stvarno nisam ljubitelj visine. Zapravo, bojim se visine. Nikad nisam mislila da je tako, ali me žičara do dubrovačkog Srđa u to uvjerila. Ali i planinarenje s Korinom na Kamniško sedlo. Jednostavno kada pogledam prema dolje, presjeku mi se noge. Uhvati me vrtoglavica. Vjerujem da takav osjećaj imaju svi oni koji baš ne ljube visine. Iracionalno, ali istinito. No, to ne znači da ne volim poglede s visine. Sve bih za to dala, pa čak i pretrpjela malo straha. Baš kao u mjestu Brseč na istočnoj obali Istre. Kada sam došla na rub litrice gdje se nalazi crkva svete Magdalene obuzelo me strahopoštovanje prema toj visini i pogledu na lučicu i plažu pod mojim nogama dolje u ponoru. Nazvala sam si u to glavi opasnom ljepotom.
No, nisam si mogla pomoći. Gledala sam u tu dubinu i šarene barčice koje se ljuljuškaju u lučici pored svjetionika. Iza njih širi se obzor i predivan Kvarner. Pogled na Cres i Lošinj. Ono plavetnilo Kvarnera obuzme te skroz. Bilo bi divno maknuti se s ruba te litice, ali je teško odoljeti tom fascinantnom pogledu. Pa sam se zato na sve četiri približila zadnjoj stijeni. I tu malo sa divljenjem prema toj ljepoti od koje ti zastaje dah uživala i guštala. Pridružile su se naravno Korina i Snježana. Jer takvu stvar propustiti, kad si u Brseču, bila bi zbilja prava šteta.
Kumičićev Brseč
Da, ovaj put destinacija nam je bio Brseč. To malo štosno mjesta u Primorsko-goranskoj županiji odmah nakon granice s Istarskom. Kada prolazim autom ovom cestom za Opatiju i Rijeku uvijek si kažem – moraš stati i pogledati Kumičićev Brseč. No, vremena nikad nema. Bar ne dok Korina nije predložila predivnu rutu od Brseča do Mošćenica pa dolje do Mošćeničke Drage, i nazad, ali po obali. Ja sam odmah rekla – može, ali uzmimo i kupaći kostim iako je bio kraj rujna. Htjela sam se okupati na toj predivnoj maloj plaži koju svi hvale da je jedna od najljepših u Hrvatskoj – plaži Klančac. I, stvarno, imali su pravo.
Ta plaža je nešto čarobno, kao i onaj pogled s početka teksta. Mali svemir skriven između stijena do kojega vodi uska strma cesta. Srećom, kupače do plaže prevozi vlakić jer bi inače misija dolaska do tog predivnog skrovitog mjesta stvarno bila gotovo pa nemoguća, bar ne ako idete pješke. A onda je to ravno planinarenju. Za nazad. Ipak, kada želite na plažu, ne zanima vas nakon toga kilometar strmog uspona. Barem većinu nas.
Nema strašnih uspona
No, možda da ipak krenem od početka, a ne kraja naše male biciklističke avanture na 22 kilometra predivnih pogleda i mediteranskog krajolika za pamćenje. Start nam je tog jutra bio mali srednjovjekovni biser Brseč gdje se nismo puno zaustavljale, već smo odmah krenule u brdo misleći si da nas čekaju malo strašniji usponi. Ipak su to obronci Učke. No, prevarile smo se. Uspona je bilo, ali su bili blagi i ugodni. Nismo se umorile. Korina nam je to od početka govorila, ali nismo joj vjerovale poznavajući krajolik ovog dijela Istre.
Išle smo lokalnom cestom prema mjestu Martina i dalje do Golovika pa sve do Svete Jelene. Ugodno jutro brzo je prošlo uz naše male ćakule. Cijelo vrijeme lagano se penjemo, ali to i ne osjetimo. Svako toliko stanemo da se divimo pogledu na Brseč koji ostaje za nama. I tako sve do prve naše stanice u Svetoj Jeleni.
U potrazi za pogledima
Tu smo stale uz crkvicu svete Jelene, opet u potrazi za pogledima. Šteta da je to jutro vrijeme bilo malo magličasto pa se nije vidjela sva okolica skroz bistro. No, nije nam to previše smetalo. Uz crkvicu smo se malo odmorile i pogledale kuda dalje. Iduća postaja su nam dobro poznate Mošćenice. Pofotkale smo uresnice koje ukrašavaju ulaz u mjesto i usmjeravaju nas prema svetoj Jeleni te smo nastavile dalje.
Onda slijedi lijepi spust. Uživancija koju smo čekale. Više-manje, ne mučimo se na putu do Mošćenica, fascinantnom starom gradiću smještenom na liticama 178 metara iznad mora. Cijelim putem vozimo se po asfaltu. Vrlo brzo ugledale smo taj prelijepi srednjovjekovni utvrđeni gradić na obroncima Učke. U zadnje vrijeme nešto sam često u Mošćenicama, mislim si. Sjetila sam se našeg divnog planinarenje do Trebišća. Mošćenice su nam tada bile startna pozicija. Kao i mnogim planinarima tog jutra.
Povijesne Mošćenice
Kada vidim takve gradiće, znam da iza njih stoji bogata povijest. Mošćenice nisu iznimka. Još puno prije srednjeg vijeka ovdje se nalazilo gradinsko naselje, a kao mjesto spominju se 1374., kada su kao samostalni komun bile u sklopu Kastavske gospoštije. U doba hrvatskih vladara bile su u sklopu hrvatske države.
Svoj današnji prepoznatljiv izgled Mošćenice dobivaju u srednjem vijeku. Kao i svi tadašnji gradići Mošćenice su se branile od neprijatelja visokim zidinama koje u ovom slučaju čini niz kuća. u je bio smješten i kaštel. U grad se ulazilo kroz gradska vrata iznad kojih stoji ispisana 1642. godina, a na njima se nalazi Habsburški grb. Navedena godina je godina obnove vratiju koja sa zapadne strane štiti kvadratna kula. Odmah pred vratima je i loža, a najviša točka mjesta je zvonik i župna crkva sv. Andrije apostola.
Mjesto sa četiri crkve
Ušle smo u Mošćenice s gornje strane. Naravno, ovo nam je mjesto za popiti kavu, no kafića nema. Ne smeta nam to previše dok ima kava za van u lokalnom dućanu. Ovdje udišemo ljepotu mjesta. Možda nema terasa, ali ima dobre energije i ljubaznih ljudi. Mošćenice broje 300-tinjak duša i svi nas žele uputili kamo dalje. Nisam ušla u samo mjesto koje je upisano u registar nepokretnih spomenika kulture. Inače, izvan gradskih zidina nalaze se crkvice s karakterističnim trjemovima – sv. Sebastijana s početka 16. stoljeća i sv. Bartola iz 1628. godine. Ovaj je gradić povijesno zanimljiv jer je imao i svoj statut koji datira u prvu polovicu 17. stoljeća.
Mitski bog Perun
Mošćenice imaju inače čak četiri crkve, a do crkve sv. Andrije je špina s vodom za koju legenda kaže da ima energetska svojstva zahvaljujući mitskom bogu Perunu. Ako imate vremena, zavirite i u etnografsku zbirku, a tu je i Mošćenički toš, mlin za masline, star oko tri stotine godina i simbol ovog srednjovjekovnog grada.
Ljenčarenje na plaži
Kratki kofeinski predah brzo je završio. Jer bolje je ne se previše opustiti. Vrijeme pobjegne, a još nas čeka Mošćenička Draga i Brseč. Kupanje niti ne spominjem. Jako mu se radujem kao i tajanstvenoj plaži. Tada još nisam znala za opasno lijepi vidikovac pored crkve svete Magdalene. Predivan spust dočekao nas je do Mošćeničke Drage. Za šetače predlažem da se spuste stepenicama skroz do plaže svetog Ivana. To ću drugi put. Dio stepenica prošla sam noseći biciklu kada smo se krenule vraćati prema Brseču. No, to nije to. Treba to doživjeti na pravi način.
Na dnu nas čeka predivna šljunčana plaža te šarmantni šareni kafići i restorani. Ovdje zbilja možete nešto dobro pregristi. Al to puštamo za neku drugu prigodu. Nije da smo umorne, ali ne možemo odoljeti, a da se ne razvalimo na toj plaži s pogledom na gradić koji se razvio kao ribarska lučica grada Mošćenica. Mjesto se spominje još davne 1436. godine. Brzo nas obuzima lijenost u koju vas povuče ljuljuškanje mora. No, pred nama je još manje od desetak kilometara puta po glavnoj cesti. Nažalost, drugog puta po obali nema. Idemo kroz Lungomare pa sve do stepenica koje vode do Mošćenica.
Mjesto na klisuri ponad mora
Jurimo prema Brseču po glavnoj cesti, kuda vodi i Eurovelo ruta broj 8, gradiću koji bdije nad Kvarnerom na hridi 157 metara iznad mora. Dramatično. Ja ga vezujem uz književnika Eugena Kumičića u kojega sam bila zaljubljena u srednjoj školi. Doslovce sam gutala sve njegove knjige. Sada se više ne sjećam radnji brojnih njegovih romana, ali znam da je često koristio kao mjesto radnje u svojim pričama primorska mjesta koja podsjećaju na njegov Brseč kao što su Začuđeni svatovi ili Jelkin bosiljak. U Brseču se naravno nalazi njegova rodna kuća, a u loži možete vidjeti njegovu bistu.
Brseč je inače bio nastanjen još u prapovijesti, no zapravo nekih ostataka iz tog doba nema. Današnji gradić potječe iz srednjeg vijeka. Najviše gradskih kuća izgrađeno je u 17. stoljeću nakon Uskočkog rata za vrijeme velike obnove, ali su zato zidine, utvrde i sam crkveni zvonik nastali u ranom srednjem vijeku. Gradić podno Sisola ima i svoj kaštel. Oko njega i stare jezgre mjesta razvilo se današnje naselje. Ako se dobro zagledate, na nekim ćete kućama još vidjeti natpise na glagoljici. A očuvanim je srednjovjekovnim biserom divota šetati. Male uske uličice vode vas sve do zvonika i župne crkve svetog Jurja koji se nalaze na maloj placi.
Poznat po vinu, maslinama i kostanjima
Inače, Brseč je u dalekoj povijesti bio je granično područje između austrijske i mletačke Istre te dio Pazinske grofovije. Baš zbog toga stalno je bio na udaru ratova i manjih lokalnih sukoba. Najviše je nastradao za vrijeme Uskočkog rata tijekom kojeg ga zaposjedaju Mlečani.
Zanimljivo je da su ga povjesničari i putopisci opisivali kao malo napučeno mjesto poznato po dobrom vinu, maslinama, ali i kostanjima. Ostalo je to tako do dana današnjeg. Nakon kratkog obilaska srca Brseča, zaputile smo se prema vidikovcu svete Magdalene koja se nalazi nedaleko mjesta na osami. Do nje vodi makadamski put opasan lijepim suhozidima. Putem ćete sresti mnoge šetače i bicikliste. Ipak je ovo nezaobilazna točka u obilasku ovog područja.
Crkvica se nalazi uz samu liticu koja se strovaljuje u more. Blagdan sv. Marije Magdalene se slavi 22. srpnja, kada se tradicionalno svake godine održava misa u ovoj crkvi. Riječ je o jednostavnoj jednobrodnoj crkvi, a na kamenom nadvratniku uklesana je godina 1872., no crkva je mnogo starija od tog datuma koji se najvjerojatnije odnosi na godinu kada je obnovljena. Datira u 15. stoljeće.
Fascinantan vidikovac
Ono što me fasciniralo na toj lokaciji je činjenica da se crkvica nalazi usred tratine. S jedne strane gleda na Učku, a kada šetate oko nje pogled vam se otvara na cijeli Kvarner. Odmah pod nogama vam je već više puta spomenuta strma litica. Ovo je jedan od najljepših hrvatskih vidikovaca. Bez lažne skromnosti.
A onda pravac more. Ono isto more koje smo gledale s klisure. Ne idemo s biciklima. Ne želimo se penjati nazad po toj uzbrdici i temperaturi jer sunce već prži. Kažu nam mještani da možemo dio puta autom do parkirališta, a tamo nas čeka vlakić koji će nas odvesti do plaže. Odlično. Kako je već kraj rujna, mislimo se – neće biti dolje nikoga i uživat ćemo u ljepoti plaže Klančac same.
No, prevarile smo se. Plaža je puna! Nije krcata kao na vrhuncu ljeta, ali definitivno nismo same. Voda je kristalno bistra. Jednostavno te mami da skočiš u nju iako je već hladnija. No, ne smeta nam. Taman će nam doći odlično zadnji kupanjac te godine. Bez puno razmišljanja zaronile smo. Koji divan osjećaj.
Inače, na ovoj prirodnoj plaži izgrađen je bunker s južne strane uoči početka Drugog svjetskog rata kao dio talijanskog obrambenog sustava na ulazu u Vela vrata. Odmah do bunkera su i ribarske barake. Mjesto gdje se također možete sunčati i smjestiti kada dolazite na plažu. Nama je ipak bilo draže žalo.
I tako je na najbolji mogući način završila naša usporena biciklistička ruta oko Brseča. Sve će nam ostati u pamćenju, a najviše sam kraj zaokružen zadnjim kupanjem tog ljeta. Prava nagrada za kraj sezone.
Evo i rute:
