Kada sam prije mjesec i pol dana bila u Humu i zavirila u novi muzej starih zanata odmah do humske župne crkve, nisam ni znala kolika se priča krije iza njega. No, i bez te priče me je zadivio. Pokazao mi ga je sam vlasnik Mišel Sirotić, vlasnik poznate i nagrađivane destilerije Aura iz Buzeta. No, tada nije htio izlaziti u javnost. Htio je sačekati da sve bude gotovo i da mu svaki detalj sjedne na mjesto. Doduše, meni je već tada čitava priča bila itekako gotova. Svaki je predmet bio na svom mjestu, a ima ih na stotine. I ne samo to, svaki je predmet bio točno na tamo gdje bi trebao biti. Jer način, na koji je ovaj muzej Huma, starih zanata, glagoljice i fresaka posložen, je zbilja nešto drugačije.
Kada uđete u staru butigu, stvarno imate osjećaj da ste u toj staroj butigi, a ne u muzeju. Ništa ne treba čuditi kada znamo da je Mišel veliki ljubitelj antikviteta i starina, baš kao i njegov brat Manuel koji ima antikvarijat u Oprtlju.
Obojica su dvije godine tražili i kupovali predmete za ovaj mali, ali moćni muzej u srcu Huma. No, za postav muzeja zaslužan je sam Mišel koji ga je osmislio od početka do kraja te povezao s poviješću same kuće, ali i poviješću svoje obitelji i kraja. Iako bi njegove kćeri rekle, da su i one tu imale prste. No, o tome nekom drugom prilikom.
Hum kao inspiracija
Zanimljivo je da je Hum Mišelu i njegovoj obitelji bio inspiracija za muzej naziva Museum of Hum Aura i Distillery bar Aura i kada su pokretali svoj posao oko destilerije. Baš zato su mu se htjeli zahvaliti te ga oplemeniti i dati mu dodatan sadržaj. Od 2006. godine od kada su se počeli baviti proizvodnjom rakija, likera, a sada i gina te drugih proizvoda, imaju trgovinu u Humu.
– Moj je otac prvi počeo ovdje s trgovinom. I zato kažem da smo se baš zbog Huma počeli baviti tim poslom. Do 2010. godine to je bio obiteljski hobi, a kada smo se ja i supruga Daša vratili s fakulteta, posvetili smo se poslu. Danas imamo lijepu obiteljsku firmu za proizvodnju vrhunskih istarskih proizvoda. Na ovaj način želimo se zahvaliti Humu jer je on zaslužan za naš uspjeh. A i najmanji grad na svijetu zaslužuje imati svoj muzej, kaže nam Mišel.
Očuvali starinu
Inače, Mišel Sirotić i njegova obitelj začetnici su brenda Aura, poznatog po proizvodnji 25 vrsta ekskluzivnih tradicionalnih rakija, likera i džemova od samoniklog bilja te divljeg voća ubranog u ekološki čistom okolišu, ali i dva gina filtrirana kroz aktivni ugljen. Obitelj se diči i s 24 zlatnih odličja na europskim i svjetskim natjecanjima. Sve nam je to Mišel rekao na otvaranju muzeja. Kao i razlog zašto je došlo do ovakve hvalevrijedne inicijative koja će definitivno dignuti Hum. Baš kao što ga je digla Katedra Čakavskog sabora krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je uređena Aleja glagoljaša, a Hum se počeo brendirati kao najmanji grad na svijetu zahvaljujući takvom natpisu na jednoj staroj razglednici.
– Kada smo kupili ovu kuću, nismo znali točno koje će biti namjene. Vjerojatno smo mogli urediti kuću za najam, mini hotel ili slično. No, nismo je htjeli mijenjati iznutra jer bi takva investicija to iziskivala. Umjesto toga očuvali smo je originalno kakva je bila i odlučili u njoj otvoriti muzej posvećen starim zanatima, Humu i glagoljici. Htjeli smo sačuvati tradiciju ovog kraja i mjesta. Kompletnu kuću smo pustili kakva je i bila tako da sada možemo vidjeti kako su ljudi tu živjeli prije stotinu godina, ispričao nam je Mišel prije obilaska stare kuće čiji potomci nekadašnjih vlasnika još žive u Roču.
Kao Aleja glagoljaša
Ovaj privatan muzej, koji će biti otvoren svaki dan, ima 11 soba i pet interaktivnu točaka, i svaka ima svoju temu koja govori o prošlosti Huma i okolice. Zanimljivo je da je odabran broj 11. Nije to slučajno. Obitelj Sirotić tim je brojem htjela dati počast svima onima koji su započeli s revitalizacijom Huma prije četrdesetak godina. Tada je u Aleji glagoljaša postavljeno 11 spomenika, obnovljen je prastari pučki običaj u kojem 11 žudiga, odnosno sudaca bira novog župana na leto dan. Sve sa željom da se spriječi odlazak stanovnika iz najmanjeg grada na svijetu. To im je tada i uspjelo. Jer Hum živi. A s muzejom će dodatno oživjeti.
Katedra Čakavskog sabora vjerojatno tih davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije baš mogla sebi predočiti da će ruševni i polunapušteni Hum za pedeset godina biti prava meka za turiste i da će svaki drugi tražiti u tom najmanjem gradu na svijetu poznatom po glagoljaštvu kuću za kupnju.
Ali njih već odavno više nema. Ostale su samo dvije ruševine. Jedna uskoro kreće u obnovu, a druga je u crkvenom vlasništvu i nije na prodaju. Sve ostale kuće imaju svoje stalne ili pak povremene stanovnike. I nitko ne pomišlja da bi otišao iz tog malog mjesta 13 kilometara udaljenog od Buzeta. Ovdje im je mirno, lijepo. Da, možda nemaju trgovine, banke, pošte, javnih sadržaja kao drugi gradići, ali im to ne nedostaje nimalo.
Odlazak mještana Huma
Hum s okolicom po najnovijem popisu stanovništva ima 56 stanovnika, 26 više nego 2001. godine. No daleko je to od broja ljudi koji je živio u gradiću prije 100 godina. Prema popisu stanovnika iz 1921. u Humu je živjelo čak 976 ljudi. Doduše, te brojke obuhvaćaju i podatke za okolna naselja Brnobići, Erkovčići, Kotli i Kras. Ta mjesta danas imaju sva skupa oko stotinjak stanovnika. Uglavnom, za vrijeme Italije i Austrije unutar zidina svoj je dom imalo 150 žitelja Huma, a taj je broj rapidno pao nakon drugog svjetskog rata. Sada već daleke 1948. u Humu je bilo 86 stanovnika i od tada taj je broj kontinuirano padao do 2001. kada je imao samo 17 žitelja.
Sve to govori Muzej Huma kroz staru kuću u koju se slila masa predmeta. Mišel kaže da ni ne zna koliko ih je točno u broj. No, sigurno ih je oko 1500 – od igle do starog lambika. Sakupljeni su i kupljeni po Istri i okolici te naravno u Humu.
Na stotine predmeta
– Kupovali smo ih preko oglasnika, na sajmovima, u antikvarijatima. Oko dvije godine nam je trebalo da upotpunimo zbirku sa svime što smo zamislili, otkriva nam Mišel. On je i osmislio ovaj interaktivni muzej gdje možete popiti čašicu biske, poznatog alkoholnog pića čija receptura potječe baš iz Huma, ali i najmanju kavu na svijetu posluženu s najmanjim palačinkama na svijetu. No, taj su poseban meni osmislile njegova supruga Daša i kćeri Lucia i Leona. Barem nam tako kažu dok ih fotkamo ispred novog muzeja.
Ima tu još jedan zanimljivi kuriozitet. Museum of Hum Aura i Distillery bar Aura smješteni su u najstarijoj stambenoj kući u Humu. Ta je kuća dio cjeline prvog reda stambenih zgrada koje su sagrađene u humskom predgrađu. Kasnije je kroz stoljeća postala loža u kojoj se biraju župani i donose najvažnije odluke.
Doduše, ona nije tada izgledala kao što izgleda danas. S vremenom se dograđivala i adaptirala. Nalazi se uz župnu crkvu na glavnom trgu i ne možete ju promašiti. Nekada je bila u vlasništvu bogate humske obitelj Klobas koja je imala trgovinu gdje se danas nalazi bar. Prije kupnje godinama je bila prazna te je vapila za obnovom.
Razglednica na glagoljici
A sada svaka cjelina predstavlja neizostavan segment života predaka i dominantnih zanatskih radnji u posljednjih 150 godina: staru apoteku, školu, poštu, trgovinu, destileriju, postolara, stolara, krojača, mlin, freskoslikarsku radionicu i tematsku prostoriju posvećenu glagoljici.
Pet je prostorija interaktivno pa se tako u staroj školi može ispisati razglednicu na glagoljici, a u pošti poslati na kućnu adresu. Možete samo napraviti svoju kremu i sve ćete sastojke za to naći u staroj apoteci. Isto tako, u starom mlinu možete se okušati u mljevenju kukuruza. Muzej krasi i mnoštvo starih fotografija nekadašnjih vlasnika, ali i Mišelove obitelji. Svaki kutak priča neku svoju posebnu priču.
S vodičem, naravno
Muzej možete obići sami ili u društvu vodiča. Ja uvijek preferiram vodiča jer mogu čuti neku zanimljivu i drugačiju priču o sredini koju posjećujem. Baš zato je Hari Vidović, inače poznati kao voditelj radionice freskoslikarstva u obližnjem Roču, bio odličan sugovornik jer mi je otkrio kako bi htio u muzej dovesti potomke nekadašnjih vlasnika kuće. Zovu se Rino i Rina i žive u Roču. Već su u poznim godinama. Kada bi vidjeli u što se pretvorila njihova rodna kuća, sigurno bi im potekla suza. Stare fotografije njihovih roditelja Franca i Marije mogu se vidjeti odmah na ulazu u muzej.
– Nekada je vlasnik kuće bila obitelj Klobas. Franc i Marija Klobas imali su četvero djece. A dvoje od njih su još živi. Bili su jako imućni. To se vidi po inventaru u kući, ali i činjenici da je kuća imala čak dva toaleta i kanalizaciju. Primjerice u kuhinji su si mogli priuštiti staru peć koja je izrađena u Lupoglavu. Mi smo odlučili u staru kuhinju staviti staru apoteku gdje si i sada nešto možete nešto sami pripremiti, govori nam Hari dok obilazimo prvu prostoriju – staru kuhinju i apoteku.
Možda ne fritaju ili maneštru, ali kremu svakako možete. Ovdje za to imate sve preparate i stručnu pomoć. Nakon kuhinje odlazimo u staru učiniocu ispred koje su „parkirani” stari romobili. Djeca su na nastavi, veli Hari, pa moramo biti tihi.
Uči se glagoljica
– U staroj učionici djeca su u kombiniranom razredu jer danas Hum ima samo 28 stanovnika. Naših pet učenika raznih uzrasta ovdje uči glagoljicu. A vi si ovdje možete kupiti razglednicu i na glagoljici može napisati „Pozdrav iz Huma” te ju poslati iz naše stare pošte. Inače, Hum je nekada imao svoju poštu, objašnjava nam ovaj znalac lokalne povijesti. Otkriva nam i da su Marija i Franc bili vlasnici humske butige, pa baš zato hitamo do iduće prostorije gdje se nalazi ta stara trgovina.
– Njihova se trgovina nalazila na mjestu gdje je sada smješten naš bar. A Hum je uvijek imao neku malu trgovinu gdje se svaka stvar prodavala u rifuzi – od praška, jaja, bombona, kruha, tabaka, orašastih plodova i slično. U ovoj prostoriji svatko tko hoće, može sam sebi pripremiti svoju kavu i ponijeti ju kući, govori nam dalje naš vodič koji nas iz butige vodi dalje prema staroj postolarskoj radionici. Iz te radionice idemo dalje do stolarske radnje koja je posvećena pak obitelji Sirotić.
Posveta nonetu Feruču
– Ta je radionica posvećena Mišelovom nonetu Feruču i njegovoj ženi Lucieti Ipša iz Ipši. On je bio stolar, prije svega bačvar i njegovi rekviziti su doneseni u muzej kako bi pričali priču o tom obrtu, saznajemo dalje od Harija. Na najvišem katu muzeja je pak pet različitih postava – tu je stara pošta iz koje i danas možete poslati razglednicu, zatim stara destilerija, mlin, te sobe posvećene freskama i glagoljici.
– U staroj destileriji si iz drvene bačve možete utočiti bočicu biske od jednog decilitra te ju botiljirati i ponijeti sa sobom kući. A naša biska je općepoznata medežija koju možete kušati i iz male čašice, pokazuje nam Hari.
Humska biska
Inače, Humska biska je originalni proizvod baš iz Huma. Zato, kada si u Humu treba probati bisku, jer ipak je to mjesto poznato po ovoj, kako kažu svi naši sugovornici ljekovitoj žestici. Biska je domaća rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Poznata je istarska žestica, a navodno je originalan recept star čak dvije tisuće godina, a donijeli su ga Kelti. Zapisan je bio na glagoljici.
Nakon njena kušanja idemo u prostoriju s replikama glagoljskih spomenika i ulomaka iz Huma i Roča. Tu je i minijaturna Baščanska ploča, ali i vjerna replika Misala kneza Novaka koji je izrađen u samo 200 primjeraka, i to s pravim zlatnim listićima. Kako je glagoljica u suživotu s freskama, logično je da slijedi prostorija posvećena zidnim slikama. Danas u Istri ima čak 150 lokaliteta s očuvanim freskama.
Freske i Kotli
– I u Humu nalazimo vrijedne freske iz 12. stoljeća nastale pod utjecajem Bizanta. Budući da vodim radionicu freskoslikarstva, tu ću posjetiteljima pokazivati kako se slikaju freske. A i oni će sami imati priliku ih slikati ako to žele. Pokazat ćemo im i kako se mužarom drobi neki materijal kako bi se dobili pigmenti za oslikavanje, priča nam Hari. Nakon fresaka, slijedi za kraj obilazak starog mlina i krojačke radionice.
– Tu možete vidjeti kako su nekad naši ljudi sami sebi pripremali brašno. Uz ovu priču nadovezujemo se na naše Kotle gdje imamo još jedan mlin. Nekada je gotovo svaka kuća imala svoj mali privatni mlin. U ovoj prostoriji želimo pokazati kako se mljeo kukuruz. U nastavku je stara krojačka radionica koja nas podsjeća na naše none koje su nam uvijek popravljale robu.
– Tu je i neizostavna singerica koja se nalazila u gotovo svakom domaćinstvu. Ovdje se izrađivala i stara nošnja, govori nam rječiti Hari koji nas na kraju obilaska vodi do lente vremena koja prati povijest Huma od njegova početka do danas. Tu je naslikano i 28 današnjih stanovnika Huma.
– Hum se prvi put spomenuo daleke 1102. godine. Tada se spominje kao kaštel. Naknadno se uz kaštel izgradio prvi niz stambenih kuća s prvom južnom ulicom. Naš muzej se nalazi u prvoj zgradi. Hum je u svojoj povijesti bio pod vlašću Venecije, Francuske, Austrije, Austro-Ugarske, Italiju i Jugoslavije, zaključuje Hari svoj zanimljivi obilazak koji završava u njihovoj suvenirnici ili baru. Preporučujem i jedno i drugo. A u baru obavezno probajte najmanji meni na svijetu s već spomenutom najmanjom kavom i palačinkom. A drugačije u najmanjem gradiću na svijetu i ne ide.
