Vižinada: Iz stare istarske oštarije do zlata na Decanteru je priča o Brunu Ferencu

03/06/2026

Prije gotovo stotinu godina u jednoj staroj kući u okolici Vižinade vino se točilo iz velike bačve s dvanaest čepova. Ljudi su dolazili iz sela i okolnih mjesta, sjedali za drvene stolove, jeli malo sira, malo pršuta, možda maneštru ako je bilo, i pili vino. Nije to bila vinarija u današnjem smislu riječi. Nije bila kušaonica, nije bila eno-gastro destinacija, nije imala koncept ni program degustacije. Bila je to oštarija, špačo, mjesto na kojem se vino pilo jer je vino bilo dio života. Tu priču mi je ispričao Bruno Ferenac, vinar iz okolice Vižinade, dok smo sjedili u njegovoj maloj rustikalnoj kušaonici. Čuo ju je od tete. Govorila mu je da je to bilo još za vrijeme Italije, negdje tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je u staroj kući obitelji Ferenac stajala golema bačva. Kaže da je imala dvanaest čepova.

Dolazila je i financa pečatiti vino, ljudi su pili, neki bi platili, neki bi se posvađali, bilo je života, smijeha, svađa i vina. Sve ono od čega se, zapravo, sastoji prava povijest jednog mjesta. Od tog špača danas nije ostalo mnogo u fizičkom smislu, ali kad dođete kod Bruna Ferenaca, vrlo brzo shvatite da se duh takvog gostoprimstva nije izgubio. Prije nego što sam stigla postaviti prvo pitanje, na stolu su već bili čaša malvazije, pršut i sir. Bez protokola, bez uvoda, bez velikog objašnjavanja. Onako kako se u Istri oduvijek primalo gosta. Prvo se natoči vino, pa se onda razgovara.

Škrt na riječima

A razgovor s Brunom nije jednostavan na način na koji su jednostavni razgovori s ljudima koji vole govoriti o sebi. Bruno nije takav. On je škrt na riječima, skroman gotovo do neugode i nimalo sklon velikim rečenicama. Puno više od njega govore njegove ruke. Velike, grube, težačke istarske ruke, ruke čovjeka koji je većinu života proveo u vinogradu, koji je sadio, krčio, vezao, brao, nosio, gradio i popravljao. Ruke čovjeka koji ne treba objašnjavati da radi puno, jer se to odmah vidi.

I baš zato je priča o Brunu Ferencu toliko zanimljiva. U okolici Vižinade danas se nalaze neke od najambicioznijih i najluksuznijih vinarija u Istri. Ovaj je kraj posljednjih godina postao ozbiljna vinska adresa, s velikim ulaganjima, snažnim turističkim pričama i arhitekturom koja često privlači jednako pažnje kao i vino. A onda, nekoliko minuta dalje, dođete kod Bruna. Skromno imanje, mala kušaonica, nekoliko stolova, pod napravljen od dasaka stare obiteljske bačve i domaćin koji će vam prije svega natočiti dec malvazije.

Ne idem puno po natjecanjima

U tom kontrastu leži cijela njegova priča. Jer Bruno Ferenac nije vinar koji pokušava impresionirati prostorom. On impresionira vinom. Njegova Malvazija Istarska 2023. osvojila je 2025. zlatnu medalju na Decanter World Wine Awardsu, jednom od najvažnijih vinskih natjecanja na svijetu. I to odmah kada je prvi put poslao vino na ocjenjivanje. U godini u kojoj su istarski vinari ponovno briljirali u Londonu, osvojivši 104 medalje, a od ukupno 14 hrvatskih zlata pet je otišlo u Istru, među zlatnim malvazijama našla se i njegova.

Kad ga pitam kako gleda na to, ne dobivam veliku pobjedničku priču. Nema uzbuđenog prepričavanja, nema velikih riječi. „Poslao sam Malvaziju 2023., ali ja je uvijek pustim da malo odleži u boci prije nego ide van. Nisam puno razmišljao oko toga, poslao sam jedno vino i ispalo je zlato. Prije sam više slao crna vina, bio sam šampion s mladim teranom i osvajao zlata i za to. Danas više šaljem bijela vina, ali ne idem puno po natjecanjima, držim se svoga i ne jurim za tim“, rekao je.

Skoro sve radi sam

To „držim se svoga“ možda je najtočniji opis Bruna Ferenaca. Ozbiljnije je u vlastito vinarstvo krenuo 2006. godine, iako je, kako kaže, od malena bio u vinogradu. Radio je s ocem, učio gledajući i radeći, a kada je preuzeo obiteljsko imanje, morao je puno toga obnoviti. Stari su vinogradi vađeni, novi su se sadili, sve se pomlađivalo i slagalo gotovo od početka. Danas obrađuje oko dvanaest hektara vinograda u okolici Vižinade i godišnje proizvodi oko dvadeset tisuća litara vina. To nije mala količina za čovjeka koji je u velikoj mjeri sam svoj majstor, ali nije ni proizvodnja koja traži veliki sustav. Bruno je, praktički, one man band. Uzme pomoć kad mora, kod većih poslova i berbe, ali srce proizvodnje nosi sam.

„Sve sam radio sam, od sadnje vinograda do podruma. Uzeo bih nekoga da pomogne kad treba, ali to je više prijateljski nego ozbiljan posao. Nisam htio ići na veliko, držim količinu koju mogu kontrolirati. Malo sam povećao kroz godine, ali ne želim više, ovako mi je dobro i mogu paziti na svako vino kako treba“, dodao je.

Pitka bijela vina

Najviše ima malvazije, oko sedamdeset posto proizvodnje. Ostatak čine teran, merlot, muškat žuti i cuvée od crnih sorti. Sve skupa pet do šest etiketa. I to mu je, kaže, dosta. Mogao bi raditi više, mogao bi dodati rosé, mogao bi pratiti trendove, ali ne želi širiti priču samo zato što tržište možda traži još jednu bocu. U podrumu je jednako izravan kao i u razgovoru. Bijela vina radi svježe, čisto i pitko. Ne bježi od znanja, ali bježi od pretjerivanja. Jednom je probao napraviti maceriranu malvaziju. Ostavio je vino na maceraciji trideset pet do četrdeset dana, pustio da proces odradi svoje, napunio bačvu i vidio da to jednostavno nije njegov put.

„Za bijela vina idem na svježe stilove, nisam išao u neke velike maceracije. Probao sam jednu godinu napraviti jednu bačvu, držao sam je trideset pet četrdeset dana na maceraciji dok sve ne završi, ali to mi teško ide za prodati. Ljudi to ne traže kod mene i ja sam ostao na svježim vinima koja se lakše piju i razumiju“, ističe.

Crno traži više vremena

Ta rečenica puno govori o njemu. Bruno ne radi vino da bi dokazao kako može napraviti nešto komplicirano. On radi vino koje razumije, koje može prodati svojim gostima i u koje vjeruje. Njegova malvazija zato nije vino koje viče. Ona je precizna, čista, mirna, onakva kakva se lako zamisli uz ribu, uz tjesteninu, uz sir, uz popodnevni razgovor na terasi. I možda je baš zato Decanterovo zlato tako zanimljivo. Došlo je vinu koje ne pokušava biti veliko. Samo je dobro.

Crna vina kod Bruna traže više vremena. Teran i merlot odležavaju u drvu, u barriqueu i većim drvenim bačvama, najčešće između osam i šesnaest mjeseci, ovisno o godini i o tome što vino traži. Teran je, kaže, težak. Treba mu strpljenja, treba mu vremena i treba ga znati objasniti gostima koji ga ne poznaju. „Crna vina moraju odležati, to je druga priča. Teran je težak, treba mu barem tri godine da dođe na svoje, ima puno kiseline i nije za lagano ispijanje. To je vino za hranu, za meso, za steak. Merlot je mekši, njega možeš piti ranije, ali teran traži strpljenje i treba ga znati objasniti ljudima koji ga ne poznaju“, rekao je.

Istra se promijenila

Upravo se tu vidi koliko se Istra promijenila. Nekad su se u ovim krajevima puno više pila i prodavala crna vina. Bruno se sjeća priča da su Slovenci nekad kupovali gotovo sve crno vino koje se moglo prodati na veliko, dok je malvazija često ostajala za doma. Danas je obrnuto. Malvaziju svi znaju. Turisti je traže čim uđu. Teran im je zanimljiv, ali ga ne razumiju uvijek. „Stranci kad dođu znaju malvaziju, to traže. Teran probaju, ali ne znaju što je to, treba im objasniti da je to jako vino, s puno kiseline, da ide uz hranu. Nije to vino za lagano piti kao bijelo, to je drugačiji stil i treba ga razumjeti“, dodaje.

Dok ga slušam, sve se više vraćam na onaj početak, na staru obiteljsku oštariju i bačvu s dvanaest čepova. U toj priči ima nečega što objašnjava i današnjeg Bruna. Kod njega vino nije odvojeno od života. Nije samo proizvod, nije samo medalja, nije samo etiketa. Vino je nešto što se toči gostu čim dođe. Nešto što stoji uz sir i pršut. Nešto što se prepričava kroz obiteljske priče, kroz rad, kroz zemlju i kroz sjećanja.

Trag obiteljske povijesti

Njegova mala kušaonica možda nije luksuzna, ali ima atmosferu. Pod od starih dasaka obiteljske bačve nije dizajnerski detalj nego trag obiteljske povijesti. Sve je rustikalno, jednostavno i šarmantno. I sve je uvjerljivo jer nije napravljeno da bi izgledalo autentično, nego zato što doista jest autentično. Bruno danas oko dvadeset posto vina proda na kućnom pragu. Ljeti turisti dolaze svakodnevno, a ostatak vina ide restoranima po Istri, Zagrebu i Dalmaciji. Kaže da su mu prvi turisti nekad bili čudni. Dolazili su, fotografirali ljude, krave, volove, pa kasnije slali slike poštom. Danas je sve to normalno. Turizam je postao svakodnevica, a Vižinada se u posljednjih desetak godina jako promijenila.

„Prije smo svi bili mali, svaka familija je imala vinograd i radilo se doma. Danas je to biznis i sve se diglo, pogotovo zadnjih pet šest godina. Lijepo je to vidjeti, ali ja sam ostao na svom i ne želim previše širiti“, zaključio je. Ta njegova rečenica ostaje mi u glavi dok odlazim. „Ostao sam na svom.“ U Istri se danas mnogo toga mijenja brzo. Stare kuće postaju vile, vinogradi postaju investicije, kušaonice postaju arhitektonske atrakcije, a mala mjesta odjednom ulaze u međunarodne turističke itinerare. To je, naravno, dio razvoja. I često je lijep, važan i potreban. Ali kod Bruna Ferenaca podsjetite se da istarska vinska priča ne počiva samo na velikim projektima.

Mali ljudi, velike priče

Počiva i na ljudima koji ne govore puno, ali rade puno. Na skromnim imanjima. Na obiteljskim bačvama. Na težačkim rukama. Na znanju koje se ne pokazuje glasno, ali se osjeti u čaši. Na domaćinu koji će vam prije razgovora natočiti malvaziju i iznijeti pršut i sir, jer se tako gost prima u kuću.

I možda je upravo zato njegova zlatna malvazija toliko lijepa istarska priča. Zato što je stigla iz mjesta gdje se vino točilo davno prije nego što smo ga počeli nazivati vinskim turizmom. Iz kuće u kojoj se još pamti špačo. Iz ruku čovjeka koji je škrt na riječima, ali očito jako dobro zna kako nastaje vino vrijedno svjetskog zlata.

Barbariga: Kako je Istra prije dvije tisuće godina proizvodila ulje za Rimsko carstvo

Barbara Ban

01/06/2026

Zamišljam staru Barbarigu prije gotovo dvije tisuće godina. Nije to bila tiha obala s ogromnim maslinikom kakvu danas poznajemo, nego živ, radan i organiziran antički krajolik. U velikom prostoru pod krovom ljudi su donosili svježe ubrane masline. Kameni mlinovi su se okretali, drobili plodove, a golema drvena greda, duga sedam do devet metara, polako se spuštala nad košare pune samljevenih maslina. Iz njih je tekla gusta tekućina koja se kanalima slijevala prema bazenima za taloženje.

U zraku su se morali miješati mirisi maslina, vapnenca, vruće vode, drva i zemlje. Oko tijeskova su se kretali radnici, netko je mljeo plodove, netko nadzirao pritisak, netko pazio na kanale i bazene. Nedaleko od uljare, prema najnovijim nalazima, mogla je raditi i peć za izradu amfora. U njima se ulje pakiralo i slalo prema moru, na antički mol čiji se ostaci i danas vide u plićaku, a zatim dalje brodovima prema Akvileji i tržištima Rimskog Carstva. Cijelo ovo područje u antici je bilo živo.

No, Barbariga nije bila izdvojena točka, nego dio šireg antičkog krajolika ovog dijela Istre. U neposrednoj blizini, u Dragoneri, otkrivena je villa rustica, rimsko ladanjsko gospodarsko imanje, a uz samu uljaru nalazio se antički mol. Njegovi se ostaci još vide u moru i podsjećaju da je proizvodnja ovdje od početka bila vezana uz promet, izvoz i more. I to je tek mali komadić ukupne slagalice kako je ovaj prostor izgledao u to doba i zato uvijek iznova intrigira povjesničare, arheologe i ljubitelje povijesti.

Najveća u Europi

Danas na tom istom mjestu nakon toliko godina, u srcu velikog maslinika Terra Eno Olee, i dalje rastu masline. I baš ta činjenica cijeloj priči daje još veću važnost. Ondje gdje su Rimljani prije dvije tisuće godina proizvodili jedno od najcjenjenijih ulja antičkog svijeta, znam da Istra i danas nastavlja svoju uspješnu maslinarsku priču. A ovogodišnja arheološka istraživanja u Barbarigi donijela su novitet koji dodatno mijenja pogled na ovaj izuzetan lokalitet. Uz već poznate ostatke jedne od najvećih rimskih uljara u europskom dijelu Carstva, arheolozi su došli do indicija koje upućuju na postojanje dijela kompleksa povezanog s proizvodnjom amfora. Drugim riječima, Barbariga nije bila samo mjesto gdje su se masline prerađivale u ulje, nego zaokruženi antički gospodarski pogon u kojem se proizvodila i ambalaža za izvoz ulja.

Otkriveno je to u trećoj istraživačkoj kampanji arheološkog nalazišta Barbariga rimska uljara provodila se od 12. do 29. svibnja 2026. godine. Inače, nalazište je prvi put istraživano 1953. godine, a potom je desetljećima bilo gotovo zaboravljeno. O uljari se tek moglo nešto više pročitati u podzemnim galerijama antičke Arene u Puli. Nova istraživanja započela su 2024. godine u suradnji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Odsjeka za arheologiju i Centra za interdisciplinarna arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta te Joukowsky Institute for Archaeology and the Ancient World Sveučilišta Brown iz Sjedinjenih Američkih Država i na svjetlo dana iznijela neke nove činjenice, ali i ogroman arheološki prostor koji je kao stvoren da bude jedan od najatraktivnih arheoloških parkova u Istri, a i šire.

Velike proizvodne mogućnosti

Prof. dr. sc. Davor Bulić, predstojnik Odsjeka za arheologiju Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i jedan od voditelja istraživanja zorno je prikazao na licu mjesta kako je sve izgledalo u vrijeme antike. „Nalazimo se na mjestu antičke rimske uljare koja se ističe među mnoštvom takvih nalazišta, ne samo kod nas nego i u Hrvatskoj, po svojim velikim proizvodnim mogućnostima. Ovdje su sačuvana su kamena postolja tijeskova, a riječ je o devet do deset tijeskova koji su bili istodobno u funkciji što Uljaru Barbariga čini jednom od najvećih uljara na području tadašnjeg Rimskog Carstva”, rekao je Bulić.

Objašnjava da je torcularium bio veliki proizvodni prostor u kojem su bili smješteni tijeskovi za tiještenje maslina i mlinovi za njihovo mljevenje. Naime, prije nego što bi masline došle pod tijesak, morale su se samljeti. Tek se potom masa stavljala na kameni podložak tijeska, u okrugle košare od granja i šiblja. Na njih se spuštala golema horizontalna greda, fiksirana s jedne strane između vertikalnih nosača, a s druge pritisnuta mehanizmom koji je stvarao potrebnu snagu.

Tragovi rada i ulja

Na kamenu se i danas vide tragovi tog rada. Kružna forma podloška pokazuje gdje je stajala košara s maslinama, a žljebovi u vapnencu svjedoče o dugotrajnom korištenju. Zanimljivo je da je i oleinska kiselina ostavila tragove u kamenu. Kao da je ulje, i nakon toliko stoljeća, još uvijek upisano u samu površinu nalazišta. Kada bi se masline stisnule, tekućina bi otjecala u okolne kanale, a zatim u veliki kameni monolitni kanal koji ju je vodio prema bazenima za sakupljanje i taloženje. Ondje se ulje odvajalo od vode. Prvo tiještenje bilo je najvrjednije jer se odvijalo bez dodavanja vode i davalo je ulje najbolje kvalitete. Kasnije se, kako bi se masline maksimalno iskoristile, dodavala vruća voda i masa se ponovno tiještila.

Sve je bilo pažljivo osmišljeno. Prostorija je bila duga oko 24 metra i široka oko deset metara. Uz svaki tijesak nalazio se mlin za mljevenje maslina. Od mlinova su danas uglavnom sačuvana kružna postolja, a jedan je djelomično očuvan, premda nije na svojem izvornom mjestu. Čujemo i da je uljara imala krov te da se s njega sakupljala kišnica, koja je kanalom otjecala do manje cisterne. Voda je u proizvodnji bila prijeko potrebna, osobito u kasnijim fazama tiještenja i taloženja.

Veće uljare jedino u Alžiru i Libiji

„Rimske uljare velikog kapaciteta obično su imale između tri i šest tijeskova. Ovo nalazište nadilazi te proizvodne mogućnosti. Poznate su i veće uljare, s većim brojem tijeskova, ali one potječu iz današnje Libije i Alžira, dakle iz rimske Afrike. Razlika je u tome što je uljara u Barbarigi bila u najvećem kapacitetu u prva tri stoljeća poslije Krista, dok su afrički primjeri nešto mlađi”, pojasnio je Bulić. Dodaje da se dio ovogodišnjih istraživanja provodi se na prostoru koji je već bio istraživan sredinom prošlog stoljeća, kako bi se izradila suvremena dokumentacija i provjerile ranije spoznaje. Drugi dio usmjeren je pak na zone koje su prethodnih godina identificirane geofizičkim snimanjima georadarom i magnetometrom. Upravo su ta mjerenja ukazala na postojanje novih zidanih struktura i širenje kompleksa izvan prostora koji je dosad bio poznat.

„Temeljem geofizičkih snimanja, mjerenja georadarom i magnetometrom, dobili smo približan uvid u rasprostiranje čitavog kompleksa, koji je bio puno veći. Nekih dvjestotinjak metara dalje od nas nalazi se drugo krilo građevine, a sve je to bilo dio jedinstvenog kompleksa”, rekao je Bulić. Ta je rečenica važna jer Barbarigu otvara u sasvim novom svjetlu. Nije riječ samo o jednoj prostoriji s tijeskovima, nego o velikom antičkom proizvodnom krajoliku. O prostoru u kojem su se masline uzgajale, mljele, tiještile, ulje taložilo, skladištilo, pakiralo i slalo dalje. Ako se potvrde interpretacije o peći za izradu amfora, Barbariga će biti još jasniji dokaz da je Istra u rimsko doba imala snažnu i dobro organiziranu uljarsku ekonomiju.

Kontinuitet proizvodnje

Na kontinuitet proizvodnje upozorio je i Marko Krstačić, voditelj proizvodnje u tvrtki Terra Eno Olea. Danas se rimska uljara nalazi gotovo u središtu maslinika Terra Eno Olee. Današnji nasad prostire se na oko 30 hektara i broji oko 8000 stabala različitih sorata.

„Ova uljara je bila najveća i najvažnija uljara na ovim područjima. Iznimno je bitno prepoznati da su Rimljani, koji su imali veliki izbor, odabrali baš ove lokalitete za proizvodnju najkvalitetnijeg maslinova ulja”, rekao je Krstačić. U tom spoju starog i novog Barbariga postaje puno više od arheološkog lokaliteta. Ona je priča o kontinuitetu. Blizina mora, plodna zemlja, klima i položaj činili su Barbarigu idealnom za veliku proizvodnju, baš kao i danas.

Ulje išlo prema Akvileji

Nadalje, prema nalazima amfora za maslinovo ulje, istraživači mogu rekonstruirati i smjerove izvoza. Istarsko ulje putovalo je morskim putem prema Akvileji, jednom od najvažnijih trgovačkih i kulturnih središta sjevernog Jadrana, a potom dalje riječnim i kopnenim komunikacijama prema širem prostoru Rimskog Carstva.

„Temeljem nalaza amfora za maslinovo ulje, za koje znamo da potječu iz Istre, imamo sliku o tržištu, odnosno području gdje se istarsko maslinovo ulje izvozilo. Izvoz je uglavnom išao morskim putem, brodovima prema Akvileji, najznačajnijem trgovačkom, kulturnom i urbanom središtu na sjevernom Jadranu”, priča nam dalje Bulić. Zato se priča o Barbarigi ne može svesti samo na arheološke ostatke. Ona govori o ulju koje nije bilo lokalni proizvod za usku upotrebu, nego roba koja je putovala daleko, amforama koje su nosile trag istarskog podrijetla i proizvodnji koja je morala biti velika, organizirana i tehnološki napredna.

Antika i kvaliteta ulja

Inače, kvaliteta istarskog maslinova ulja bila je poznata još u antici. Plinije Stariji navodio je da je ulje iz Histrije po kakvoći zauzimalo visoko drugo mjesto među uljima rimskog svijeta, odmah nakon ulja iz Kampanije. Kada danas stojim u Barbarigi, ta mi rečenica više ne zvuči kao usputna antička pohvala. Ovdje dobiva svoj dokaz.

Barbariga je zato danas jedno od onih mjesta na kojima Istra mogu čitati sloj po sloj. Najprije kao krajolik maslina. Zatim kao arheološki lokalitet. Potom kao antički proizvodni pogon. I na kraju kao priču o tome koliko su davno ljudi na ovom poluotoku znali ono što znamo i danas. A to je da maslina ovdje nije samo stablo. Ona je kultura, ekonomija, identitet i oblikovanje krajolika prema mjeri čovjeka i uživanja.

Rakovci: U maloj seoskoj kući i danas živi velika istarska šutnja o Joakimu Rakovcu

Barbara Ban

26/05/2026

Kad sam stigla u selo Rakovci na Poreštini, nedugo nakon obljetnice smrti Joakima Rakovca, koja se obilježava 18. siječnja, imala sam osjećaj da ne dolazim samo na još jedno mjesto iz povijesti. Imala sam osjećaj da dolazim na prag jedne istarske šutnje. One guste, teške, stoljetne šutnje koja je preživjela rat, ideologije, promjene država, službene interpretacije i privatna prešućivanja. One šutnje koja se ne otvara svakome, ali ako joj priđeš dovoljno tiho, dovoljno pošteno i bez unaprijed spremnih zaključaka, ipak ti nešto kaže.

A ovdje ima što reći. U Rakovcima, u maloj kamenoj kući uronjenoj u staro selo koje se u međuvremenu jako promijenilo, kao i mnoga istarska sela, i više okrenulo turizmu nego ostalo ukorijenjeno u poljoprivredi, i dalje živi jedna priča koja se ne da istisnuti. Ta kuća ne dominira prostorom, ne nameće se, ne traži da je gledate s distance. Ona je skromna, gotovo tiha, ali upravo zato snažna. Kao da i sama zna da joj ne trebaju velika vrata ni velike riječi da bi nosila veliku priču.

Mjesto sjećanja u selu koje se promijenilo

Jer Kuća Joakima Rakovca nije tek prostor u kojem su složene fotografije, dokumenti i pokoji predmet. Ona je memorijalna kuća, dakle mjesto sjećanja posvećeno jednoj osobi i jednom vremenu, ali i mnogo više od toga. U sklopu je Zavičajnog muzeja Poreštine već desetljećima, a danas ponovno stoji otvorena javnosti, obnovljena i vraćena onome čemu takva mjesta i služe, ne pukom čuvanju uspomene, nego stvarnom razgovoru s prošlošću. U vremenu u kojem se takve teme često guraju na rub ili ostaju zarobljene u starim, prašnjavim postavima, ova kuća jedna je od rijetkih koja se bavi narodnim herojem iz Drugog svjetskog rata i koja je u novije vrijeme ponovno obnovljena, osmišljena i vraćena ljudima.

To je važno već samo po sebi. Važno je zato što ne govorimo o bilo kakvom prostoru, nego o jednoj od rijetkih kuća koja i dalje uporno podsjeća da se povijest ne događa samo u glavnim gradovima, kabinetima i vojnim izvješćima. Ona se događa i u selima. U malim kućama. U obiteljima. U šumama. Na putovima koje danas prelazimo autom, a nekada su njima ljudi bježali po snijegu, po mraku, ranjeni i progonjeni. Događa se ondje gdje je jedan čovjek živio sa suprugom i djecom, obrađivao zemlju, okupljao ljude i na kraju postao više od vlastite sudbine.

Kuća koja ne čuva samo uspomenu

Zato ova kuća nije važna samo kao podsjetnik na Joakima Rakovca. Važna je kao mjesto koje čuva složenost jednog kraja. Važna je jer ne govori samo o smrti, nego i o životu. Ne samo o herojstvu, nego i o čovjeku. Ne samo o ratu, nego i o onome što je ratu prethodilo. A bez toga, shvatila sam vrlo brzo, Joakima Rakovca nije moguće razumjeti.

Kad sam o svemu tome razgovarala s povjesničarom Milanom Radoševićem, koji je osmislio povijesni postav kuće, postalo mi je jasno da se priča o Rakovcu ne može početi njegovom smrću, niti čak njegovim odlaskom u rat. Mora se početi mnogo ranije. Mora se početi Istrom. Mora se početi onim tihim, dugim i često zanemarenim razdobljem između dvaju ratova, kad se lomila svakodnevica, identitet i osjećaj pripadnosti, a da se pritom još nije pucalo na svakoj ledini.

Prije rata koji je ovdje stigao ranije

“Kad govorimo o Joakimu Rakovcu, onda moramo odmah reći da njega ne možemo razumjeti ako ga istrgnemo iz istarskog konteksta i iz vremena u kojem je odrastao. To nije priča koja počinje tek u ratu, niti čovjek koji se odjednom, ničim izazvan, pojavio kao neka herojska figura. Njega je oblikovalo međuratno razdoblje, oblikovalo ga je iskustvo Istre pod Italijom, oblikovalo ga je narodnjaštvo, selo, obitelj, jezik, osjećaj pripadnosti i sve ono što se ovdje lomilo desetljećima prije njegove smrti. Zato sam i sam uvijek nastojao razumjeti procese koji su se događali dvadeset godina prije Drugog svjetskog rata, jer bez toga se rat na ovim prostorima ne može ozbiljno ni objasniti”, rekao je Radošević.

To “dvadeset godina prije” u ovom razgovoru zvučalo mi je gotovo važnije od samog rata. Jer upravo je u tom prostoru prije eksplozije nastajao sav onaj naboj koji će kasnije odrediti živote ljudi poput Rakovca. Mi često volimo povijest rezati na jasne cjeline, pa nam je zgodno reći prije rata, rat i poslije rata. Ali stvarni život nikad ne pristaje na tako uredne ladice. U Istri pogotovo ne.

Kad identitet postane pitanje opstanka

Prije Drugog svjetskog rata, govori Radošević, Istra je već imala iskustvo nasilnog prekida jednog svijeta. To nije bio samo politički prijelaz. To je bio rez kroz svakodnevni život. Jedan prostor koji je do tada živio kozmopolitski, s više jezika, više kultura i više vjera, odjednom ulazi u vrijeme stezanja, zabrana i pritisaka. Ono što je nekada bila raznolikost, postaje sumnja. Ono što je nekada bila obična svakodnevica, postaje političko pitanje. Jezik postaje problem. Ime postaje problem. Škola postaje problem. Pravo da čovjek bude svoj postaje problem.

“Istra je do tada, pogotovo Pula, živjela jednim kozmopolitskim životom i multikulturalnošću. Bilo je više jezika, više vjera, više identiteta i to je bio prostor koji je, uza sve svoje nesavršenosti, ipak imao jednu širinu. S dolaskom talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata, a onda i s jačanjem fašizma, taj se proces naglo i brutalno zaustavio. I to nam je vrlo jasno, ako ne prije, onda svakako s onim prvim fašističkim nasiljima u Puli i Istri, kao i s onim što će kasnije postati opći obrazac: represija, zastrašivanje, pritisak na slavenski element, na hrvatski i slovenski identitet, na jezik, školu, političko predstavljanje i na samu mogućnost da ljudi normalno žive kao ono što jesu”, rekao je Radošević.

Istarski antifašizam kao životna potreba

I dok ga slušam, shvaćam da je to možda ključ svega. Ne možeš razumjeti zašto se u Istri tako snažno javio otpor ako ne razumiješ koliko je dugo i koliko duboko trajao pritisak. Ovdje se nije radilo samo o jednoj vojsci protiv druge. Ovdje se radilo o osjećaju da ti netko sustavno uzima pravo na postojanje. Da ti mijenja imena, briše tragove, zabranjuje škole, premješta svećenstvo, sužava javni prostor, ne da ti da glasaš za svoje predstavnike, ne dopušta ti da budeš politički subjekt. To više nije samo povijesna okolnost. To je život pod pritiskom.

“Kad govorimo o Istri u tom vremenu, moramo biti vrlo precizni. Ovdje se spojilo nekoliko stvari, s jedne strane brutalizacija politike koja je obilježila Europu nakon Prvog svjetskog rata, a s druge strane specifičnost pograničnog fašizma koji je na ovom prostoru bio usmjeren i ideološki i nacionalno. To znači da se nije napadalo samo političkog protivnika, nego i sam identitet ljudi. Mijenjana su hrvatska i slavenska imena i toponimi, zatvarane su škole, svećenstvu se branilo da koristi hrvatski jezik u bogoslužju, ljudima je onemogućavano da politički predstavljaju sami sebe. To su duboke rane i one objašnjavaju zašto je ovdje antifašizam izrastao iz neposrednog iskustva nasilja i progona, a ne isključivo iz političkog ili ideološkog opredjeljenja”, dodao je.

Čovjek koji nije nastao iz mita

Ta rečenica, životna potreba, ostala mi je u glavi dugo nakon razgovora. Jer upravo iz tog tla, iz tog pritiska i tog osjećaja ugroženosti, raste i priča o Joakimu Rakovcu. On nije pao s neba u povijest. Nije bio gotov lik, unaprijed pripremljen za spomenik. On je izrastao iz jednog vrlo konkretnog istarskog svijeta. Iz narodnjačke tradicije. Iz osjećaja da se vlastiti jezik, identitet i dostojanstvo ne dobivaju jednom zauvijek, nego da ih se nekad mora braniti i onda kad ti nitko ne jamči da ćeš preživjeti.

“Joakim Rakovac razvijao se i odrastao u okrilju narodnjaštva. Njegov otac Ive Rakovac bio je također poznati narodnjak, premda se o njemu puno manje zna. Kad govorimo o toj tradiciji, ne govorimo o nekoj apstraktnoj političkoj oznaci, nego o čitavom jednom svijetu vrijednosti: o potrebi hrvatskog nacionalnog pokreta, o učvršćivanju identiteta, jezika, škola, o povezanosti sa svećenstvom, o ljudima koji su, osobito u ruralnim krajevima, držali do toga da se vlastita zajednica očuva. U takvom je ozračju stasao Joakim Rakovac i to je važno naglasiti, jer kasnije priče često sve svode samo na jednu razinu, a stvarnost je bila puno složenija”, rekao je.

Put prema otporu

Kasnije je, govori Radošević, postao i član Komunističke partije. No ni to ne tumači jednostavno i plošno. U Istri su, kaže, mnogi bivši narodnjaci prišli komunistima smatrajući da je to jedini način da se porazi fašizam. Ta rečenica ponovno vraća složenost tamo gdje smo navikli na jednostavne etikete. Nisu ljudi ovdje nužno birali ideologiju kao gotov identitetski paket, birali su i mogućnost otpora, oruđe borbe, put prema slobodi, koliko god on bio težak i neizvjestan.

A onda, kad iz te velike povijesne slike ponovno spustimo pogled na samu kuću, sve dobiva još veću težinu. Jer ta kuća nije nastala da bi romantizirala prošlost. Nije ni zamišljena da služi samo kao svečana kulisa za obljetnice. Ona je, baš kao što mi je u razgovoru postalo jasno, pokušaj da se na malom prostoru sabije jedna velika i složena priča. Donja etaža posvećena je Joakimu Rakovcu, a gornja Narodnooslobodilačkom pokretu Poreštine. U relativno maloj kvadraturi trebalo je ispričati život, smrt, vrijeme i nasljeđe. I zato kuća, premda fizički mala, nosi gotovo nesrazmjerno veliku simboličku težinu.

Postav koji je morao sabiti veliku priču

“Kad sam radio na tom postavu, nisam u tom trenutku bio stručnjak koji se godinama bavio samo Joakimom Rakovcem. Imao sam vrlo kratak rok i morao sam u nekoliko mjeseci prikupiti što više materijala iz raznih arhiva i drugih ustanova, iz Rima, Zagreba i drugih mjesta, kako bi se u tako malom prostoru prenijelo ono najvažnije. To je memorijalna kuća, ne klasični muzej, ali upravo zato je bilo važno iz svega izvući jednu jasnu, ljudsku i povijesno utemeljenu priču, od njegova rođenja, preko života i političkog sazrijevanja, do smrti i kasnijeg nasljeđa. Na tako malom prostoru morali smo sabiti jednu veliku priču, ali bez pojednostavljivanja”, rekao je Radošević.

I tek kad sam tako postavila stvar u glavi, mogla sam dalje razumjeti i samog Joakima Rakovca. Jer prije nego što je postao simbol, bio je čovjek. I to, po svemu sudeći, čovjek kojega su ljudi pamtili po dobroti, snazi i posebnoj prisutnosti. Bio je imućni poljoprivrednik, imao je zemlju, imao je nadničare, ali, kako kaže Radošević, prema njima se odnosio dobro i pošteno ih je plaćao. To nije nevažan detalj. To je možda jedna od najvažnijih rečenica za razumijevanje njegova karaktera. Govori o tome kako je živio moć koju je imao. Govori o tome jesu li ga se ljudi bojali ili su ga poštovali. A prema svemu što je ostalo u svjedočanstvima, poštovali su ga.

Ne samo heroj, nego i muž i otac

“Bio je imućni poljoprivrednik, inovator u poljoprivredi, čovjek koji je imao zemlju i koji je, prema onome što nalazimo u memorijskoj građi, imao dobar odnos prema ljudima koji su za njega radili. Dobro ih je plaćao, bio je omiljen, društven, glasan, duboke boje glasa i očito vrlo karizmatičan. To ne govorimo na temelju neke naknadne idealizacije, nego na temelju više zapisa ljudi koji su ga poznavali, susretali, razgovarali s njim i kasnije o njemu svjedočili. Upravo to memorijsko gradivo daje nam jednu vrlo živu sliku Joakima Rakovca kao čovjeka, a ne samo kao povijesne figure”, rekao je Radošević. I tu, meni barem, Joakim Rakovac prvi put stvarno postaje živ. Ne vidim više samo narodnog heroja. Vidim čovjeka snažna glasa, vidim domaćina, čovjeka koji zna s ljudima, vidim nekoga koga selo sluša i kome vjeruje.

Pritom je važno ne zaboraviti ni ono najtiše, a često najpotresnije. Joakim Rakovac umro je u dobi od samo 30 godina. Imao je suprugu Dušu, rođenu Herak iz sela Štifanić, i dva sina. Djeca su bila mala. I upravo ta činjenica, da iza velikog imena i velikog spomenika ostaje kuća s malom djecom i obitelji bez muža i oca, čini ovu priču još težom. Povijest nas često uči da pamtimo simbole, a puno rjeđe nas natjera da zastanemo pred privatnim gubitkom koji iza njih ostaje.

Odlazak prvih iz Rakovci u rat

Posebno me zato dirnula epizoda o odlasku prvih ljudi iz Rakovci u rat. Rušnjak je, kako govori Radošević, vrlo blizu sela Rakovci. Gotovo nadohvat. I upravo je tamo Joakim Rakovac okupio prvu veću grupu omladinaca, mladića u dvadesetima, koji su krenuli dalje putem sela Smolici, pa preko Učke, da bi se priključili partizanima na privremeno oslobođenom teritoriju. Nisu to bili nečiji imaginarni junaci. Bili su to mladi ljudi iz susjedstva. Šezdeset i devet života koji su iz jednog područja 29. srpnja 1943. krenuli prema neizvjesnosti.

“Rušnjak je vrlo blizu sela Rakovci i upravo je tamo Joakim Rakovac okupio tu prvu veću grupu partizana, odnosno omladinaca, uglavnom vrlo mladih ljudi u dvadesetim godinama. Krenuli su dalje preko Učke da bi se priključili partizanima u Gorskom kotaru i Lici u redovima 13. Primorsko-goranske divizije. To je bio jedan snažan trenutak i za sam kraj i za pokret otpora na tom području. Petnaestorica “rušnjakovaca”, nažalost, nisu dočekali kraj rata i oslobođenje”, rekao je Radošević.

Oduševljenje koje je kratko trajalo

Ta slika ostaje sa mnom dugo. Mladi ljudi iz jednog kraja, iz jedne blizine, iz jednog prostora koji više nisu mogali disati pod pritiskom. I onda još kratko oduševljenje nakon kapitulacije fašističke Italije, pa brzo otrježnjenje, jer rat nije završio. Stariji su, kaže Radošević, već tada govorili da su još daleko od mira i slobode. I u toj jednoj rečenici ima više mudrosti i gorčine nego u mnogim debelim knjigama.

“Dolazi do kapitulacije fašističke Italije, dolazi do općeg narodnog ustanka i do jednog velikog oduševljenja da je rat možda pri kraju. Međutim, upravo su stariji ljudi tada govorili da se ne treba zanositi, da smo još daleko od mira i slobode. I bili su u pravu. Nijemci dolaze s jakim snagama, ponovno okupiraju Istru i tada nastupa novo, teško razdoblje u kojem je bilo jasno da borba ne samo da nije završila, nego tek ulazi u jednu novu, još opasniju fazu”, dodao je.

Posljednja noć Joakima Rakovca

A onda dolazi ona noć zbog koje ime Joakima Rakovca i danas u Istri ne zvuči samo kao dio povijesti, nego kao otvorena rana. Noć bijega, mraka, snijega i smrti. O njegovoj smrti, rekao mi je Radošević, postoje različite teorije, ali on se nije htio upuštati u nagađanja. Nije htio dodavati prostor nečemu što nije do kraja moguće dokazati. Ono što se zna, ono što je ostalo u svjedočanstvima i što se najčešće navodi kao službena verzija, dovoljno je potresno i bez ikakvih dodatnih tumačenja.

Te noći održavao se sastanak okružnog odbora Poreča u jednoj kući u Korenićima. Bilo je hladno, bio je mrak, a padao je i snijeg. Ljudi su vijećali, razgovarali, pokušavali donositi odluke u vremenu u kojem je i sama pomisao na sastanak značila život na rubu. Negdje tijekom noći stiglo je upozorenje da dolaze Nijemci. Sve se u tom trenutku moralo prelomiti u nekoliko sekundi.

Kuća je bila opkoljena

“Koliko danas možemo rekonstruirati, oni su neko vrijeme vijećali, a onda je tijekom noći stiglo upozorenje da dolaze Nijemci i da je kuća opkoljena. Rakovac je među prvima izletio van, s Nadom Raner iza sebe, i pokušao se izvući iz obruča preko šume Križnjak prema Červaru. Tamo je bila kuća njegova prijatelja Petra Červara, mjesto do kojeg je pokušavao doći jer je dobro poznavao teren i znao je kuda treba ići. To je bila noć, bilo je hladno, padao je snijeg i sve se odvijalo u potpunom neredu, strahu i tami”, rekao je Radošević.

U toj slici ima nečega strašno filmskog, a opet posve stvarnog i surovog. Čovjek koji zna put, koji vodi druge, koji pokušava pobjeći kroz šumu, oslanjajući se samo na vlastito poznavanje terena i na nadu da će do jutra izmaknuti smrti. Ali rat vrlo često ne lomi ljude samo mecima. Ponekad ih slomi i jedna rupa u mraku. Nedaleko od kuće iz koje je bježao, Joakim Rakovac upao je u cisternu za vodu. Bila je to rupa duboka nekoliko metara i upravo je taj pad, taj trenutak zastoja, prema svjedočanstvima, bio presudan. Izgubio je dragocjeno vrijeme. Dok je izašao van, dok je ponovno krenuo, Nijemci su mu već bili blizu. U pucnjavi je ranjen u ruku, ali je nastavio bježati s Nadom Raner, pokušavajući se domoći šume i puta koji je znao gotovo napamet.

Sat kao čitav jedan život

“On i Nada Raner nastavili su bježati prema Križnjaku, ali ona nije dobro poznavala teren kao on. U jednom trenutku on je sjeo i rekao joj da ona ide dalje prema Červaru i da se onda vrati po njega. Kad su ga kasnije tražili, pronašli su ga mrtvog”, dodao je Radošević. Taj prizor mi se urezao možda jače od svega drugoga. Ranjen čovjek koji zna da više ne može dalje, a ipak drugoj osobi govori da ide. Da se spasi. U toj kratkoj sceni stane čitava tragedija jednog života i čitava veličina jednog karaktera. Nada Raner uspjela je doći do Červara iscrpljena, promrzla i pod strahom. Trebalo je vremena da pomoć stigne natrag. Trebalo je vremena da ga pronađu. A u ratu je i sat dug kao čitav jedan život. Kad su ga konačno našli, Joakim Rakovac već je bio mrtav.

I možda je upravo zato njegova smrt toliko potresna. Ne samo zato što je poginuo, nego zato što je poginuo mlad, sa svega trideset godina, u bijegu kroz mrak, u snijegu, između sastanka i skloništa, između života koji je imao i slobode koju nije dočekao. Iza njega nisu ostali samo suborci i politička priča. Ostala je kuća. Ostala je supruga. Ostala su mala djeca. Ostalo je selo koje je pamtilo njegov glas. I tako je ostalo do danas. Memorijalna kuća to i najbolje govori.

Vodnjan: Staza Moj kažun je šetnja koja puni baterije u južnoj Istri

Barbara Ban

25/02/2026

Postoje šetnje nakon kojih se vratiš umoran, i one nakon kojih se vratiš lakši i pun doživljaja, mirisa, slika u glavi. Staza Moj kažun – La mia casita pripada ovoj drugoj vrsti. Zaputila sam se na nju sasvim slučajno, bez plana i zalutala u jedan od najljepših krajolika u južnoj Istri ispresjecanog uređenim starim maslinicina, suhozidima, kažunima, starim crkvama, lokvama i uređenim putevima. A pogled stalno ide prema moru i Brijunima. I to još u kasnim popodnevnim satima i kada se polako dan gasi.

Ovo nije samo pješačka staza duga oko 8,3 kilometra. Ovo je čitav jedan kulturni krajolik, slojevito ispisan rukama vodnjanskog težaka koji je stoljećima radio istu stvar iznova – krčio kamen, slagao suhozid, zidao kažun, uređivao put, čuvao vodu u lokvi, podizao crkvice usred polja. I danas se vidi nasljeđe tog truda, na svakom koraku. Krenula sam iz Parka kažuna na izlazu iz Vodnjana, uz cestu koja vodi prema Balama i dalje prema Rovinju. Staza je kružna, lagana, s visinskom razlikom koja se jedva osjeti (oko 92 metra), ali nudi osjećaj da si cijelo vrijeme „negdje daleko“. Dva sata hodanja prošla su gotovo neprimjetno, a baterije, one unutarnje, napunile su se do vrha.

Park kažuna – muzej na otvorenom i škola kamena

Park kažuna, od kuda kreće staza, nije turistička samo kulisa. On je odgovor na želju da znanje ne nestane. Nastao je iz stvarne potrebe da se spasi ono što se predugo uzimalo zdravo za gotovo, a to je umijeće suhozidne gradnje i simbol Vodnjanštine kažun.Park je otvoren 2013. godine kao dio akcije „Moj kažun“, i dovršen nekoliko godina kasnije, kao kruna cijelog projekta. Posebna pažnja posvećena je okolišu. Suhozid koji omeđuje park nije tek ograda, nego dio priče, a u njega su ukomponirana i četiri kažuna. Odmah na ulazu sve je jasno. Ovo je mjesto gdje se ne gleda samo „gotova slika“, nego se uči kako je slika nastala. Park je zamišljen kao tematski park, muzej na otvorenom, ali i kao prostor u kojem se čovjek može približiti tehnici slaganja kamena, osjetiti logiku suhozida i razumjeti zašto je baš ovakva gradnja bila savršena za ovaj kraj.

U parku je prikazana gradnja jednog kažuna u četiri faze, od temelja, do zidanja do krova, zatim kako izgleda izrada krova i na kraju tu je konačni rezultat gradnje – kažun. To mi je bilo fascinantno jer odjednom shvatiš da kažun nije „mala kućica“, nego precizna konstrukcija, arhitektura bez arhitekta. Jedan jedini materijal, kamen, i ništa više. Bez cementa, bez veziva. I onda ona čuvena „lažna kupola“, koja se zapravo ne gradi kao klasična kupola, nego se kamen slaže u koncentričnim slojevima koji se polako zatvaraju prema vrhu. Brzo, ekonomično, a opet, ako je dobro napravljeno, traje desetljećima.

Crkva sv. Franje Asiškog – na rubu polja, uz stare putove

Nedaleko parka, svega stotinjak-dvjesto metara od kružnog toka na izlazu iz Vodnjana, stoji mala crkva sv. Franje Asiškog. Skromna i tiha, sagrađena u 13. stoljeću, ona kao da pripada krajoliku jednako kao i suhozidi. Nije podignuta u središtu grada, nego na rubu polja – i baš tu postaje logična. U srednjovjekovnoj logici prostora ovo je bila crkva za one koji žive i rade izvan gradskih zidina, za težake, maslinare, pastire, za one koji su danima boravili po poljima. Putovi su ovdje oduvijek prolazili. Komunikacija Vodnjan–Bale bila je važna, a mala crkvica uz put nudila je kratko zaustavljanje, molitvu, zavjet, predah. Još u 19. stoljeću lokalno stanovništvo pohodilo je ovu crkvu radi oprosta u prvim danima kolovoza, što mi govori koliko je duboko bila ukorijenjena u život zajednice.

Zašto baš sv. Franjo? Zato što njegov duh jednostavnosti i bliskosti s prirodom savršeno odgovara ovom prostoru. Ovo nije crkva raskoši, nego crkva rada i skromnosti. A unutra, iako danas jedva sačuvano, postojali su tragovi fresaka iz 14. stoljeća. U staroj fototeci konzervatora sačuvane su fotografije danas propalih slika. Spominje se dio scene Maiestas Domini i niz apostola. Na freskama su bili i grafiti brodova, kao mali prozor u svijet onih koji su ovdje dolazili. Zanimljivo je da takvi grafiti brodova nisu rijetkost u istarskim crkvicama. Pronađeni su i na freskama drugih sakralnih objekata, osobito u crkvi Crkva svetog Antuna Pustinjaka u Barban, gdje su sačuvani u većem broju.

Prema Šalveli – gdje asfalt završava i počinje pravi hod

Njih su, među ostalima, proučavali i povjesničari poput Andrej Bader, koji su ukazivali na to da ti jednostavni crteži nisu bili tek dječja igra ili dosada, nego tragovi stvarnih životnih sudbina. Svjedoče o odlascima Istrijana na mletačke galije, o teškim plovidbama, o nadama i strahovima ljudi koji su s ovih polja odlazili na more, često bez sigurnosti da će se vratiti. U tom smislu, ti mali brodovi na zidovima crkvice kod Vodnjana postaju dirljiv dokument jednog vremena, most između zemlje i mora, između motike i vesla, između doma i neizvjesnosti.

Odavde se, dok krećeš prema Parku kažuna, otvara i lijep pogled na Vodnjan i zvonik sv. Blaža na najvišem dijelu naselja. Taj pogled mi je bio kao podsjetnik. Grad je tu, ali prava priča se često događa izvan njega, po poljima. Staza službeno kreće iz Parka kažuna asfaltiranom cestom prema Šalveli. Taj početni dio je kao lagano zagrijavanje. Nakon otprilike petstotinjak metara ulazi se u zaseok. Danas su ondje pretežno kuće za odmor, posebno na istočnoj strani, dok stari dio broji tek nekoliko kuća, kao mali džep prošlosti.

Lokva Fontana – voda koja se čuvala kao blago

Na izlazu iz Šalvele završava asfalt i počinje makadam. I tu se šetnja promijeni. Zvuk koraka postane mekši, svijet odjednom postane bliži. Makadamska cesta prolazi između suhozida, maslinika i kažuna. To je onaj tipični vodnjanski ruralni krajolik s početka priče kojega čini mozaik parcela omeđenih kamenom, gromače u pozadini, i poneki kažun koji se ukaže kao da je slučajno tu, a zapravo je uvijek bio dio sustava. Jedan od ciljeva na stazi je lokva Fontana, do koje se stiže makadamskim putem za nekoliko minuta. Lokva se nalazi nekoliko metara ispod razine ceste, i to mi je odmah bilo znakovito. Voda se uvijek „tražila“ u udubini, skupljala, čuvala. Jednim dijelom lokva je omeđena kamenim zidom, a do nje se spušta kamenim stepenicama.

Fontana je služila za vodoopskrbu okolnog stanovništva, ne samo Vodnjana, nego i ljudi iz okolnih zaseoka. I ono što mi je posebno ostalo u glavi. Postojao je odvojeni dio za životinje i odvojeni dio za ljude. Nije to bila romantika „prirodnog života“, nego vrlo praktična higijena i briga. Zato su sagrađene kamene stepenice, da životinje ne prilaze dijelu s pitkom vodom. U tom jednom detalju vidiš koliko je krajolik bio promišljen. Ništa nije bilo „usput“.

Putovi koji prate antički ager

Nakon Fontane staza nastavlja poljskim putem koji prati mrežu starih komunikacija, srednjovjekovnih puteva, ali u njihovoj podlozi često leži još starija matrica, a to je antički ager, rimska centurijacija. Vodnjan je kao kulturni krajobraz specifičan upravo po očuvanom rimskom ageru, pravilnoj geometrijskoj parcelaciji koja se do danas očituje po brojnim suhozidima. To znači da su mnogi suhozidi koje danas vidimo nastali na širokim nasipima ostataka te centurijacije. Tragovi se prepoznaju čak i na topografskim kartama i snimkama iz zraka. Putovi i ceste slijede mrežu koja je nekad bila planirana rimska podjela zemljišta.

I tu mi je „kliknulo“ da ja ne hodam po slučajnom poljskom putu. Hodam po prostoru gdje se slojevi vremena preklapaju – rimski, srednjovjekovni, novovjekovni, današnji. A uz put, arheološki lokaliteti poput vila rustika, uljara i cisterni svjedoče o razvoju Istre koji se temeljio na proizvodnji maslinova ulja i vina i na povoljnom prometnom položaju. Čak i današnja cesta Vodnjan–Bale teče po trasi antičke cestovne komunikacije zvane Via Flavia.

Kažun i priča o akciji „Moj kažun – La mia casita“

Na stazi sam naišla na brojne kažune, neke kao s razglednice, neke napukle, neke napola urušene, a jedan me posebno dirnuo – kažun koji je bio zarastao, gotovo progutan zelenilom, kao da ga priroda polako vraća sebi. I baš taj, saznajem, bio je među prvima obnovljenima u akciji „Moj kažun“. Ta akcija je srce cijele priče. Naime, Grad Vodnjan je 2007. pokrenuo projekt s jasnom idejom, a to je obnoviti kažune i suhozide, vratiti znanje gradnje, uključiti ljude i stvoriti osjećaj osobne odgovornosti i ponosa. U travnju 2008. objavljen je javni poziv za dodjelu bespovratne potpore za obnovu kažuna, uz stručnu pomoć tijekom radova. U projekt su uključeni konzervatori i muzejska struka, ali najvažniji su bili ljudi.

Koncept „Moj kažun“ nije slučajan naziv. To je rečenica koja kaže da ovo nije nečije tuđe, ovo je naše, i ja sam dio toga. Radionice su otvorene, besplatne, mogu im se priključiti svi. I tu se obnova pretvara u društveni događaj. Dođeš, učiš slagati kamen, razumiješ suhozid, pomogneš obnoviti nešto što je možda generacijama stajalo zapušteno. Sudionici dobiju potvrdu, majicu, rukavice, bedž, vodu, detalji koji zvuče sitno, ali poručuju da je zajednica ozbiljno shvatila zadatak. U tom razdoblju obnovljeno je više od 200 kažuna, a procjene govore da Vodnjanština ukupno broji oko 2.000 kažuna, neki kažu i više. To je gustoća zbog koje se područje s pravom naziva „zemljom kažuna“.

Suhozidi – granice, zaštita i geometrija rada

I nije riječ samo o kamenim kućicama. Kažuni su bili zakloni od iznenadne kiše i podnevnog sunca, u njima se znalo i prespavati kad posao nije bio gotov. Nisu bili samo za ljude, služili su i za stoku, posebno ovce. Danas, kad mehanizacija dominira, izgubili su prvobitnu funkciju, ali dobili su drugu. Postali su simbol identiteta i kontinuiteta. Inače, Vodnjanština je poznata po najvećoj koncentraciji suhozida u Istri, a ti suhozidi nisu samo „ograde“. Oni su nastali iz krčenja kamenja, ali imaju jasne funkcije – ograđivanje parcela, zaštita kultura od stoke, označavanje posjeda, zaštita od erozije.

Ono što je ovdje posebno zanimljivo jest njihova gradnja. Stariji suhozidi često se temelje na stopi široj od samog zida. Ulazi u parcele naglašeni su zakošenjem zida u smjeru iz kojeg dolazi vlasnik, kao mali kameni gest dobrodošlice, ali i praktično usmjerenje. Nekad su tu bila drvena vratnica, portun, usađena u prošupljenu kamenu ploču. Na krajevima ulaznog dijela zidovi su građeni od većih, monumentalnijih blokova, lice je pravilnije, sve izgleda svečanije, kao da se i u kamenu znalo pokazati gdje počinje „moje“.

Promjena pogleda i fantastičan pogled na more

Jedan dio staze vodi uz glavnu cestu Rovinj–Vodnjan, i onda skreće prema zapadu. Taj trenutak promjene smjera donosi i promjenu krajolika. Odjednom, iza uredno složenih suhozida i maslinika, otvara se pogled na more. Meni je taj prizor bio kao nagrada: fantastičan, širok, s osjećajem da vidiš daleko, sve do brijunskog priobalja. Tu se posebno vidi koliko su parcele uređene. Maslinici su posloženi, očišćeni, kao da svaka grana zna svoje mjesto. Suhozidi su čisti, stabilni, u nekim dijelovima dovoljno široki i visoki da djeluju kao mali bedemi. I ulazi u parcele – oni su posebna priča. Vidiš gdje je čovjek ulazio, gdje su vrata stajala, gdje je prolazio put. Krajolik je čitljiv, kao karta koju možeš čitati hodajući.

Nastavljam prema crkvi sv. Tome, napuštenoj i razrušenoj. O njoj se malo zna, i možda baš zato djeluje još snažnije. Ona stoji kao svjedok vremena kada su Vodnjanci, u predahu od rada, tražili vjeru i utjehu. U Vodnjanštini postoji čitava mreža sakralnih objekata, čak trinaest na širem području, i svaki od njih je antropogeni element koji krajoliku daje simboličnost. Sv. Toma je danas tiha ruševina, ali i dalje je točka na kojoj se čovjek zaustavi i osjeti prolaznost.

Strupe de lion – raskrižje i legende o krsnicima i štrigunima

Dalje dolazim do raskrižja „Strupe de lion“, kružere koja u sebi nosi onu staru istarsku energiju priča. Kružere u Istri nisu bile samo prometne točke – bile su mjesta susreta, dogovora, ali i legendarnih borbi između krsnika i štriguna. Možda danas zvuči kao folklor, ali kad stojiš na takvom raskrižju, usred polja, okružen suhozidima i šutnjom, lako je zamisliti noćne priče koje su se ovdje prenosile s koljena na koljeno.

Od Strupe de lion staza se kružno vraća prema startnoj točki, slijedeći oznake kroz tradicionalan vodnjanski ruralni krajolik. Na kraju se ponovno približavam Parku kažuna, i taj povratak mi se čini kao zatvaranje kruga, ne samo prostornog, nego i unutarnjeg. Staza Moj kažun me podsjetila na to koliko ljudska ruka može stvoriti kad radi u suradnji s prirodom. Kažuni, suhozidi, lokve, putovi i crkvice nisu odvojene atrakcije. Oni su jedan sustav, jedna priča o opstanku, radu, zajednici i pamćenju. I zato bih je preporučila svakome tko želi napuniti baterije, ne samo svježim zrakom i hodanjem, nego i osjećajem da si barem na dva sata dotaknuo nešto stvarno, staro i vrijedno. U Vodnjanštini kamen nije nijem. Samo mu treba prići dovoljno blizu.

Raša i Kovarska kuća Arsia: Kako su kanarinci i štakori bili najbolji prijatelji rudara

Mjesta

Barbara Ban

16/01/2026

Postoje mjesta koja ne upoznaš dok ne siđeš ispod površine. Raša, mjesto na putu prema Labinu iz Pule je samo jedno od njih. Na karti Istre djeluje mirno, gotovo zabačeno, pravilno iscrtano i tiho, ali ispod njezinih simetričnih ulica i fasada nalazi se čitav jedan svijet koji je desetljećima oblikovao živote ljudi, obitelji i cijele Labinštine, a to je njen rudnik. U Rašu sam, kao i inače, došla zbog rudarske baštine dan nakon svog imendana i proslave svete Barbare, zaštitnice rudara. No, nakon razgovora s voditeljicom Kovarske kuće Elis Gobo, sam vrlo brzo shvatila da se ovdje ne može govoriti samo o jami, strojevima i ugljenu.

Ovdje se govori o životu. O poslu koji je donosio sigurnost, ali i stalnu opasnost. O kruhu koji je hranio obitelji, ali je imao više kora nego što ih je čovjek mogao lako podnijeti. O zajedništvu koje se rađalo u tami. O strahu koji se nosio kući i ostavljao pred vratima ili nije. Elis Gobo je bila prava osoba za tu priču. Ne kao klasični vodič, nego kao pripovjedačica, i to strastvena. Kao netko tko zna da se ova priča ne može ispričati brzo, niti površno. Dok smo prolazile kroz rudnik i Kovarsku kuću Arsia, Elis nije nizala podatke, slagala je priču o jednom sustavu i o ljudima koji su ga živjeli. Pozvala me je da mi pokaže kako danas živi raški rudnik, i to turistički.

Ulazak u smjenu, a ne u muzej

Obilazak rudnika danas nosi naziv Kova Experience i osmišljen je kao doživljaj. Ideja je jednostavna, ali snažna, a to je proživjeti jedan mali dio dana u životu rudara, onaj dio koji se može osjetiti u tijelu i zadržati u glavi još dugo nakon što se vratiš na svjetlo. Sve počinje u rudarskoj menzi, uz takozvani četvrti obrok. Elis mi govori da je taj obrok bio dio rutine, odnosno priprema prije smjene, nešto što ti “sjedne” u želudac prije nego što kreneš dolje, gdje nema pauze.

U menzi dobivamo opremu: čizme, šljem, reflektirajući prsluk. I taj trenutak, koliko god djelovao jednostavno, meni je bio važan jer se u sekundi prebaciš iz uloge posjetitelja u ulogu nekoga tko “ide u smjenu”. Elis mi objašnjava da su boje šljemova označavale funkcije. Netko je rudar, netko tehničar, netko direktor. Rudnik je bio svijet stroge organizacije i jasnih pravila, ali ispod zemlje ta hijerarhija nikad nije bila “za pokazivanje”. U jami, kaže Elis, ne glumiš sigurnost, jer sigurnost je stvar mjere, procedure i discipline, a ne titule.

Potkop Karlota

Silazimo u potkop Karlota, onaj koji je služio za transport ugljena. Elis mi kaže da u rudniku postoje dva potkopa – Karlota i Raša. Potkop Raša je bio za radnike, ali mi idemo kroz Karlotu jer je sadržajnija. I već nakon nekoliko minuta jasno mi je što to znači. Karlota je puna tragova rada. Nije samo tunel. Ovdje vidiš strukturu života pod zemljom. Prolazim pored tračnica i ostataka transportnog sustava, pored masivnih strojeva koji su ostali “kakvi su ostali”, kako Elis kaže. Vidiš vagonete, vidiš sipke, vidiš prostore koji se otvaraju u “džepove” rudnika. Elis nam pokazuje detalje kao što su ugibališta, rudarska radiona. Ovdje ništa nije dekor.

U jednom dijelu čuje se voda, negdje kapa više, negdje manje. Elis mi objašnjava da su svjesno ostavili osjećaj autentičnosti. „Ljudi nam to traže“, kaže mi. I stvarno, osjetiš blato pod nogama, stvaran teren, a ne muzejski pod. Elis mi spominje i anketu koju su radili u pilot-sezoni otvaranja rudnika za posjetitelje prije dvije godine. Pitali su ljude bi li htjeli da se rudnik “nasipa”, “uređuje”, “polira”. Većina je rekla ne. Sviđa im se autentičnost. Sviđa im se da osjete da su u rudniku, a ne u turističkoj scenografiji. I upravo zato je rudnik Raša specifičan.

“iPhone 0”, telefon koji je bio ispred vremena

Na jednom mjestu Elis mi objašnjava kakav je rudarski telefon tada bio aktualan i uz smiješak kaže da ga danas zovu “iPhone 0”. I onda krene objašnjenje koje me potpuno “vrati” u vrijeme kad je tehnologija značila sigurnost. Radi se o Siemensovu telefonu iz 1936. godine koji se može vidjeti u posjetiteljskom centru Kovarska kuća. Elis objašnjava da je taj telefon mogao nevjerojatno puno za svoje vrijeme. Rudar je iz podzemlja mogao zvati nadzemlje i doslovno se javiti šefu na površini. Mogao se zvati i svih sedam rudnika Labinštine. A Raša nije bila jedina, Elis nabraja i Labin, Vinež, Štrmac, Potpićan, Tupljak. Rudnici su bili mreža.

Elis mi spominje još jedan detalj koji mi je ostao u glavi. Centrala je bila u nadzemlju, a na tamo su često sjedili invalidi. Ljudi koji više nisu mogli “dole” kopati, ali su i dalje bili dio sustava. To je bila jedna vrsta “drugog posla” unutar istog rudarskog života.

Prostor u kojem se odlučivalo ostaješ li ili ideš doma

Elis mi objašnjava i da je jedan od najzahtjevnijih dijelova rudnika bio otkop gdje visina prostora pada na pola metra. I kaže mi ono što mi je zvučalo kao rečenica iz nekog starog pravila: kad se zaposliš, najprije ideš na otkop. Ako nisi za to, idi doma. I u tom trenutku shvatiš razliku između “znati” i “osjetiti”. Raditi na pola metra znači ležati, znači puzati, znači gurati tijelo u uvjete u kojima ti je sve skučeno. I to je bio prvi posao.

Elis mi naglašava da čak i ako si mladi inženjer, pri kraju studija, morao si proći otkop, morao si upoznati sve segmente rada. Tek tada možeš razumjeti rudnik. I tek tada možeš razumjeti ljude koji su ga držali na životu. Upravo taj dio rudnika odabran je kao lokacija snimanja serije “Senke nad Balkanom”. Draganu Bjelogrliću taj je dio rudnika bio najautentičniji. U tom otkopu nije teško povjerovati da je bio “najistinitiji kadar” jer to nije set, to je stvarni prostor rada.

Rudarski život, sigurnost, disciplina i kruh s osam kora

Rudarski posao mnogima je bio prihvatljiv jer je donosio stabilnost. Stabilnu plaću i sigurnost. Nešto na što se možeš osloniti kad imaš obitelj. Ali Elis mi prenosi rečenicu koju su rudari ponavljali: “Pomorski kruh i rudarski kruh imaju sedam kora, ali rudarski kruh ima koricu više.” I ta “korica više” mi se kroz obilazak stalno vraćala kao slika.

Jer rudarski život nije bio samo fizički težak. Bio je rizičan. I bio je discipliniran. Elis mi govori koliko se pazilo na zabrane. Alkohol, cigarete, otvoreni plamen nisu bili samo “nepoželjni”, to je bilo pitanje života i smrti. U rudniku nema zezancije, ovdje su vladali red, rad i disciplina. Rudnik je radio 24 sata, 365 dana. Nije bilo kolektivnog godišnjeg odmora. Treća smjena je bila najbolje plaćena, a samci su je posebno voljeli jer su tada imali pravo na tri obroka u menzi.

Zdravlje rudara ili što ostaje nakon smjene

I onda Elis ubaci detalj koji mi je istovremeno bio nevjerojatan i potpuno logičan: štakori su bili najbolji “prijatelji rudara”. Hranili su ih marendom jer su signalizirali opasnost. Kad trče štakori, trčiš i ti.

Uz Elis, grupe u rudniku vodi i nekadašnja medicinska sestra Mira Matanić, koja je 42 godine radila u obližnjem domu za starije i nemoćne osobe, zgradi koja je nekad bila rudarska bolnica. Rudarski život upoznala je iz prve ruke, kroz ljude koji su joj dolazili kao korisnici doma, kroz njihove priče i njihove bolesti.

Najviše je bilo samaca

Mira mi kaže da su mnogi rudari u dom dolazili relativno mladi. Mirovine su im počinjale već oko 47. godine života. Najviše je bilo samaca, muškaraca koji su ostali udovci ili se nikad nisu ženili. Imali su dobre mirovine i mogli su si priuštiti smještaj u domu, ali zdravlje je nosilo teške tragove.

Najčešće su imali bolesti dišnih organa uzrokovane ugljenom i kamenom prašinom. Ugljena prašina je bila svakodnevna pojava. Kamena prašina također, i to ne samo kao “nuspojava”, nego i kao dio održavanja rudnika. Naime, putevi u rudniku zaprašivali su se kamenom prašinom kako bi bilo manje ugljene prašine i kako bi se smanjio rizik od eksplozije. Rudnik je bio prostor gdje se opasnost gasila drugim slojem iste realnosti. Drugi veliki zdravstveni problem rudara bio je koštano-mišićni sustav: ruke, noge, zglobovi, kralježnica. Puzanje i pogrbljen položaj, ozljede zglobova, reumatski artritisi, sve to s vremenom uzme svoj danak.

Mnogi su posezali za alkoholom

Mnogi su posezali i za alkoholom. Naravno ne u rudniku jer su kontrole su bile stroge, nego nakon izlaska kada su tražili “lijek” kojeg nije bilo. Jedan korisnik joj je rekao: “Kad znaš da se sutra moraš vratiti na radno mjesto gdje ti je poginuo prijatelj, nije ti lako.” Tada su ljudi sami nalazili način da prežive, objašnjava mi dalje – „popiješ, zaboraviš, sutra ideš dalje, novi dan je.“

Nažalost, rudnik Raša obilježile su i brojne rudarske nesreće s poginulima. Najviše se ginilo kada se i najviše radilo. Rekordna godina bila je 1942. godinu kada je iskopano 1.157.000 tona ugljena i kada je u rudniku radilo 10.000 rudara. Elis naglašava: “kad imaš najveći broj ljudi i najveće rekorde, tad imaš i najveći broj nesreća”. Profit i pritisak, kaže, nikad ne idu bez cijene. Ponavlja da je najveći problem predstavljala ugljena prašina koja je bila eksplozivna i zapaljiva u dodiru s metanom. Da ne dođe do eksplozije, rudnik je trebalo stalno “zaprašivati” i špricati.

U tom sustavu sigurnosti važni su bili respiratori, signalizacije, mjere. Elis mi objašnjava i logiku signalnih zvona u rudniku: ako zvoni više od pet puta — svi van. Ako je dva puta — lift ide gore. Ako je tri puta — lift ide dolje. U buci strojeva, jednostavnost signala je spas. A prije tehnologije, kanarinci su signalizirali opasnost. Ako ptičica klone ili prestane pjevati, to znači da je u zraku prisutan metan.

Multikulturalna Labinština i “bratstvo” u jami

Upravo zbog velikih rudarskih nesreća, Labinština je postala multikulturalna sredina. Osobito nakon one 1940. godine, ljudi su se bojali raditi u rudniku. Tada je vodstvo rudnika, kaže mi moja vodičkinja, krenula tražiti rudare “preko granice” . Obećavalo se svašta, od kupanje na moru, dobrih plaća, smještaja za obitelj. Ljudi su dolazili i ostajali. U Raši su radili ljudi iz Bosne, Crne Gore, Slovenije, Italije, Makedonije.

I zato ona rečenica o kojoj Elis govori, da onaj tko ti je na površini neprijatelj, u rudniku postaje brat ili otac, ovdje dobiva dodatnu težinu. Rudnik je bio mjesto gdje nacionalnost nije bila bitna kad dijeliš isti zrak i istu opasnost.

Hodanje kroz pamćenje

Nakon izlaska iz podzemlja, Elis me vodi u Kovarsku kuću Arsia. Kaže mi da ovdje priča ne završava, nego se slaže u cjelinu. Ako je rudnik bio fizičko iskustvo, Kovarska kuća je njegovo pamćenje, mjesto gdje shvatiš kako je sustav radio, što je sve bilo potrebno da bi jedna smjena prošla i kako se rudarski život preslikavao na cijeli grad.

„Mi ovdje ne komuniciramo samo tehnologiju“, govori mi Elis dok ulazimo. „Nama je važno da ljudi shvate kako je izgledao život rudara, kako je funkcionirao cijeli mehanizam i što je taj posao ostavljao iza sebe.“ Centar je otvoren 2018. godine, a 2019. dobio je Zlatnu kozu za interpretacijski centar. Svi eksponati su originalni.

Sve počinje od tračnica

Na samom ulazu su postavljene tračnice. One simboliziraju put ugljena do morske luke Bršica, pa brodovima po svijetu. „Ove tračnice nisu simbolične“, kaže Elis. „One su doslovno nosile ugljen iz Raše do luke i dalje brodovima. Zato volim da ljudi prvo vide ovo, da shvate razmjere, da je to bio stvarni pogon koji je hranio čitav kraj. Ugljen je najviše odlazio prema Italiji, a ovdje je bio početak tog puta, kaže dalje.

Možda je manje poznat podatak o radu žena u rudniku. O njima ovaj centar glasno progovara, iako su one bile u rudniku “nevidljive”. „Žene nisu ulazile u jamu, ali su držale sustav. Radile su na separaciji, u menzi, vešeraju i administraciji. Najčešće su bile raspređene na separaciji ugljena. To je bio zadnji korak prije slanja ugljena na tržište gdje se tražila brzina i pedantnost. Rudnik ih je volio jer su bile spretne, a i zato što ih se, nažalost, plaćalo manje“, objašnjava mi Elis.

Ne bi bilo Raše bez rudnika

Dalje mi pokazuje rudarske lampe i govori da je to najvažniji alat svakog rudara. Tu su izložene i lampe četa za spašavanje te zastava s crnom i zelenom bojom. Crna je počast poginulima, zelena je nada da će se svaki rudar sretno vratiti na površinu. Elis kaže da je to sukus rudarskog života — stalna neizvjesnost, stalna borba između života i smrti.

U idućoj prostoriji je soba o Raši. Naime, u Kovarskoj kući ne komuniciraju samo rudarsku baštinu, nego i priču o gradu. Jer ne bi bilo Raše bez rudnika. Naime, Raša je izgrađena za vrijeme talijanske uprave Istrom kao grad po mjeri čovjeka, za tri-četiri tisuće stanovnika. Imala je bolnicu, vrtić, školu, čak i olimpijski bazen, hotel, bar, asfaltirane prometnice, vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, elektranu.

Priča o stanovima u ovom mjestu na Labinštini mi je posebno zanimljiva. Ključevi su se dijelili po funkciji. Direktori su bili smješteni u takozvanim viletama. Obični rudar imao jer stan u donjoj Raši bliže rudniku, da bude čim prije na raspolaganju. Tehničko osoblje bilo je u gornju Rašu. Funkcija je dakle donosila kvadrate i komfor. U vilama je bilo preko 100 kvadrata, imale su podrum, vrt te najbolji način grijanja. U donjoj Raši rudar je imao stan od 40 kvadrata i živio je skromnije. Način života “iznad zemlje” uz to doba lijepo je prikazan u centru.

Nije to samo rudnik, to je život

Kad sam izašla iz Kovarske kuće i kad sam ponovno bila na zraku koji se ne mjeri ventilacijom, ostao mi je dojam da Raša ne živi od nostalgije. Ona živi od pamćenja. Od toga da se stvari ispričaju onakvima kakve su bile: s blatom, vodom, prašinom, disciplinom, strahom, ali i s prijateljstvom, solidarnošću i onim neobjašnjivim “bratstvom” koje nastaje kad znaš da ti netko čuva leđa u tami. I zato mi je najtočnija rečenica cijelog dana bila ona koju mi je Elis rekla na kraju obilaska: „Mi ovdje ne pričamo samo o rudniku. Mi pričamo o životu.“

Benčići kod Huma: Napušteno selo koje oživljavaju arhitekti iz Italije

Barbara Ban

16/12/2025

Kada sam prvi put prije godinu dana došla uskom i strmom makadamskom cestom uz šarenilo lišća do Benčića, ostala sam očarana. Do sela sam tada stigla s Aleksandrom, vlasnikom Humske konobe, koji mi je putem, onako usput, zapravo pokazivao puno više od lijepog krajolika. Pokazivao mi je kako Humljani zamišljaju obnovu starih sela u svojoj okolici – tiho, pažljivo, bez galame i bez betonskih šokova. Toga dana u Benčićima nije bilo nikoga. Tek gradilište, skele, novi krovovi i tragovi miješalice. Selo kao velika, tiha kulisa u kojoj ljudi kao da su nakratko izašli iz kadra. I baš ta kombinacija, napušteno selo koje se polako otima prirodi, bio je prvi znak da se ovdje događa nešto posebno.

Makadamska cesta, dovoljno široka tek za jedno auto, vijuga kroz šumu kao da vas najprije želi iskušati, provjeriti jeste li doista vrijedni onoga što vas čeka na kraju. A na kraju tog puta čeka vas selo koje je već napola legenda, napola san. Benčići. Mjesto koje je prije samo nekoliko desetljeća brujalo glasovima, životom, stadima ovaca, dječjom grajom i mirisom kruha iz krušnih peći, danas je tihi skup od tek nekoliko kamenih kuća. Većina njih napuštena, poneka obrasla bršljanom i šipkom, a neke od njih ponovno se bude.

Moja tri dolaska u Benčiće

Ovdje vrijeme ne teče, ono se taloži u slojevima, kao mahovina na suhozidima. I baš zato ovo selo, zavučeno iznad Huma i tik do šumskih puteljaka koji vode prema Kotlima, ima onu rijetku, gotovo nedirnutu čaroliju istarskog zaleđa koja se ne može ispričati bez da je prethodno osjetiš pod nogama. Drugi put sam u Benčiće došla s jasnom namjerom: napraviti priču o novim vlasnicima. Prošla je godina dana, sela sam se već nekoliko puta prisjetila i u glavi sam imala sliku malog gradilišta koje diše nekim tihim optimizmom.

Ali kad sam ponovno skrenula s Aleje glagoljaša na onaj uski makadam, scena je bila gotovo ista i u Benčićima opet nikoga. Samo žubor Mirne negdje dolje i koji krov više koji se odupro zaboravu. Potpuno prazno, a ipak nekako puno. Selo u kojem možeš doslovno čuti vlastite misli. Tada sam nazvala Rimu. Do tada smo već bile razgovarale telefonom, napravila sam priču o njezinoj viziji i Zakladi Izvor, o Talijanima koji kupuju selo, a ne žele apartmansko carstvo nego zajednicu i tiho mjesto za život.

Put koji te malo testira, pa pusti unutra

„Dođi treći put kad budemo tamo,“ rekla mi je. „Dođi na ručak. Da ti pokažemo Benčiće kad se probude.“ Treći dolazak bio je sasvim drugačiji. Selo više nije bilo samo kulisa, dobilo je glasove, mirise, zvuk tanjura i smijeha iz zajedničke konobe. Tada sam shvatila da će ova priča biti puno više od klasične „obnavljamo staro selo“ reportaže.

Da bih shvatila što je Benčićima bilo, a što im se danas događa, morala sam prvo sjesti s onima koji ih još nose u kostima. U selu Brnobići, nedaleko Huma, dočekuju me dva brata – Franko i Damir, zadnji stanovnici Benčića. Sjedimo na klupi ispred kuće, oko nas drva, vrt, mali komad kampanje. Govore polako, onim istarskim tempom u kojem nema mjesta za žurbu. I zato ih volim slušati. Jer to je Istra koja nestaje.

– Mi smo ti bili zadnja fameja doli. Do 1997. smo živili u Benčići, onda smo se tu preselili. Sve drugo se prije ispraznilo, kaže mi Damir. Pitam ih kakvo je bilo selo kad su bili djeca.

– Lipo, ma lipo… – Bilo je kampanje, bilo je kravi, bilo je ljudi. Prije rata, znaš, tamo ti je bilo i do sto judi. Petnajst kuć, svaka ima po pet dice. To ti je bila gužva na malo mista, umiješa se Franko. Kada ih pitam zašto su ljudi odlazili, slegnu ramenima. Priča je poznata, ponavlja se po cijeloj Istri.

Rasuti potomci

– Jedan je pošal u Kopar, drugi u Rijeku, treći u Trst. Ostali stari. I onda, malo pomalo. A cesta, pokaže mi rukom u smjeru Benčića, cesta je uvik bila ista, uska. Za neke je to bilo predaleko. Njihova je obiteljska kuća u Benčićima bila prva kad uđeš u selo. Danas je jedna od onih koje su obnovljene.

– Kuća je stara, ali sad je lipa. Drago mi je da nije pala. Bitno je da se ni sve srušilo. Lipo je vidit kad se obnavlja, kad ni samo boška, kaže Damir. Prisjećaju se i drugih prezimena: Gržentić, Grabar, Dobrović, Fabris, Bernović… Danas su im potomci rasuti, najviše po Puli, nešto u Sloveniji, poneki u Buzetu. Kuće su, kažu, godinama stajale prazne, zarastale.

– Tri štale smo imali. Krave unutra, mlijeko, sve. Sada kad dojdeš doli, vidiš da su dvi zidi ostali. Sve ostalo je boška uzela. Da ni bilo ovih ča su kupili, sve bi bilo na podu, smije se Franko. Kad ih pitam što osjećaju kad danas odu dolje, nakratko ušute.

– Lipo je. Malo te ščipa u srce, znaš. Ma bolje ovako, da je krov na kući, nego da je sve roševina. To je naš kraj, naša zemlja. Samo sad drugi čuvaju, a mi gledamo, kaže napokon Damir.

Talijani koji ne žele apartmane

„Talijani kupili selo“, to je rečenica koju najčešće čujem kad spomenem Benčiće u Humu i okolici. Ton se mijenja od zavisno od sugovornika: od zabrinutog do znatiželjnog, od skeptičnog do oduševljenog. Većina kuća u Benčićima danas je u vlasništvu jedne male, vrlo specifične grupe ljudi koju predvode dvoje ljubitelja arhitekture i dizajna – Rima Abrami i njezin suprug Fabrizio.

Rimu konačno nakon telefonskog razgovora upoznajem u jednoj od obnovljenih kuća za vrijeme mog trećeg posjeta Benčićima. Govori smireno, ali s onim sjajem u očima koji imaju ljudi kad pričaju o nečemu što im je istinski važno. Rođena je u mjestu Abrami kraj Buzeta, ali je cijeli život provela u Italiji, blizu Venecije. Arhitektica je, specijalizirana za restauraciju starih kuća. Fabrizio je arhitekt i dizajner interijera, godinama radio na velikim projektima namještaja, one vrste koja ne ide u seriju, nego se radi po mjeri za kraljeve, šeike, dizajnerske hotele. Njega Rima, smijući se, opisuje kao „genijalca za interijere“, i to se osjeti u svakoj kući u Benčićima.

Priča počinje od noge

Njihova priča s Benčićima počela je, zapravo, sasvim drugdje. Priča mi kako se prije desetak godina teško razboljela, noga joj je prestala funkcionirati, liječnici su dugo tražili uzrok. „Obišla sam sve što sam mogla“, govori, „nisam više znala kome da se obratim.“ Onda joj je prijatelj spomenuo neuobičajenog terapeuta iz Rima, koji pokušava povezati fizičko i psihološko.

Za Rimu je taj susret bio svojevrstan šok. Čovjek joj je, kaže, „čitao“ prošlost i emocije, prepoznao traume za koje nikome nije pričala. Ona, racionalna arhitektica, odjednom se našla u svijetu u kojem medicina i psihologija više nisu bile strogo odvojene. Njezin opis toga je iskustvena priča, njezin osobni doživljaj. I upravo je taj doživljaj pokrenuo je dalju lavinu. Ona i Fabrizio krenuli su mu pomagati, razgovarali o tome kako spojiti medicinu, alternativne pristupe, arhitekturu, poljoprivredu. On je sanjao o mjestu izvan Italije gdje bi se moglo raditi u miru i prirodi, bez velikih gradova, bez politike, bez pritiska. Trebala je, kaže, „puno zemlja, jedno selo, tišina“.

– Gledali smo Austriju, razne krajeve. A onda sam shvatila da je odgovor zapravo bliže. U Istri. Tu sam doma, tu još ima mjesta u unutrašnjosti, ima šuma, ima zemlje. I tu na scenu ulaze Benčići, kaže nam Rima.

Kako je selo izabrano

Prvo je došla ideja o jednom susjednom zaseoku kilometar udaljenog od Benčića. Kupili su tamo zemljište preko Zaklade Izvor, neprofitne organizacije koju su osnovali s prijateljima, s ambicijom da bude centar za „istraživanje i razvoj osviještenosti čovjeka i ambijenta“. Zvuči apstraktno, ali u praksi to znači mjesto gdje bi ljudi mogli istraživati zdravlje šire od klasičnog pojma bolesti, učiti o hrani, zemlji, emocijama, povezivati znanost i iskustvo. Plan je bio ambiciozan: jedna velika, ali u krajolik uklopljena zgrada, gotovo nevidljiva izvana, pokrivena zemljom i travom, s prostorima za radionice, predavanja, rad s djecom, istraživačke projekte.

A onda je život, kako to već biva, promijenio planove. Njihov prijatelj iz Rima iznenada je umro. Ostali su sa zemljom, idejom i velikim pitanjem „Što sad?“. Upravo tada, Rimina prijateljica iz Buzeta javila im je da postoji jedno malo selo, odmah kraj terena koji su planirali, potpuno napušteno, zaraslo. Bili su to Benčići. „Ako se to može kupiti“, rekla je Rima, „zašto ne?“ I tako je krenulo: jedna kuća, pa druga, pa treća. Frankovu i Damirovu staru kuću kupili su prvi, zatim još koju od rodbine i susjeda. Malo po malo, s njima su u priču ušli i drugi prijatelji, ljudi slične vizije. Danas u selu ima desetak vlasnika, još dvoje-troje su u pregovorima. Svaka kuća ima svog gospodara, ali i jedan dio namijenjen zajednici.

Selo kao mozaik zajedničkih prostora

Najzanimljiviji dio priče o Benčićima nije samo to da se selo obnavlja, nego kako se obnavlja. Svaka kuća, objašnjava mi Rima, ima dva lica. Jedno je privatno, u kojem vlasnici borave, a drugo „za selo“, a to je mali zajednički sadržaj otvoren svim stanovnicima.

– Prva kuća koju smo uredili ima sa strane staru štalicu. Od nje smo napravili malu pizzeriju s krušnom peći. To je mjesto gdje svatko iz sela može dovesti prijatelje, ispeći pizzu, družiti se, priča nam dalje Rima u njihovoj zajedničkoj konobi koja se nalazi u sklopu jedne druge kuće.

Druga kuća dobit će mali spa, saunu, prostor za odmor, meditaciju. Treća će imati prostor za igre, biljar, društvene igre, kino večeri. Peta će biti sapunerija i radionica za izradu prirodnih sapuna, s pepelom, uljima, biljem. Negdje će biti i lavanderija, negdje mala radionica ručnih radova, mjesto za jogu, mjesto za djecu.

Zajednički prostori i druženja

– Zamislili smo da, kad selo bude imalo tridesetak kuća, ima 29 različitih zajedničkih prostora. Ti daješ dio svoje kuće selu, a zauzvrat dobivaš sve druge sadržaje. Nitko od toga ne zarađuje, poanta je zajednica, ne biznis. Sve to se, naravno, ne događa preko noći. Od 2020. do danas uspjeli smo potpuno ili djelomično urediti deset kuća. Infrastruktura je još uvijek izazov. Struja je dovedena, ali vode i interneta još nema kako bi željeli. Sad svaka kuća ima svoju pumpu, skupljamo kišnicu, priča dalje Rima.

Prometnica je i dalje ona ista uska makadamska, „malo nezgodna“, kako su rekli Franko i Damir. Ali u tome je, zapravo, i jedna od zaštita. Tko ovamo dolazi, dolazi jer stvarno želi. Nakon kavice s Rimom, Fabrizio me odveo u razgled kuća. Stare kamene kuće, svaka za sebe, pokazuju raspon njegove kreativnosti. Jedna je tamnija, intimna, s toplim drvom i skrivenom rasvjetom. Druga je prozračna, s bijelim zidovima i tek pokojim starim komadom namještaja koji izgleda kao da je oduvijek tu. Treća je gotovo monokromatska, ali svaki detalj ima svoj smisao.

Male kvadraturom, ali velike dizajnom

Svaka je uređena drugačije, svaka ima onaj „vau“ efekt. Male su kvadraturom, ali dizajnom ogromne. Osjeti se da je čovjek slagao interijere po cijelom svijetu, za najbogatije ljude – ali ovdje radi suprotno. Umjesto da nameće luksuz, izvlači ono najbolje iz skromnosti prostora. Kamen ostaje kamen, grede ostaju grede, stari tavelici ostaju na svojim mjestima. Ništa se ne skriva, samo se naglašava.

A nakon razgleda usliojedio je ručak. Zajednička konoba, „bez konobara“, te nedjelje bila je puna: Rima, Fabrizio, prijatelji iz Italije. Kamin gori, kroz mali prozor vidi se šuma. U jednom trenutku, dok slušam miješavinu hrvatskog, talijanskog i engleskog, shvatim da su Benčići puno više od skupa obnovljenih kuća. Ta mala zajednica stvarno živi svoj san u tom usnulom selu.

I to ne bilo kakav san. Oni su stopljeni s prirodom i tradicijom, poštuju kamen, stare tlocrtne linije, kapelicu svetog Antona na putu prema Kotlima koju žele vratiti na zasluženo mjesto u krajoliku. A s druge strane, okruženi su svim mogućim komforom sadašnjice: dobrim dizajnom, znanjem, idejama, otvorenošću prema svijetu. Dok sjedim za stolom, dok se priča prelijeva iz teme u temu, od glagoljaša do novih pristupa zdravlju, od šuma do arhitekture, jasno mi je da ovdje ne obnavljaju samo zidove. Obnavljaju i jedan model zajedničkog življenja koji smo usput izgubili. Baš zato se veselim svakom novom ručku kod Rime i njezinih prijatelja. Jer to više nije samo posjet jednom „projektu“. To je doživljaj sam za sebe.

Filozofija harmonije: male škure, velika slika

Kao arhitektica, Rima inzistira na jednom pravilu. Izvana selo mora ostati selo. Nema povećavanja otvora, nema modernih nadogradnji, nema „više svjetla“ po cijenu gubitka duše.

– Svi su me pitali: „Rima, možemo li povećati prozore? Nekad su bili mali, danas ljudi vole velike staklene stijene.“ A ja kažem: ne. Mala okna su dio harmonije. Ako ih promijenimo, izgubit ćemo lice sela.

Umjesto novih vizura, traži se stari trag. Boju škura pronašli su na starim daskama, sloju boje koji je preživio desetljeća: zelenkasto-plavkasta nijansa od modre galice, verderame. To je sada „boja sela“. Sve kuće imaju različite detalje, različite volumene, ali ih ta boja, ti mali prozori, taj kamen povezuju u skladnu cjelinu.

– Unutra možete raditi što hoćete. Stavite ljubičaste zavjese, zlatnu kuhinju, to je vaša intimnost. Ali izvana, neka selo ostane ono što je bilo. Harmonija ne dolazi iz jedne kuće, nego iz cjeline. Tko želi ući u Benčiće, pristaje i na filozofiju, smije se.

Između Huma i Kotli: trokut tišine i vode

Kad stojim na kraju sela, na mjestu gdje se put odvaja: jedan prema Humu, drugi prema Kotlima, jasno je zašto baš ovdje san o drugačijem životu ima smisla. Hum je par kilometara iznad, najmanji grad na svijetu, ali i „grad tišine“. Kad uđete kroz njegova kamena vrata, automatski stišate glas. Dvije ulice, tri reda kuća, župna crkva, stara loža, gradska loža koja je danas konoba. Zimi dim iz dimnjaka, ljeti žamor izletnika, ali nikad previše, nikad do kraja bučno.

Hum je kroz povijest nekoliko puta gotovo nestao. Bio je spaljen u 17. stoljeću, nastradao u ratovima, opustošen iseljavanjima. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je na rubu odumiranja. Bio je hrpa ruševina s tek šačicom stanovnika. A onda je doživio svoj povratak: Aleja glagoljaša, književnici, umjetnici, lokalni entuzijasti. Danas u Humu živi više nego ikad nakon Drugog svjetskog rata. Djeca trče po kaldrmi, u suvenirnicama se prodaje biska i ručno oslikano posuđe, u konobi se jede maneštra i kobasica s kupusom. Grad-muzej, ali živ.

Kotli i mlinovi

S druge strane, nizvodno uz potok, leže Kotli. Selo slapova, kamenih kotlića što ih je voda izdubila u živoj stijeni, mlinova koji više ne melju, ali i dalje stoje kao kulise. Nekad je to bilo bogato selo obrtnika, mlinara, težaka. Nakon Drugog svjetskog rata, baš kao i Benčići, ispraznilo se. Danas u njemu nitko stalno ne živi. Kuće se polako obnavljaju, iznad slapova radi mali restoran, ljeti se ljudi kupaju u zelenkastim bazenima Rečine.

Na putu od Benčića prema Kotlima stoji i mala kapelica svetog Antona. I ona je dio njihove vizije, vratiti joj dostojanstvo, očistiti prilaz, dati joj opet mjesto u svakodnevnom pejzažu sela i hodočasnika, a ne samo na starim kartama. Hum, Benčići, Kotli – trokut koji na karti izgleda sasvim obično, ali u stvarnosti stvara osjećaj da si ušao u neku kapsulu vremena. Ovdje povijest nije natpis na ploči, nego zid na koji se oslanjaš, stepenica koju prelaziš, potok koji čuješ dok spavaš.

Povijest u brojkama, tišina u kostima

Ako poslušamo statistiku, priča o Benčićima je klasična priča o nestajanju. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća selo je imalo sedamdeset, osamdeset, pa čak i više od devedeset stanovnika. Nakon 1948. – kad ih je bilo preko sto – broj se počeo strmoglavo spuštati: 1961. tek četrdeset i troje, 1971. dvadeset i troje, 1981. petnaest, 1991. sedam. Već 2001. – nula. A onda 2021. – naselje se službeno briše kao posebna jedinica, pripaja se Humu. Na papiru, Benčići ne postoje.

Ali papir ne zna za šum vode u dnu doline, za miris vlažne zemlje u kamenim konobama, za priču Franka i Damira, za Rimine crteže na stolu, za pizzeriju u staroj štali. Hodam selom i pokušavam ga zamisliti kako je nekad bilo: krave u trokatnoj štali, djeca koja trče od kuće do kuće, žene koje na kamenim koritima peru rublje, muškarci koji idu prema mlinovima u Kotlima. Večer je, u prozorima gore petrolejke, čuje se razgovor, možda i pjesma. Danas su prozori još uvijek uglavnom tamni. Ali krovovi više ne prokišnjavaju. Iznutra se čuju čekići, brusilice, poneki smijeh. To je neka nova faza sela, na pola puta između onog „nekad“ i „sutra“.

Razgovor s novim starosjediocima

Kad pitam Rimu planira li se jednog dana trajno preseliti u Benčiće, ne dvoji.

– Da. To nam je velika želja. Polako prodajemo ono što imamo u Italiji i želimo napraviti kuću ovdje za stalni život. Još smo uvijek između dva svijeta, ali srce je sve više ovdje, priznaje mi. Ona i Fabrizio danas provode nekoliko dana tjedno u selu. Kad su oni tu, dolaze i drugi vlasnici, prijatelji, suradnici. Svaki dolazak je mali radni kamp, nešto se zida, nešto boja, nešto planira.

– Zaklada ide sporije nego što smo sanjali – kaže – jer za pravu realizaciju trebaju veliki novci. Ne želimo investitore koji će nam diktirati uvjete. Mi hoćemo prvo čvrstu grupu ljudi koji imaju kuće u Benčićima, koji ovdje stvarno žive i razumiju ideju. Tek onda ima smisla otvarati to šire. Pričamo o strahu od „apartmanizacije“ – te riječi koje se u Istri izgovara gotovo kao psovka. Ona odmahne rukom.

Drugačiji put

– Upravo suprotno. Apartmani su najlakši put, ali to nije naš put. Nama treba jedno mjesto koje ostaje kakvo jest. Za nas, za djecu, za one koji žele učiti, istraživati. A istarska obala već ima dovoljno apartmana i hotela, kaže mi.

– Ja sam arhitektica. Možda zato uvijek počnem od kuće. Ali kuća ti odmah kaže sve: tko tu živi, kako, što mu je važno. Ako napravimo selo koje je harmonično izvana, postoji šansa da i ljudi unutra pronađu neku svoju harmoniju.– smije se.

Što će biti s Benčićima?

Pokušavam zamisliti kako će Benčići izgledati za deset godina. Možda će tada već sve kuće imati nove krovove. Možda će pizzerija već imati svoju „kuću slavnih“ s imenima najboljih pizzaiola među susjedima. Možda će spa biti mjesto na kojem će se navečer, nakon radionica u velikoj dvorani, gasiti svjetla i gledati zvijezde. Možda će sapunerija mirisati na lavandu i ružmarin iz vrtova oko sela.

Možda će se, tko zna, netko od potomaka starih Benčićana odlučiti vratiti, ne samo u posjet, nego i živjeti. To bi bio najljepši mogući krug: selo koje su nekad morali napustiti zbog boljeg života, danas im pruža neki drugačiji „bolji život“. Za sada, Benčići su mjesto u nastajanju. Ni turistička atrakcija, ni klasično selo. Nisu ni potpuno živi, ni potpuno mrtvi. Kao da stoje na pragu, držeći vrata odškrinuta. Ali dok hodam natrag prema autu, jednom jedinom cestom koja spaja Benčiće s ostatkom svijeta, jedno mi je jasno: već sada su učinili nešto važno. Oduzeli su prirodi pravo da u potpunosti izbriše trag ljudskog života i istovremeno su prirodi dali prednost u svemu.

Land Art staza Stražica–Sapaćica: Mistična jesenska avantura na Učki za cijelu obitelj

Barbara Ban

25/11/2025

Od početka studenog nikako nisam mogla dočekati dan da odem u šumu među šareno lišće. Kao da mi je netko u glavu sredinom listopada zalijepio jednu sliku – lišće svugdje oko mene. Žuto, šuškavo, šareno, ono koje se lijepi za gojzerice i mota pod nogama dok hodaš. Taj miris vlažne zemlje, trulog lišća i jeseni toliko mi je obuzimao misli da je bijeg u šumu postao nužnost, a ne opcija. Vidi se da sam jesensko šumsko dijete. Bilo sama, bilo u društvu, bilo po nekoj planini ili samo šetnici kroz našu magičnu jesensku Istru, samo da je šuma.

I baš kad sam u glavi već krenula slagati plan za solo bijeg, poklopilo se da će mi se pridružiti i klinci. Naravno da tada sve kreće iz početka. Što sada? Kamo ići? Što izabrati da je i njima zanimljivo, a da se ja svejedno napunim tom šumskom energijom za kojom toliko žudim? Budući da već dugo u sebi nosim želju za odlaskom na Učku, odluka se nekako sama nametnula. Bit će to Land Art staza Stražica–Sapaćica koja se nalazi na Ćićariji u sklopu Parka prirode Učka, a otvorena je sredinom 2016. godine. Kružna šumska priča koja kreće s Poklona.

Bijeg u šumu

Moram priznati da stazu prije toga nisam previše proučavala iako sam o njoj čitala. Meni i Korini je već dugo bila “na listi”, ali stalno smo je preskakale. Uvijek bi nekako pobijedila neka “ozbiljnija” tura, s više uspona i znoja, jer Land Art nam je djelovao kao nešto prelagano i prejednostavno za naše „ekspedicije”. No, ovaj put bijeg u šumu s klincima trebao je biti šuma, doživljaj i igra, a ne visinska razlika. I tu je Land Art staza ispala pun pogodak.

Ja i Renata s klincima krenule smo put Učke i već na staroj cesti prema prijevoju Poklon imala sam osjećaj kao da polako ulazimo u neki drugi svijet. Dolje sunce, gore sve maglovitije. Iako si zapravo sasvim blizu kuće, nekako odeš jako daleko. Učka me uvijek fascinirala tom svojom mistikom, a posebno u danima kad je vrijeme mračno i maglovito. Upravo takav dan nas je i dočekao – magla, sivilo, ali ni u jednom trenutku to nije uništilo doživljaj. Naprotiv, pojačalo ga je. Kao da su se vile s Učke, koje nestanu pa se vrate, odlučile poigrati s nama i pokazati nam svu svoju čar.

“Ljučka” ili “vučja”

Dok hodamo prema početku staze i klincima pričam što ih čeka, po glavi mi se motaju priče o tome kako je Učka uopće dobila ime. Porijeklo imena nikada nije do kraja razjašnjeno. Neki spominju da je ime vezano uz staroslavensku riječ “ljučka” koja je označavala granicu, onu liniju između Istre i “tuđe zemlje”, “tuđih ljudi”. Drugi je povezuju s vukom pa govore o Vučkoj gori. Naši stari će reći jednostavno Uška ili Uska gora. U glagoljaškim zapisima iz 16. stoljeća spominje se latinsko ime Olinfos za ovu istu planinu. Talijani joj tepaju Monte Maggiore, Mlečani Monte degli Uscocchi. Planina s mnogo imena, ali jednom dušom i tisuću priča o vilama Učkaricama koje su nas pratile čitavim putem. Ali to nisam nikome rekla.

Na Poklonu ostavljamo auto i krećemo na stazu. Land Art je kružna, duga oko 6,5 kilometara, s jako malom visinskom razlikom. Možeš je proći za dva do tri sata, bez da se previše umoriš, ali s glavom punom doživljaja. Idealan kompromis za naš mali tim u četvero: teta, mama i dva znatiželjna klinca. Ulaz je malo dolje uz cestu, a postoji i drugi koji se nalazi uz konobu Dopolavoro. Tu ćemo par sati kasnije izaći.

Meditacijski prostor

Od samog početka šuma nas uvlači u sebe. Lišće više nije onako vatreno žuto kako sam priželjkivala, kasna je jesen i boje su malo isprane, ali miris je savršen. Miris lišća koje se gomila pod nogama, onaj vlažni šumski zrak koji te vraća u tijelo, u sadašnji trenutak, u sebe. Upravo zbog toga šumu doživljavam kao savršen meditacijski prostor. Samo lišće, dah i koraci. Prva točka koja nas dočekuje na stazi je Travnati vršak, nakon što smo savladali sve markacije i putokaze. Oduševljeni kao da smo u nekoj igri tražimo znak za prvu „instalaciju” i pitamo se tko će ju pronaći prvi.

Renata je ovaj put pobjednik. Na malom uzvišenju, u sjeni, stoji kameni krug s otiscima stopala na vapnenačkoj ploči. Ideja je, čitam, da se izuješ, staneš bos u ta udubljenja, zaustaviš se, utišaš, poslušaš šumu oko sebe i sebe u toj šumi. Klinci su odmah shvatili igru i tražili stopala, ali vrlo brzo su i oni zastali i osluškivali šumu. Kao prva točka, Travnati vršak savršeno nas uvodi u priču ove staze – nije ovo samo šetnja, ovo je šetnja s namjerom.

Vile Učkarice nas prate, ali to nitko ne zna

Nastavljamo dalje i ubrzo dolazimo do Vilinskog sijela. Na maloj uzvisini iz guste trave izviruje sedam kamenova koje je priroda posložila u krug. Prema predajama, upravo na takvim mjestima okupljaju se šumske vile, a lokalne legende govore o vilama Učkaricama, onim nevidljivim čuvaricama Učke koje se ne pokazuju svakome. Stari pastiri pričali su kako su ih čuli kako pjevaju, kako su ih vidjeli u sumrak, a danas se, kažu, skrivaju od “ovog ludog svijeta” i više ne vole izlaziti pred svakoga. Renati i klincima nisam rekla da nas prate. Ulazimo u krug, biramo simbol koji nas najviše privlači, uživamo. Klinci pažljivo prelaze rukama preko kamenja, traže “svoj” znak. U tišini se može osjetiti da je ovo stvarno posebno mjesto. Možda ne vidimo vile, ali prizor je toliko bajkovit da uopće nije teško povjerovati da su tu negdje, iza prvog stabla.

Nakon vilinskog kruga slijedi još malo šetnje i evo nas do Ljubavnog kamena. Stijena u obliku srca, sastavljena od dva kamena koja se oslanjaju jedan na drugi, stoji kao savršena kulisa za sve zaljubljene, ali i one koji to tek žele postati. Na površini je oslikana i simbolika je jasna: ljubav, partnerstvo, međusobna podrška. I ona dublja poruka – ljubav i zajedništvo čovjeka i prirode. Odmah u blizini je livada s lokvom, nekoć važno pojilište za stoku, danas okupljalište srna, divljih svinja, lisica, možda i pokojeg medvjeda i vuka. Tu usred jeseni nailazimo i na vijesnika proljeća – žuti jaglac proviruje iz trave.

Dva žuta ariša

Dalje nas staza vodi iz šume i odjednom smo na proplancima i livadama. Dva žuta ariša kao da su označila kraj šumske staze. Dolazimo na predio Sapaćica. Ovo mi je najneobičniji dio staze, tim više što su se pred nama na makadamskom putu ukazali Otisci dlanova i geoglifi ovaca. Možda mi je to i najljepši dio staze, a vidim da je i društvancu. Slikam ih uz „dlanove” i onda trče prema kamenim ovcama. Tu priča postaje jako konkretna – o tome kako je čovjek svojim djelovanjem zapravo stvorio novi ekosustav.

Pašnjaci na Učki nisu nastali sami od sebe, nego tisućama godina krčenjem šuma, ispašom ovaca, radom ljudskih ruku. Na stijeni vidimo oslikane dlanove s jasnom porukom: ljudske ruke mogu ostaviti pozitivan trag u prirodi. Ali i negativni, što ćemo vidjeti malo kasnije. Nedaleko odatle, na travnatom dijelu, geoglifi ovaca simbolično vraćaju stada na pašnjake. To su veliki motivi u krajoliku koji podsjećaju na istarsku ovcu pramenku – autohtonu istarsku pasminu. Klinci, naravno, to sve prepričavaju na svoj način: “Ovdje su nacrtane ovce da se ne zaborave.”

Boja koja vrišti

Nakon ove priče o ljudskom tragu dolazimo puteljkom do Crvenog stabla, točke koja govori o negativnom utjecaju ljudi na prirodu. Usred travnjaka Sapaćice stoji suho stablo obojano u intenzivnu crvenu boju. Nemoguće ga je ne primijetiti. Oko njega su plinovod, dalekovod, odašiljači, radar, tunel koji prolazi ispod nas, cesta u blizini. Crveno stablo vrišti svojom bojom baš kao što često vrišti i ljudska intervencija u prirodu. Čovjek zna i nagrditi i uništiti ono što mu je dano. Čudno se osjećamo uz ovo stablo. Klinci prvo pitaju je li se stablo “zapalo” ili je “bolesno”, a onda shvate da je zapravo namjerno tako, kao upozorenje.

Od Crvenog stabla dalje hodamo prema Kamenim zupcima koje je teško ne primijetiti. Tu se ogoljena kamena površina izdiže kao neka mrlja usred trave, a iz nje strše brojni kameni stupići, obojani u zlatno. Izgledaju kao zubi koji vire iz zemlje. Ideja je jasna i kaže da priroda itekako može “pokazati zube” kad se pretjera s njenim uništavanjem. Dok stojimo tamo, okruženi zupcima, a magla se lagano vuče po travnjacima, imam osjećaj kao da nas sama planina opominje da imamo svoje granice.

Igra u magli

Sljedeća točka na koju nailazimo je Labirint. Mjesto za igru u magli koja nas sve više osvaja. To je geoglif u obliku labirinta, napravljen od kamenja, koji izletnike usmjerava da ostanu na pravom putu na jednom oštrom skretanju staze. Osim što je praktičan, Labirint nosi i onu dublju simboliku, a to je traženje puta, snalaženje, unutarnje putovanje. Pored toga ukazuje i na ogranak staze koja vodi do Velog vidikovca, s kojeg se pruža prekrasan pogled na Istru, kanjon Velu dragu i glavni greben Učke. Mi do vidikovca tog dana nismo otišli jer je magla bila toliko gusta da od pogleda ne bi bilo puno koristi, ali djeca su se zato temeljito poigrala u samom labirintu. Kružili su stazicama, tražili izlaz, dovikivali se, a meni je sve to izgledalo kao mala metafora života. Svatko traži svoj put, a nikad nije baš ravno.

Dalje nas put vodi do Kamenog igrališta gdje smo se sklonili pod grane smrikve i popili kavu te pojeli „predštrudlu”. Glavna nas čeka u Dopolavoru malo kasnije. Tu su se nekada nalazile pastirske gomile, a danas je to mjesto gdje se svatko može poigrati gradnjom vlastitog land art djela. Kamenja ima napretek, a u trenutku kad ugledaš niz već složenih stupova, gotovo automatski poželiš i ti nešto složiti. Dok ja i Renata pijemo kavu, djeca već u akciji – nose kamenje, slažu svoje male piramide, krugove, mini-labirinte. To je onaj trenutak kad umjetnost iz “promatranja” prijeđe u “sudjelovanje”. Ruke su pune prašine, džepovi prepuni kamenčića, a osmijeh širok. Dokaz da smo izabrale dobro.

Svi smo rekli vau

Nakon igrališta, staza nas polako vodi do Spiralnog geoglifa za koji smo svi jednodušno rekli „vau”. Na stjenovitom vidikovcu, s pogledom na vršni greben Učke, litice Stražice, kanjon Velu dragu i Istru, u kamenu je nacrtana velika spirala. Napravljena je po uzoru na presjek spiralnih ljuštura fosilnih foraminifera, onih sitnih organizama čije su ljušturice milijunima godina padale na dno drevnog oceana Tethys.

Upravo od tih vapnenačkih skeleta nastale su stijene koje danas grade Učku i Ćićariju. Kad djeci objasniš da ovdje, na gotovo 900 metara nad morem, hodaš po nekadašnjem morskom dnu, odjednom im šuma postane ocean, a kamenje fosili. To je jedan od onih trenutaka kad se prošlost i sadašnjost stope u jednu sliku. Tu idemo i do vidikovca gdje se pogled konačno pruža na Istru. Vjetar je malo rastjerao maglu, a sunce polako zapada. Moramo se požuriti. Ali ne odustajemo od fotkanja na vidikovcu i igre po „fosilu”.

Duša šume

I tu se opet vraćamo u šumu. Hodajući dalje nailazimo na Kamenu šumu. Ovo je dio staze gdje je šuma u potpunosti iskrčena, ostali su samo panjevi, nijemi podsjetnik na snažna stabla koja su tu nekad rasla i pružala dom brojnim šumskim bićima. Na svakom panju postavljena je kamena instalacija, kao mala duša posječenog stabla, ali i sjeme novog života koje niče iz onoga što je čovjek porušio. Poruka je jasna: koliko god da nas ljudska nepromišljena sječa zna rastužiti, priroda ima nevjerojatnu moć obnove i ne možeš je do kraja uništiti. Klinci tu zastanu, prvo im je fora da svjesno “prebroje panjeve”, a onda ih krene kopkati gdje su bila stabla i zašto ih više nema.

Nakon Kamene šume staza nas dovodi do Stijenske slikarije na litici Stražice. Radi se o velikoj apstraktnoj slikariji na stijeni, čija je tema svijet lišajeva. Gledamo ju izdaleka skrivenu među stablima. Lišajevi su često zanemareni mali organizmi, ali iznimno važni za ekosustav i kao pokazatelji stanja okoliša. Na ovoj litici umjetnik je bojom naglasio ono što bismo inače jedva registrirali pogledom, podsjećajući nas koliko je taj mali svijet bogat i istovremeno ugrožen. Djeci je to jednostavno “velika šarena stijena”, ali kroz priču shvate da boje na toj stijeni nisu tu samo zato da bi bile lijepe, nego da bi ukazale na nešto vrlo važno.

Mahovina i spirala

Nedaleko odavde je i točka Mahovina. Na malom kamenu kraj klupe naslikan je petroglif koji skreće pažnju na mahovinu koja gusto prekriva gromade kamenja ispod litica Stražice. Cijeli taj dio djeluje bajkovito, sve je mekano, zeleno, vlažno, tiho. U blizini je i jedna veća oslikana stijena, djelomično obrasla mahovinom, pa se zeleni tonovi slike stapaju s pravom mahovinom. To je savršeno mjesto da djeci razbiješ mit da mahovina raste samo na sjevernoj strani stabala. Ovdje raste svuda gdje ima sjene i vlage, bez obzira na orijentaciju, a upravo je ovaj dio okrenut prema zapadu. Polako izlazimo iz tog bajkovitog dijela i nailazimo na Dva monolita s motivom spirale. Jedan stoji uz samu stazu, drugi je malo povučen u šumu. Na oba su naslikane spirale, jednom se priča o mikrosvijetu, o spiralnim mikrofosilima koji grade vapnenac Učke, drugom o paprati, zavinutom mladom lišću, o spiralama u biljkama.

Nastavljamo lagano prema dijelu staze koji nas vodi prema vidikovcu Krog. Na usponu nailazimo na instalaciju Oslikane cjepanice – Stražar. Drvene cjepanice, oslikane, stoje uz put kao mala straža koja nas prati prema gore. Kad konačno izađemo na Krog, pogled se otvara na zapadne obronke Učke, Istru i staru cestu Giuseppinu koja je nekad spajala Kvarner i Istru dok tunel još nije postojao. Tu, na rubu litice, nakon šetnje kroz maglu i šumu, osjetiš onaj trenutak u kojem se zapitaš: “Gdje sam ja to zapravo?” Ima nešto beskrajno smirujuće u tom pogledu, čak i kad magla i dalje pleše oko nas.

U iščekivanju štrudle ili gibanice

Na povratku prema Poklonu, odnosno prema završetku staze, prolazimo pored Travnatog platoa. To je mali travnati izbojak iznad strme padine, s geoglifom koji služi i kao odmorište. Oko njega su zaravnata kamenja na kojima možeš sjesti, a pored platoa jedno lijepo veliko stablo koje gotovo traži da ga zagrliš. To je kao prirodni oproštajni punkt: staneš, pogledaš u daljinu ili u šumu, zahvališ prirodi i polako kreneš dalje, nazad prema civilizaciji – ili obrnuto, ako stazu obilaziš u suprotnom smjeru.

Odavde se staza polako spušta prema izlazu kod konobe Dopolavoro. Upravo tu nas je magla odlučila potpuno obaviti svojim bijelim velom. Čim smo izašli na proplanak, obavila nas je gustoća zraka u kojoj su oblici postali mekši, zvukovi tiši. Imala sam osjećaj kao da su nas vile Učkarice pratile sve do kraja staze. I pratile su nas, rekla bih, sve dok nismo ušli u toplinu konobe. U Dopolavoru smo se ugrijali uz čaj, a dušu je dodatno zagrijala gibanica. Ipak se nismo odlučili za štrudlu. To ćemo idući put.

Gdje je bilo najljepše

Klinci su veselo prepričavali gdje im je bilo najljepše, tko je prvi pronašao koju markaciju, na kojem su se kamenom igrali, koja im je bila “najčudnija” instalacija. Meni se u glavi vrtjela slika crvenog stabla u magli, kameni zupci koji vire iz trave, spiralni geoglif na nekadašnjem morskom dnu i bukva s Vilinskog sijela koja kao da još uvijek šapuće svoje priče. Inače, staza ne završava kod konobe, nego se još dio puta pješači po asfaltu do auta. Kao lagani prijelaz iz bajke natrag u svakodnevicu. Dobro je to sve osmislio Boris Pecigoš, autor staze, umjetnik i magistar likovne umjetnosti koji je kroz stazu želio razviti svijest o povezanosti čovjeka i prirode.

I za kraj, ako s djecom planirate izlet na Učku, ne smijem zaboraviti još jedan veliki plus – Centar za posjetitelje Poklon. To je novo glavno odredište svih budućih posjetitelja Parka prirode Učka, smješteno na oko 930 metara nadmorske visine, u središtu samog Parka. Nije to samo zgrada, nego multimedijalni svijet u kojem Učka oživi kroz slike, zvukove i priče. Na oko 1.200 kvadrata smjestili su se interpretacijski i edukacijski sadržaji, turističke informacije, konferencijske i uredske prostorije. Središnje mjesto zauzima multimedijalni interpretacijski postav u kojem su prirodne, kulturne i povijesne vrijednosti Učke i Ćićarije prikazane na moderan, interaktivan i zabavan način.

Savršen obiteljski dan

Postav je podijeljen u nekoliko tematskih cjelina – U planini, Dom, Fascinacija, Inspiracija i S vrha Učke – i svaki taj dio na svoj način priča priču o životinjama koje ovdje žive, o ljudima koji su ovdje kuhali, živjeli, svirali, radili, o reljefu, vjetrovima, biljkama, običajima. Naše mališane najviše su oduševile multimedijalne instalacije životinja, rekonstrukcija kuhinje na Ćićariji i Učki, zvukovi glazbe i priče o narodnim običajima. A apsolutni hit je veliki izložak Učke koji se diže i spušta – model reljefa prema kojem djeca mogu vidjeti kako planina zapravo izgleda, gdje su vrhovi, gdje su doline, gdje su staze kojima su upravo hodala. Centar je otvoren tijekom cijele godine, pa čak i ako vas vrijeme prevari, imate savršeno mjesto za produžiti doživljaj Učke bez da kročite u blato.

Land Art staza na Učki i Centar za posjetitelje Poklon zajedno čine savršen izlet za obitelji s djecom: prvo šetnja kroz šumu koja je pretvorena u galeriju na otvorenom, kroz maglu, lišće, priče o vilama, ljubavi, prirodi koja pokazuje zube i prirodi koja liječi, a zatim multimedijalna lekcija o svemu onome što ste upravo vidjeli. A možda je najljepše od svega što, dok djeca viču “Evo markacije, ja sam je prvi našao!”, ti negdje duboko u sebi osjećaš da si pronašao nešto puno važnije – svoj mali jesenski mir među lišćem koje šušti pod nogama i vilama Učkaricama koje te prate iz sjene.

Pula: Muzej vina Istre podsjetio me na stare konobe moga dida i nonića

Barbara Ban

06/10/2025

Prvi dojam stiže već na pragu, ali ono pravo otkriće dočekalo me čim sam zakoračila u prizemlje Muzeja vina Istre u samom srcu Pule. Teška vrata nekadašnje banke na adresi Sergijevaca 11 vode u prostor koji podsjeća na staru istarsku konobu, odnosno onaj skroviti, mirisni podrum u kojem je vino oduvijek bilo više od pića. Dok mi se pogled zaustavlja na drvenim gredama i starim bačvama, pomislim kako su sličnu konobu imali i moj dide i nono. Iako su bili dva različita svijeta – jedan u Burićima kraj Kanfanara, drugi u Štokovcima kraj Savičente, podrum, bačve i bukalete su nešto što ih je spajalo. I taj miris starih drvenih bačava, vinske mušce kako lete na dunje, stari tapuni, preša, mlin…

A ovaj muzej ne priziva slučajno atmosferu obiteljskih konoba, kao u mom slučaju. Njegova misija je, kako će mi kasnije reći jedna od začetnica muzeja Doris Cerin Otočan, vratiti fokus istarskog vinarstva na njegove početke, odnosno u male obiteljske podrume gdje se znanje prenosilo s koljena na koljeno, a vino se pravilo s više osjećaja nego tehnologije. Danas su to gotovo pa zaboravljena vremena.

Pula koja bi mogla biti grad malih muzeja

Dok hodam tim prizemljem, nemoguće je ne razmišljati o samom gradu. Pula je, kako sam često isticala, savršen teren za ovakve projekte. Već ima Kuću maslinova ulja, ali kad bi sličnih privatnih muzeja bilo desetak, kulturna scena Pule dobila bi sasvim novu dimenziju. Muzej vina pokazuje kako se na relativno malom prostoru, svega tristotinjak kvadrata raspoređenih na dva kata, može stvoriti priča koja je jednako privlačna i lokalnoj publici i znatiželjnim turistima.

Doris me dočekuje uz pogled koji odaje ponos. Ona je, sa suprugom Orianom Otočanom te Tonijem Otočanom i obitelji Kostadinov, zaslužna za ovu jedinstvenu inicijativu. “Muzej je u potpunosti privatna priča, ali od prvog dana željeli smo da bude otvoren svima,” govori mi dok koračamo kroz novi muzej.

Zid vina koji diše Istru

“Kad smo iznijeli ideju, gotovo svaki vinar poželio je sudjelovati. To je bio znak da Istra prepoznaje zajednički interes,” dodaje Doris, a meni se odmah nameće misao kako bi Pula bila bogatiji grad kad bi imala više ovakvih malih, privatnih muzeja. Kulturni turizam, o kojem toliko pričamo, ovdje dobiva svoju pravu, opipljivu formu.

Prvi pravi zaokret u obilasku vodi nas k impresivnom “wine wallu”, zidu vina koji doslovno diše Istru. Preda mnom se pruža mozaik butelja, svaka s etiketom jednog vinara, a na interaktivnim točkama moguće je doznati sve o podrumu, sorti i priči iza svake boce. “Ovo je izlog za vinare i putokaz za posjetitelje,” objašnjava Doris. Gledam u more boja i oblika i shvaćam koliko je istarska vinska scena danas raznolika i živahna. Svaka boca priča svoju priču, od velikih vinskih kuća do malih, obiteljskih vinarija koje njeguju autentičnost.

Od amfora do modernih etiketa

Kako se penjemo uz blago zavijeno stepenište i dolazimo na kat, otvara se priča povijesti istarskog vinarstva. Početak je, naravno, u antici. Rimske amfore, ulomci posuda i stari zapisi podsjećaju da su Istru i vino vezivali još antički trgovci i vinogradari.
Posebnu vrijednost postava čine originalni predmeti koji su stigli iz fundusa Arheološkog muzeja Istre, Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, Instituta za poljoprivredu i turizam iz Poreča te iz privatne arhive obitelji Otočan. Svaka amfora, preša, vinska posuda i stara fotografija prošla je pažljivu restauraciju kako bi se posjetiteljima mogla pokazati u punom sjaju, ali i sačuvati autentičnost koju stoljeća nose.

“Ovdje posjetitelj može u hodu osjetiti cijelu povijest, od antike, preko Austro-Ugarske, do današnje enološke renesanse,” kaže Doris. Zastajem pred izloženim primjerkom djela barbanskog kanonika Pietra Stankovića iz 1853. godine “Vino dell’Istria”, prvog sustavnog razmišljanja o ekonomskoj važnosti vinogradarstva za ovu regiju. Uz njega su katastarske mape, stare računske knjige i zapisi o dugovima vraćanim u vinu, pršutu, pa čak i leći. Ti detalji prizivaju slike svakodnevice: težaci koji plaćaju porez bačvama mošta, gospodar koji vodi evidenciju u knjigu dužnika.

Zlatno doba 19. stoljeća

Posebno me fascinira razdoblje 19. stoljeća, koje je muzejski postav razradio do u tančine. Tada je Istra doživjela pravi procvat vinogradarstva. Veće ulaganje u vinograde krenulo je 1820., a do 1850. proizvodnja je dosegla nevjerojatnih 250 do 280 tisuća hektolitara vina. No, sreća nije dugo trajala: 1853. pojavila se pepelnica koja je proizvodnju srušila na 170 tisuća hektolitara, a kriza se nastavila 1860-ih, kada je proizvodnja pala na svega 85 tisuća hektolitara.

Ipak, Istrani nisu odustali. Već 1848. osnovano je Istarsko agrarno društvo, koje je moderniziralo proizvodnju i uvodilo nove sorte loze. Do 1882. proizvodnja je ponovno porasla na 183 tisuće hektolitara, a vinogradi su se proširili na 16.400 hektara. Tada nastaju i nove sorte poput caberneta, pinota, ali se potiče i očuvanje domaćih, terana, malvazije, muškata.

Dvorac Belaj kao château

Posebno me zadivio podatak o dvorcu Belaj, smještenom u srcu Istre, gdje su vinogradarstvo i plemićki dvorac nastali istodobno davne 1575. godine. Taj “naš istarski château”, kako ga Doris zove, svjedoči da je veza plemstva i vina u Istri bila jednako snažna kao i u Francuskoj.

Naravno, 19. stoljeće nije prošlo bez novih iskušenja: filoksera 1880-ih ponovno je prijetila vinogradima, no cijepljenjem je pronađeno rješenje. Godine 1882. u Poreču se otvara prvi suvremeni podrum, a istarski vinari počinju osvajati tržišta izvan Istre. Prva istarska vinarska zadruga osnovana je u Puli 1893., a već 1895. istarska vina predstavljena su na izložbi u Pragu. Godine 1902. na svjetskoj izložbi u Torinu stiglo prvo veliko priznanje, istarska vina svrstana su uz bok najboljih francuskih i španjolskih.

Zadruge i kantine – mreža koja je gradila zajednicu

Vrhunac dolazi 1912. i 1913. godine: proizvodnja doseže 503 tisuće hektolitara, a površina vinograda 27.600 hektara. Čak 68 posto više nego 1880. godine. Ovdje povijest zaista govori sama za sebe. Vrijedi se zadržati i na podatku da su se upravo u tom razdoblju osnivale zadružne vinarije diljem Istre. Kantina u Puli otvorena je 1893., Škofijama 1903., Bujama 1905., Pobegima 1906., Rovinju 1907., Izoli, Bertokima i Novigradu do 1908., te Umagu 1911. godine. Svaka od njih bila je mala zajednica u kojoj su vinari udruživali znanje, sredstva i entuzijazam.

Ali vino nikada nije samo romansa. Ulaskom Istre u Kraljevinu Italiju počinju novi problemi. Fašističke agrarne politike favorizirale su žitarice na štetu vinove loze, uvodile restrikcije i tjerale vinogradare u dugove. Crne sorte zamijenjene su bijelima, a agrarna politika “Bitka za žito” uništavala je vinograde. Nakon Drugog svjetskog rata stiže kolektivizacija i sovjetski modeli proizvodnje. Slaba tehnologija i loša motivacija dovode do stagnacije, a stoljetna tradicija polako se gubi. Tek 1950-ih postupno se odustaje od kolektivnog modela, a 1981. stiže veliko priznanje za teran – zlatna medalja u Novom Sadu koja vraća samopouzdanje istarskim vinarima.

Dodir prošlosti i budućnosti

U prizemlju muzeja vraćamo se taktilnom doživljaju: stare preše, bačve, male “bačvice” kojima se vino nekad nosilo na magarcima, podsjećaju na težak rad vinogradara. Doris me vodi u sobu posvećenu osjetilima. Ovdje mirisi preuzimaju glavnu ulogu: med, kava, ruža, orah… “Želimo da posjetitelj ne gleda vino samo očima, nego i nosom,” objašnjava ona. Na trenutak zatvaram oči i udišem – miris otvara priču.

Na katu me čeka monumentalna skulptura terroira koja prikazuje četiri istarske zemlje, crvenu, sivu, bijelu i crnu. Jedan pogled dovoljan je da shvatim zašto ista sorta daje različita vina na različitim tlima. Uz nju stoji skulptura čokota stoljetnog terana iz vinograda Josipa Brečevića Pepija, posađenog davne 1910. godine. “On i danas rađa,” kaže Doris, a ja osjećam poštovanje prema toj postojanosti.

Sommelierstvo kao most između muzeja i publike

U Muzeju vina Istre sommelierstvo nije ukras. Doris Cerin Otočan otvoreno kaže: “Trideset godina sam u kulturnom turizmu, u obitelji imamo sommelier(e) i degustatore. Vino nam je prirodno okruženje.” Ta rečenica objašnjava zašto je svaki korak posjetitelja pedantno pripremljen: od ulaza, preko vremenske lente i teroara, pa sve do krajnje, najugodnije “učionice” – kušanja. Ulaznica iznosi 12 eura i uključuje degustaciju; posjetitelj bira između malvazije, terana ili muškata.

Senzorička soba je ključni alat. “Htjeli smo da posjetitelj ne ‘gleda’ vino samo očima. Ovdje miris preuzima glavnu ulogu: med, kava, ruža… Naučiš imenovati ono što osjećaš i čaša se otvara,” objašnjava Doris. To je mala škola organoleptike. Mirisne kartice i dozatori povezuju naučeno s praksom: terroir prepoznajem u aromi, godišnje doba u teksturi, tradiciju u aftertasteu. Još jedan razlog zbog kojeg muzej djeluje “sommelierski svjesno” jest činjenica da iza koncepcije stoje ljudi uključeni u zajednicu: od udruge Vinistra i Sommelier kluba Hrvatske do suradnika iz javnih institucija. U isto vrijeme, postav dosljedno podržava autohtoni identitet. Malvazija istarska i teran stožeri su priče, ali se podsjeća i na borgonju, muškat momjanski, hrvaticu, duraniju, ostale, manje spominjane istarske sorte. Ali ne i manje važne.

Zvučna kulisa od vinograda do čaše

Muzej ne govori samo tekstom i predmetima, govori i zvukom. Zvučna kulisa vodi kroz put vina, od vinograda i rezidbe, preko berbe i mošta, do rituala otvaranja boce. U tom “soundtracku” čuje se Istra onakva kakva jest: čakavska, talijanska i istrovenetska dionica izmjenjuju se s napjevima i pjesmama o vinu, od Mate Balote do Francija Blaškovića. Na tren ponovno shvaćam koliko je vino u Istri i tema i motiv, predmet rada i predmet pjesme, materija i metafora. I kako smo dio velike mediteranske obitelji vinoljubaca i vinske kulture koja je prolazila razne zapreke kroz povijest.

Uz bukalete i mižole, one glinene vrčeve i male posude koje su oblikovale društveni ritam, zvuk daje dodirnu točku između predmeta i iskustva. Nije slučajno da se muzej odlučio osloniti i na taktilno i na digitalno. “Vjerujemo u tehnologiju, ali i u taktilni doživljaj. S vremenom ćemo još jače digitalizirati sadržaje, no ne želimo izgubiti ‘miris’ materije,” kaže Doris.

Od knjige dužnika do pozornice

Vino je u Istri odavno i valuta društvenog tkiva. U vitrini leži knjiga dužnika Gašpara Červara gdje se vidi da se dugovi podmiruju vinom, pršutom, kukuruzom, lećom. Taj dokument govori koliko je duboko vino upleteno u ekonomiju i svakodnevicu. Dannas je vino neraskidivo vezano uz hedonizam, uživanje u lijepim stvarima. Više nego ikad prije povezano je s umjetnošću i kulturom. Baš zato muzej planira likovne i književne večeri, a glumica Petra Blašković dvaput tjedno izvodit će kostimirani storytelling posvećen vinu. Muzej namjerno “otvara vrata” prema izvedbi, jer izvedba vraća život predmetu, a predmet daje težinu izvedbi.

Obilazak završavamo ispod “wine walla”. Dok biram koje ću vino kušati, Doris sažima sve što sam vidjela i osjetila: “Htjeli smo prenijeti esenciju vina – kroz povijest, pjesmu, miris i čokot. Ako ljudi ovdje osjete tu energiju i požele kušati vino s više znanja i poštovanja, uspjeli smo.” I doista, Muzej vina Istre nije samo mjesto gdje se gleda i čita. To je prostor u kojem se znanje pretače u doživljaj, a doživljaj vraća znanju. Izlazim na užurbanu pulsku ulicu prema Forumu i osjećajem da nosim sa sobom komadić istarske duše. Onu istu toplinu koju sam osjetila u konobi na početku, među bačvama koje pamte stoljeća. Onakvu kakvu pamtim od doma iz davnih dječjih dana. Kada je ta tradicija još uvijek živjela na istarskom selu.

Pet razloga za posjetiti otok Krk i Malinsku ako tragate za originalnim gastronomskim doživljajima

Oko Istre

Barbara Ban

28/09/2025

Otok Krk i Malinska su tradicionalno popularno odredište kvarnerskih gastro-znalaca. No, posljednjih nekoliko godina krčka gastronomija sve više postaje i razlog ciljanih turističkih dolazaka. Otok Krk posjećuju gosti zainteresirani za putovanja koja spajaju gastronomiju i baštinu, aktivni odmor ili originalne team building ideje. Ako ste i vi među njima, pročitajte 5 razloga zašto su Malinska i Krk destinacija po vašoj mjeri.

1. Idealan spoj prirode i gastronomske tradicije

Kao skoro najveći hrvatski otok (Cres je zapravo mrvicu veći), Krk krije mnoštvo prirodnih raznolikosti i načina na koji su one pretakane u lokalnu gastronomiju. Jedno od najbogatijih takvih područja je Dubašnica. Riječ je o nazivu za dvadesetak sela na zapadnom dijelu otoka Krka, koja su danas gotovo srasla u jedno naselje poznatije kao Malinska. Bogatstvo dubašljanskih šuma, maslinika i polja, kao i ribarska tradicija, čine odličnu podlogu za razvoj sjajnih gastronomskih priča i doživljaja otoka Krka.
Jednako važno, to još uvijek očuvano bogatstvo prirode i agrobioraznolikosti odlična ja podloga za jačanje lokalne i ekološke poljoprivredne proizvodnje te njeno povezivanje s najboljim otočkim ugostiteljima.

2. Originalne gastro-manifestacije

S tom vizijom, sjajna ekipa Interpretacijskog centra maritimne baštine DUBoak u posljednje vrijeme razvija originalne i zanimljive kulturno-turističke i gastro-evente nadahnute baštinom otoka Krka. U kasno proljeće u Malinskoj se održava Sensa ili Festival sira. Manifestacija proizašla iz pučke svetkovine blagdana Spasova / Sense (od lat. Ascensio), osim tradicionalne „trke za sir“ sadrži i bogatu gastro-komponentu.
Isto se može reći i za nedavno održanu „Dubašljansku gaštronomiju“, inspiriranu čuvenom pseudo-kuharicom u kojoj slavni filolog i Dubašljanin Branko Fučić donosi niz recepata iz kuhinje osamnaestostoljetnog „grišnoga fra Karla“.

Pod dirigentskom palicom Marina Pleše iz Vila Rove, jednog od najboljih hrvatskih mladih chefova, „Gaštronomija“ posjetiteljima predstavlja degustacijski jelovnik koji u najboljem smislu otkriva dušu otoka Krka kroz hranu. Ove godine, primjerice, mogli ste kušati pirjanog zeca s koromačem, divljim radičem i domaćom palentom, fažol s broskvom (krčkom varijantom raštike), kobasicom od divlje svinje i divljim koromačem, krušne polpete s gradela u umaku od pečurki i suhih gljiva, kolač od žirovog i heljdinog brašna s limunom i amulima…

3. Cjelogodišnja kvaliteta gastronomske ponude

Za kontinuitet kvalitetne gastronomske ponude otoka Krka važno je i to što jelovnici poput gore opisanoga nisu prigodni, nego često redovni, dostupni tijekom većeg dijela godine. Ovo se odnosi na spomenuti restoran hotela Vila Rova, ali i na nekoliko drugih mjesta na kojima inovativno i kvalitetno interpretirana gastronomska tradicija otoka Krka živi na tanjuru (bar dok je ne pojedete). Čaroliju ribljih delicija možete otkriti u Primorskoj kolibi, filozofiju „od polja do stola“ u Villi Margaret, duh domaće krčke kuhinje u konobi Pod murvu, a zanimljive suvremene interpretacije (a usput i spoj slavonsko-kvarnerskog gostoprimstva) u Bukarici.

4. Krklicious Slow Food Travel

S ciljem kontinuirane dostupnosti kvalitetnih gastronomsko-turističkih sadržaja, Interpretacijski centar DUBoak je početkom ove godine pokrenuo projekt osmišljavanja slow food itinerarâ koji bi lokalne poljoprivrednike, kulturnu baštinu i ugostitelje povezali u jedinstveni turistički aranžman. Tako je uz pomoć kreativno-turističke agencije Recider Trip nastao paket itinerara Krklicious: Krk Island Slow Food Travel.

Kako su ljubitelji dobre klope na glasu kao ekipa koja kalorije voli i trošiti, na dan održavanja ovogodišnje „Gaštronomije“ sudjelovali smo i u Krklicious Active Experience izletu. Kroz pješačku gastro-turu od lučice Porat do Malinske uživali smo u samostanskom doručku u Portu, prekrasnoj prirodi Dubašljanskog polja, domaćim šurlicama u konobi Pod murvu, doživljaju Bogovskog toša, stare uljare iz 19. stoljeća, a naposljetku i u gore opisanoj „Gaštronomiji“.
Ako vam zvuči zanimljivo, znajte da DUBoak i Recider najavljuju njegov skori izlazak na tržište u tri trodnevne (vikend) varijante te jednoj sedmodnevnoj (koja uključuje i sadržaje u Krku, Baški, Vrbniku i drugdje).

5. Za kraj – otok Krk je najbliži najveći hrvatski otok

Naposljetku, pri planiranju Krklicious ili nekog drugog gastro-izleta ili putovanja na otok Krk, ne treba smetnuti s uma da je riječ o jednoj od prometno najpristupačnijih jadranskih destinacija. To se posebice odnosi na razdoblje pred- i posezone (proljeće / jesen), kad nema prometnih gužvi. Vrijeme pak je ugodno i idealno za uživanje u čarima krčke prirode i gastronomije, bilo da to činite u okviru obiteljskog izleta, grupnog ili studijskog putovanja, ili primjerice team buildinga na otoku Krku.

Fotografije: DUBoak

Dan amareta: Jedini istarski festival lješnjaka gdje gourmet šetnja miriše na prošlost

Barbara Ban

22/09/2025

Rujan u Vrsaru ima svoj jedinstveni miris. Dok ostatak Istre živi u ritmu berbe grožđa i mošta, ovdje zrak donosi miris kasnog ljeta, slanog mora i lješnjaka. Zvuk ručnog mlina i aroma svježe prženih jezgri stvaraju kulisu kakvu je teško zaboraviti. Nije slučajno da su baš ovdje, u gradiću koji spaja hrastove šume, maslinike, nasade lješnjaka, vinograde i plavetnilo mora, nastali vrsaranski amareti.

Znate li da je nekada gotovo svaka vrsaranska obitelj imala barem nekoliko stabala ljeske?! Ovaj je kraj bio idealan za uzgoj, a vrsaranski lješnjaci, poznati kao „le noccole di Orsera”, ušli su 1931. u talijanski gastronomski vodič kao prepoznatljiva delicija. Sredinom prošlog stoljeća Vrsar je slovio kao istarski centar lješnjakarstva s impresivnih 10.000 kilograma prinosa godišnje. Zabilježeno je da su se plodovi izvozili u Švicarsku i Njemačku, a stručnjaci su ljesku smatrali najisplativijom kulturom istarske poljoprivrede.

Stari grad i Dan amareta

No, vrijeme je učinilo svoje. Plantaže su se prorijedile, ljudi su odlazili, a običaji gotovo nestali. Ali recepti su preživjeli. Danas su upravo Vrsaranski amareti najslađi dokaz te povijesti. Priprema se čuva kao obiteljska tajna: lješnjaci se ručno melju, nikako u multipraktiku, kako bi sačuvali prirodnu masnoću i aromu. Potom se miješaju sa šećerom i jajima, a kolačići se peku samo desetak minuta. Rezultat je čudo koje spaja mekoću i hrskavost, a topi se u ustima poput orašaste čokolade.

Kako ta tradicija ne bi ostala tek miris iz starih kuhinja, Turistička zajednica Vrsara pokrenula je Dan amareta, manifestaciju koja u posezoni pretvara starogradsku jezgru u gurmansku pozornicu. Iduće nedjelje, 28. rujna, Vrsar će mirisati na pečene lješnjake i svježe kolačiće, a ulice će biti ispunjene domaćim proizvođačima, kreativcima i posjetiteljima željnima okusa i priče.

Miris svježe pečenih amareta

Na Trgu Degrassi širit će se mirisi svježe pečenih amareta, domaćice i slastičari natjecat će se za titulu najboljeg kolačića, a za djecu i odrasle bit će organizirane radionice i zabavni program. Poseban dragulj manifestacije je Golosa – gourmet walking tour, dvosatna gastronomska šetnja starim gradom koja spaja gastronomiju, povijest i najljepše vidikovce Vrsara.

Inače, ova boutique manifestacija već je osvojila niz priznanja: Simply the Best 2025. za inovativnost i očuvanje gastronomske baštine, Suncokret ruralnog turizma 2024., odnosno srebrnu povelju za tradicijsku ruralnu gastronomiju te se plasirala u finale europske nagrade Destination of Sustainable Cultural Tourism 2025. To je potvrda da je Vrsar pronašao savršenu formulu spajanja tradicije, turizma i održivosti. „Dan amareta pokazuje kako se baština može pretvoriti u iskustvo spojem tradicije, inovacije i lokalne zajednice stvorili smo događanje koje donosi novu vrijednost Vrsaru i njegovim gostima.“, kazala nam je Klara Trošt Lesić, direktorica Turističke zajednice općine Vrsar.

Golosa – gurmanska šetnja kroz pet okusa i pet pogleda

Ono što pravi gurmani u Vrsaru ove nedjelje ne bi trebali propustiti je upravo ruta Golosa jer ona nije obična gastro tura. Ona je putovanje kroz vrijeme i prostor, kroz kamene uličice i stoljetne priče. „Jela koja posjetitelji kušaju na gourmet turi Golosa nastala su u suradnji s renomiranim chefom Zdravkom Tomšićem, što donosi dvostruku korist. S jedne strane posjetiteljima se nudi vrhunski gastronomski doživljaj, a s druge strane lokalni ugostitelji imaju priliku učiti i usavršavati se kroz rad s iskusnim chefom.“, pojašnjava nam direktorica Turističke zajednice Vrsara Klara Trošt Lesić.

Vodič započinje šetnju kod ureda Turističke zajednice na adresi Obala m. Tita 23, gdje miris lješnjaka prati svaki korak. Prvo zaustavljanje je u mesnici Kalčić, gdje posjetitelje dočekuje skuta s prženim lješnjacima i čipsom od istarske pancete. Ovaj spoj kremaste skute i orašastih nota lješnjaka s laganom slanoćom pancete savršeno uvodi u koncept šetnje u kojoj se more i kopno, slatko i slano, neprestano isprepliću.

Vidikovci i stari grad

Drugi punkt vodi na poznati vidikovac Casanova, s kojega se pruža spektakularan pogled na akvatorij Vrsara i obližnje otočiće. Tu se kuša panirani file oslića i salata od kupusa s prženim lješnjacima. Jelo je to koje spaja svježinu mora i topli orašasti dodir. Inače, ovaj vidikovac, posvećen legendarnom ljubavniku Giacomu Casanovi, podsjeća na njegov kratki, ali buran boravak u Vrsaru 1743. i 1744. godine. Legenda kaže da je i ovdje, kao i u mnogim drugim gradovima, ostavio trag u srcima dama, pa danas njegova skulptura na kamenoj klupi izaziva osmijehe i fotografiranja. Zato baš ovdje treba malo stati i uživati te osjetiti duh najpoznatijeg svjetskog ljubavnika.

Treća postaja je još jedan čaroban vidikovac – vidikovac Bepo i Tonina. Ovdje se poslužuje brodet s palentom i lješnjacima, nesvakidašnja kombinacija ribljeg okusa i orašaste teksture. S ovog pak mjesta puca pogled na otok Sveti Juraj, pristanište, Crkvu svete Marije od Mora i napušteni kamenolom Montraker, nekadašnji izvor kamena za istarske palače i crkve. Još jedna lokacija koja podsjeća kako je stari grad Vrsar odlično mjesto za čekanje zalazaka.

Muzej destilacija i Kristina Jehnić

Nakon uživanja u morskim delicijama, ruta vodi prema unutrašnjosti starog grada, gdje se u bistrou Skusha poslužuje raviol punjen sirom u umaku od lješnjaka, s dodatkom kozice na maslacu od lješnjaka. Odmah vam je jasno da se ovdje kreativno spajaju riblji specijaliteti i orašasti plodovi, a sama atmosfera bistroa, spoj mediteranske tradicije i modernog street fooda, savršeno dočarava duh Vrsara. Mali, ali inovativan, ukorijenjen u baštinu, ali otvoren novom.

Šetnja se polako približava posljednjoj postaji, ali mirisi i okusi sve su intenzivniji. Zadnja točka Golosa rute vodi u Muzej destilacija, nedavno otvoreni dragulj u srcu starog Vrsara. Ovdje se čuva priča o starim metodama proizvodnje rakija i likera, a posjetitelje dočekuje posebna poslastica – interpretacija vrsaranskog amareta u izvedbi poznate slastičarke Kristine Jehnić. Kristina je u Bujići kraj Poreča pokrenula vlastitu proizvodnju slastica KJ Pastry, a za Dan amareta priprema iznenađenje koje spaja tradicionalni recept i suvremene tehnike. Muzej sam po sebi očarava. Kamene prostorije, stari bakreni kotlovi, miris destilata i priče o istarskim običajima destilacije stvaraju savršenu kulisu za završni zalogaj.

Ovo nije samo slatka fešta

A Dan amareta nije samo slatka fešta. To je projekt očuvanja kulturne baštine i povratka lješnjaka na njegovo povijesno mjesto. U suradnji s Etnografskim muzejem Istre provedeno je terensko istraživanje kojim su dokumentirani recepti i sjećanja najstarijih mještana. Devet kazivača, od kojih je najstariji rođen 1932. godine, opisalo je kako su se amareti nekada pripremali: ručno mljevenje, sušenje jezgri u dvorištima, pečenje za blagdane. Iako pisani povijesni izvori nisu pronađeni, njihova svjedočanstva pokrivaju najmanje tri generacije i potvrđuju ključnu posebnost, a to je korištenje lješnjaka umjesto badema, u skladu s lokalnom proizvodnjom.

Paralelno s etnografskim istraživanjem, u suradnji s Institutom za poljoprivredu i turizam iz Poreča provedeno je i znanstveno ispitivanje sorti ljeske na području općine Vrsar. Prikupljeno je čak jedanaest uzoraka lista i ploda, a morfološka analiza pokazala je da prevladava sorta Istarski duguljasti, cijenjen zbog otpornosti na biljne patogene. Ova je sorta nekoć bila ključna za poljoprivredni razvoj Istre, a zanimljivo je da se danas najviše uzgaja upravo u Slavoniji.

Učenje kroz igru i radionice

Kako bi tradicija živjela i u novim generacijama, Turistička zajednica Vrsara organizira i brojne radionice. Studenti Sveučilišta gastronomskih znanosti iz talijanskog Cunea već su dvaput posjetili Vrsar kako bi učili o povijesti slastice, lokalnim lješnjacima i tradicionalnim recepturama. Djeca sudjeluju u radionicama pripreme amareta, a u zimskim mjesecima organizira se Potraga za blagom, svojevrsna misija spašavanja recepta, gdje najmlađi otkrivaju izgubljene sastojke i kroz igru uče o kulturnoj baštini.

Zanimljivo je i da stari zapisi bilježe da su Vrsarani lješnjake jeli s kruhom kao izvor energije tijekom dugih dana u polju ili na moru. I to s dobrim razlogom: 100 grama lješnjaka sadrži 39 % dnevne količine vlakana i 30 % proteina, a zahvaljujući 60-postotnom udjelu zdravih masnoća preporučuje se porcija od 10 do 50 grama, što je, kažu lokalci, jednako trima do pet vrsaranskih amareta.

Slatki čuvari identiteta

Danas vrsaranske amarete možete kušati ne samo na Danu amareta nego i na drugim manifestacijama poput Slatke Istre u Vižinadi, Starog samanja ili Fešte svetog Martina u Vrsaru. Ovi kolačići postali su ambasadori mjesta, slatki čuvari identiteta koji pričaju priču o ljudima, moru i zemlji. Kad zagrizete u mekani, hrskavi zalogaj, čut ćete šapat starih dvorišta u kojima su se sušile jezgre, osjetit ćete zvuk ručnog mlina i korake koji vode do vidikovaca s kojih se oduvijek gledalo malo dalje od svakodnevice.

Jer nigdje drugdje u Istri lješnjak nije toliko duboko ukorijenjen u krajolik i kulturu. Ovdje se more i agrarna tradicija spajaju u savršenu gurmansku cjelinu. Vrsar nije samo ribarski gradić s romantičnim pogledima, to je mjesto gdje lješnjak postaje priča, kolačić, liker i šetnja, mjesto gdje se prošlost pretače u suvremeno iskustvo. Zato, ako ste sladokusac ili jednostavno znatiželjni putnik, iduća nedjelja rezervirana je za Vrsar. Prošećite starogradskim uličicama, pogledajte kako nastaju vrsaranski amareti, kušajte slasni Amaretto di Orsera, upustite se u Golosa gourmet turu i dopustite da vas ovaj gradić osvoji spojem mora, lješnjaka i slatke baštine.Dan amareta sufinanciran je bespovratnim sredstvima Turističke zajednice Istarske županije i Upravnog odjela za poljoprivredu.

Golosa – gourmet walking tour

Polasci su organizirani u malim grupama u terminima:
12:00 – vođeno na hrvatskom jeziku
13:00 – vođeno na engleskom i njemačkom jeziku
14:00 – vođeno na hrvatskom jeziku
Cijena po osobi iznosi 49 €, uz obaveznu prethodnu rezervaciju i plaćanje putem platforme To Do In Istria

Recept za pripremu vrsaranskih amareta

Sastojci (za 60 amareta):
• 200 g lješnjaka
• 200 g šećera
• 2 jaja
• 1 vanilin šećer
• prstohvat soli
Priprema:
1. Lješnjake sameljite ručno u mlincu, pazeći da ostanu hladni kako bi zadržali svoju prirodnu masnoću.
2. U zdjeli pomiješajte mljevene lješnjake, šećer, vanilin šećer i prstohvat soli.
3. Dodajte jaja i sve sastojke ručno izmiješajte dok ne dobijete ujednačenu smjesu.
4. Od smjese oblikujte kuglice veličine oraha – s ovom količinom sastojaka dobit ćete oko 60 amareta.
5. Posložite kuglice na pleh obložen papirom za pečenje i pecite u prethodno zagrijanoj pećnici na 180 °C oko 10-15 minuta, dok ne dobiju zlatnu boju.
6. Ohladite prije posluživanja i uživajte u ovoj tradicionalnoj istarskoj slastici!

12 3...24 Page 1 of 24