Home Blog

Palud i okolica: Plodna prostranstva, crkvice i močvara spojena s morem koja nikad ne presušuje

Trebalo nam je tri godine da se ja i barba Ivica Sošić, kojega na Rovinjštini znaju kao Đanija, konačno dogovorimo za obilazak močvare i jedinog istarskog ornitološkog parka Palud te okolice ovog zaštićenog lokaliteta između Veštra i San Pola te Colona.  I sada kada smo se konačno upoznali i kada mi je barba Đani pokazao zanimljiva mjesta i ispričao priču o ovom kraju, žao mi je da to nije bilo i ranije. Jer je on zbilja pravi znalac. Već u Balama na kavi rekli su mi Baljani da sam našla pravog vodiča jer da barba Đani puno zna o okolici. Zanima ga sve – od povijesti do crkvica, lokvi, običaja, ljudi. Kaže za sebe da je hobist i da  se možda ne bi usudio pisati članke o povijesti i običajima ovog kraja. Šteta, jer bi to bio zanimljiv materijal.

Lokva Greco na cesti između Bala i Rovinja

Priča mi da je rođen na Veštru prije 80 godina, meni iz djetinjstva poznatom kraju, uvalici s pjeskom na morskom dnu gdje bismo dolazile kao djeca na more ako nismo išli u Barbarigu. Idealno, jer je more plitko, a pjesak miluje stopala. Taman za dječje radosti u plićaku. Pokazuje mi stanciju gdje je rođen dok se vozimo prašnjavim bijelim putevima do močvare Palud. Oni se križaju na sve strane na ovom plodnom području uz more između Bala i Rovinja.

Palud

Doseljavanje na stancije

Tu je barba Đani proveo svoje djetinjstvo i zna svaki kamen. Doslovce.  Pokazuje nam čak kamen na kojem je za vrijeme lova sjedio liječnik Martin Horvat po kojemu je specijalna bolnica u Rovinju dobila naziv. Govori nam tko gdje ima svoje imanje, od kuda su ljudi u ovaj kraj s mnoštvo stancija, lokvi i napuštenih crkvica dolazili te se trajno naselili. Jer većeg sela na ovom području uz Palud nema, a po broju crkvi i gospodarstava reklo bi se da je u prošlosti ovdje bilo itekako živo.

Močvara Palud nikad ne presušuje

– Tu su vam se naselili ljudi iz Žminjštine, Savičenštine i drugih krajeva nakon Prvog svjetskog rata. I moja je obitelj došla tako iz mjesta Bubani kraj Sošića, odnosno moj djed. Povratnici iz rata kada su došli kućama nisu imali gdje početi nov život u svojim selima, a ovo je područje veliko i plodno. Došli su ovdje s nešto malo svoje imovine, nekoliko ovaca i počeli iz početka. Polako su se bogatili radom na zemlji i stočarstvom. Nekada je sve ovo bilo obrađeno. Ljudi su imali brajde, njive, sijala se pšenica, kukuruz, sadilo se povrće. I tako su nastajale stancije kojih na ovom području ima mnogo, priča mi Sošić dok kao iz rukava sipa podatke o svakom zemljištu koje prođemo i brdu u okolici. A prije tog vremena, ovo su područje obrađivali veleposjednici koji su na imanjima gradili i crkve. Nama je barba Đani pokazao dvije. Od njih nije puno ostalo. Tek dio zidova koji je prepušten zubu vremena. Jedna se nalazi uz samu močvaru Palud, dok je druga par kilometara dalje u smjeru Bala. No, njima ćemo se vratiti malo kasnije.

Priroda se “rasplamsala”
Uvala Cisterna kod Rovinja

Cisterna ili Šterna

Danas barba Đani živi u Rovinju, ali se rado vraća u okolicu Veštra kako bi uživao u svom kraju iz djetinjstva. Tu mu i brat ima obiteljsko imanje. Palud mu je omiljeno mjesto i zna sve o njemu. Močvara je to gdje je uvijek bilo vode, čak i za najsušnijih vremena, objašnjava nam dalje. Svi su tu dolazili po vodu, kako za blago, tako i za piće. Tu su bili i izvori, ali su sada zarasli u gusto raslinje. Zanimljivo je da su ovdje po vodu dolazili čak ljudi sa Žminjštine kada bi presušile sve druge lokve, priča mi dalje dok se bližimo Paludu. Najprije smo stigli do uvale Cisterna. Barba Đani nije ni svjestan koje mi je uspomene s dolaskom u ovu uvalu probudio.

Antička cisterna u uvali Cisterna

Jer nismo kao djeca dolazili na plažu samo na Veštar. I Cisterna je bila naše omiljeno kupalište. Još se dobro sjećam onih prašnjavih vožnji od glavne ceste između Bala i Rovinja uz stancije i vinograde te maslinike do mora. Najviše mi je u sjećanju ustao urezan veliki vinograd odmah nadomak uvale. Ali njega više nema. Tada nisam imala pojma zašto se uvala zove Cisterna ili Šterna, kako smo ju mi zvali. Nisam išla za time da se uz more nalazi velika antička cisterna koja je opskrbljivala vodom ovaj kraj.

Nekad pitka voda

– Nekada smo pili iz nje. Bila je ɓistra i redovito se održavala njena čistoća, priznaje nam barba Đani. Danas tako nešto ne bih preporučila. Cisterna je inače izduženog pravokutnog tlocrta, a na sredini njenog sjevernog zida nalazi se niša gdje je najvjerojatnije bio smješten filter za pročišćavanje vode koja se slijevala u cisternu. Zidovi su joj građeni u dva sloja, od kojih je onaj vanjski zidan od priklesanog kamenja, a unutrašnji je “cinika”, čvrste smjese vapna, pijeska i mljevene opeke. Tako solidna gradnja zaslužna je za to da cisterna i dan danas drži vodu kao i prije mnogo stotina godina.

Opstala iz antičkog doba
Nalazi se uz veliki maslinik i more

Šetnja oko Paluda

Od Cisterne bijeli put vodi dalje prema Paludu. Ima ih naravno nekoliko. Za dolazak pred ulaz u ornitološki park trebate ići sve do Agroturizma Mofardin. Tu se skreće do te čuvene istarske močvare koja je bogata biljnim i životinjskim svijetom. No, za dolazak na Palud, ako želite slikati ptice, preporučam dobru fotografsku opremu i puno strpljenja.

Ulaz u Palud

Nama to nije bilo toliko bitno, htjeli smo samo upiti atmosferu ove prirodne atrakcije.  Prošateli smo se oko Paluda u koji se kroz umjetni kanal slijeva slana morska voda. Jer Palud je samo par stotina metara udaljen od istoimene plaže. Lijepo je uređen put kroz hlad koji je dugačak oko 3,5 kilometara. Najljepše vrijeme za posjetiti močvaru bi svakako bilo prije ljeta kada nema komaraca, a sada je idealno jer na pojedinim dijelovima možete vidjeti močvaru i dok šetate. Inače, kada se sve u potpunosti zazeleni to je puno teže jer ju uokviruju drveće i grmlje. Kada šetate oko Paluda tišina je ključna. Jer jedino tako ne remetite mir pticama i životinjama koje ovdje obitavaju. A i šetnja je ugodnija.

Močvara je s morem spojena kanalom

Austrijanci prokopali kanal do mora

Palud se inače prostire na površini od oko dvadeset hektara u kišnim razdobljima te dva hektara u razdobljima suše. Najdublji dio močvare ima oko pola metra, a oscilacije razine vode kreću se u rasponu od oko 30 centimetara. Do 1906. godine nije bio spojen s morem. No, te godine Austrijanci su odlučili povećati salinitet u močvari kako bi suzbili malariju i smanjili broj komaraca. I iskopali su taj čuveni kanal koji sada Palud spaja s morem. Dugačak je 200-tinjak metara, a dubok pola metra.

Za kišnih razdoblja prostire se na čak 20 hektara

Kao posljedica miješanja slatke i slane vode u močvari su svoje stanište našli cipli i jegulje, ribe koje vole boćate vode. Ujedno, omiljeno je stanište brojnih ptica, čak 220 vrsti. Barba Đani mi kaže da je na Paludu vidio i plamence. Nažalost, za našeg posjeta nisam vidjela previše životinjskog svijeta močvare.  No, uz stručno vodstvo koje organizira Natura Histrica, koja upravlja parkom, na Paludu možete vidjeti divlje patke, liske, gnjurce, kokošice, grmuše, vuge, djetliće, treptaljke, svračke i razne druge vrste ptica. I za to vam treba vremena.

Kanalom je spojena s morem

Dinosauri šetali Paludom

No, mi idemo dalje. Barba Đani nas vodi prema svom otkriću na koje je jako ponosan. A on se nalazi na obali s pogledom na obližnje otočiće. Najbliži je Pisulj. Do njega je više puta plivao. Priča nam da se na morskom dnu jasno vidi kamenje koje vodi skroz do otočića zbog čega vjeruje da je nekad bio spojen s kopnom. No, nije nam to htio pokazati. U pitanju su ipak bile stope dinosaura koje se jako lijepo vide za vrijeme niske vode na plaži i rtu Guštinja. Ima ih 16 na popisu prema podacima Nature Histrice.

Stope dinosaura lijepo se vide na plaži Guštinja

Inače, postojanje brahiosaura i desetak ostalih vrsta dinosaura na području Istre otkrio je prvi 1934. godine Austrijanac Adolf Bachofen von Echt, vlasnik tvornice piva i strastveni paleontolog. Na rtu Ploče na Velom Brijunu pronašao je fosilizirane otiske stopala dinosaura. Najveće nalazište otisaka divovskih stopa kasnije je pronađeno na Fenoligi, otoku dinosaura kod rta Kamenjak. No, najveće otkriće uslijedilo je 1992. godine kada je Dario Boscarolli, ronilac iz talijanskog Monfalconea, slučajno na morskom dnu kod Bala otkrio nalazište kostiju.

Na području Bala obitavalo 10-tak dinosaura

Papa u maloj crkvi kraj Paluda

Pretpostavlja se da je na ovome području obitavalo desetak vrsta dinosaura. Očito su ovo i njihove stope. Jedan od njih je i brachiosaurus, gotovo najveći dinosaur koji je postajao na zemlji čija je težina dosezala do 30 tona, a mogao je dosegnuti duljinu od 20 do 25 metara. Zbog ovog velikog pronalaska Bale su uvrštene u Svjetski popis paleontoloških nalazišta. Baljansko nalazište, koliko je poznato jedino je nalazište u svijetu koje okamenjene ostatke ovih gmazova skriva pod morem, a pretpostavlja se da su neki stari čak 200 milijuna godina.

Guštinja i Pisulj

Nakon sunčanja na plaži s drevnim otiscima stopa dinosaura idemo dalje u proučavanje povijesti kraja. Vraćamo se do lokve i stazom idemo dalje prema San Polu da bismo došli do crkve sv. Damijana. Nemojte se iznenaditi kada dođete do nje, jer gotovo da ju je priroda uzela sebi. Ostala su samo tri zida koja jedva da stoje. Sagrađena je u dalekom 11. stoljeću, a uz nju je vezana jedna pučka predaja. Po pričama, godine 1177. papa Aleksandar III iskrcao se s broda negdje u blizini i održao misu u crkvici. Bio je to prvi je poglavar Katoličke crkve koji je posjetio hrvatske krajeve, a na putu prema Veneciji zaustavio se na Visu, Palagruži i Zadru te prema predaji baš u ovom kraju. Navodno je i par dana te daleke 1177. godine proveo u obližnjem samostanu kraj crkve Svete Marije Velike kraj Bala koja je u narodu poznata kao Madonna alta ili Santa Maria di Valle.

Ovdje je davno papa Aleksandar III služio misu

Samostan i Sveta Marija Velika

Koje divno iznenađenje je ova drevna crkva. Tamo nas je barba Đani vodio odmah na početku našeg obilaska. Crkva se nalazi par kilometara od Bala u smjeru Rovinja kraj mjesta Čubani. Izvanredna lokacija s pogledom na Brijune. Nju su uz pripadajući samostan godinama proučavali i otkopavali arheolozi i ostali stručnjaci iz međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu devedesetih godina. I svašta su otkrili.

Iz zraka se lijepo vidi kompleks ove crkve sa samostanom
Iz ranog karolinškog doba

Oni su datirali ovu napuštenu crkvu u rano karolinško doba, vjerojatno u sam kraj 8. stoljeća. Oko nje se vide zidovi nekad pravilno koncipiranog samostanskog sklopa. Istočno krilo samostana sadrži niz prostorija, dok se južno krilo rastvara portikom s velikim lukovima prema središnjem klaustru u čijem je jugozapadnom uglu u 10. ili 11. stoljeću izgrađena kapela. Stručnjaci pišu kako nije isključeno da je crkva podignuta na mjestu nekadašnje villae rusticae.

Napuštena između dva velika rata
Velika arheološka istraživanja bila su devedesetih godina
U blizini je i Sveta Marija Mala

Napuštena između dva rata

Vjeruju da bi to moglo biti tako jer u sklopu samostana i crkve postoji cisterna za vodu. Godine 1789., kako svjedoči natpis koji se nalazi na zapadnome zidu, tada već ruševna crkva je u potpunosti pregrađena. Iz velike trobrodne crkve nastala je sadašnja manja crkva. Ovdje se odavno više ne služi misa. Crkva je, naime, napuštena u razdoblju između dva svjetska rata, a krov joj je rastavljen 1958., kako bi se došlo do materijala za popravak drugih crkava u okolici.

Usred prirode
Ostaci samostana

Inače, stručnjaci kažu da se sklop u Balama razotkriva kao jedan od najranijih europskih primjera karolinških samostana prostorno organiziranih oko samostanske crkve i središnjega klaustra. Možda je riječ o jednome od najranijih svjedočanstava reforme redovničkoga života provedene na koncilu u Indenu 816. godine.

Lokva Greko

Par stotina metara od ove impresivne napuštene crkve s ostacima starog samostana nalazio se još jedan zanimljiv lokalitet, i to uz samu glavnu cestu. Koliko puta sam ovuda prošla, a nikad nisam skužila znak na cesti s nazivom lokve Greco. Odmah je preko puta velikog breskvika obitelji Vanđelić. Zanimljiva je jer je od ceste razdvaja zemljani i stjenovit nasip. Okružena je suhozidom, a do vode vode stepenice. Barba Đani mi govori da je jako duboka i da je bila vrlo važna za lokalno stanovništvo.

Lokva se nalazi uz samu glavnu cestu za Rovinj
Ograđena je suhozidom

– Ta je lokva dobila naziv po Grcima koji su u ove krajeve dolazili prije Rimljana jer su trgovali sa Zapadom. Naši Histri nisu bili vješti u čuvanju vode i onda su ih Grci naučili da trebaju napraviti rupu u zemlji, obložiti ju glinom da bi se sačuvala voda onda kada nema kiše. I zato ova lokva nosi naziv Laco Greco, odnosno Grčka lokva. Tu su dolazili po vodu ljudi iz Bala, ali i mi s Veštra jer je lokva držala pitku vodu, objašnjava nam lokalnu predaju barba Đani.

U potrazi za crkvicom u žbunju

Za kraj našeg obilaska idemo u malu avanturu. Tražimo prema San Polu urušenu crkvu svetog Trojstva. Nalazi se uz jedno imanje, ali teško ju je uočiti jer ju je “pojela” vegetacija. No, naš vodić zna svoj posao. Sa sobom ima škare i probija nam put. Ulazimo u nadsvođeni dio nekadašnje crkve koja je okružena dračom i bljuštima. Posebno iskustvo je biti unutra.

Ostaci crkve svetog Trojstva
Zarasla je u žbunje i bljušte

Priznajem da nema našeg vodiča da ju nikad ne bih pronašla. Uistinu je tajnovita u svakom pogledu. Baš kao i ovaj neobičan kraj između Bala i Rovinja koji je ostao prepušten divljini i velikim posjedima. Neobične priče malih ljudi koji su živjeli od vode i polja, molili se u malim poljskim crkvama i stvarali ostavštinu koja polako blijedi. Danas se područje može uzduž i poprijeko razgledati na biciklama ili pješke. Zeleno je srce Rovinjštine.

Šegotići: Proštinska buna zauvijek promijenila kolektivnu memoriju sela nadomak Krnice

0

Malo selo od samo 70 stanovnika Šegotići spava. Jutro je kišno, zimsko, vani se nema raditi bog zna što pa čovjek ima osjećaj da zapravo ovdje nitko ni ne živi više. Da su Šegotići kao i mnoga sela u Istri postala naselja za turiste koja su zimi prazna, a ljeti puna kao šipak, ne čudi. Samo par kilometara od mora, mamac su, kako za turiste, tako i nekretninski biznis. Sve manje se obrađuju brojna krška polja, vinogradi i maslinici. „Selo” sve više odlazi iz ovog malog seoceta koje je u prošlosti hranilo obitelji upravo od zemlje, ali i kamenja.  Šegotići su vrijedno selo koje je bilo nadaleko poznato po japlenicama i vapnu koje se masovno prodavalo po Istri. Moralo se nekako zaraditi za kruh u to nama sada već daleko vrijeme, a poljoprivreda nije bila dovoljna. Sve ovo o čemu pišem bilo je samo prije stotinjak godina. Naravno, turizam je sve to promijenio iz temelja.

Proštinska buna bila je više od borbe protiv fašizma

No, neću danas pisati o tome kakva je bila tradicija japleničarstva u Šegotićima, ili na Proštini, kraju gdje se smjestilo ovo malo selo na cesti prema odmaralištu Duga Uvala ili kako su bili siromašni prije 100 godina, a sada se to skroz promijenilo. Više mi znatiželju golica sada jedan već davni događaj koji je obilježio povijest ovog kraja – Proštinska buna 1921. godine kada su fašisti uz pomoć talijanske vojske zapalili selo. Da, nije to bilo u doba rata i zvjerstava kakva su, nažalost, naši stariji mogli vidjeti u Istri za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bilo je to u mirnodopsko doba, neposredno nakon Prvog svjetskog rata i neposredno nakon povratka seljana iz izbjeglištva u srednjoj Europi kamo ih je od straha od rata sklonila tadašnja Austrougarska Monarhija.

Siromaštvo i neimaština

Siromaštvo, neimaština, ponovno podizanje imanja, obrađivanje dugo zapuštenih polja. Mučili su se mještani Šegotića, ali i drugih sela u južnoj Istri kada su se nakon rata vratili kućama. Jer ih je nakon par godina izbjeglištva dočekalo tužno i jadno stanje u njihovim selima i domovima. Mnogi su dizali kredite kako bi ponovno mogli početi iznova. Bilo je jako teško nakon Velikog rata. A sigurno stvar nije olakšala ni nova država koja je zavladala Istrom – Italija gdje je iz dana u dan jačao fašizam. Redovito su talijanski skvadristi, dobrovoljni fašistički odredi, koji su dolazili iz Marčane, obilazili sela na Proštini i maltretirati seljake. Kao da im ponovno podizanje imanja nije zadavalo dovoljno glavobolja. Glavni razlog bio je sigurno Ante Ciliga, kontraverzna ličnost onog doba, političar i publicist, koji je rođen baš u Šegotićima, iako je tamo živio jako kratko.

Ante Ciliga bio je kontraverzna ličnost
Selo je spaljeno 1921. godine

Upravo u to doba Ciliga, koji je bio poznat po svojim komunističkim uvjerenjima i stavovima zbog čega je bio više puta proganjan i zatvoren, boravi u svom rodniom selu. Prije dolaska u Šegotiće, koje je napustio s osam godina, sudjeluje u revoluciji u Mađarskoj Sovjetskoj Republici, da bi ga potom Jugoslavenska komunistička sekcija uputila iz Mađarske na ilegalan rad u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U Varaždinu sudjeluje u poticanju vojničke pobune, dolazi u slovensko Kočevje, gdje agitira za stvaranje ćelija Komunističke stranke. No, policiji se to nije pretjerano svidjelo pa bježi u Prag gdje studira filozofiju, ali istodobno osniva Jugoslavenski marksistički klub i sudjeluje pri osnivanju Međunarodne federacije marksističkih studenata.

Paljenje sela

Iz takve atmosfere vraća se u rodno selo 1920. godine gdje pokušava proširiti djelovanje Radničke komore u Puli prema unutrašnjosti Istre. U jesen sudjeluje u radu pokrajinskoga socijalističkog kongresa u Trstu te provodi četiri mjeseca u koparskom i tršćanskom zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora organizira s desetak članova partijsku organizaciju. Sve su to fašisti naravno znali pa su ga došli tražiti u Šegotiće kako bi ga likvidirali. Bilo je to početkom veljače 1921. godine. I nisu na kraju stali na tome.

Selo je bilo napušteno za vrijeme Velikog rata

Sve je završilo paljenjem sela koje se dugo nije opravilo od ovog događaja, mnogi su završili u zatvoru, a neki su i izgubili život. Buna je trajala od početka veljače do 5. travnja 1921., a otpor četiristotinjak slabo naoružanih seljaka slomljen je tek nakon što je talijanskim fašistima u pomoć pritekla redovna talijanska vojska. U sukobu su poginula dva mještana proštinskih sela. Mnogi će ovaj događaj nazvati prvim antifašističkim otporom u Europi, no to je bio prije svega otpor seljaka ovog kraja maltretiranjima kojima nije bilo kraja.

Plameni jezici

Kaže mi to i barba Bepo (Josip) Peruško koji je mnogo čuo od starijih generacija o Proštinskoj buni. Njegova je obiteljska kuća također te 1921. godine bila zapaljena i još uvijek se u tavanskom prostoru kamene kuće vide tragovi plamenih jezika. Bolan podsjetnik na nepotrebnu silu koju su fašisti pokazivali prema siromašnim seljacima. Barba Bepo mi kaže da seljani Šegotića i ostalih mjesta nisu bili nikakvi komunisti, samo im je bilo dosta terora.

Barba Bepo Peruško nam je uz jutarnju kavicu ispričao što je za njegovu obitelj značila Proštinska buna
Još uvijek se vide tragovi paleži

– Oni su prije svega branili svog suseljanina Ciligu. Bili su mišljenja da se ne bi trebao proganjati jedan njihov mještanin i to je bio glavni razlog zašto je došlo do bune. Nisu ti ljudi bili zagriženi komunisti ili išta takvoga. Jednostavno im se nije sviđalo na koji su način postupali prema Ciligi i drugim ljudima, priča nam barba Bepo u svom domu uz jutarnju kavicu. Puno je toga saznao od starijih generacija što se točno zbivalo, posebno od jedne starije gospođe, ali i oca koji je tada bio mladić od 18 godina. No, žali da nije sve zapisao dok je bilo vrijeme.

Sve je počelo u oštariji na Križu

– Sve je počelo u oštariji na Križu gdje je danas spomenik Proštinske bune. Sada tamo nema ničega, ali u to vrijeme tamo je bila oštarija gdje su se družili ljudi iz okolice. Držao ju je jedan čovjek iz Mutvorana. Tu je bila i kovačija. Tu su naravno dolazili i fašisti koji su tražili Ciligu ili su jednostavno maltretirali ljude. Sve do jednoga dana kada je mještanima to dojadilo i kada su ih otjerali i istukli, priča mi barba Bepo. U to vrijeme fašisti su redovito obilazili i Krnicu. Sve je to utjecalo na opću atmosferu među seljacima koja je bila poprilično neprijateljski nastrojena prema fašistima.

Na Križu je spomenik gdje su navedene žrtve Proštinske bune
Teško je u kolektivnoj memoriji zaboraviti takve događaje

Kako piše Ernest Radetić u svojoj knjizi Istra pod Italijom koja je objavljena sada već daleke 1944. godine u Zagrebu, fašistima su se najviše uz Ciligu zamjerili župnik Ćurković  i učitelj Brgić u Krnici. Sredinom ožujka te 1921. godine dok je župnik Ćurković molio krunicu u Krnici sa župljanima na hrvatskom jeziku, iz Vodnjana je dojurio kamion pun fašista. Tražili su župnika i učitelja koji su stigli pobjeći u šumu. Fašisti su pretražili župni dvor i učiteljev stan, no nisu ništa našli. Poručili su da će se vratiti, a potom su krenuli u Šegotiće tražiti Ciligu. I on je uspio pobjeći u šumu, a fašisti su mu priprijetili da će ga naći i sve mu zapaliti.

Straže na ulazu u selo

Tada su postavljene straže koje su trebale spriječiti ponovni ulazak fašista u selo. A oni su se vratili 4. travnja. Došli su u većem broju kamionima iz Vodnjana preko Marčane. Tu su se zaustavili najprije u oštariji na Križu gdje su seljani pjevali pjesme na hrvatskom jeziku. Fašisti su ih napali kundacima, a dvojica mladića su pobjegla u Krnicu i javili seljanima da su fašisti došli. Ovi su se digli na noge te su im zakrčili put prema mjestu. Fašisti su shvatili da su seljaci ovaj put jači pa su se odlučili vratiti u Marčanu te su javili u Vodnjan i Pulu da je u Krnici buknuo ustanak. I tada je nastao šou.

Prije 100 godina ova je kuća bila spaljena
Obitelj Bepa Peruška boravila je do obnove kuće u ovoj sada srušenoj kućici

– Fašisti su se vratili nazad u selo, ali ovaj put s vojskom. Ne znam koliko je bilo vojnika, no to nije ni bitno. Naravno da su se osvetili. Palili su kuće po redu i pitali u kojoj je Ciliga. No, njega nisu našli. Seljani su naravno pobjegli, sakrili se. Poslije toga selo se nikada nije opravilo do kraja, priznaje mi barba Bepo.

Fašisti su aktivirali i mornaricu

Radetić piše da su fašisti s vojskom najprije došli u Krnicu pa su krenuli na Šegotiće. U ovo malo mjesto došlo je čak 250 vojnika s oklopnim vozilima uz čete karabinjera i financijskih stražara. Seljački kordon napadali su bombama, puškama i stojnicama. Čak je pozvan i ratni brod u Krnički porat gdje se iskrcalo 200 mornara. Kada su zauzeli Krnicu, krenuli su prema Šegotićima. Kuće su zapalili benzinom, a prije toga su u njih provalili i uzeli ionako siromašnim seljacima sve što su imali.

Život ide dalje

Ivana Rubinića iz Kavrana koji se uputio sa žitom u mlin ubili su na cesti. Ustrijelili su i Jakova Cveka iz Mutvorana koji je ništa ne sluteći radio na polju. Sve je to trajalo dva dana. Treći dan u pomoć su im došli fašisti iz Trsta i Rijeke. Kada su završili s paležom, 89 seljana su odveli u zatvore. Kasnije su oslobođeni, no mnogi su bili pretučeni. Ciliga i Ćurković pobjegli su preko granice, pobuna je ugušena, no posljedice su ostale.

Nisu željeli učiti talijanski

Istarska sela prošla su u povijesti razne tragedije

– Čim je sve završilo, ljudi su se vratili kućama i što su mogli. Počeli su odmah obnavljati kuće. Ionako su krpali kraj s krajem. Moj mi je otac pričao da je naša obitelj živjela tu u jednoj maloj kućici u jadnim uvjetima. Spaljena je i oštarija na Križu koja poslije nikad više nije obnovljena. Danas se niti ne vidi da je nekada bila tu. Nikada se takve stvari više ne zaborave, priznaje nam barba Bepo. Mnogi zato nikada nisu htjeli znati niti naučiti talijanski jezik, a kamoli ga govoriti iako je Istra do kapitulacije Italije 1943. godine bila pod njihovom vlašću. To je i jedan od razloga zašto je i dan danas Istra antifašistički nastrojena. Maltretiranje fašista u to doba iako je prošlo više od stotinu godina, generacije ne mogu i ne žele zaboraviti.

Krn i Batognica: Stogodišnjim putevima krvave Soške fronte

Osvajanje slovenskih vrhova Krna i Batognice nedaleko Bovca vjerujte mi uvijek će vam ostati u sjećanju, ako se za njih ikada odlučite. Prije svega jer su pravi planinarski klasici s predivnim bojama i vizurama, ali i zato je ćete se cijelim putem susretati s okrutnom poviješću. Posebno na planini Batognica koja je svojevrsni muzej Prvog svjetskog rata na otvorenome. Naime, ova dva vrha bila su prije stotinjak godina dio Soške fronte gdje je u dvije godine ratovanja između Austro-Ugarske i Italije poginulo čak 300 tisuća vojnika, što od puške, što od hladnoće i bolesti, strijeljanja u vlastitim redovima zbog dezerterstva. Ne znaš što je gore.

Na vrhu Batognice

Moram priznati da nisam nikada prije previše posvećivala pažnju istraživanju povijesti ovog kraja, iako sam za frontu na prelijepoj rijeci Soči čula. No, nikad nisam ulazila u detalje zašto je ta fronta bila na planinskim vrhovima. Samo su me uvijek čudili ti rovovi i ostaci rata visoko u planinama. Jer kada planinarite ovim zbilja fantastičnim područjem, stvarno vam je nejasno zašto su posvuda bodljikave žice, bunkeri, ostaci granata… Stotinu godina kasnije uviđate kakva je to bila glupost ratovati na vrhu neke planine i čemu sve to. Iz današnje perspektive gotovo nezamislivo. No, prije stotinu godina itekako realnost. I to krvava.

Staro željezo i zloslutni podsjetnik

Ratovali 885 dana

Soška fronta bila je aktivna nevjerojatne dvije godine – od svibnja 1915. do listopada 1917. godine. U tih 885 dana ratovanja na ovim planinskim vrhovima odvilo se 12 bitaka, od čega su jedanaest pokrenuli Talijani, a jednu, i to posljednju vojnici Austro-Ugarske i Njemačke. Glavni cilj Talijana u ovoj priči je bio probiti frontu i otjerati neprijateljsku vojsku. No, između tih krvavih bitaka nije se mirovalo. Napetost je uvijek bila na vrhuncu. Tako se između 4. i 5. bitke, odnosno prosinca 1915. i ožujka 1916.  dogodila eksplozija koja je smanjila vrh Batognice za oko 10 metara.

Batognica je puna bunkera
Muzej na otvorenom. Bolje nego rat
Eksplozija smanjila Batognicu za 10 metara

Zanimljivo je da su praktički talijanski i austrougarski vojnici ratovali prsa o prsa.  Razdaljine između rovova ponegdje su bile manje od stotinjak metara. Zapadni dio
Batognice držali su Talijani, a istočni austrougarski vojnici. Stalno su kopali rovove ispod protivničkih položaja kako bi digli u zrak svoje protivnike. Zato je danas Batognica uistinu poput mravinjaka. Planina se skroz promijenila. I dan danas ima neku čudnu energiju.

Škale za vojnike, sada planinare
Čemu sve ovo?

Brojni rovovi i kaverne

Kraj patnjama vojnika došao je u listopadu 1917. Austrougarska vojska je zajedno s njemačkim jedinicama pokrenula veliku ofenzivu kako bi probila frontu kod
Bovca i Tolmina te došla do linije Gemona – Cividale. Uspjeli su protjerati Talijane s Krna i Batognice, a sve je dovelo do velikog povlačenja talijanske vojske. Time je okončana ova krvava etapa u Prvom svjetskom ratu čiji se ožiljci i danas vide na ovom području ako malo više pratite kuda se krećete. Brojni rovovi, kaverne, ostaci granata, dijelovi artiljerijskog oružja i pješačkog naoružanja, vojne opreme i slično, pa čak i dijelovi ljudskih kostiju podsjećaju na te događaje.

Sve je okončano 1917.
Da se ne ponovi

Fronta je bila povezana s Bohinjem koji je od Bovca udaljen cestom nekih 100-tinjak kilometara, a zračnom linijom 30. On je bio glavno logističko središta dijela austrougarskih jedinica u gornjem toku Soče. Postojala je bohinjska željeznica, a nakon toga vojni teret preuzimali bi konji, a kasnije i žičara. Malo je ostataka žičare koja je prevozila na vrhove sve što vojnicima treba. Jedna od žičara koja je danas u funkciji je teretna žičara koja sa Savice vodi na Komnu.

Ruski zarobljenici i Vršić

A žičare i ceste koje su trebale biti zaleđe fronte gradili su vojni zarobljenici, prije svega Rusi. Njima u čast  podignuta je i Ruska kapelica na cesti od Kranjske Gore do prijelaza Vršić.  Oko 12.000 Rusa gradilo je cestu 1915. i 1916. godine. No, velika tragedija dogodila se u zimi 1916. godine kada je lavina s Mojstrovke ubila preko 100 ruskih zarobljenika. Iza njih ostala je kapelica. Kada sam jednom prilikom planinarila na Vršić pitala sam se što Ruska kapela radi tamo. Sada mi je malo jasnije.

Ovdje je poginulo 100 ruskih vojnika
Još jedan znamen na Prvi svjetski rat
Svašta su Alpe proživjele

No, vratimo se mi nazad na vrhove iznad predivne Soče. Već sam vam opisala dio rute, no htjela bih da barem na tren osjetite i kako je bilo propješačiti nešto više od 17 kilometara od Planine Kuhinja na Krn, pa na Batognicu, a s nje na Jezero u Lužnici pa nazad. Bilo je to intenzivnih devet i pol sati pješačenja koje nikad neću zaboraviti. Prije svega jer nisam bila u nekoj formi pa je uspon na Krn uistinu trajao jako, jako dugo. Oni koji su u formi,  vjerujem, to savladaju dosta brže, ali kako sam doslovce odmarala svakih nekoliko koraka jer me kondicija izdala, meni je trebalo čak četiri sata. No, nema veze. Ne ganjamo rekorde.

Jutro podno Planine Kuhinja
Krn je bio opak

Oštri uspon na Krn

Dakle, Krn mi neće ostati u “lijepom” sjećanju i nema šanse da ponovim ovaj uspon. Dosadan jer je Krn gola planina i staza krivuda cik cak do vrha. I jako je strma. Nema odmora dok ste na njoj. A noge teške. No, ono što je najdivnije u tom usponu je činjenica da se otvaraju fenomenalni vidici. Još da ima koji ravni dio, gdje bi mi bio kraj. Korinu to previše ne mori jer bi ona odavno bez mene bila na vrhu. Ali nema joj druge, mora me čekati.

Lijep start na Krn, dolina u magli
Idemo prema gore

Prva stanica nam je prva farma. Voda curi iz jedne slavine. Korito puno. Dođe mi da se osvježim i bacim unutra da dođem sebi. No, tek smo na početku. Mislim se kao i uvijek – možeš ti to. I dokazala sam sebi da mogu. Ali i da neću ponavljati ovaj uspon.

Prva farma na putu
Ovo mi je trebalo
Ovih 10 minuta je trajalo duže
Korina naravno nema problem s kondicijom 🙂

Nagrada je panorama

Nakon četiri sata patnje stižem na vrh. Jedva sam se dovukla. Priznajem. I priznajem si da moram pothitno počet s treningom ako želim planinariti. Kratko stajemo. I uživam. Uistinu, divota je taj Krn. Koja priroda, koji pogledi, koje boje. Bio je to kraj listopada, no kao da je još ljeto. I to nisu govorile samo temperature. Krn je visok 2.244 metara i najviši je vrh na  na planinskom lancu Krn. S ovog vrha se pruža panoramski pogled, od Jadranskog mora kroz Matajur i Breginjsko, Kobarid stol do Kanina.

“Patnje” prema Krnu
Planinarska kuća prije vrha Krna
Vrh Krna
Omiljena aktivnost- otkriti koje su planine oko nas
Zbog ovog volim planinariti

Mnogi nakon uspona na Krn jednostavno dignu ruke od svega i vrate se istim putem nazad. Ne mogu reći da ih ne razumijem, ali drago mi je da je Korina odabrala kružnu rutu koja ide na Batognicu i Jezero u Lužnici. Jer nakon uspona slijedi naredih četiri sata uživanja. Sat vremena spusta ćemo isto zaboraviti.

Dolje nismo išle, ali je jako lijep pogled s vrha Krna

Antiratna priča

Zašto slijedi tek tada najbolji dio puta? Zato jer konačno nemate uspone, niti se nešto drastično spuštate. Jednostavno hodate po planini i stalo uživate u raznim vidicima. I tako do obližnje Batognice do koje smo od Krna stigle tik-tak. Odmah su nas dočekala svjedočanstva iz rata s kojima sam i započela ovu priču. Planinariš, šokiraš se, zamišljaš kako je bilo. Ali opet ne možeš. Stalno bunker za bunkerom, žica do žice, ratni zahrđali arsenal.

Podsjetnik na rat
Pogled prema dolini Soče

Čitaš što su sve to vojnici ostavili iza sebe. Pokušaš se staviti u tu njihovu kožu. Ali ne možeš. Jer je ugodno toplo, jer je jesen koja ima prizvuk ljeta, jer ne zapadaš u visok snijeg i ne čekaš neprijatelja koji je od tebe udaljen nekoliko stotina metara. A prošlo je samo stotinu godina. Ali ne treba se čuditi. Ratovi bez obzira što znamo njihov besmisao, ne staju. i uvijek se događaju s istim objašnjenjima. Batognica je zato za mene prava antiratna priča.

Miris rane jeseni
Batognica

Jezero u Lužnici

Jasno vam je, najviše smo se zadržale na Batognici. Jednostavno nismo mogle odoljeti, a ne pogledati bunkere, ne potražiti mjesto eksplozije, ne pročitati kakvo je oružje ostalo iza vojnika. Batognica je danas visoka 2.164 metara. Nakon nje slijedi spust kroz divne predjele – velike stijene, trava. Hodamo između različitih planina. Staza je udobna i lijepa. Iduća postaja – Jezero u Lužnici.

Alpski
Cvijet za poginule

To je najviše Krnsko jezero koje se nalazi  između Maselnika, Srednjeg vrha, Malog Peska i Škofiča. Dugačko je 80, široko 70 i duboko 10 metara. I da, jako je pitoreskno. Kraj njega treba odmoriti. I stvarno uživati u fotkanju jer jezero odražava okolicu.  Tu nam je zadnji veći odmor prije spuštanja i vrijeme za ručak. I to je to. Sada tražimo put za nazad. Nije još kraj našoj avanturi. No, dojmovi su već tu. Spuštanje je nužno zlo. Jako je strmo. Ali je lijepo kada opet ugledate taj Krn.

Odraz planina
Moćno

Noć se već spušta, a mi još na putu za Planinu Kuhinja. Ne da nam vrag mira. Moramo na cilju na štrudlu i pivo. Da zapečatimo put. Nakon više od devet sati planinarenje evo nas na zasluženoj nagradi. Prava ljetna večer na planini.

Evo i rute:

Skitača: Suze svete Lucije bistre um, a staza pruža nezaboravne plave vidike

Da, to je uistinu rapsodija u plavome. Tko god je jednom bio na Skitači kada je bio lijep i sunčan dan, dobro zna o čemu govorim. Ovdje je sve plavo u svim mogućim nijansama. Od mora, do neba, pa čak i škura na starim kućama koje odolijevaju vremenu i zaboravu. Da se razumijemo, u mjestu Skitača je predivno i kada je oblačno jer iz ovog mjesta, odnosno s dva brda s jedne i druge strane sela pružaju vam se dva različita, ali u jednome ista pogleda – oba su fenomenalna. Jedan je s vrha Orlić koji gleda na Cres, Rabac, Rijeku i Kvarner, a drugi je s brda Brdo koji gleda pak na poluotok Ubac, Rakalj, Barban, Raški zaljev, istočnu obalu Istre do Marlere. Pa ti biraj.

Spuštanje prema Brovinju

No, najprije treba doći do mjesta Skitača. Naravno da možete autom. Smjer Koromačna, pa u Brovinju skrenete do tog malog mjesta u kojem trenutno žive tri obitelji. I evo vas gore. No, meni bi bilo žao na takav način doći do ovog top vidikovca u Istri. Već sam prije par godina bila biciklom iz Labina i bilo je to jedno nezaboravno iskustvo. No, ova pješačka avanturica sa sestrom Renatom je bila totalno drugačiji doživljaj.

Morski dio staze

More i uspinjanje

Pokret je bio iz mjesta Brovinje s parkirališta od kuda kreću staze. Tu ćete odmah vidjeti oznake za biciklističke i pješačke te planinarske staze koje vode do Skitače. Možete odmah na vrh pa se po istome vratiti nazad ili pa ići do Crne punte pa na vrh i onda kružno nazad. Nama je ta varijanta od nekih 12 kilometara bila taman. Htjele smo najprije malo mora, a onda malo uspinjanja.

Lokva odmah na početku staze

I to smo dobile. Krenule smo dakle najprije prema Crnoj punti i svjetioniku. Kamenita stazica idealna je za lagano jutarnje zagrijavanje. Do Crne punte vodi i Istarski planinarski put, odnosno planinarska obilaznica, koja povezuje najljepša brda i krajolike u Istri. Počinje na Crvenom Vrhu iznad Piranskog zaljeva te vodi zaljubljenike u planine preko Ćićarije i Učke, Plomina i Labina. Završava upravo na Crnoj punti južno od Skitače. Dugačak je čak 160 kilometara.

Crkva i dio ruševina iznad Koromačna
Povijest na svakom koraku, klasika za Istru

No, i prije Crne punte treba malo stati. Jer kada je ovako prekrasan zimski dan, sve je tako bajkovito. Pa tako i prva crkvica na koju smo naišle odmah iznad Koromačna ili Koromašna koji se za vrijeme Italije zvao Valmazzinghi. Zašto spominjem talijanski naziv? Zato jer je to mjesto koje je kao i Raša osnovano za vrijeme Italije, točnije 1920-ih oko tvornice cementa koja i dan danas radi. Crkvica Glavosijeka sv. Ivana Krstitelja se nalazi iznad mjesta, a izgrađena je u 13. ili 14. stoljeću.  U njoj su ostaci zidnih slika, no mi ih nismo vidjele jer je crkvica bila zatvorena. Uz nju su ruševine jedne druge crkve.

Odmor za dušu i tijelo
Ne možete zalutati

Planinarskom stazom do svjetionika

Nastavljamo dalje planinarskom stazom koja je dobro označena sve do mora prolazeći uz kamenolom u Koromačnu. Svako toliko ukaže se tirkizno more, pogled prema istočnoj obali Istre. Divota. I evo nas već do Crne punte, mjesta s plažicom i svjetionikom koji sada služi za odmor i ljenčarenje. Svjetionik je izgrađen pet metara dalje od mora 1873. godine i jedan je od najljepših u ovom dijelu Istre. Danas u njemu možete ljetovati i zasigurno ćete uživati u privatnosti ovog područja koje je daleko od civilizacije.

Usamljeni svjetionik Crna punta
Izgrađen je krajem 19. stoljeća

Do svjetionika je najlakše doći brodom pa je često ovo mjesto idealno za privatno kupanje i uživanje u kristalno čistom moru. Mnogi si vole “priuštiti” ljeti takav odmor od svega. Nije ni čudo. Jer upravo ovdje možete doživjeti čisti zen. Malo ljudi, a plavetnila koliko god hoćeš. A tek more… Inače, svjetlo ovog svjetionika ima domet od 11 milja te označava i osigurava pomorski put prema Rijeci i ostalim kvarnerskim lukama. Velik je to objekt sa čak 160 kvadrata te ima izdvojenu kulu visoku pet metara sa svjetlom. U sklopu svjetionika nalazi se skladište i motornica. Pred objektom je manji pristan i dizalica za brodice. Inače, ovaj je svjetionik automatiziran te nema više svjetioničarsku posadu.

Danas u turističkoj službi

Skriveno blago

Bilo bi neobično da ovako lijep svjetionik na neobičnoj lokaciji nema neku svoju legendu. Ona se oko ovakvih mjesta vrlo brzo rađa. A uz Crnu puntu veže se legenda o skrivenom zlatu te o tragačima za tim blagom koji su pod morem otkrili tajanstvene hodnike. U njima, naravno nikad nije nađeno nikakvo zlato već kamene ploče s čudnim i nerazjašnjenim simbolima. U tome je čar ovakvih lokacija. Nije da su samo lijepe, one imaju i neku tajnovitost i mistiku. Baš kao i Skitača koja je kilometar iznad naših glava, a do nje moramo sada samo uzbrdo.

Do ovdje možete barkom
Idemo prema gore od Crne punte

Dio puta vodi po makadamskoj cesti s nagibom od 30 stupnjeva. Ništa strašno, ali postaje vrlo brzo jako vruće. Čak i kada je hladan zimski dan. Očekivala sam više vjetra, ali na kraju bi i kratki rukavi bili odlični. I tako do asfaltirane ceste koja vodi za Skitaču. Tu se prebacujemo ponovno na usku planinarsku stazicu koja vodi kroz kamenjar prošaran kaduljom, smirkvom i drugim niskim mediteranskim raslinjem. Sve  ovdje miriše kao ludo u proljeće, vjerujem. A i zimi je divota.

Pogledi na Cres

Čim smo se digle nekih pola kilometara počeli su već vidici na Cres i more. Zato možda stajemo malo više pod izlikom da moramo piti i ne znam što već ne. No, vjerujte mi nije nikome za zamjeriti jer je šteta samo gledati u pod i propustiti te vidike. Iako su slični, nisu isti. Kroz nekih 45 minuta smo na asfaltiranoj cesti za Skitaču, no i dalje ostajemo na označenoj planinarskoj stazi. Ljepše je.

Račvanje puta prema Crnoj punti i Brovinju. Mi smo gore stigle makadamom
Pogled na Cres

Hodamo uskom kozjom stazom između smrikvi, kadulje, kamenjara, šipka, malih mirisnih trava. Dobro je da ne puše. Inače bi nas odnijelo sve do Skitače.  I nismo se pošteno ni ispričale, evo nas već na ulazu u selo. Gledamo ga. Tek par kuća, desno visoki križ. Kažem Renati – tamo nam je prvi cilj i marenda. Između starih suhozida, napuštenih vrtova, urušenih kamenih kuća i štala stižemo do centra sela Skitača.

U centru mjesta je stara impresivna ladonja i crkva, a ispred njih dva spomenika – jedan iz Prvog svjetskog rata, a drugi iz Drugog svjetskog rata

Okružena vrhovima

Skitača je zaista malo mjesto koje se nalazi na specifičnoj poziciji. Okruženo je nešto višim vrhovima – Orlić i Brdo koje ga štite od vjetrova. Do Orlića, na čijem vrhu je veliki križ i do kojega vodi Križni put, visok je 470 metara nadmorske visine i do njega vam iz centra sela treba pet minuta. S druge strane je Brdo visoko 475 metara nadmorske visine i treba vam od sela nekih 15 minuta. Tu se nalazi i sveta Lucija te njene “suze”.  Sama Skitača je na 425 metara nadmorske visine i jedna je od najviših kvota na Labinštini.

Planinarska kuća Skitača
Ovdje možete upisati svoje doživljaje
Ugodnih 12 stupnjeva

Renata je odmah do planinarke kuće, nekadašnje osnovne škole, vidjela upisnu knjigu. To se ne propušta. Gledamo na termometar – 12 je stupnjeva. Nema baš nešto ljudi. Mi smo odmah kod groblja gdje je centar sela, pa stalno netko dolazi zapaliti svijeće na grob svojih najmilijih. Jedna nam je gospođa odmah rekla gdje se nalaze Suze svete Lucije koje zadnji put nisam mogla naći. Na vrhu Brda, uputila nas je ljubazna gospođa.

Napušteno mjesto pomoraca

Skitača je danas gotovo napušteno mjesto iako ima 35 kuća. Skoro sve su u funkciji vikendica i kuća za odmor. Srećemo putem do Orlića jednog gospodina iz Njemačke koji je popravljao svoju kuću. Kaže nam da se ovdje doselio, kao i još jedna obitelj iz Njemačke. Uz te dvije obitelji, kaže nam dalje, ovdje živi još jedna obitelj iz Hrvatske. I to je to. Barem je mirno, priznaje nam ovaj entuzijast.

U centru mjesta je i staro groblje

Zanimljiv je podatak da je odmah poslije Drugog svjetskog rata tu živjelo oko 360 ljudi. I onda je počelo raseljavanje koje je dovelo do egzodusa. Gotovo su svi otišli, masa kuća je zauvijek propala. Neki su otišli u Ameriku, drugi u Italiju, netko u Koromačno zbog posla. Neki kažu i da je ovo jedina župa koja nema vjernika. U centru napuštenog mjesta je  crkva svete Lucije, zaštitnice vida kojoj je posvećena i jedna kraća staza koja je dosta posjećena.

Tužne slike odlaska
Tragovi vremena ne nestaju tek tako

Bijeg pred Turcima

Skitača je navodno osnovana u 15. stoljeću kada su ljudi bježali pred Turcima te joj ime najvjerojatnije označava ljude koji se sele – skitnice. Zanimljivo je da je ovo područje u 16. stoljeću bilo naseljeno vlaškim stanovništvo, odnosno Istrorumunjima, a daleke 1632. godine bilo je jedno od crkvenih središta Labinštine. Crkva, koja dominira mjestom, izgrađena je još u 17. stoljeću, a današnji je oblik dobila prije manje od stotinu godina. Kako i u ostatku Istre, i uz ovu se crkvu, odnosno njeno ime veže legenda – o svetoj Luciji. I to dvije varijante. Jedna kaže da je ova svetica hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela.

Pogled na vrhu Orlića
Prema Rijeci i Rapcu
Vodi vas cijelo vrijeme križni put

Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se iduće jutro probudila, opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor ne presušuje, dok vjernici i slabovidni vjeruju da voda iz izvora liječi probleme s vidom i očima. U drugoj verziji legende sveta Lucija se rasplakala od predivnog pogleda.

Pogled koji liječi

No, mi ćemo najprije do brda Orlić na marendu. Jer smo poprilično već gladne. A i podne je. Savršen pogled definitivno je oplemenio ovu stanku. Ne znam iskreno ni kako bih opisala taj pogled pun nečeg svježeg, pun mirisa mora i soli, pun mirisa gore. Sve se u njemu miješa. Teško je ostati ravnodušan.

Samo sjedneš i uživaš
Jedan vrh riješen

A onda povratak u selo, opet kod groblja skrećemo i stazom idemo na susjedno brdo pronaći svetu Luciju i njenu školnica koja navodno nikada nije presušila. Vodi nas širok put uz napuštene brojne kamene kuće. Da te zaboli duša. Vidi se desetljećima nikoga ovdje nije bilo. Koja tuga. Ovdje srećemo nešto više planinara. Na pravom smo putu jer je očito staza “Suze sv. Lucije” jako popularna.  Nakon 15 minuta laganog hoda evo nas pred velikim natpisom staze i krećemo prema vrhu. Nažalost, napravile smo jednu grešku. A to je da nismo “slušale” znakove.

Potraga za Lucijom

Jer došle smo na vrh Brda. Vau. Novo iskustvo. Ubac pod nogama, dolina Raše, Rakalj, kamenolom Rakalj nikad nije izgledao veće, Marlera, iza nas Skitača na dlanu. Bože mili dragi koji pogled. No, Lucije nema. Čitamo upute i dalje nam nije jasno gdje bi trebala biti. U nekom kamenu je skrivena, a taj kamen u ovom kamenjaru signalizira drveni križ. Ne vidimo nikakav drveni križ. Mi i još jedan planinarski par počinjemo potragu. I već smo skoro odustale, kada je planinarka vidjela križ. Nekako smo došli do njega preko velikih gromada kamenja. I to nije puteljak do svete Lucije. Sada to znamo.

O tome vam pišem
U potrazi za križem

Jedva smo uspjeli naći mali izvor koji navodno ne presušuje ni za najvećih ljetnih vrućina. U Školnici, kako zovu udubinu u kamenu, sakuplja se voda iz izvora na južnoj strani brda, možda pedesetak metara od vrha. Oko Lucije puno krunica, malih memorabilija. Ljudi se klanjaju i traže u njoj lijek i pomoć. I mi smo umile lice i zahvalile se što smo ju našle. I znate što?! Baš ta pozicija valjda zbog svega toga odiše nekom posebnom energijom koju je teško objasniti.

Uz križ je mala kamena udubina s vodom
Sveta Lucija
Uz izvor je i figura svete Lucije

Povratak do Brovinja

Nakon ove inspirativne potrage vraćamo se nekim drugim, ali utabanim i pravim putem ponovno na stazu. Baš ćemo provjeriti gdje smo “kiksale”. Bilo je to negdje na sredini uspona prema Brdu. Jasno je na kamenu stajao znak Sveta Lucija. No, ja sam ga totalno pogrešno protumačila. Dakle, ovdje skrećete i ne idete do izvora.

Pored te oznake skreće se za izvor
Pored lokve se račvaju staze

Pred nama je još pola sata do 45 minuta spuštanja do Brovinja. Lijep spust kada govorimo o pogledima. No, prije nego dođemo do njega dolazimo do još jedne lokve gdje se račvaju staze. Tu se ide lijevo uz lokvu. I onda kamenjar, smrikve, pogled na Ubac i Koromačno. A sunce lagano grije i “piči”. Kao da je duboko popodne, a tek 14 sati.

Čovjek bi pomislio da je već šest sati popodne
Igra suhozida u Brovinju

Staza je strma, sipka puna kamenčića, pa oprezno. Naravno, koljena će malo zaboljeti. Klasika pri spuštanju. No, vrlo brzo ste na dnu. Možete na ovu stazu i obrnutim smjerom,  iako mi se čini da je naš izbor bio bolji, najprije uz more pa gore i uz ovo divno sunce i pogled na Koromačno dolje. Baš smiruje do kraja. Kao i cijela Skitača sa svojom svetom Lucijom. Liječi.

Evo i rute:

Žminj: Teško bi Žminjci prežalili dan bez svog samlja, tripica i kapuza z ovcon

0
rpt

Samanj je uvijek najveseliji dan u mjesecu u Žminju. S nestrpljenjem se čeka druga srijeda u mjesecu. Jer baš tada je u mjestu Žminj u centru centra Istre jedan od najvećih pučkih sajmova koji se ne propušta. Starija generacija Istrijana dobro planira svoj odlazak u Žminj taj dan. Jer uvijek treba nešto- od rankuna, kosira, do robe, prasca ili kokoške. Ali i robe i pastoli. Uz onaj u Pazinu i Vodnjanu, samanj u Žminju glavni je društveni događaj u mjestu i šire, mjesto susreta, razgovora, kupovine, ali i dobre marende. Jer žminjske oštarije, odnosno konobe Pod Ladonjom i Žminjka tada su krcate. Jede se već od devet sati ujutro. A posebni specijaliteti te sajmene srijede su juneće tripice i kapuz z ovcon.

Specijalitet sajmenog dana u Žminju priprema Oriana Erman

Iz raznih dijelova Istre se poteže do centra Istre kako bi se razmijenilo koju ćakulu uz ove domaće specijalitete, vječne klasike. I tako već desetljećima. Izgleda da tradicije nema namjeru odumrijeti, i prkosi svim nedaćama, jer su i ove srijede svi putevi vodili u Žminj, a tamošnje konobe počele su se puniti već od ranog jutra. U čemu je tajna, otkriva nam jedna chefica Oriana Erman iz konobe Žminjka koja je nedavno proslavila pola stoljeća svog rada. Od prvog dana, meni se za sajmene dane nije mijenjao. I ljudi su i dalje željni baš tih jela. I zašto onda mijenjati nešto što je dobro.

Ručni rad

Ženski biznis

– Preuzela sam konobu od moje sekrve Fumice prije desetak godina, a od nje sam i naučila pripremati naše glavne specijalitete zbog čega se za vrijeme sajma dolazi u Žminjku- kapuz z ovcom i tripice. Zašto su to tradicionalna jela baš za te dane, ne mogu vam reći, niti od kada postoji ta tradicija. No, znam da kupus s ovcom je nešto što se posebno sprema u Žminju, ali i obližnjem selu Barat. Moguće je da je to na neki način povezano, ističe vesela chefica dok joj se popriličnom brzinom već u devet sati ujutro krca restoran. Njene konobarice već u to doba umjesto kave i kroasana poslužuju tople tanjure kuhanog kupusa s ovcom, ali i kobasicama te junetinom. Isto toliko traže se i tripice.

Juneće tripice jedu se već u 9 sati ujutro
Kapuz z ovcon

– Da, marenda nam traje od ranog jutra pa sve negdje do podne ili jedan. Od tada smo puni svake srijede, a kada je najveći sajam u godini – Bartulja, koja se održava zadnje subote u kolovozu, onda radimo bez prestanka cijeli dan, a pripremamo se danima unaprijed. Ne znam vam ni reći koliko ljudi tada prođe kroz restoran i koliko se porcija kapuza s ovcom pojede. To je glavni specijalitet tog dana, otkriva nam chefica Erman tradiciju gradića Žminj gdje se održava najveći sajam u Istri- Batulja. Ona okuplja i do 10 tisuća ljudi, a označava kraj ljeta i pučkih veselica na otvorenom. I to duže od jednog stoljeća.

Od česna…
…do kosiri…
…sikira…
…i bičvi

Ljudi vole samanj

– A gledajte, ljudi jako vole doći na samanj, posebno ono stariji. Danima to prije planiraju. Dogovaraju se s prijateljima da će se tamo vidjeti, nešto kupiti, a onda otići na marendu. Vesele se tim susretima, čujemo od Žminjci. I tako od davne 1869. od kada postoje prvi zapisi o održavanju sajma u gradiću Žminj. Nekada se nije održavao svake srijede, već je to bilo rezervirano za 11. studenog, 22. travnja te 2. i 24. kolovoza. Kasnije su se počeli održavati jednom mjesečno, a Bartulja se s 24. kolovoza prebacila na zadnju subotu u kolovozu kako bi ljudi mogli na miru feštati cijelu subotu.

Samanj u Žminju uvijek je pun

– A ujutro na Bartulju svi dolaze na kapuz z ovcon. To je tradicija nadaleko poznata u Istri koja se ne propušta. Moram priznati da dok nisam došla u ovu obitelj iz obližnjih Cera, nisam znala kako se priprema taj žminjski specijalitet. Kod nas, iako smo samo nekoliko kilometara dalje, se to jelo ne priprema. A ljudi jako vole dolaziti, pa čak i iz Rijeke jer se to jelo ne priprema kod kuće, otkriva nam Oriana. Isto tako nam velikodušno dijeli svoje recepte.

Jedan od dražih štandova
Koliko za ovega petešića?

Ovca na meniju

– Ovčetina se najprije kuha u temeljcu koji smo napravili od pešta. Pešt se radi na način da se domaća slanina melje zajedno s češnjakom. U temeljac dodajem i lovor, ali tek kada se počinje kuhati kupus. I kada se meso skuha, onda se izvadi sa strane te se u tom temeljcu kuha kiseli kupus. Dakle, ne kuhamo sve zajedno jer bi se u tom slučaju meso prekuhalo. Meso od ovce se kuha nekih 45 minuta, a kupus nekih 20 minuta. I to je čitava tajna. Zajedno se poslužuje. Za one tko ne vole ovčje meso, kuhamo u temeljcu na isti način govedinu ili domaće kobasice, objašnjava nam chefica Oriana. Kaže nam da se sve radi s domaćim namirnicama iz Istre.

Chefica Oriana zna svoj posao

– Mi vam imamo jedne te iste dobavljače već desetljećima. S nekima surađujemo čak i 40 godina. Među našim vjernim dobavljačima je i naš mesar od kojega dobavljamo meso ovce. Radi se dakle o mesu istarske ovce. Kiseli kupus i povrće dolazi iz Pazina iz Ciburija, priznaje nam Oriana koja je jako ponosna što gaje tako dugu suradnju s dobavljačima. Veli da su već kao jedna velika obitelj.

Svega ima na samlju

Žminj i tripice za marendu

Tripice su drugi njihov zaštitni znak.
– Ljudi obožavaju tripice jer isto tako to nitko više ne kuha. Imamo puno fanova koji dolaze samo radi toga. Radi se o juneći tripicama. Nekada smo ih sami kuhali, a sada dobijemo već izrezane i kuhane. A najprije na malo ulja i svinjske masti pirjamo luk dok ne pozlati. A onda dodajemo kuhane tripice izrezane na trakice te se one dinstaju. Dodajemo im koncentrat rajčice, a posebno kuham začine – peršin, češnjak i mrkvica. I time kasnije zalijem tripice. Treba im oko sat vremena da budu gotove, objašnjava nam Oriana. Poslužuju ih s palentom i pure krumpirom. A neki čak i s kuhanim kiselim kupusom. Ali većina ih jede same bez priloga, posipane parmezanom. Gušti su gušti.

Namirnice za pripremu tripica
Od ovih namirnica se radi kapuz z ovcon

A onda slijedi šetnja kroz samanj koji se dijeli na stočni i onaj s drugom robom. Veselo je na svakom kutku. Stalno vas netko poteže za rukav i želi vam nešto prodati, od domaćih kobasica, pancete i ombola koje kušamo na štandu Erman, pa sve do pletenih košara, raznog željeznog oruđa za kampanju, meda, masu robe i cipela. A onda onaj najzanimljiviji dio – prasci, kokoške.

Ima kokica
Neizostavni stočni sajam
Jedan je pobjegao
Ali se brzo vratio

Svi čekaju svoje nove vlasnike. Neki praščići bježe s kamiona, pa ste nenadano kao usred nekog igrokaza. Pitaju nas ako ćemo kojeg lijepog petešića. Hvala, ne bih, kažem i gledam te životinje u kavezu koje će ubrzo u nečiji kokošinjac. Shvaćam sada zabavu samlja kojega je često pohodio i moj did Tone. Možda samo idem starija, a možda je ipak to tradicija koja te vraća u djetinjstvo provedeno na selu. Sve je moguće.

Hum: Najmanji grad na svijetu koji uvijek ima snage dignuti se iz pepela

0

Čim uđete na njegova gradska vrata odmah ćete početi govoriti nešto tiše ili čak šaputati. Jer Hum nije samo najmanji grad na svijetu, on je i gradić tišine. I tome se svi njegovi posjetitelji prilagođavaju. Iako posebno ljeti vrvi životom jer ga posjećuje na stotine izletnika, ovdje nikada nećete čuti graju, bučnu glazbu, škripu automobilskih guma. To ne znači da drevni Hum ne živi, čak štoviše. Ali u tome je njegova tajna.

– Ovdje je uvijek mir i tišina. Kada uđu kroz gradska vrata, i naši posjetitelji jednostavno utihnu. U toj tišini obiđu gradić poštujući ga. Hum uistinu ima jednu posebnu atmosferu zbog čega mu se ljudi vraćaju – kaže nam rođena Humljanka Dores Blagonić o svom mjestu koji je godinama bio zapušten kameni gradić u unutrašnjosti Istre. Dobio je naziv vjerojatno još u 7. stoljeću kada su na ovo područje došli prvi Hrvati. A on potječe od staroslavenskog Hlm što znači šumoviti brežuljak. I dan danas takav pitomi krajolik grli najmanji grad na svijetu.

Glavna crkva sazidana je u 19. stoljeću

Gradić je bio zapušten do velike kulturne revolucije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je njegova sudbina kroz stoljeća. Da gotovo pa nestane i opet se digne iz mrtvih. Preživio je puno toga, a najteže su mu godine definitivno bile kada je bio spaljen u 17. stoljeću za vrijeme krvavog Uskočkog rata koji je do temelja opustošio Istru u svakom smislu. Hum je tada bio kaštel na granici sukobljene Venecije i Austrije. U tom vihoru okrutnosti i pohlepe, nije bilo bitno tko će i kako stradati. Sve za nekoliko metara granice, a najviše su gubili sami stanovnici Istre. Njih nitko ništa nije pitao.

Nekad imao 150 žitelja

Tih sedamdesetih godina, kada je Hum uistinu bio samo hrpa kamenja i kada mu je prijetilo odumiranje, nitko nije ni slutio da će ruševni i godinama napušteni Hum postati prava meka za turiste i izletnike i da će se u tom, najmanjem gradu na svijetu, smještenom u srcu Istre i poznatom po glagoljaštvu, tražiti dodatna kuća za kupnju. Tada je začeta ideja o Aleji glagoljaša, a književnici okupljeni u Katedri čakavskog sabora, baš su tu odlučili dignuti spomenik počecima hrvatske pismenosti. Grad spomenik, kojega su prema legendi izgradili divovi u dolini Mirne, po najnovijem popisu stanovništva ima 56 stanovnika, 26 više nego 2001., kad ih je bilo samo 17. I nitko ne pomišlja da bi otišao iz tog malog mjesta, 13 kilometara udaljenog od Buzeta. Čak bi se mnogi htjeli doseliti.

Gradić s dvije ulice

No daleko je to od broja ljudi koji je živio u gradiću prije 100 godina. Prema popisu stanovnika iz 1921., u Humu je živjelo čak 976 ljudi. Doduše, te brojke su obuhvaćale i podatke za okolna naselja Brnobići, Erkovčići, Kotli i Kras. Ta mjesta danas imaju stotinjak stanovnika. Za vrijeme vladavine Italije i Austrije unutar zidina dom je imalo 150 mještana Huma, a taj je broj rapidno pao nakon Drugoga svjetskog rata. Sada već daleke 1948. u Humu je bilo 86 stanovnika i od tada taj je broj kontinuirano padao do 2001.

Zaljubili se u Hum

Neki se klik dogodio Humu, tim malom čarobnom mjestu koji kao da je stvoren za izlete, bilo ljeti ili zimi. A zimi pogotovo, posebno vikendom kada radi Humska konoba, a sada su tu i Muzej Huma, suvenirnice. Znate da možete doći na domaće istarske kobasice s kiselim kupusom, fuže i supu, ali i fini gin tonic, pršut, sir i naravno neizostavnu humsku bisku. Iako je gradić mali, uvijek ćete nekoga sresti čak i ako vam se čini da u Humu, gradiću s dvije ulice nema žive duše.

U Humu radi više suvenirnica

U maloj gradskoj suvenirnici susrećemo Melitu Maksić, koja je sa suprugom ranijih godina, često dolazila u Hum na izlet. Toliko su se zaljubili u to mjesto, priča nam, da su odlučili tamo kupiti kuću. – Kupili smo jednu ruševinu i od nje si stvorili dom. Doselili smo se iz Rijeke i nikad Hum više ne bih mijenjala za neko drugo mjesto. Što mi tu nedostaje? Ništa. Sve imamo. Možda će neki reći da nemamo trgovinu pa moramo svaki dan autom po kruh. No to je najmanji problem. Prva trgovina je u Roču, a potom u Buzetu koji je autom na 10-ak minuta vožnje, kaže Melita Maksić.

Drugačiji ljudi

– Sve u Humu obavim u par minuta, a i u Buzetu. Kada se sjetim koliko nam je u Rijeci trebalo vremena da nešto obavimo, da se od posla vratimo doma. I svugdje se čekaju redovi. Sada se zaletimo do Buzeta nešto obaviti, u poštu ili banku, i odmah si na redu. Nitko nije ljut ili nervozan. Ovdje jednostavno vlada dobro raspoloženje, drugačiji su ljudi. Sve je mirnije. Kvaliteta života je neusporediva. Mi smo u gradu koji je muzej, ali koji živi i u kojem se živi i to vrlo kvalitetno – govori dalje Melita.

U stražnjoj ulici možete kupiti razne zanimljive stvarčice

Bez obzira na to što Hum nema blagodati velikog ili barem većeg grada. Ali ima nešto drugo – kvalitetu života. Baš zbog toga, generacije rođene oko 1980. ostale su u mjestu i zasnovale obitelji. Hum stoga ne pada u broju stanovnika. Ima ih 28 unutar zidina. Od toga petero djece u dobi od pet do osam godina. Dores Blagonić nam kaže da im nije dosadno.

Odlični pogledi na sve strane

Dvije ulice, tri reda kuća

Dores je inače vlasnica druge suvenirnice u Humu pod nazivom Colmo, odmah preko puta Aure. Prava je to mala trgovačka ulica u najmanjem gradu na svijetu iza glavnog trga sa župnom crkvom. I to s finim i lijepim stvarima te lokalnim proizvodima među kojima se ističe poznata Humska biska. Originalni proizvod baš iz Huma koji se razgleda u 10 minuta. Obići cijeli grad uistinu nije problem kada ima tek tri reda kuća i dva reda ulica.

Sve više ljudi u Humu želi kupiti kuću

Ona i njezina obitelj stvorili su u Humu pravi mali obiteljski biznis. U staroj kući, gdje se nalazi i suvenirnica, uredili su sobe i apartmane koji mogu primiti 18 ljudi. Dores nam otkriva da ljeti u Humu spava više turista nego domaćih. A onda svi traže bisku, jer ipak je to mjesto poznato po ovoj, kako kažu svi Humljani, ljekovitoj žestici. Biska je domaća rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Poznata je istarska žestica, a navodno je originalan recept star čak dvije tisuće godina, a donijeli su ga Kelti. Bio je zapisan na glagoljici.

Recept za bisku star je dvije tisuće godina

Svi bi kupovali kuće

Uz dobru čašicu brzo se razveže jezik. Pa gotovo da ne prođe dan, a da netko ne pita prodaje li se koja kuća u tom tihom gradu. Jer odmah osvaja zbog te svoje atmosfere i naravno očuvanosti izvorne arhitekture. No Humljani ne žele da se Hum mijenja. Povijest ga je sačuvala takvim kakav je danas, a to u doba velike gradnje i kupovanja nekretnina nije lako zadržati. Jer svi bi najradije gradili pored autentičnih lokacija. A onda to više nije autentično.

– Ovdje ljudi žele ili doći živjeti ili imati vikendicu za odmor. Sve je odavno sređeno i Hum više nije zapušten, a kamoli napušten gradić. Novih je kuća malo. U posljednjih 50 godina možda su sagrađene četiri nove kuće. A i bolje. Ne želimo da se uništi vizura Huma. Neka ostane takav kakav je danas – poručuju nam naši sugovornici. Humljani žele da se posjetitelji prilagode njima i njihovu načinu života koji donosi život uglavnom bez stresa.

U suvenirnicama možete pronaći i predivno ručno oslikano posuđe

– Radimo cijele godine i uvijek netko dolazi. Naravno, ljeti je najveća gužva, ali opet nije to velika gužva kao na obali. Zato ovdje uživamo raditi. Svi se odmah nekako prilagode mjestu. Turisti u Hum dolaze stvarno iz svih strana svijeta. Amerike, Kolumbije, Kanade, Europe… Svi su oni očito čuli za najmanji grad na svijetu i žele ga vidjeti. Za njegovu reklamu puno su učinile i društvene mreže. Ljudi vide neku sliku na Instagramu i odmah pohrle doći ovdje i vidjeti što to Hum nudi – kaže Dores. Tko je to samo to mogao zamisliti?! Sigurno ne čelnici Katedre Čakavskog sabora kada su podizali Aleju glagoljaša.

Pitomi kraj

Muzej Huma

A čitavu je priču ovog mjesta prije dvije godine zaokružio i prvi muzej kojega je otvorila obitelj Sirotić, vlasnica poznate destilerije Aura iz Buzeta. Zanimljiv je to etnološki muzej posvećen Humu, istarskoj tradiciji, starim zanatima, obrtima i hrani. Otvorili su ga upravo ovdje u jednoj od najstarijih kuća u gradiću jer je od tuda i počela njihova priča o uspjehu. Kako nam je kazao Mišel Sirotić, njegovi su roditelji prije nego se i znalo da će Aura nastati, u Humu imali svoju suvenirnicu. I baš zato, Mišel je Humu htio dati nešto zauzvrat. Kuća se nije previše dirala, ostala je koliko god je to bilo moguće izvorna. Pa je i sama za sebe neka vrsta muzeja, i bez tisuće izložaka koji su u njoj našli svoj novi dom.

U jednoj od najstarijih kuća u gradu smjestio se muzej starih zanata
U Humu uvijek nekoga ima

– Kupili smo staru kuću u Humu i nismo odmah mislili da će tu biti muzej. No, nisam htio previše mijenjati kuću kakva je bila iznutra i onda smo se odlučili baš za muzej starih obrta. Dakle, u staroj očuvanoj kući predstavljeni su stari obrti, ali drugi sadržaji o povijesti ovog mjesta, ali i Istre.

Muzej “skriva” na tisuće pomno biranih predmeta

Zaljubljenik u starine

Tu je prikazana stolarska radionica, postolarska, apoteka, stara trgovina, škola… Unutra su tisuće predmeta koje smo ja i brat Manuel, koji ima antikvarijat u Oprtlju, našli po Istri, ali i sajmovima antikviteta u Italiji. Uglavnom, jako smo se dali u tu priču i mislim da je to poseban sadržaj u Humu – kaže nam Mišel, jedan od najvećih zaljubljenika u starine kojega znam. Osim toga, u prizemlju je mali bar s rakijama po čemu je, naravno, Hum i poznat.

Humljani ne žele da se Hum mijenja
Hum još nije do kraja obnovljen

Zanimljivo da je Hum, osim po glagoljici i tome što je najmanji grad na svijetu, poznat i po Humskoj konobi. Ona je toliko srasla s mjestom da je postala zaštitni znak Huma. Nema posjetitelja koji kada dođe u Hum neće otići i do te male konobe s tek nekoliko stolova i klasičnim istarskih ognjištem. Na fuže, maneštru s bobićima, kupus s kobasicama i istarsku supu. Tradicionalna istarska priča koja se nije previše mijenjala od davne 1976. kada je konoba otvorena. Otvorila ju je Ondina Merlak koja se taman bila vratila iz Švicarske gdje je radila pet godina. Rodom je iz Gradinja kraj Livada. Tražila je po svim gradićima u okolici kuću gdje bi otvorila konobu, a Hum joj se jako sviđao.

Tko ne zna za Humsku konobu?

Sve je bilo napušteno

– Kada je došla u Hum, nije našla nikoga jer je sve bilo napušteno. I onda je srela jednog čovjeka sa susjednog brda. Zvao se Aldo, a po nadimku smo ga zvali Ćuk. On ju je zaustavio jer je stopirao. Rekla mu je zašto je došla u Hum, a on ju je uputio na Bruna Cotića iz Roča koji je bio aktivan u Čakavskom saboru i zadužen za revitalizaciju Huma koja je počela 1971. Cotić joj je otkrio da se prodaje baš ta kuća gdje se sada nalazimo. Zanimljivo je, baš je nju i htjela – govori nam Aleksandar. I tako je kupila ruševinu i počela s radom šest mjeseci nakon kupnje koji je kasnije, 1997., nastavio njen sin koji organizira i poznatu smotru rakija u Humu.

Ulice su popločene kamenom

– U to vrijeme u Istri nije bilo puno takvim malih privatnih konoba. I ona je odmah postala jako popularna. U Roču su se organizirali plesnjaci, a onda su kod moje mame svi kasnije dolazili jesti i piti do jutra. Jako je bilo popularno mjesto. Do Huma tih 70-ih godina nije vodila asfaltirana cesta. Rekao bih da je zbog konobe cesta asfaltirana i da je i to privuklo ljude u Hum kao i promocija mjesta putem Čakavskog sabora.

Dom glagoljice

Pomoglo otvorenje tunela Učka

Pomoglo je i otvorenje tunela Učka kada su u većem broju u Hum počeli dolaziti Riječani i Zagrepčani. Tada je napravljena i Aleja glagoljaša. Puno se toga zbivalo na ovom području 70-ih godina. Onda se dogodio turizam i danas je Hum takav kakav je. I mogu reći da im je to na kraju i uspjelo. Revitalizirali su mjesto – kaže nam poslovični Aleksandar dok se priprema za vikend. Naime, petkom ima najviše posla u nabavi jer konoba zimi radi samo vikendom i uvijek je puna.

Hum i dan danas bira svog župana

Aleksandar je uz župana vrlo aktivan u najmanjem gradu na svijetu. Kad bilo kome što treba, uvijek može do konobe i Aleksandra pitati za sve. A on se ne brine samo za svoju konobu i suvenirnicu, nego i za izgled mjesta. Predsjednik je udruge Hum koja se brine o stanju gradića – od organizacije manifestacija pa do održavanja zidina, trga i crkve.

Vrata su vam širom otvorena
Tom malom gradiću u pohode dođi

Načelnik Humšćine

– Budućnost Huma je u sve većoj obnovi. Hoće li biti još više stanovnika, to ne znam. Varirat će svakako – smatra ovaj ugostitelj. Kako žitelji Huma svoje probleme rješavaju sami, tako sami biraju i svog župana. Simbolična je to funkcija ostala iz pradavnih vremena, ali do nje Humljani, odnosno Grašćaki, kako se nazivaju samo žitelji gradića, posebno drže. Svake godine od 1976., kad su obnovili tu tradiciju, druge subote u lipnju biraju svog župana, neku vrstu načelnika za cijelo područje Humšćine. Time je Hum ostao jedini gradić u Istri koji je zadržao tu starohrvatsku tradiciju u Istri. Župan se bira ne samo za Hum nego i za 33 sela Humšćine. Bira ga 11 sudaca koje je prije izabrao narod.

Život u Humu bez stresa

– I ja sam dvaput bio izabran za župana – kaže Aleksandar u svojoj konobi. Nije to funkcija koju si imao nekada. Danas je župan simbolika, ali ipak preuzima neku funkciju, kao što je primjerice komunikacija s novinarima i svima ostalima koji žele znati nešto više o Humu. A nekad su župani imali veće ovlasti. Primjerice, rješavali su loše međususjedske odnose, posebno one oko zemlje. A onda bi taj župan kaznio neposlušne žitelje tako da je, primjerice, uzeo jedan pršut ili sir, ili vino. No, sve što su ubrali tijekom godine nisu zadržavali za sebe.

Crkva na groblju najstarija građevina u mjestu

Pozdrav iz najmanjeg gradića

Kad bi se birao novi župan, sve ono što bi “zaplijenio” župan bi donio na izbor svog nasljednika. I tada bi se svi počastili. Zato danas simbolično na naš skup donesemo vino, pršut i sir. Ali ih nikom nismo uzeli – smije se dalje vlasnik ove male konobe. Novog župana biraju muškarci. Veli nam Aleksandar da žene nisu pokazale interes, a i po tradiciji je bilo tako. Tko zna, možda se i ona promijeni. Jer je, primjerice, Dores razmišljala o toj funkciji. I za Hum se vremena ipak mijenjaju. Hoće li i dalje ostati najmanji grad na svijetu?

Na ulazu u mjesto nekada je bio kaštel

– Po površini je najmanji iako to nije upisano u Guinnessovu knjigu rekorda. A prozvan je najmanjim sasvim slučajno. Našli smo jednu staru razglednicu iz 1902. na kojoj na talijanskom jeziku piše: “Pozdrav iz najmanjeg gradića”. I onda se 1971., kad se krenulo s revitalizacijom Huma, na osnovi te razglednice odlučilo ga nazvati najmanjim gradom na svijetu. To je bilo simbolično. Vjerujem da će Hum takav i ostati – zaključuje Merlak.

Pretpostavlja se da je naziv dobio po staroslavenskoj riječi hlm

Darovao cijeli sjever Istre

A Hum se itekako mijenjao kroz povijest. Primjerice, danas se ni u tragovima ne može vidjeti kaštel. Bio je na mjestu iza glavne crkve u Humu i u njega se ulazilo kroz mjesto. On je tu postojao očito od osnutka mjesta jer se još 1102., a to je zbilja davno, spominje kao Castrum Cholm. Pod tim su ga nazivom prebogati markiz Ulrich II i njegova žena Adelajda, koji nisu imali nasljednike, a posjedovali su doslovce cijeli sjever Istre i dobar dio njene unutrašnjosti, darovali akvilejskom patrijarhu Ulrichu I.  Prijenos vlasništva nad darovanim zemljama ritualno je izveden putem drevnog germanskog rituala postavljanja noža, ugraviranog štapa, rukavice, komada zemlje i grane stabla na oltar crkve.

Darovao Hum za spas duše

Za spas duše akvilejskoj crkvi 17. studenog 1102. u bazilici u Akvileji pred brojnom publikom iz redova furlanskog, bavarskog i istarskog plemstva ovaj je moćnik  predao sve svoje ostale posjede u Istri patrijarhu Ulriku I., izrijekom navodeći dvadeset i jedno mjesto u povelji, i to: kaštel Buzet, kaštel Hum, kaštel Boljun, kaštel Vranja, kaštel Letaj, kaštel Sveti Martin, kaštel Kožljak, „selo koje se među Latinima zove Cortalba“ (današnji Belaj), Kaštel, selo Kukov Vrh ili Čuklja, selo Momjan, selo Šterna, selo Beli Kamen, selo Draguć, selo Marčenegla, selo Kubed, kaštel Buje, kaštel Grožnjan, selo Kostanjica, kaštel Kastion kraj Buja te selo Sveti Petar sa samostanima sv. Petra i sv. Mihovila kraj Buja.

Uvijek se obnavlja

Na taj je način akvilejski patrijarh postao najbogatiji zemljoposjednik i glavni politički faktor u Istri. Tristo godina poslije okupirali su ga Mlečani pod čijom vlašću je Hum svašta prošao.Tim više što je bio na samoj granici s Mlečanima mrskom Austrijom. Nakon Uskočkog rata u 17. stoljeću dugo mu je trebalo da se oporavi, baš kao i sada nakon Drugog svjetskog rata. No, u Humu uvijek ima nade u novi život. I to je njegova najveća moć i čar. I zato mu je ljudi vraćaju.

 

 

 

Pula: Antičko Malo rimsko kazalište otkrilo nepoznatu povijest najvećeg istarskog grada

0

Svi oni koji su voljeli šetati starim gradom u Puli, a tu mislim na Kaštel i poljane oko njega koje se spuštaju do Malog rimskog kazališta, znaju koliko se ovaj prostor promijenio u zadnjih 10 godina, a  posebno od kada se počelo uređivati Malo rimsko kazalište. Nekada je to bila antička hrpa kamenja, mali simpatični prostor, čiji se razmjeri nisu ni znali. Barem nismo znali mi laici koji smo onuda šetali, marendali, pili kavicu na suncu i jednostavno uživali u tišini starog grada. Jer tamo je bio najveći mir.  No, nakon ovih zadnjih opsežnih radova u kojima je Malo rimsko kazalište opet zasjalo za svoje gledatelje, ali u nekom drugom ruhu, vidi se veličina ove atrakcije iz 1. stoljeća. Dovoljan je podatak da se prije samih istraživanja vidjela samo četvrtina kazališta. A sada kada je sam projekt gotov, otkrivaju se neki novi slojevi povijesti.

Još jedna odlična ljetna pozornica u Puli

Nije se za njega znalo

I “kuži” se da je Malo rimsko kazalište bilo zapravo ogromno. Pretpostavlja se da je moglo primiti između 4 i 5 tisuća gledatelja, što je u ono vrijeme cjelokupno stanovništvo Pule. Pitam se kakvo je samo bilo Veliko rimsko kazalište na susjednom brdu Monte Zaro koje odavno više ne postoji. Postoji samo njegovo kamenje ugrađeno u obližnju Mletačku utvrdu, današnji Kaštel. Zapravo je Malo rimsko kazalište bilo možda i najveća rimska građevina unutar gradskih bedema.  Opsežni dugogodišnji radovi arheologa i ostale struke pokazali su da je kazalište sezalo skroz do zidova kaštela, a niz je popratnih objekata bilo na području gdje je Austro-Ugarska sazidala zgradu današnjeg Arheološkog muzeja Istre.

Pogled prema Arheološkom muzeju Istre gdje čekamo stalni postav

Danas, kada sjedite na tribinama obnovljenog antičkog kazališta u Puli, koje je dobilo i neke nove moderne elemente zahvaljujući uglednom pulskom arhitektu Emilu Jurcanu, moći ćete donekle zamisliti razmjer grandioznosti ovog spomenika koji je dugi niz godina bio zapostavljen. Još mi je zanimljivija bila činjenica da se za njega nije ni znalo do iskapanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ali je sada kompletnim rekonstrukcijom postalo nova ljetna pozornica za nešto manje od dvije tisuće ljudi, ali i prava kulturna atrakcija koju Pula sa svojom bogatom poviješću zaslužuje. Svi oni koji su ovo ljeto bili tamo na nekoliko koncerata i događanja, znaju kako je impresivno. Otvoreno je ovog proljeća na radost svih nas ljubitelja kulture i baštine.

Tko se još ne sjeća ovog ulaza?!

Domaće snage

Nakon višegodišnjih arheoloških istraživanja, uredilo se kameno gledalište, postavile su se i nove čelične tribine koje su stvorile neke nove vizure. Projekt cijele njegove rekonstrukcije potpisuje Jurcan, a rasvjetu pulski dizajner svjetla Dean Skira. Sve samo domaće snage. No, prava stvar tek slijedi nadamo se iduću godinu. Jer tada će se otvoriti novi stalni postav u muzeju koji je sada zatvoren već godinama radi kompletne rekonstrukcije. Čitav će ovaj prostor zaživjeti punim plućima kao jedna jedinstvena kulturna cjelina.

Spoj kamena i čelika

No, kako sam u više navrata uspjela čuti od Darka Komše, ravnatelja ovog muzeja koji je u Puli u zadnjih 10 godine pokrenuo pravu malu kulturnu revoluciju, istraživanja oko Malog rimskog kazališta još nisu gotova. Čak, štoviše, možda će se tek sada otkriti nešto još zanimljivije  jer se još uvijek uređuje novi pulski uspon kuda će se novim putem dolaziti do spomenika i gdje će biti uređeno nekoliko ulaza i sanitarni čvor. Ujedno, s tog uspona moći će se doći do Kaštela, odnosno Povijesnog i pomorskog muzeja koji se naslanja na Malo rimsko kazalište i Arheološki muzej Istre. Uspon će se pak nadovezati na novu šetnicu oko kaštela od kuda će se na najbolji mogući naći vidjeti vizure starog pulskog grada, ali i cijele okolice. Sjetite se samo ovog područja prije 20 godina i bit će vam jasno koliko će ta vizura biti drugačija.

Istražujemo bez prekida

– Istražujemo gotovo bez dana prekida od 2014. godine, i to nekoliko tisuća kvadrata područja. Nažalost, nismo naišli na nalaze kamene plastike, ali smo riješili nedoumice oko arhitekture. Doduše, još uvijek ne znamo sve o Malom rimskom kazalištu, priznaje nam Komšo koji je veliki zaljubljenik u ovaj spomenik čiju je kompletnu rekonstrukciju pokrenuo svojim entuzijazmom i vizijom. Njega posebno zanimaju istraživanja oko Dvojnih vrata prema kazalištu gdje je nekada bila antička cesta. Tu bi bio još jedan ulaz u kazalište koji bi vodio po autentičnoj cesti iz drugog stoljeća.  Zanimljivo je i da se baš tuda u vrijeme antike ulazilo u kazalište.

Rekonstruirani stari zidovi

– Znali smo da ćemo na ovom lokalitetu pronaći puno toga, ali svejedno su nas iznenadile neke stvari. Prije svega, nismo se nadali da ćemo nešto dalje od kazališta pronaći njegove, odnosno dijelove zida koje ćemo prikazati javnosti. Pronašli smo i staru rimsku cestu. Uz to, ovdje smo iskopali i 30-tak histarskih grobova, a sigurno ih ima stotine, priča mi Komšo o ukupnim iskapanjima na području oko kazališta i muzeja.

Crna rupa

Ujedno, gradnja novog uspona i arheološka istraživanja  otkrili su nešto novo što se još nije istražilo. Otkriven je ulaz u srednjovjekovni pulski kaštel o kojem se dosad malo znalo. To je jedini ostatak kaštela koji je postojao prije gradnje ovoga kojega sada vidimo iz 1631. godine, kaže nam. A o njemu se malo zna jer se dosad na ovoj lokaciji u centru grada nije iskapalo.

S vrha tribina pruža se divan pogled na Arenu

– Imamo opise da su unutra bili ljudi te crtež crkve svetog Vida koja se nalazila unutar kaštela. Ona je označena samo u temeljima. Isto tako, imamo jedan crtež iz venecijanskog arhiva koji pokazuje aktualnu tvrđavu u projektu. Vidi se da je oko nje zid, a tu je i antička cisterna. Kako nikad nikad nije rađeno iskopavanje na toj poziciji, to je za nas arheologe svojevrsna crna rupa. Htjeli bismo vidjeti što se tu događalo u doba Rima, otkriva nam Komšo.

Već ovog ljeta ovdje su se odigravali različiti događaji

Zanimljivo je ovo mjesto jer se tu stoljećima gradilo, i to jedno na slojevima drugoga. Tako da se tu ispresijecaju razni zidovi – od onog Malog rimskog kazališta, antičke cisterne, zidova sada starog srednjovjekovnog kaštela, do bedema mletačke utvrde, tu je i ulaz u podzemne tunele ispod kaštela, takozvani Zerostrasse. U blizini je i Sveučilišta knjižnica koja je smještena u austrougarskoj zgradi koja je također djelomični sagrađena na mjestu Malog rimskog kazališta. Sada se s vrha kazališta svi ti obrisi starih zidova itekako dobro vide.

Scenska zgrada išla je skroz do gradskih bedema

Scenska zgrada išla do gradskih bedema

A želja je dalje otkriti što se nalazi na mjestu gdje je u doba antike bila velika scenska zgrada koja je išla do gradskih bedema i koja je bila sastavni dio kazališta. Bila je visoka tri metra. Ona je predstavljala ulaz i mjesto za treninge i pripreme predstava.

Stari ulazi u Malo rimsko kazalište

Tako da se uzbudljivo otkrivanje pulske antičke povijesti nastavlja. Poput neke napete serije u nastavcima doznajemo što je bilo oko današnjeg arheološkog muzeja koji je s okolicom postao svojevrsni arheološki park i zaista nezaobilazno mjesto za uživanje u Puli. Za one koji vole mir i tišinu kao i ja, čak i više od toga. Jer taj dio grada oduvijek ima neku posebnu magiju i vizure, a kada u gradu vlada ljeti gužva, tu je nećete naći. A sada s ovim novinama o starinama koji svjedoče o nekoj drugačijoj Puli, ta je magija samo postala još jača.

 

 

Sočerga i Ušesa Istre: Slušajmo Istru na “ušima” Istre

0

Taman ste prošli granicu Hrvatske i Slovenije i evo ih. Ukazat će vam se iznad glave. Moćna i velika, izgledaju tako nedodirljivo. Pa opet, za planinare mali izletić, lagana šetnjica kako bi se uživalo u vidicima Istre i kraškom fenomenu koji se ne viđa često. Lokacija – Uši ili Ušesa Istre odmah nakon graničnog prijelaza Požane s hrvatske strane kraj Buzeta, odnosno Sočerge s druge strane granice. One visoke neobične stijene koje ste mogli primijetiti ako ste se vozili ovom cestom iz Buzeta za Sloveniju su upravo to – “uši” Istre.

“Čilanje” na Ušima Istre

Predivan i jedinstven kraški fenomen koji mami čak i kada ne planinarite. I zato jednu nedjelju treba posvetiti Ušesima Istre, posebno kada nije jako toplo jer ipak stijene zadržavaju toplinu pa je ljeti zasigurno prevruće. Dakle, sada je vrijeme, a možda vas dočekaju i predivne jesenske boje. Mi smo bile u rano proljeće kada se priroda tek počela buditi, a Uši Istre su nam poslužile kao pravo sunčalište s izvanserijskim pogledom na polja i seoceta Buzeštine. Marendati na tim stijenama s pogledom na dolinu i brežuljke preko puta je zbilja neprocjenjivo.

Moćno

Jednostavna staza

Staza je kratka i počinje kod crkve svetog Kvirina ili Kvirika nedaleko Sočerge. Vozite se možda nekih 500-tinjak metara od mjesta i na glavnoj ćete cesti vidjeti oštro skretanje za desno i znak za stazu i crkvu. Morate biti pažljivi jer smo mi fulale, ali nekad se znak dobro ne vidi s glavne ceste. Mala uska cesta kroz borovu šumu vodi direkt do crkve i groblja. Tu je parkiralište i start za mnoge staze, kako pješačke i planinarske, tako i biciklističke.

Crkva svetog Kvirina kraj Sočerge
Jednostavna grobljanska crkva i dobar orijentir
Ovdje je start za mnoge druge staze

Ovu crkvu lako ćete zapamtiti jer je na osami, a predstavlja grobljansku crkvu župe Sočerga. Okružena je zidom, a prostorom dominira zvonik visok 11 metara. Skromnu jednobrodnu crkvu spominje koparski biskup Paolo Naldini u 17. stoljeću u svom Crkvenom zemljopisu. Obnovljena je 1886., ali je 1940. smanjena. Tada je uklonjen tek dovršeni prezbiterij. Godine 1942. podignut je zid oko groblja. Inače, na ovom su mjestu arheolozi otkrili i utvrdu iz rimskog doba pa je želja da se na tom prostoru uredi i svojevrsni arheološki park.

Jutro iznad Istre i kontraliht

Od tu kreće naša šetnja po grebenu Velog Badina gdje se vrlo brzo otvaraju čarobni vidici pa stalno morate stajati i fotkati. Barem ja, pa sve traje puno duže. Ali uživam u trenutku i prirodi. Staza je uistinu jako lagana i do Ušesa Istre se uglavnom spušta. Za prijeći tih 5,5 kilometara staze trebat će vam okvirno oko 2,5 sata lagane šetnje, a  visinska razlika je 200 metara. Staza je odlično označena pa ćete teško zalutati.

Na što vas ova stijena podsjeća?

Vidikovac Orlovo gnezdo

Već nakon pola sata, a nismo se ni pošteno tog jutra napričale, evo nas na vidikovcu Orlovo gnezdo s upisnom kutijom iznad zaklona Velog Badina. Vau, koji ludi pogled. Naime, s vidikovca se otvara jedan od najljepših pogleda na Istru.  Ispod Orlovog gnezda, nalaze se i tri veća kamena skloništa, koja u visinu idu i do 17 metara, a pristup im je za vrijeme gniježđenja ptica zabranjen. Naime, ovo je područje poznato po gniježđenju ptica baš zbog svoje konfiguracije.

Upisna knjiga na Orlovom gnezdu
Ulazi se kao u mali bunker

Mnogi planinari kažu da je ovo jedan od najljepših dijelova Istre, gdje se vole zadržavati i uživati u pogledima i koje nije razvikano pa ne dolazi puno šetača. Priznajem, s ove se pozicije pružaju veličanstveni vidici prema Buzetu i vrhu Učke. Idemo dalje i čekamo iduću atrakciju, a to je interesantan prirodni most, koji izgleda kao da ga je netko isklesao. S njime počinje, odnosno završava stijena Velikog Badina, i jedini je prirodni most u Slovenskoj Istri. Dug je šest, a visok četiri metra. Debljina luka mu je 1,5 metar. Ispod kamenog mosta slobodno može stajati i najviši čovjek.

Spuštanje na Orlovo gnezdo
Koji pogled na Buzeštinu
Stvaralačka moć prirode

Najranije šparuge su na Ušima Istre

Tu uživamo u fotografiranju. Mnogo je šetača oko nas. Mi smo bile u rano proljeće, pa su mnogi došli i u šparuge, ne samo u šetnju. Vele nam da ovdje počinju prije nego bilo gdje drugdje uz obalu. Dakle, tko želi najranije u proljeće jesti šparuge, mora do Ušesa Istre. Spojiti ugodno i korisnim.

Desno se naziru “uši”, lijevo cesta koja vodi na nekadašnji granični prijelaz kod Buzeta

I sada već jedva čekamo ugledati ovaj biser prirode – kraške lukove koje je priroda uklesala u kamen na samoj granici između Hrvatske i Slovenije iznad sela Mlini. Zanimljivo je da njihovo podrijetlo nije u potpunosti razjašnjeno, ali je vjerojatno riječ o kombinaciji tektonskih, temperaturnih i korozivnih događaja. Ima više litica, neke su pliće, druge dublje – najveća je duboka 13 metara, a visoka 12 metara. Pretpostavlja se da se radi o urušenim kraškim špiljama.

Jedinstveni prirodni fenomen

Ove stijene vole i životinje i biljke, ne samo ljudi. Stanište su brojnih ptica pa zato se nije poželjno previše zadržavati na ovom području da im ne smetate. Ali teško je tome odoljeti kada ugledate prvo “uho”. Zbilja će vas zadiviti veličinom i izgledom. Koliko god imate neku predodžbu o tom fenomenu, on će izgledati drukčije kada dođete do njega.

Teško je ne uživati u ovom stijenama

Divovske uši

I stvarno podsjećaju na uši. Nalikuju velikim divovskim uškama zbog čega su i lokalci tako nazvali stijene. A navodno Ušesa Istre sve čuju i vide što se događa u Istri i okolici. Penjanje po stijenama je strogo zabranjeno, no to nam nije ni bila namjera. Željele smo se osunčati i marendati te uživati u pogledu, kako na stjenoviti krov iznad nas, zaobljene lukove, polupećine, sige i boje po kamenju, tako i pogledima na dolinu pod nama. I mijenjati pozicije. Jer ovakvih “ušesa” je više. Svako uho je nešto drugačije, ali jedno im je isto. Jednako su veličanstvena.

Vapnenački fenomen

Nevjerojatno što može napraviti voda od vapnenca. Prirodni lukovi ponegdje su prekriveni šarenom sigom, a drugdje su ukrašeni vapnenastim ukrasima, kakve nalazimo u kraškim špiljama, na primjer sa stalaktitima ili stalagnitima. Isto tako vidjet ćete i mnoštvo rupa. Tu se gnijezde golubovi pećinari.

I dobar zaklon

Sunčani zaklon stijena

Zbog ptica i njihovih gnijezda ne želimo se previše zadržavati ovdje, iako bismo mogle cijeli dan provesti na suncu u zakonu ovih stijena. Malo je za reći da teška srca napuštamo Ušesa Istre. Slijedi nam povratak do crkvice svetog Kvirina i lagani uspon. Ništa lakše nakon ovih lijepih dojmova. Vraćamo se istim putem kuda smo i došle i vrlo brzo smo već kod crkve na groblju. No, kako smo prvi put u Sočergi ili San Quiricu, odmah smo iskoristile priliku i posjetile ovo mjesto koje mi je nekada, dok su postojale granice, često bilo upisao na pečatu u pasošu.

Mir i tišina
Na grebenu Velog Badina
To je to

Tiho i šarmantno. Nema nikoga za našeg posjeta. Bar nikoga nismo vidjele. Tek divovska crkva koja vlada Sočergom. Malo je to mjesto sa 60-tak stanovnika u sastavu Grada Kopra, ali zato ima čak dvije crkve. Uz grobljansku crkvu koja je udaljena od mjesta od kuda smo krenule u našu šetnju, tu je i crkva Srca Jezusovega koja dominira mjestom. Izgrađena je prije nešto više od stotinu godina, odnosno 1906. godine. Ima i svoj zvonik koji vlada prostorom.

Nekadašnju crkvu uništila je Napoleonova vojska

 

Velika crkva u malom mjestu
Sočerga

No, tu je nekada stajala jedna druga crkva koju je 1812. godine uništila Napoleonova vojska – crkva sv. Eufemije, ali i samostan. Ta crkva vjerojatno potječe iz 11. ili 12. stoljeća, dok se ostaci samostana spominju u franjevačkom katastru iz 1820. godine. No, za njega nema drugih izvora. Šećemo oko crkve, malo meditiramo. Uživamo u proljetnom zraku prije povratka u Buzet i traženja kavice nakon izleta koji ću dugo pamtiti.

Evo i rute:

Vranja: Srednjovjekovni divovi Aurania i Boljun još bdiju podno moćne Učke

0

Od kada je službeno predstavljena, želim ju obići, ali nikad dovoljno vremena. I konačno je svanuo lijep sunčan jesenki dan, taman kada se kazaljka na satu micala unazad. Dobili smo sat vremena više sna i već u cik zore bili na nogama. Sreći nema kraja jer ja i Renata idemo prema mjestu Vranja, Učki, stazi Aurania, Boljunu. Veselim se kao malo dijete. Riječ je o pješačkoj stazi od nekih 13 kilometara, kružne prirode koja počinje i završava u ovom malom mjestu na ulazu u park prirode Učka, a vodi po obližnjim šarenim brežuljcima do srednjovjekovnog Boljuna i nazad.

Divota Vranjskog potoka

Start rute malo tražimo po Vranji, pa se na kraju parkiramo kod konobe Ema i od tuda idemo preko glavne ceste koja od Labina vodi prema tunelu Učka. Tu nalazimo na prvu markaciju. A upečatljive zeleno – žute markacije slijedit će nas cijelim putem. Staza je doista jako dobro označena i vrlo teško možete ovdje zalutati. Mi nažalost nismo odmah našle start jer nismo pažljivo gledale.

Koritom Rušanskog, odnosno Vranjskog potoka

Aurania je bila stara utvrda

Dakle, da se ne zeznete kao i mi – start je kod trgovine u Vranji preko puta spomenika palim žrtvama u Drugom svjetskom ratu. Staza nosi broj 731. I da, nosi to ime po starom kaštelu koji je bdio na stijeni iznad Vranje, okružen provalijama kroz koje su tekli potoci slijevajući se s obronaka Učke. Nažalost, danas ga nema. Oko 1700. godine već je bila u ruševinama.  Bila je to ranosrednjovjekovna pogranična utvrda oko koje je kasnije nastalo mjesto Vranja.

Staza je odlično označena

Nakon ceste počinje već prvo divljenje. “Divota, divota”, vičem na svakom koraku. Renata, moja mlađa sestra, mi se smije. Smije mi se jer mi te riječi ne silaze s usana. A kako je ovo moje vrijeme, a to su prvi jesenski vlažni i magloviti te šareni dani, ne mogu a ne pokazati oduševljenje prirodom. Odmah me obuzima jutarnji miris šume i livade čija vegetacija polako odlazi u mirovanje i želi prije zimskog počinka još jednom pokazati svu svoju raskoš.

Vranjski potok je pravi doživljaj

Odmah smo se “prikopčale” na Vranjski, odnosno Rušanski potok čiji nas je žubor oduševio. Dobar dio staze vodi uz ovaj potok ili po koritu rječice. I uistinu je vrhunski doživljaj, posebno u jesen kada ima vode. Zna biti sklisko, pa definitivno preporučujem gojzerice. A uživat ćete uistinu na svakom koraku.

Odmah do glavne ceste je Vranjski potok
Krcat je slapićima i bazenčićima
Jutro ispod Učke

Jer em što je potok pun raznih malih kamenih bazena i korita, okružen je crvenim rujem, jesenskim lišćem jasena i drugih šarenih biljaka koje su tipične za ovo sivo tlo. Ovaj je potok dugačak oko tri kilometra i svakome bih preporučila da ovdje dođe uživati u smirujućem zvuku vode, čak i ako ne želi pješačiti. Zbilja je pravi skriveni dragulj središnje Istre.

Ulijeva se u Boljunčicu

Inače, Rušanski potok sa sobom nosi vode cijelog niza bujičnih tokova s obronaka Učke, a kod obližnjeg mjesta Letaj spaja se s rječicom Boljunčicom koja je nekad utjecala u Čepićko jezero, a danas prolazi kroz Čepićko polje i navodnjava polja. Višak vode otječe u more kod Plomina.

Vranjski, odnosno Rušanski potok
Pitoma priroda

Mi se krećemo u smjeru sela Sergovija i uživamo u ovom kamenitom i intrigantom terenu rječice. Gledamo razne otiske po stijenama. Neke podsjećaju na stope, slične onima na Brijunima ili kod Savudrije gdje su nekada davno hodali dinosaurusi i za sobom zauvijek ostavili stope koje se sada zaštićeni geološki fenomen. A tko je hodao Rušanskim potokom?

Podsjeća na stope
Brežuljkasto i šareno
Slikoviti prizori sive zemlje

Divlje jabuke

U laganom ritmu divljenja po koritu potoka stižemo do šumice i prvog uspona prema Boljunu. Ništa previše zahtjevno. Piše da je staza srednje zahtjevna, ali zapravo je poprilično lagana. Samo je “problem” što je toliko lijepa pa se stalno zaustavljate i nešto fotkate. Jer šetate divnom listopadnom šumom gdje vam svakih nekoliko metara zamirišu jabuke. Da, po putu ima i nekoliko stabala divljih jabuka. Renata je morala probati kakvog su okusa.

Uspon kroz šumu do Boljuna
Putem jedemo divlje jabuke

Nismo se pošteno ni oznojile, a već smo kod crkvice  sv. Fabijana i Sebastijana iz 12. stoljeća podno naselja. Ona je ulaz u srednjovjekovni gradić koji je bdio nad dolinom s druge strane nekadašnje utvrde Aurania. I dok je Auraniju odnijelo vrijeme, Boljun je lijepo očuvan. Ostaci stare srednjovjekovne utvrde vide se sa ceste kuda se dižete u naselje dok se podno vas sve više širi predivan pogled na Boljunsko polje i Učku u oblacima s druge strane.

Najprije nas je dočekala crkva svetog Florijana i Sebastijana
Jesenski pogled na Boljunsko polje

Kaštel naselili uskoci

Ovo se malo, danas polu napušteno mjesto na brežuljku prvi put spominje 1102. kao Bagnoli, kada iz vlasništva istarskih markgrofova prelazi akvilejskom patrijarhu do 14. stoljeća. Nakon toga boljunski su feud kao dio Pazinske knežije držale obitelji TurriniEbersteinDevinski, Wachsensteiner, Elacher. U urbaru 1498. spominje se kao Vijnal. U burnom razdoblju 16. i 17. stoljeća kada su raznu ratovi harali Istrom, posebno između Mlečana i Austrijanaca, ni Boljun nije bio pošteđen, prije svega zato jer je  nadzirao putove između Učke, pazinske kotline i doline rijeke Raše.

Tihi Boljun

Nakon što je kaštel više puta promijenio vlasnike, 1600. godine vlasnicima postaje senjska obitelj Sinkovići. U to doba područje Boljuna postaje poprište sukoba uskoka i Mlečana jer ga pretežno naseljavaju uskočke obitelji koje su bježale pred Osmanlijama. Tada je kaštel u Boljunu bio poznat kao neosvojiv. No, godine 1612. mletačka ga je vojska opljačkala i spalila. Nakon što je sklopljen mir između Habsburgovaca i Mlečana 1618. godine kaštel gubi na važnosti. I vjerojatno konačno doživljava svoj mir.

Ulaz u gradić

Grad-spomenik

Gradić je pun povijesti. Na tako malom prostoru odmah osjetite taj duh srednjega vijeka, ratova, doba kaštela, raznih bitki u kojima su kašteli bili jedino sigurno mjesto za bijeg i obranu od neprijatelja. Zato ih je Istra tada imala na puno mjesta. Jer neprijatelja ni borbi nije nedostajalo. Ne čudi da je bila poharana u 16. i 17. stoljeću. Uz silne borbe i ratove, Istru su tada uništile i bolesti, bijeda, siromaštvo i glad.

Boljunski motivi

Boljun je danas jako čist i uređen gradić bez obzira na velik broj ruševnih zgrada. Lijepo je popločena cijela njegova stara jezgra, sve je pokošeno i čisto. Brojne kamene kuće čekaju možda neke nove vlasnike i dugo očekivanu obnovu. No, i bez toga gradić je jako pitoreskan da vam je teško se odvojiti od njega. Pun je raznih motiva za fotkanje.

Puno je ruševnih kuća
Mnoge čekaju dugo očekivanu obnovu

Konoba s tradicijom i dušom

Osim toga, ovo je i mali muzej na otvorenome. Jer u Boljunu možete šetati uz veliki kaštel koji je građen i nadograđivan od 11. do 17. stoljeća. Dok smo šetale uz i oko njega, nažalost bio je zaključan. Obnavlja se dio njegovih moćnih zidina.

Kamen je spašavao glavu
Nekad teško osvojiva utvrda
Dio zidina se obnavlja
Kaštel je dobro očuvan
Kroz puškarnicu

Tu se smjestila i starinska Boljunska konoba. Vikendom ujutro ne radi, ali svejedno su nas ugodni domaćini primili dok su se pripremali za otvaranje. I ne samo to, ponudili su nas kavom i slasnom štrudlom od jabuke. Za svaku pohvalu. Tu se treba vratiti. Ova inače konoba ima tradiciju od 1973. godine, a vode ju Ružica Zrinšćak i njezin sin Noel. Nudi tradicionalne istarske specijalitete, a zimi je naravno najveći gušt sjesti uz ognjište koje su taman ložili. I telefon ne staje zvoniti. Kreću narudžbe za ručak.

Ugodno u Boljunskoj konobi
Štrudla nas je motivirala za dalje
Ova konoba radi od 1973. godine

Glagoljica i zavjetni žrtvenik

A Boljun uistinu ima mnoštvo spomenika – počevši od crkve sv. Kuzme i Damjana na ulazu u mjesto, do zavjetnog žrtvenika Gaja Valerija Prisca, trgovca tkanina iz Akvileje koji potječe iz doba Rimskog Carstva, a nepoznato je kome je posvećen. Pronađen je u okolici naselja Buljun, te je na današnje mjesto postavljen za vrijeme Kraljevine Italije.

Rimski žrtvenik

Boljun je poznat po glagoljskoj spomeničkoj baštini, kako po mnogobrojnim epigrafskim spomenicima, tako i po rukopisima matičnih knjiga, bratovštinskih knjiga i isprava, ali posebice Boljunske kronike. Župna crkva sv. Jurja čuva glagoljski natpisi iz 1590. i 1641. na stražnjem zidu.

Boljun je poznat po glagoljici

Vjetar s Učke

Osim toga, ovaj gradić ima i županski stol, ložu s rustičnom arkadom, na trgu je skladište za desetinu »Kašća«. Sve redom svjedoci davne prošlosti. Zanimljivo je da ovim gradićem vlada spokoj, mir, tišina. Čuje se samo vjetar kako huji s Učke.

Puno motiva
Župna crkva
I ispred nje veliki dub, zaštitni znak ovog kraja

Teška se srca odvajamo od dražesnog Boljuna, no napravile smo samo četiri kilometra. Još devet je pred nama. Ipak još tražimo poziciju s koje bismo mogli snimili panoramu mjesta. I vrlo brzo smo naišli na nju kročeći dalje stazom koja vodi uskom asfaltiranom cestom za Lupoglav. Tu je u šumarku uređen Križni put sa svim stanicama koji završava kod kalvarije iz 1914. godine. Pravo mjesto za kontemplaciju i uživanje u pogledu na Boljun. Tu je i mali park s klupama, taman za odmor i marendu. Nama nakon štrudle još nije trebala.

Kalvarija je iz 1914. godine
Križni put je obnovljen prije nekoliko godina

Napuštena stara sela

Nakon pješačenja po asfaltiranoj cesti skrećemo opet na šumski put kroz šume borova, hrastova i graba, ali i napuštena sela Šekulini i Vukovije. Putem nas prati ruj, ali i brojni dubi – gorostasna stabla hrastova koja moćno vladaju prostorom. Posebna su ona uz napuštena sela i stancije. I tako puno govore. Možda i i nekim davnim sastancima štriga, štriguna ili krsnika koji su vladali tajno ovim istarskim krajevima. Jer poznato je da je u prošlosti svako mjesto imalo svog krsnika da ga štiti od zla i brani od bolesti, ali i štriguna s druge strane da se s njima bore.

Napuštena sela i gorostasna stabla hrastova
Pogled na Učku i šume
Ovome ne mogu odoljeti

Putem nailazimo i na korito s pitkom vodom. Pravo mjesto za piknik i odmor. Hladna voda osvježava. I piše da je za piće. Tko bi samo tome odolio. Kratak predah i nastavljamo dalje do Vranje preko sela Mavrovija. Prije toga opet prelazimo potok i prisjećamo se jutra. Lijepo je bilo uz korito rječice. Stižemo u Vranju, već polako umorne, ali pune dojmova. Tu vidimo i gdje je start rute. Pored spomeniku zločina i nerazumlja iz Drugog svjetskog rata. Ovdje je poginulo jako puno ljudi. I dalje se pitam čemu.

Osvježenje po putu
Idila podno Učke
Šarenilo ruja
Motiv sa šterne u Vranji

Zanima nas i tunel Vranje

No, kada smo stigle na kraj rute, vrag nam nije dao mira. Htjele smo vidjeti i napušteni tunel Vranje na pruzi Lupoglav-Štalije koja više nije u funkciji. On se nalazi malo dalje od mjesta u smjeru groblja Vranja, ponad sela Baričevići. Prijeđete prugu i parkirate se kod kamenoloma Vranja. I onda imate nekih 400 metara do tog skoro pola kilometra dugog tunela. Nalazi se nedaleko jednog od najatraktivnijih lokaliteta Parka Prirode Učka – kanjona Vele (ili Vranjske) drage.

Napuštena pruga Lupoglav-Štalije

To je prirodni fenomen i rezervat prirodnog porijekla kojeg su prirodne sile – potresi, vjetrovi, sunce i voda – započele oblikovati još u doba krede, no njemu ćemo se posvetiti jednom drugom prigodom kada budemo išle na poučnu stazu Vela draga. Sada nas zanima ovaj tunel koji je bio mjesto snimanja i njemačkog vesterna o Winnetou prije nekoliko godina. Shvaćamo zašto im je bilo atraktivno za snimanje.

U tunelu Vranje

Transport eksploziva

Ovaj je tunel spomenik gradnji nakon Drugog svjetskog rata. Dugačak je 493.50 metara, a kako sa sobom nismo ponijele bateriju nismo ga prošle cijelog. Došle smo samo do malog pomoćnog tunela s uskotračnom prugom koji je služio za transport eksploziva. Naravno da nas je zaimalo kamo vodi.

Mali pomoćni tunel
Svijetlo na kraju tunela
Ulaz u mali tunel s druge strane
Napušteno mjesto za čuvara
Do njega vode stepenice

Na izlazu iz tog tunela naišle smo na uzdignuto čuvarno mjesto i skladišta eksploziva s odzračnicima. Područje je okruženo žičanom ogradom, koja je onemogućavala pristup skladištima eksploziva. “Istraživačice” su se potom vratile u glavni tunel i polako se zaputile nazad pune dojmova. Kao da nismo bile u svojoj Istri. Znak da ju i dalje ne poznajemo dovoljno.

Evo i rute:

 

Fuškulin: Ivan Damjanić vraća staru slavu nekadašnje vinarije pradjeda Jurkovicha

“Hodajući” tako po Istri zbilja možete upoznati interesantne ljude i još intrigantnije priče. Jedna od onih koju sam odmah osjetila bila je priča o obitelji jednog poznatog istarskog vinara. Bio je to Ivan Damjanić iz Fuškulina kraj Poreča. Bila sam kod njega ove zime prvi put kada sam došla vidjeti kako mu napreduje velika investicija u novi vinski podrum. Ivan i njegova supruga Željka bili su usred investicije, što znači da su jednostavno pucali po šavovima. Podrum su trebali otvoriti, a mjeseci i mjeseci gradnje uzeli su svoj danak.

Nova vinarija u koju su Ivan Damjanić i njegova supruga Željka unijeli dio sebe

No, baš tada uspjela sam od Ivana na brzinu saznati kostur njegove zanimljive priče. Samo mi je natuknuo da je morao kupovati zemlju na kojoj su nekad njegovi preci imali vinograde jer su nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirani. I da bi sve bilo drugačije, da je s tom zemljom počeo prije 20 godina stvarati svoju priču. A da ne govorimo o tome kako bi izgledala vinarija da nije bilo naglog prekida obiteljske tradicije nakon Drugog svjetskog rata do početka dvijetisućitih godina. Već mi je tada ubacio bubu u uho.

Jedna od najimućnijih obitelji na Poreštini

Čekala sam da dovrše podrum i da mogu konačno predahnuti i na miru mi uz čašu njihovog dobrog vina ispričati što se zapravo dogodilo s njegovom obitelji i kako to da je on odlučio ponovno vratiti legendarno sjaj nekadašnjem legendarnom imanju njegova pradjeda, doduše ne baš kao što ne nekad bilo. Jer dio nekadašnje zemlje neće moći vratiti.

Ponos svakog vinara

Naime, prije Drugog svjetskog rata njegova obitelj s majčine strane bila je iznimno imućna, možda jedna od najimućnijih na Poreštini. Obrađivala je čak 20 hektara vinograda. Bili su bogata seoska obitelj koja je imetak stekla upravo na vinogradima i vinarstvu. O tome danas u vinariji svjedoče stare arhivske slike njegova pradjeda Giorgia Jurcovicha koji je davne 1928. godine poslao vino na ocjenjivanje u Pariz na izložbu Exposition du Bien-Étre.

Grand Prix za vino iz Fuškulina vrijedio je više od zlata Foto: privatna zbirka obitelji Damjanić

Krava za Grand Prix

Tada je dobio Grand Prix za svoje vino. A kada je kući dobio obavijest da će pošiljka diplome nešto i koštati, nije puno razmišljalo. Morao je platiti diplomu koje je vrijedila tada kao jedna krava i ona je stigla u Fuškulin. I dan danas svjedoči u ovoj kući toj ne tako davnoj povijesti.  A onda je došao Drugi svjetski rat, nemirna vremena. Prije rata imali su, priča nam Ivan, i dvije palače u Poreču, ali su ih prodali kada su shvatili da dolaze loše godine. Srećom. Rat je završio, a nova je država odlučila seljacima koji su mali više zemlje jednostavno uzeti ono što je njihovo te podijeliti drugima. Tu je sudbinu dijelila i Ivanova obitelj.

Ivanovi pradjed i prabaka Foto: privatna zbirka obitelji Damjanić

– Moj djed Aldo nije htio otići i iseliti kao što su mnogi učinili. Htio je ostati na svojoj zemlji iako mu je malo ostalo. On i braća dobili su nakon nacionalizacije agrarni minimum i tu su ostali raditi. Normalno je da im je bilo teško gledati kako se njihova zemlja rasparčala. Dobili su je među ostalim i nekadašnji radnici na njihovom imanju, no oni njome nisu znali gospodariti. Jer poljoprivreda nije samo obrada zemlje, to je posao, to je biznis. A mnogi to nisu jednostavno shvaćali kako funkcionira. Vrlo brzo tu su zemlju zapustili, kako bismo mi u Istri rekli „išla je u bared”, priča nam Damjanić dok nam pokazuje svoj novi ogromni podrum koji je izgrađen na dijelu zemlje koja je ostala nakon nacionalizacije u vlasništvu njegove obitelji kao agrarni minimum.

Dječji doplatak umjesto zemlje

Ponosan na djedovinu – Ivan Damjanić

– I mnogi su je dali državi kako bi zauzvrat dobili dječji doplatak. Moj je djed, koji je umro u dubokoj starosti, sve to gledao. Nikad se nije žalio, iako mu sigurno nije bilo lako. No, nikada ni riječi nije rekao ni protiv Jugoslavije, ni protiv Tita. Ne znam što bih napravio da se meni to dogodi. To su ogromne traume koje čovjek ne može zaboraviti dok je živ, priča nam emocionalni i energični Damjanić.

Na groblju u Fuškulinu leže njegovi preci
Novo imanje iz zraka Foto: Damjanić Wines

Na temeljima takve priče 60 godina kasnije Ivan počinje graditi svoju. Nekadašnji strastveni bajker prodao je svoj omiljeni motor da bi kupio prvi traktor. A dvadeset mu je godina  trebalo da od prvih zasađenih loza otvori moderni veliki vinski podrum dostojan njegova prezimena i velike obiteljske tradicije vinarstva i vinogradarstva.

U čast djedovini Ivan Damjanić sagradio podrum

Prije par mjeseci konačno je dovršio pothvat svog života – otvorio je vinski podrum na svojoj djedovini, vrijedan oko 2,5 milijuna eura koji je kandidiran na EU fondove 2020. godine. Danas je to najveći privatni vinski podrum na 1.200 kvadrata takve vrste na području Poreča.

Priča je počela od 0,3 hektara vinograda

Novi podrum može obraditi 300 tisuća litara u maksimalnim količinama, što je tri puta više nego što je Ivan Damjanić imao u malom starom podrumu, a osim prostora za preradu grožđa i skladištenje vina, uređena je i kušaona za posjetitelje, ekskluzivan prostor za degustacije te izložbeni i prodajni prostor. Vinarija trenutno obrađuje 10,5 hektara zemlje, ali ova će investicija sve iz temelja promijeniti. Kako nam sam Ivan kaže, nije bilo druge iako su vremena za investicije teška jer je sve postalo preskupo. No, ili ćeš ulagati, ili ćeš stagnirati i postepeno zaostajati pa u konačnici nestati.

Za “čilanje” u novoj vinariji
Ništa bez ulaganja

Nije volio poljoprivredu

Inače, ovaj nagrađivani vinar počeo se baviti ovim poslom na samo 0,3 hektara kao OPG-ovac prije 18 godina, i to baš na mjestu gdje je sada podignut podrum. A zapravo nikad nije volio poljoprivredu. No, ona je bila jača od njega. A možda je osjetio i da je to neka vrsta duga prema djedu i pradjedu te nepravdi koja im je kao i brojnim istarskim seljacima nanesena u tim turbulentnim vremenima.

Čin čin

– Kao dijete nisam volio poljoprivredu. Čak sam od nje zazirao. Naime, svako ljeto bi nas majka i otac dovodili u Fuškulin na praznike. Živjeli smo u Poreču, a tata i mama su radili u turizmu po cijele dane. Vidjeli smo se vikendom kada bismo išli na kupanje. A preko tjedna ja i sestra smo bili na selu i naravno, radili smo sve što se na zemlji radilo jer su moj djed i baka bili sa zemljom neraskidivo vezani. Dakle, kao dijete u bocu sam brao zlatice, bio na traktoru, brao krumpir. Radio sve što treba. A nije mi se dalo. I onda sam trebao upisati srednju školu. Pitao sam se što bih, i naravno što sam izabrao – srednju poljoprivrednu školu u Poreču. Dvije godine sam se tražio, nisam baš nešto učio. No, onda sam se zainatio i želio sam upisati Agronomski fakultet u Zagrebu. I to sam napravio, prisjeća se Ivan Damjanić svoje mladosti.

Nove vinarije izgledaju kao hoteli

Vratio se korijenima

No, kada se vratio iz Zagreba, opet nije bio siguran što bi radio. Tražio se. Dok jedan dan nije došao u Fuškulin na djedovinu i išao u kampanju. Kaže nam da je došao u loze i da je shvatio da se time želi baviti. Odmah je to išao reći djedu Aldu jer je želio imati zemlju na kojoj bi mogao saditi loze.

Djed Aldo puno mu je pomogao Foto: privatna arhiva obitelji Damjanić

– Moj je djed bio oduševljen. Nije mogao vjerovati da se želim baviti time. Toliko je bio oduševljen i emocionalan oko svega, da je odmah pozvao moju majku i tetku da se zemlja podijeli. To godinama nije htio učiniti, a sada je napravio ekspresno. I ostavio mi je zemlju koja je bila najbolja za sadnju loza. Naime, ti stari ljudi točno su znali koja je zemlja bila idealna za sadnju loza. Čak su imali na neki način i kategorizirana zemljišta. Prva kategorija zemlje uvijek je bila rezervirana za vinograde, druga za krumpir i drugo povrće, a treća za masline, priča nam dalje Damjanić u društvu svoje supruge Željke.

Starinsko hlađenje vina

Na početku je savladavao vinarska umijeća uz pomoć školskog znanja, ali i pomoć djeda koji je živnuo na kraju svog života videći da se unuk vratio korijenima. Danas je Ivan i jedan od vinskih sudaca na poznatom svjetskom natjecanju vina Concours Mondial de Bruxelles koji se ove godine održao u Poreču.

Ivan Damjanić je danas jedan od najboljih vinara u Istri

– Sve je pratio što radim i savjetovao me. Tada su još uvijek te starije generacije u Istri proizvodile domaće vino u konobama koje nema veze s današnjom modernom proizvodnjom. No, djed me jednom prilikom iznenadio. Vidio je kako hladim mošt, i rekao mi „sine, tako smo i mi radili”. Pitao sam ga kako su hladili vino. Rekao mi je da su polijevali bačve hladnom vodom iz šterne. Tako i danas rade vino na nekim imanjima na sjeveru Italije gdje imaju razrađen čitav sustav cirkulacije izvorske vode koja hladi mošt, priča nam dalje ovaj vinar kod kojega se danas može kušati vrhunsko vino- malvazija, borgonja, teran, chardonay, muškat žuti, pinot bijeli, ali i stara istarska sorta bijelog vina duranija koje je gotovo skroz nestala i koju Damjanić želi vratiti u život.

Ugodno druženje na velikoj terasi prostrane kušaonice

Gdje bismo bili danas da nije bilo nacionalizacije?

I tako je krenula njegova vinarska priča koja bi sasvim drugačije izgledala da nije bilo te nesretne nacionalizacije.
– Tko zna gdje bismo danas bili da se to nije dogodilo, pita se i sam. No, zadovoljan je koliko ju od i supruga uspjeli stvoriti u tako kratko vrijeme. I nije tu stvorena samo solidna infrastruktura, Damjanić osvaja nagrade na prestižnim svjetskim natjecanjima, a njegovo vino zlatom je ovjenčao i Decanter.

Damjanićeve uzdanice

– Počeo sam s dvije bačve vina, a danas imamo 10,5 hektara vinograda u našem vlasništvu. I dalje otkupljujem zemlju jer moramo i dalje širiti proizvodnju. Tražili smo s rodbinom povrat nacionalizirane zemlje, no odmah nam je na početku bilo rečeno da će to biti težak i skup proces na koji se dio rodbine nije htio odlučio. A tada sam i ja odustao. Odlučio sam otkupljivati dio po dio što mogu. Zanimljivo je da nekada tako u zemljišnim knjigama na zemlji koju kupujem susrećem prezimena moje obitelji. Moja baka mi je znala govoriti a je nekad sve bilo naše koliko ti seže oko. No, s time treba živjeti i nastaviti dalje, zaključuje vinar Ivan Damjanić.

 

Najnovije objave