Home Blog

Lipica: Dragulj Krasa koji vas vraća u doba carske Austrije

0

Kada god s mamom razgovaram o izletima ili putovanjima, nju sjećanja vrate u neke davne dane i najbolji izlet na kojem je ikada bila. Nekada se na izlete išlo s kolektivom nakon uspješne turističke sezone. Bila je to nagrada svima koji su pridonijeli dobrim rezultatima. A radnici su to itekako znali cijeniti. I izlete su jedva čekali. Tako mi ona uvijek prepričava izlet u Sloveniju, a najviše spominje Lipicu i obližnje Škocijanske jame na slovenskom Krasu koji su nekih sat i pol vožnje udaljeni od Istre. Moram priznati da mi Lipica nikad nije bila na vrhu prioriteta posjete, iako me uvijek golicalo vidjeti što ju je to toliko oduševilo. I konačno sam u studenome spojila ugodno s korisnim i posjetila ergelu Lipica gdje sam bila smještena u novom hotelu Maestoso koji me je odmah oduševio. Možda stoga jer je u industrijskom stilu i zato što koristi oblikovne elemente slične onima na ergeli, kao što su vrata od štale, drvo i željezo, potkove. A tek kako je ugodan. Boravak u tom hotelu definitivno je priča za sebe.

Višestoljetna tradicija uzgoja lipicanaca

Osim hotela, koji je na temeljima starog s početka osamdesetih godina preuređen i dograđen lani, oduševio me i sam dolazak na ovu poznatu ergelu, iliti kobilarnu kako ju nazivaju Slovenci. Već mi je bilo pomalo dosta malih krivudavih cesta i GPS-a koji me vodio malo kroz Sloveniju, malo kroz Italiju, kada sam ugledala bijele drvene ograde. Bio je već mrak, ali to mi je upalo u oči. Nešto fenomenalno. “Mala uska cesta s čije obje strane se pružaju kilometri bijele ograde sigurno vode na neko lijepo mjesto”, pomislila sam si. I nisam promašila. Kada sam se ujutro probudila, imala sam što vidjeti. Ovo nije samo ergela, ovo je pravi park na 300 hektara koji poziva na šetanje i uživanje, kako u predivnim bijelim konjima, tako i fantastičnoj prirodi Krasa.

Koga ne bi oduševio ovakav grandiozni ulaz na imanje

Izvorna ergela lipicanca

Nije bilo dileme. Iako je vani bilo jako hladno i vjetar je “brijao”, odmah sam se zaputila malom šetnicom prema ulazu u ergelu jer konja oko hotela na imanju nisam vidjela. Naime, običaj je, kada nije jako hladno, da se konji puste i slobodno trče po imanju kako bi ih i gosti hotela, koji se nalazi nekih 300 metara dalje od štala, manježa i hipodroma, mogli vidjeti. No, ovaj put, morala sam ja k njima.

Pogled na Kras s terase hotela

Iskreno, ne znam kada sam se toliko veselila nečemu, kao kada sam se stazom bližila ulazu na ovu jedinstvenu ergelu koja je uzgojila lipicanca, divnu plemenitu životinju koju uzgajamo i mi u dvjema slavonskim ergelama – Lipiku i Đakovu. Lipica je posebna jer je prije svega izvorna ergela lipicanaca, ali i najstarija ergela u Europi koja kontinuirano uzgaja istu pasminu konja. I ne samo to.  Godine 1996. Ergela Lipica proglašena je spomenikom kulture od iznimne važnosti za Republiku Sloveniju. Dakle, zaštićeno područje Ergele Lipica je pod posebnom spomeničkom zaštitom, a obuhvaća kultivirani krški krajolik, stado konja lipicanske pasmine te graditeljsku i umjetničku baštinu. Isto tako, UNESCO-ov Međuvladin odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu upisao je 1. prosinca prošle godine “tradicije uzgoja lipicanaca” na Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Lipicanca krasi predivna bijela boja

Poznati po majstorijama

Uz stručnu vodičkinju i skupinu slovenskih gostiju ušla sam u nekadašnju austrijsku carsku ergelu koja je osnovana daleke 1580. godine. Naravno, najprije svi fotkamo ove divne konje koji su dobili naziv po Lipici, no većina njih je ipak negdje drugdje – ili u udaljenim kutcima imanja, na pašnjacima, ili u štalama. Ergela ih ima oko 300 čime je najveća ergela lipicanaca na svijetu.

Vodičkinja nas je najprije odvela do štale s mladim konjima gdje nam je detaljno objasnila od kada traje uzgoj konja kod njih te kako konji dobivaju imena, ali i koliko treba vremena da ih se dresira. Jer lipicanci su poznati po svojim majstorijama. A da bi izveli najzahtjevnije bravure, kao što je skakanje na zadnjim nogama s jahačem na sebi, treba im i do osam godina treninga.

Briga za lipicance je stalna

A sve je počelo za vrijeme vladavine Habsburgovaca. Konji su tada bili od strateške važnosti. Prije se ovdje nalazila napuštena kurija, a Lipicu su odabrali jer je imala klimu i tlo slično onom u Španjolskoj. Zašto im je to bilo bitno? Zato jer su za svoju dvorsku ergelu odabrali španjolske konje. No, tek u doba carice Marije Terezije lipicanci se počinju uzgajati u predivnoj bijeloj boji. Ergela je oblikovana isključivo za uzgoj koja, a oko nje je osnovano malo naselje koje danas broji manje od 100 stanovnika. Kako nam kaže vodičkinja, većinom su to radnici i potomci radnika koji su nekada radili na ergeli.

Lipica je najveća ergela lipicanaca na svijetu

Jedinstveni povijesni kompleks

Nazivi Lipica i Lipicanac vezani su uz priču o lipi. Prema povijesnim zapisima, sredinom 14. stoljeća na mjestu današnje ergele Lipica, u blizini sela Lokev, nalazila se popularna vinarija “Pr’ lipci” (Kod male lipe). Po toj maloj lipi dobilo je ime naselje ili imanje tršćanskih biskupa koji su ovdje podigli ljetnu rezidenciju i konjogojstvo.

Lipica je dragulj Krasa

Današnji izgled Lipice isti je kakav je bio prije 1817. godine, što je vidljivo iz tadašnjih kartografskih zapisa. Još prije toga imanje je bilo obrubljeno s osam kilometara dugim suhozidom. No, nije sve uvijek bilo bajno na Krasu, pa tako ni na ovoj ergeli. U povijesti su ratovi često konje selili po Europi kao bi ih se sklonilo od neprijatelja. Bilo je tako za vrijeme Napoleonovih ratova, ali i burnog 20. stoljeća kada su Lipicu poharali Prvi i Drugi svjetski rat. No, opstala je bez obzira na sve i doživjela pravu renesansu nakon 2015. godine kada je kompletno obnovljena što se vidi na svakom koraku.

Ovdje možete vidjeti i hraniti i ponije

Lipica ima zanimljivu povijesnu jezgru koja je dovršena početkom 18. stoljeća. Ima dvorac, koji je nekada bio careva rezidencija dok je boravio u Lipici, ali najimpresivniji dio je Velbanca – velebna nadsvođena štala. Tu je i bivše skladište za žito koje je danas svadbena dvorana, niz kućica, štala, dvorišta, manježa. Sve je pri gradnji bilo podređeno jahanju i školovanju konja.

Ovo je ulaz u dvor za konje

Dvorac za konje

Vratimo se mi na nadsvođenu štalu koja je bila zadnja na našoj ruti posjete. Ipak je ona centralni dio Lipice i pravi je dvor za konje. Do nje vodi lijepo popločena staza i kada sam se kretala u njenom smjeru mislim sam se “evo dvorca”. I bio je o dvorac, ali za ove predivne konje. Unutra je smješteno najveće blago Lipice – najbolji njihovi konji, predivni rasni pastusi. Velbanca je sagrađena 1703. godine na mjestu starije zgrade koja je također bila namijenjena za konje. Južno je bila kapelica, gdje je danas gostionica kapelanija. Kapela je posvećena svetom Antunu Padovanskom, zaštitniku konja.

Velbanca – mjesto gdje se nalaze najvrjedniji konji 
Na zidu se vidi godina izgradnje Velbance

Lipica je u svojoj dugoj povijesti svašta vidjela i doživjela. Njezin je prvi uspon trajao sve do dolaska Francuza početkom 19. stoljeća koji su ratovali po Europi. Lipica ne pamti Francuze po dobrome, posebno generala Marmonta. Em su više puta konje sklanjali u Mađarskoj, em je u to doba bila poprilično devastirana.  Za vrijeme njihove vlasti, brojne su šume posječene. Istodobno Lipicu je pogodio veliki potres u kojemu su stradale mnoge staje i većina najboljih konja.

Povijesne nedaće nisu ju uništile

Francuzi devastirali Lipicu

Isto tako, za vrijeme francuske okupacije izvorna matična knjiga je izgubljena. Nakon Bečkog kongresa (studeni 1814. – 9. lipnja 1815.) Lipica ponovno potpada pod vlast Austrijanaca. Obnovljene su matične knjige preživjelih konja. Te su se knjige od tada čuvale u dva primjerka; ergela je prvi primjerak koristila kao radnu evidenciju, dok se drugi čuvao u carskoj palači Hofburg u Beču. Najstariji upisi u matične knjige odnose se na konje rođene 1810. godine, a sadrže i bilješke o njihovim precima. U najstarijem zapisu spominje se kobila Golomba rođena 1738. godine.

Najstariji upisi u matične knjige odnose se na konje rođene 1810. godine

Ergela se obnavlja, širi, a do pred Prvi svjetski rat Lipica je imala 295 konja. A kada je počeo Veliki rat car je opet naredio evakuaciju konja, četvrtu u povijesti Lipice. I nakon toga više ništa nije bilo isto. Jer nakon završetka rata, Lipica je pripala Italiji. Godina 1918. predstavlja prestanak rada Carsko kraljevske dvorske krške ergele Lipica. U Lipicu se vratilo samo 109 konja, a Talijani su nabavljeni matični fond iskoristili za obnovu uzgoja u Lipici.

Crkva svetog Antuna Padovanskog

Amerikanci spasili konje

No, ni samo 20 godina nije prošlo, a na vrata je zakucao još veći Drugi svjetski rat koji je skoro dokrajčio ovu ergelu. Nakon kapitulacije Italije Lipicu su okupirale njemačke trupe, a konje su kamionima transportirali na željezničku stanicu u Sežani, gdje su ukrcani na vlak i odvezeni u Čehoslovačku. Odvedeno je 179 konja, a pratila su ih 22 Lipičana. I možda se nikad ne bi bili vratili u Lipicu da nije bilo šefa američke konjičke obavještajne službe pukovnika Reeda.

Puno šume posječeno je i nakon Drugog svjetskog rata

Naime, nakon rata Čehoslovačka je potpala pod kontrolu Sovjetskog Saveza, uslijedila je poslijeratna devastacija. Pukovnik Reed uvidio je da bi ovi konji mogli biti jednom zauvijek izgubljeni, što znači da je bio ugrožen i matični fond stoljetne ergele lipicanaca. Predložio je brzu vojnu operaciju za spašavanje konja. Iako je Vrhovno zapovjedništvo SAD-a odbilo zahtjev za operacijom na teritoriju pod kontrolom Crvene armije, Amerikanci su uspjeli konje prebaciti na područje pod upravom savezničkih snaga. No, iako su spasili konje, anglo-američka vojska, pod čijom je kontrolom bila Lipica nakon završetka rata, pretvorila je ergelu u skladište za kamione i tenkove. Jahaonica je pretvorena u bar, a Velbanca u kinodvoranu. Posječeno je čak 4.500 kubika stabala za ogrjev.

U Lipici možete vidjeti i artefakte vezane za konjogojstvo

Tito je volio Lipicu

Daljnje propadanje zaustavljeno je 1947. godine kada Lipica dolazi pod vlast Jugoslavije. Dobila je samo 11 konja iz stada koje su Nijemci zaplijenili tijekom rata. Matične knjige i 80 konja dodijeljeni su Italiji. Trebao je Lipicu ponovno dignuti na noge, a poslijeratna vremena nisu bila najsjajnija. Najprije je Federalno ministarstvo poljoprivrede i šumarstva dodijelilo ergeli 54 grla lipicanaca, osnovan je Odjel za visoku školu i dresuru. Najviše se za njezin rad osobno zauzeo tadašnji predsjednik Josip Broz Tito.

Ovdje možete pogledati i povijesne kočije

Njezin ponovni uspon počinje tek nakon šezdesetih godina kada se Lipica otvara za javnost i time su postavljeni temelji turističkog razvoja. Potom se organizira prvi međunarodni turnir u dresurnom jahanju, a nakon prihvaćanja Titova pokroviteljstva povodom 400. obljetnice osnutka ergele, počela se stvarati ideja o gradnji hotela čime je izmijenjen povijesni izgled Lipice. Hotel je otvoren 1980. godine, a Lipica je postala poznato izletište.

Novi hotel nastao na temeljima onoga iz osamdesetih godina
Hotel je obnovljen u industrijskom stilu
Hodnik podsjeća na carske štale

Šetnja, bicikliranje, Škocijanske jame, Rodik

Danas je obnovljeno imanje koje nudi pregršt sadržaja i opet ima zavidan broj konja. Baš kao u zlatna vremena. Ovdje možete igrati golf, šetati, pješačiti. Tu su i dva muzeja – Muzej Lipikuma te Muzeja kočija, ali i Umjetnička galerija Avgusta Černigoja te Kraška kuća. Nažalost, kako je bilo hladno nisam se provozala kočijom po Lipici, ali vjerujem da idući put to neću zaobići, kao ni jahanje.

Kraška kuća

No, kada ste već u Lipici i na Krasu, zašto odmah odjuriti kući. Kras je uistinu predivno područje koje me zaintrigiralo. Nažalost, nisam imala vremena za Škocijanske jame koje su od 1986. godine na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. To idući put ne zaobilazim. Kao ni posjet Rodiku i drugim manjim mjestima u ovom kraju.

Imanje se prostire na 300 hektara

A ako ste u Rodiku, onda obavezno morate do Mitskog parka. Pješačke su to staze uživanja i iznenađenja posvećene mitologiji.  Na njenom putu treba otkriti dvanaest umjetničkih kamenih oznaka postavljenih na misterioznim mjestima. A onda na ručak ili večeru u neku od “gostilna”.

Ležerni pristup

Ja sam bila u Gostilni Mahorčič u Rodiku koju krasi zelena Michelinova zvjezdica. Očekivali biste pretencioznost na svakom koraku, no chefica Ksenija vas odmah oduševi svojim ležernim pristupom. A tek hrana.

Gostilna Mahorčič u Rodiku
Svašta smo isprobali
Jelen sa ciklom
Desert iznenađenja

Riječ je o restoranu sa stoljetnom tradicijom i koja je počela svoju ugostiteljsku priču ugošćivanjem kočijaša.  Martin i Ksenija su već četvrta generacija domaćina u ovom intimnom lokalu koji njeguju tradicijsku kuhinju. Glavna im je lokalna namirnica i lokalni proizvođači. Pa ako tražite nešto autentično i fino, ovdje nećete ostati razočarani. Kao ni posjetom Krasu koji se nalazi nadomak Istre, a pruža neko sasvim drugačije iskustvo i doživljaje. Kraj je to koji tek trebam istražiti.

 

Savičenta: Kampanjola lokalnim u borbi protiv globalnog u prvoj eko oštariji

0

Još prije par godina Pekica mi je rekao da bi htio sa svojim kompanjonima otvoriti eko oštariju. Fora ideja koju smo svi mi ljubitelji eko bire Kampanjola dugo čekali i pratili što Darko Pekica, brat i sestra Dorijan i Korina Siljan te Dino Grgorinić pripremaju u Savičenti. I tako negdje početkom prosinca evo njih s objavom na “fejsu”. Pohvalili su se da su otvorili oštariju poli poznatega Baca. Lipo, san propensala, ne očekujući da će oštariju prije svega otvoriti u Savičenti, a još manje u ovom poznatom savičentinskom lokalu kod same Žlinje. A to im je zbilja pun pogodak. Jer Kampanjoli je misto u Savičenti. Tu su počeli i drago mi je da su tu i ostali jer je to jedan od neprepoznatljivijih proizvoda iz ovog mjesta kraj Pule.

Kampanjola otvorila oštariju kod nekadašnjeg Baca

Ovi craft pivari, poljoprivrednici, stočari i sirari, ali i kulturnjaci nude zasad svoju Kampanjolu u boci i točeno – lager Bjondu, crnu Organic Porter te svjetlu Organic Ale uz crveni Ceranski Ale koji je idealan za zimske mjesece.  Tu je i posebna edicija njihovog Ceranskog Alea koji odležava 40 metara pod morem šest mjeseci u boteljkama od 0,75 litre. I ostatak ponude prati njihovu viziju, ali i način života. U oštariji Kampanjola tako možete naručiti žminjsko kafe Monte koje je u postupku ekološke certifikacije, riječku craft colu Monada, vino iz obližnje eko vinarije Lunika i vodnjanskog Agroprodukta, a uskoro će i svestrani Pekica ponuditi svoje.

Kampanjola je poznata i po zanimljivoj etiketi žene koja radi u kampanji

Razvijaju i druga pića

I to nije sve, saznajemo od ovih entuzijasta čija se proizvodnja craft piva od samih početaka 2018. rapidno povećala na 60 do 70 tisuća litara eko piva godišnje. Nudit će oni i domaće istarske sokove, ali kako i sami razvijaju niz pića u svojoj “birani”, kako nazivaju svoju malu pivovaru, i ta će pića uskoro biti na stolu. No, svi se pitaju kada će i hrana. Jer oni koji su jednom probali hranu s njihova štanda, bilo u Puli na Adventu, bilo na Srednjovjekovnom festivalu u Savičenti ili u dvorištu birane u jeku korona ljeta, znaju da je to nešto fino i posebno. Još mi je u glavi njihov specijalni sendvič s njihovim domaćim kobasicama i eko povrćem kojega su prodavali u Puli na prvim adventskim događanjima. Poslije su i drugi ugostitelji na kućicama krenuli sa sličnom ponudom. Jer reda je tamo uvijek bilo. Zna se što je dobro. Pekica mi kaže da će i to biti u ponudi kada se malo uhodaju s oštarskim poslom.

Bira za dobro raspoloženje
Crna bira dobro gre uz sušenu slanu skutu

– Od proljeća namjeravamo u našoj eko oštariji nuditi i hranu, nešto s čime ćemo sljubiti naše bire. Ovo bi mjesto trebao biti spoj butižina dobre bire, atmosfere, knjiga. Tu ćemo organizirati i književne večeri, a poznavajući mene i izložbice. Svega bi trebalo biti. Ovdje bi se trebali odvijati i neki ugodni razgovori s intelektualcima, novinarima, naravno uvijek u smislu “pokreta otpora”. Uvijek lokalno, ne globalno. To je bila naša nit vodilja, kaže nam Pekica, inače pisac i jedan je začetnika kultne kulturne udruge Šikuti Machine. Prva takva događanja već su se naravno organizirala. Pekica je to jedva dočekao.

Nije marketinška priča

Kod Kampanjole mi je super što to nije jedna obična marketinška priča radi bolje prodaje piva. Kada jednom dođete u njegovo dvorište i biranu, shvatit ćete o čemu govorim. Pekici je ekologija i održivost nešto što se podrazumijeva i razlog zašto se povezao sa svojim kompanjonima prije nekoliko godina. Naime, brat i sestra Siljan su ekološki proizvođači povrća iz Pule, a Grgorinić je među njima bio najveći znalac kada je u pitanju proizvodnja piva. I tako su se našli i krenuli u zanimljivu eko priču. Pekica je uz to stočar i sirar – drži goveda te proizvodi izvrsne kravlje sireve pa se uz tu proizvodnju nekako nadopunila i proizvodnja piva u Savičenti.

Ceran i Pekica vajk ništo spensivaju

Pekica daje i paralele između proizvodnje piva i sira. Kaže da su vrlo slični procesi, zbog čega ga je ova niša privukla. Čak su isti i proizvođači kotlova za sir i pivo.

– Kada pomuzeš mlijeko i kada ga staviš siriti, isto ti treba nekih 30 do 50 dana da bi znao kakav si sir napravio. Ista je stvar i s birom. Osam sati primjerice treba za kuhanje jedne bire, a isto ti toliko treba i za napraviti sir te skutu. Dakle, isti su procesi – otkriva nam ovaj poljoprivrednik s pričom.

Oštarija drugačijeg tipa

Zato su nakon lansiranja svog piva krenuli i u ugostiteljske vode, najprije putem svoje “food” prikolice gdje za vrijeme pojedinih manifestacija pripremaju razne sendviče s lokalnim mesom – teletinu, kobasice u biri, burgere, naravno s domaćim ekološkim povrćem iz Siljanovih plastenika i njiva. I dakako tu su i Darkovi nezaobilazni kravlji sirevi i skuta. Nedostajalo je međutim jedno fiksno mjesto van birane gdje bi se uvijek moglo kušati njihovo pivo.

Tri uzdanice

– Kada smo krenuli s pričom o biri, odmah smo htjeli da to bude održivo jer je cijela filozofija našeg postojanja održivost. A održivost po nekom mišljenju može jedino ili kroz ekološku proizvodnju. Kako tada na tržištu nije bilo ekološke bire, išli smo u to. I tada smo u startu imali ideju da imamo svoju proizvodnju, ali i oštariju koja bi bila nešto drugačijeg tipa. To bi bila oštarija gdje trebamo bazično prezentirati naše i lokalne proizvode. Jer danas svi nabavljaju sve u Metrou. Kupuju meso iz Argentine, povrće iz Španjolske. Održivost ne ide u tom smjeru po nama. A ova oštarija je jedan od koraka u smjeru održivosti, veli nam glavni pivar u Kampanjoli Dino Grgorinić, kojega njegovi kompanjoni nazivaju Ceran. U svom lokalu ne žele nikakve industrijske proizvode.

Prva ekološka bira

Bira od istarskog ječma

– Zašto bih došao u Savičentu piti Coca-Colu?!  Filozofija nam je da sve bude lokalno. Sada imamo puni krug – od poljoprivredne preko prerađivačke proizvodnje do direktne prodaje u oštariji, ističe Grgorinić koji nas je odveo i u biranu koja radi sto na sat. Od prvotne entuzijastične i hobijevske ideje birana je prerasla u pravi mali biznis. Još je zanimljiva priča oko toga nastala kada su odlučili raditi biru od svog ječma. Doslovce žele gotovo sve sami proizvesti.

Eko bira koristi domaći ječam kojega sami siju

Naime, Kampanjola je prvo ekološko istarsko pivo koje se kuha s istarskim ekološkim ječmenim sladom. Ječam siju sami budući da koriste nešto više od 40 hektara zemlje, a potom ga šalju u jednu malu ekološku sladara nedaleko njemačkog Nuernberga. Godišnje proizvedu oko 20 tona svog ječma.

Čekamo pšeničnu biru

– Ideja o proizvodnji vlastitog ječma za našu biru je došla spontano. Uostalom, Dorijan i Pekica bave se poljoprivredom i to je bio logičan slijed, ističe Grgorinić. Inače, Kampanjolci su počeli s 1.600 litara piva mjesečno, a cilj im je doći do 120 tisuća litara godišnje proizvodnje. I ne samo to. Sada su počeli kuhati i pivo s pirom, prapšenicom. Još biraju stil – njemački ili belgijski. Ja navijam za njemački, a vidjet ćemo što će Ceran skuhati.

Prži se u Njemačkoj

S druge strane sveidejni Pekica namjerava krenuti i u neku malo ozbiljniju priču s vinom koje bi također nudio u ovom lokalu. Jer kako sam kaže, veći je ljubitelj vina nego bire. Osim što je sam vinoljubac, veli da njegova obitelj oduvijek radi vino za kućnu upotrebu. Baš kao i većina njih na Savičenštini.

Dino u svom carstvu
Ceranski Ale neko vrijeme provede pod morem

Bacaju se i u vinarstvo

– Plan nam je uzeti dva hektara vinograda tu u okolici kada bude raspisan natječaj za državno poljoprivredno zemljište, zaključuje Pekica kojemu očito nikad ne nedostaje ideja. Dino s na to hvata za glavu i moli nas da Pekici ne dajemo nove ideje. A njih u Savičenti ne nedostaje. Dakle, ako vam je do dobre bire, odlične čakule, i kulturnog uzdizanja – put Savičente. A tek kada krene hrana…

 

Žminj: Milan Udovičić je jednostavno maher za istarske kobasice

0

Krenula je opet ona ista priča koja se priča svakog prosinca u Istri. A to je čije su istarske kobasice bolje, koje treba kupiti, koje treba kušati u nekoj konobi, kod prijatelja, rodbine, susjeda. Jer ne postoji jedan jedini recept kako napraviti istarske kobasice. Postoji jedno glavno načelo i milijun varijanti. Meso mora biti od prasca koji je “zgojen” u Istri na domaćoj hrani. Mnogi kažu da je to broj jedan i prioritet kod odličnih kobasica. Jer da meso životinje uzgojene u Istri je drugačije od one primjerice u Slavoniji. I tu ima istine, zbog hrane i klime.

Druga bitna stvar je omjer masnoće i mesa. E tu bi se dalo raspravljati danima kako to mora biti. A tek kada dođemo do omjera soli, papra i začina…. Filozofija se samo nastavlja u nedogled. I naravno kako se suše. Bura bi bila najbolja, dim nikako. Jer u pravim domaćim istarskim kobasicama ne bi se smio osjetiti dim. Istrijani jednostavno svoje suhomesnate proizvede ne dime, tu je njihova velika razlika u odnosu na Dalmaciju. No, problem nastaje kada nema burnog vremena. Kobasice se onda suše svakako. S ventilatorima, iznad ognjišta koji se loži svaki dan, ali ne smije dimiti, u sušarama. Jer najbitnije je na kraju narezati dobru istarsku kobasicu, kada je suha, ili ispeći je na gradelama. A tek u vinu. Odmah ti dođu sline.

Rađene po staroj recepturi

Kada govori o vlastitim guštima, onda mogu reći da su mi jedne od najboljih istarskih kobasica koje sam kušala one mog nekadašnjeg kolege iz Purisa Milana Udovičića iz Žminja. Rađene po staroj recepturi, Milan je već godinama šampion kada su kobasice u pitanju u Istri.

Milan Udovičić u svojoj obiteljskoj kući posvetio se maloj proizvodnji domaćih kobasica

Milanov mali pogon s konobom i ognjištem pod nazivom Žminjski gušti nalazi se u Žminju na cesti prema Svetom Petru u Šumi. Radi sam tako da ne proizvodi puno. A sve što napravi – od istarskih kobasica, kobasica s tartufima, paprikom do pancete i ombola te salame zvane kosnica, odmah se proda.

Mljac

Svi smo nekad doma imali prasce

– Svi smo nekad doma imali nekoliko svinja. I sada smo svi pokušali tu tradiciju pretvoriti u posao da od toga možeš i živjeti. Sve radim sam, i to već šest godina. Prije sam radio u većim tvrtkama, a onda sam odlučio da bi bilo najbolje se osamostaliti. U međuvremenu sam opremio pogon, ishodovao sve moguće dozvole i počeo s proizvodnjom. Specijalizirao sam se za kobasice i salame. Istarskih pršutara ima dovoljno iako sam i ja član udruge istarskih pruštara i drugih suhomesnatih proizvoda. A za to sam se odlučio jer je ova proizvodnja lakša od pršuta. Ima manje ulaganja i treba manje prostora. A i zbog sirovine. Mi u Istri većinom sirovinu dobivamo iz Slavonije. Pršutari s njihovih OPG-a uzimaju butove za pršute, a ja plećku, vrat i obreske. Sve što mi treba za kobasice, priča nam Udovičić, inače prehrambeni tehnolog koji je nekada radio u pogonu pazinskog Purisa, kasnije u Gavriloviću i Valipileu. Uglavnom uvijek u mesnoj industriji.

Milanovi Žminjski gušti

I on nam objašnjava da je meso iznimno bitno za dobru istarsku kobasicu, iako kaže da on za svoje ne koristi meso svinje uzgojene u Istri jer jednostavno takvog mesa nema na tržištu. Zato kao i istarski pršutari dobavlja meso sa slavonskih farmi koje uzgajaju svinje baš za istarske proizvode. Slavonski OPG-i koji imaju svinje za istarske pršute i kobasice znaju da meso za takve proizvode mora biti zrelije jer trajni program zahtijeva zrelu sirovinu.

Kvaliteta mesa je ultimativna

– To mora biti svinja koja ima najmanje godinu dana, od 180 do 200 kilograma. U istarske kobasice se ne dodaje previše dodataka i to automatski zahtijeva kvalitetu mesa. Dakle, u njoj dolazi meso do izražaja, ističe Udovičić. Naime, u istarsku kobasicu dodaju se samo sol, papar te lovor i češnjak koji su kuhani u vinu. Ta se smjesa ocijedi i doda mesu.

Ovako izgleda sušara kod Milana

– Kod istarske kobasice nema paprike ni dima, ističe Udovičić koji kobasice radi zimi, ali i ljeti. Tu se razlikuje od istarske tradicije po kojoj je praščina uvijek bila rezervirana za prosinac ili siječanj. Najhladnije doba u godini. No, Milan ima sušaru, pa je time riješio problem sušenja mesa.
– Imam dvije sezone.  To su prosinac, siječanj i veljača, koji su i inače sezona u Istri za pravljenje kobasica, a sada proizvodim i ljeti zbog dolaska turista. Zbog toga imam kontinuitet u proizvodnji. Uglavnom mjesečno napravim od 100 do 150 kilograma kobasica i salama, kaže nam ovaj Žminjac. Kobasice se suše mjesec dana, salame od dva do tri mjeseca, panceta i ombolo nešto duže – oko tri do četiri mjeseca.

Dobra kobasica je kombinacija prije svega kvalitetnog mesa, soli, papra i začina
Nećemo reći ne ni ombolu na gradelama

U čemu je tvoja tajna?

– U šest godina tri puta sam bio šampion u Svetom Petru u Šumi za istarsku kobasicu. Svi me pitaju koja je tajna. Nema previše tajne ili filozofije. Bitna je prava sirovina, a ja u svoje kobasice stavim oko 15 posto masnoće. Meso sameljem na promjer 10 milimetara jer smatram da se onda smjesa najbolje poveže. Temperatura mesa mora biti niska, meso mora biti svježe. I onda se ubacuju klasični začini. Ništa ne smije prevladati, a najviše se treba osjetiti kvaliteta mesa. I bitno je da su začini kvalitetni, posebno papar.

Tako treba izgledati istarska konoba

Tada se sve napuni u svinjska crijeva. Bitno je i sušenje. Treba početi s većom vlagom i postepeno je smanjivati. Sušenje će trajati duže, a to je dobro. Što se duže suši, to je proizvod kvalitetniji. Osim toga moj je proizvod specifičan jer je s prirodnom plemenitom plijesni koja mu ipak daje jedan specifičan gušt, govori nam dalje Milan u svojoj maloj konobi koja ima duh i šarm nekadašnje prave istarske konobe s ognjištem. Posebno je ponosan i na svoje kosnice. To su salame koje su se nekad punile u debela svinjska crijeva i sušile su se duže od klasičnih kobasica.

Žminjski škartoc

Odlične kobasice “to go”

Udovičić ih ponovno želi revitalizirati. Naziv su dobile po tome jer su se konzumirale kada je počela sezona košnje pa su se nosile za marendu težacima na polje. Težaka i ručne košnje odavno nema u Istri, ali kosnice su ostale. A zahvaljujući Milanu i sličnim entuzijastima postaju sve popularnije.
– Ima tanjih i debljih, a u njih ide ista smjesa kao u kobasice. Želim izvući ovaj proizvod iz zaborava, poručio je Milan koji većinu svojih proizvoda proda na kućnom pragu ili po sajmovima. A kada ga tamo zateknete, obavezno mu naručite Žminjski škartoc. Nećete biti razočarani njegovim kobasicama” to go”. Osim što predivno izgledaju, unutra su vam narezane suhe kobasice s komadićima kruha. Odlična priča.

Buzet: Aura je više od obiteljske destilerije, ona je strast prema Istri i starinama

0

Kada uđete u neku njihovu trgovinu vrhunskih proizvoda, i ako ste ljubitelj starina kao i moja malenkost, jednostavno više nećete htjeti izaći. Jer ćete se pitati od kuda ovaj predmet, joj kako je ovo fora, gle ono. A tek proizvodi i njihova pakiranja. Sve biste kušali i kupili. I zato su jedinstveni i uistinu posebna istarska priča. To je Aura, točnije to su Mišel i Daša Sirotić koji su stvorili od žestokih pića, likera i marmelada te svojih brojnih butika poseban istarski brend. Njihova mala obiteljska butique destilerija napravila je u Buzetu i središnjoj Istri, ali i na cijelom Poluotoku pravu revoluciju.

Stari podrum u Buzetu je njihovo “sjedište”

Njihove su trgovine već postale prepoznatljiva ponuda u malim gradićima na brdu koje krase ovaj dio Istre. I nalaze se na najboljim lokacijama. Prava su mala bajka, jer je u njima sve ručno rađeno – od njihovih proizvoda, do uređenja interijera, ali i predmeta koji krase te prostore. A njih je na tisuće. Radi se o vrijedim antikvitetima koje Mišel strastveno skuplja i kupuje već godinama. To mu je obiteljska crta jer se i njegov brat Manuel bavi starinama već niz godina te je opremio najluksuznije hotele i restorane u Istri. No, Mišel se ipak odlučio, kada se vratio s fakulteta sa suprugom Dašom, pokrenuti jednu drugačiju priču. Iz nule.

Obitelj Sirotić podignula je Buzet na gastronomskoj karti Istre

Krenuli iz Huma

U samo 12 godina stvorili poznati brend u Istri i šire. Trenutno imaju čak 13 jedinstveno uređenih shopova – po dva u Buzetu, Novigradu i Motovunu, te u Puli, Rijeci, Rovinju, Poreču, Humu, Grožnjanu, Vrbniku i Splitu. Ove zime pripremaju otvaranje još nekoliko trgovina. Njihov asortiman čini čak 25 vrsta rakija i likera od samoniklog bilja i divljeg voća, 4 vrste džina i 7 vrsta džemova.

Svaka njihova trgovina je jedinstvena

– Krenuli smo iz Huma, Buzeta i Grožnjana. Danas imamo trgovine i na obali, ali i van Istre. A na proljeće smo otvorili i muzej starih zanata u Humu. Nas zanimaju starogradske jezgre jer to paši našem brendu. Ne idemo u trgovačke lance, na tržnice ili štandove. Imamo proizvode samo u specijaliziranim trgovinama s delicijama, barovima ili hotelima, ističe Mišel. Godišnje proizvedu 20 tona marmelada i 140 tisuća litara likera i žestokih pića.

Sve radimo sami

– Sada smo s kapacitetima na maksimumu. Za povećanje proizvodnje trebali bismo imati nove kotlove. Ovo je butique proizvodnja. Sve destilate radimo sami. Sve beremo ručno na Ćićariji i u Istri, osim šljive. U svojoj ponudi imamo 170 naših artikla. Primjerice jedna je rakija u pet različitih pakiranja. Daleko najprodavaniji proizvod nam je teranino kojega smo prvi počeli raditi. Pola proizvodnje nam čini samo taj liker. To je 70 tisuća litara. Zatim imamo 25 tisuća litara džina, 8 tisuća litara nam je biska, a ostalo čine ostale rakije. Primjerice, cijela godišnja proizvodnja rakije od ruže je tisuću litara.

Mišel Sirotić je stručnjak za rakije i likere

– Tako je i s ostalim rakijama poput divlje kruške, drijena, mente. Sada su nam se lijepo na tržištu pokazali Limoncello i Orancello te Fernet Amaro sa 78 raznih sastojaka. Taj smo proizvod razvijali 2,5 godine – ja, moj tehnolog i jedan tehnolog iz Italije. Nedavno smo napravili i prvi hrvatski aperitivo koji se miješa s pjenušcem i mineralnom vodom te fetom naranče. Sličan je Aperolu ili Campariju. Nazvali smo ga Ora d’oro jer kada se pomiješa s pjenušcem postaje zlatan, pa podsjeća na „zlatni sat”. Predstavili smo ga na ovogodišnjoj Vinistri, govori nam Mišel dok nam pokazuje stari vinski podrum u Buzetu koji je njihovo svojevrsno sjedište. Umjesto vina i bačava, ovdje je sada carstvo rakija, destilata i likera, ali i marmelada, čokolada te domaćeg sladoleda. Uz degustaciju naravno možete kušati i domaće istarske proizvode. Nije ni čudno da gosti koji jednom dođu ovdje više ne odlaze.

Istarski aperitivo

Početak je bila biska

A sve je počelo od jedne galerije u Humu i biske te želje za vlastitom trgovinom i poslom nakon fakulteta.

– Moj otac je imao galeriju slika u Humu i tamo je sve počelo. Polako je počeo i s prodajom rakija, posebice biske koja je poznata u Humu. I iz tog se posla javila ideja da bismo se ja i supruga Daša mogli početi baviti destilatima. Do 2010. godine to nam je bio hobi, a kada smo se vratili s fakulteta, tome smo se posvetili. Učili smo o proizvodnji, išli smo na školovanja za destilatera, berača bilja i ostalo, posvetili se dizajnu. I onda smo osnovali malu tvrtku i danas sve radimo ručno, nabraja nam dalje Mišel.

Trgovina u Humu
U Humu je sve počelo

Njegova supruga veli da su počeli najprije od jedne sobe obiteljske kuće, pa su zauzeli nekoliko soba, pa cijeli kat, pa na kraju i kuću.

-I onda smo jednostavno morali naći novo mjesto. I tako smo najprije unajmili, pa kupili stari podrum u Buzetu iz 1905. godine te ga skroz obnovili. Potražnja je s godinama sve više rasla i počeli smo se širiti. Kako s proizvodima, tako i s prodajnim mjestima gdje imamo gotovo sve naše proizvode. Jedino što nije naše u našim trgovinama su čokolade, objašnjava nam Daša.

Ljudi sami zovu

Ističe da se čitav biznis razvio sasvim spontano. Danas, naime, u Istri nema sličnih tvrtki koje se bave ovakvim poslom.

Jedinstveni u Istri

– Htjeli smo napraviti dobre i kvalitetne proizvode. I nakon što smo otvorili prvu trgovinu vidjeli smo da to ima smisla i krenuli smo na drugu, treću, četvrtu. Nekad nismo mogli godinama naći prostor za trgovinu, ali kada smo otvorili tri-četiri trgovine, ljudi su nas počeli sami zovi. Htjeli bi da u njihovom prostoru bude nešto lijepo. Sada se puno toga nudi, pa čak i odbijamo neke ponude, govori nam Mišel.

Uz degustaciju nezaobilazni i istarski proizvodi
Ljeti kušajte slasni sladoled

No, strelovitog uspjeha ove buzetske obitelji sigurno ne bi bilo da nema predanosti, kreativnosti i inovativnosti ovog bračnog para. Posebno oko uređenja njihovih prostora koji više sliče nekom butique hotelu i etnografskoj postavi, nego trgovini. Daša nam kaže da je to Mišelu u obitelji. Dakle, brat mu se bavi antikvitetima, otac umjetninama, a majka je radila ukrasne predmete od keramike i ukrašavala sve njihove prodavaonice.

Svaki detalj je biran i bitan

Starine su mu u duši

– Svi u obitelji imamo tu neku crtu. Najveći gušt nam je raditi ili novi proizvod ili novi prostor. Daša je zadužena za marketing i dizajn proizvoda, a ja za dizajn prostora. Kod nas je sve ručni rad, pa čak i kotlovi u kojima proizvodimo žestoka pića. Sve je napravljeno po mjeri. A tako biram predmete koje kupujem i sakupljam. Ja i brat odlazimo zajedno na sajmove antikvitete i kada dođemo tamo se razdvojimo. Nekad potrošim pet, nekad 15 tisuća eura. Zato u našim trgovinama nemamo niti jednu stvar da je nova. To je jednostavno gušt, priznaje Mišel.

Daša i Mišel

Nedavno su tako u Humu otvorili impresivan muzej posvećen starim zanatima što je kruna njihovog 15-godišnjeg rada. Kupili su staru kuću na glavnom trgu i nisu ju htjeli mijenjati. Htjeli su je očuvati onakvom kakvom je ona bila. I napunili su je s tisućama antikviteta koji dočaravaju nekadašnji život Istre. I time su učinili veliku promjenu u Humu, ali i okolici koja je konačno dobila svoj muzej. Naravno, osmislio ga je, opremio i uredio sam Mišel.

Danas proizvode niz likera i rakija

Samo zlato

A taj se trud isplatio. Dokaz tome su zadnja velika priznanja u nizu koja su stigla za džin Karbun sa svjetskog natjecanja „Catad’Or World Spirits Awards 2022“ u Čileu te za Gin Karbun Navy Strength i Gin Karbun Limited Sea Edition – oba su na natjecanju u Londonu dobila zlatnu medalju „Gin of the Year”.

Aurina uzdanica- Karbun
Novo i već pobire nagrade

Uz to, njihov novi proizvod Fernet Amaro 78 osvojio je dvije zlatne medalje: „Paris Wine & Spirits Trophy 2022” i ”Mediterranean Awards 2022” u Španjolskoj. Fernet Amaro 78 u sebi krije 78 raznih sastojaka – bilja, voća i začina najkorištenijih u njihovoj proizvodnji. Na natjecanju održanom u listopadu ‘Paris Wine & Spirits Trophy 2022’ još su tri Aurina proizvoda nagrađena zlatom: Karbun Sea Limited Edition, dok su gin Karbun i novi aperitivo Ora d’Oro – prvi hrvatski aperitivo – osvojili „grand gold” medalju. Destilerija Aura sada broji 39 zlatnih medalja s prestižnih svjetskih natjecanja. Praktički osvajaju prva mjesta gotovo na svim međunarodnim natjecanjima na kojima se pojave.

Strast i obitelj

– Najveća satisfakcija je kada strast pretočena u obiteljski posao bude prepoznata na tržištu u kvaliteti proizvoda. Od samih početaka nastojimo biti drugačiji, originalni. Naša je priča započela u prirodi gdje i danas pronalazimo „ono najbolje”. Ove su medalje potvrda kontinuiteta kvalitete i neprestanog usavršavanja, priča Mišel. Objašnjava nam i potanko od čega sve rade svoja žestoka pića dok gledamo kako se kuha džin. Kod njihova nagrađivanom džina najbitniji začini su borovnica i korijandar, a poslije se dodaju ostali začini.  Otkriva nam i koliko se macerira biska.

Kuha se džin
Evo ga

-Biska je jedina rakija čija maceracija traje dva mjeseca. Inače bi došla pretamna i pregorka. Sve ostale maceracije traju šest mjeseci. Nakon što odleže šest mjeseci, idu na stabilizaciju na minus sedam stupnjeva i tako hladna rakija se filtrira. I onda nastaje stabilan proizvod koji neće imati talog, niti prsten na grlu, objašnjava nam ovaj buzetski virtuoz za destilate. No, njihov je asortiman puno širi od prepoznatljive biske i Karbuna.

Ništa bez brojnih začina

Ruže iz mamina vrta

-Imamo i rakiju od ruže, divlje šljive, divlje jabuke… Ruže beremo kod moje mame u vrtu, a ostalo u prirodi. Imamo svoje berače jer više ne stignemo sami brati.  Većina toga se bere na Ćićariji i tu u okolici Buzeta. Jedino šljive kupujemo s kontinenta. Za biljne rakije baza nam je komovica, a za voćne destilat jabuke. Jedino za divlju krušku je destilat vilijamovke. Sve destilate radimo sami, pohvalio nam se Mišel. A onda smo naravno kušali njihov teranino koji ih je lansirao među popularne proizvođače likera.

Sve je krenulo od teranina

Priča se onda nastavila u nešto ležernijem tonu. Baš kao kada dođete na Aurinu degustaciju. Aura i buzetski podrum vas jednostavno uvuku u tu svoju dobru priču da vam je teško napustiti Buzet. I u tome je tajna dobrih majstora kao što su Mišel i Daša. Dali su dušu svemu što rade. To je bit uspjeha njihova posla.

 

 

 

 

Slavonija: Evo zašto je destinacija broj jedan ruralnog turizma

Ove godine opet mi je pripala čast da budem dio povjerenstva Hrvatske turističke zajednice za izbor najboljih destinacija u Hrvatskoj. Ovaj put sam bila  sa ženskim timom u obilasku tri ruralne destinacije – Slavonije, Gorskog kotara i Vrgorca. Vrlo teško je bilo za usporediti te tri destinacije, prije svega jer jedna pokriva čak pet županija, a jedna čini jedno malo mjesto. Zato je i ocjenjivanje bilo nešto teže. No, na kraju nije bilo dileme. Slavonija nam je po svim kriterijima bila broj jedan.

Nestvarna priroda

Sve tri destinacije nude autentično ruralno iskustvo i imaju mnoštvo toga za pokazati, a Slavonija se posebno ističe svojom kvalitetom koja je u zadnjih deset godina jako narasla. Vidjelo se to na svakom koraku za vrijeme našeg dvodnevnog obilaska. Jer dobro se sjećam svog prvog studijskog putovanja na istok Hrvatske. Bilo je divno, ali je daleko od onoga što Slavonija sada nudi. Ovdje danas možete pronaći sve najbolje od kontinenta – očuvanu prirodu, tradiciju, odlična vina i žestoka pića, domaću hranu, bogatu kulturu, dobru ponudu aktivnog odmora i zanimljiv smještaj- od modernog do starinskog. I što zapravo treba više?! U nastavku pročitajte što smo sve vidjele i posjetile. I nismo ostale ni žedne i gladne.

Tradicija na svakom koraku
U Slavoniji nećete ostati gladni

Autentični Bošnjaci i Slavonska kuća

Krenule smo od od samog istoka, i to Vukovarsko-srijemske županije. Ovdje je nezaobilazan odlazak u Vukovar, grad heroj i obližnji Ilok. No, kada govorimo o čistom ruralnom iskustvu, okolica Vinkovaca, Županje i Iloka nudi nešto zbilja posebno. Prije svega mnoštvo seoskih obiteljskih gospodarskih imanja, sve veći broj autentičnih i luksuznih kuća za odmor, malih šarmantnih vinarija, brojne pješačke i biciklističke staze, festivale folkora…Pravi primjer za to su Bošnjaci, selo od nekih tri tisuće stanovnika koje se smjestilo u okruženju plodnih polja, rijeke Save, ali tajnovite Spačve, ogromne šume hrasta na samom istoku zemlje, po kojem je Slavonija poznata. A i opjevana je u hrvatskoj književnosti.

Predivan ambijent

U ovom selu ima jako puno gospodarstava gdje možete kušati i kupiti poznate domaće suhomesnate proizvode, ali i voćne rakije, likere, med. A sve to skupa možete vidjeti i za vrijeme sajmova u Slavonskoj kući. Riječ je o tradicionalnom imanju ovog podneblja kojega je okupila lokalna zajednica da bi na tom prostoru uredila mjesto susreta poljoprivrednika i gostiju ovog kraja. Šteta da nismo imale prilike biti na takvom jednom sajmu koji je sigurno pun kolorita i folklora.

Vrijedne ženske ruke

Idemo smjer Spačve

Osim što možete vidjeti kako je izgledala tradicionalna kuća s ambarom, štagaljem, štalom i kuća gospodara s namještajem s kraja 19. i početka 20. stoljeća, uz tipično prostrano dvorište, ovdje se možete opustiti uz neku organiziranu degustaciju tradicionalnih proizvoda. Također, u Slavonskoj kući, koja je na svakom koraku opremljena masivnim slavonskim hrastom, koji oduzima dah, vidjet ćete i brojne rukotvorine slavonskih žena, takozvani Bošnjački šlingeraj.

Slavonska spavaća soba
Bošnjaci imaju pokaznu Slavonsku kuću

A onda se zaputite prema Otočkim virovima. Možete prije toga i do bošnjačkog Šumarskog muzeja da biste se pripremili na nezaboravno iskustvo koje vas čeka. Jer su Bošnjaci po slavonskom hrastu bili poznati u cijelome svijetu. Primjerice, parlament u Budimpešti kompletno je napravljen od njihove hrastovine.

Mistična Spačva

A onda polako ulazite u tajni svijet spačvanske šume. Nešto je u njoj čarobno jer na sami spomen njena imena poželim odmah tamo otići. Krenete u smjeru gradića Otok i seoskim cestama i putevima stići ćete do ovog zbilja neobičnog mjesta fascinantne prirode. A kako tek tamo lijepo miriše….

Virovi su mi bili posebno iznenađenje

Virovi su prirodna atrakcija koja nije ni jezero, ni rijeka. Podsjećaju na močvaru svojim bogatim biljnim i životinjskim svijetom. Njihov se vodostaj mijenja, ali nikad ne presušuju. Prostiru se na 79 četvornih kilometara, dugi su više od 18 kilometara, široki od 60 do 100 metara, a duboki do četiri. Spadaju u ekološku mrežu Natura 2000. Kako bi se približili javnosti nedavno je uređen Bioekološko-edukacijski centar gdje možete noćiti, nešto dobro jesti, ali i opustiti se u lijepo uređenoj wellness zoni.

Virovi imaju i multimedijalni centar
Nisu ni rijeka, ni jezero, već nešto treće
Bogat biljni svijet

No, prije svega može vam biti polazište za razgled mističnog šumskog i vodenog prirodnog okoliša u Spačvanskom bazenu. Šetnja raznim poučnim šumskim stazama je nezaobilazna, kao i vožnja brodićem, veslanje u kanuu i čamcu, pecanje, vožnja biciklom. A tek promatranje ptica i drugih životinja. Tu možete vidjeti orla štekavca, bijelu i crnu rodu, sivu i bijelu čaplju, crnu lisku, djetlića, žunu, labudove. Ovo je i idealna destinacija i za klince jer je centar lijepo opremljen multimedijom koja će na najbolji i najslikovitiji način objasniti što se sve nalazi u okruženju. A nalazi se puno toga. Virovi su definitivno skrivena tajna ovog kraja.

Čarobno i smireno
A tako divno miriše

Gondola je imanje s dušom

Teško se rastati od Virova, ali kada krećete prema Erdutu u Osječko-baranjskoj županiji, nekako je tu tugu lakše premostiti. Napravite obavezno pauzu za ručak u izletištu Gondola nedaleko Vukovara, točnije u Sotinu. Ovo izletište je više od restorana. To je svojevrsna institucija i spomen na teška vremena i kako je nov život nakon svega moguć. Jer danas kada dođete u ovaj divni tradicijski restoran ukrašen drvetom i ciglom, nikada ne biste pomislili da je bio srušen u Domovinskom ratu do temelja.

Za zavaliti se

No, ova ugostiteljska obitelj s tradicijom starom čak 45 godina, se nije dala. Vratili su se iz izbjeglištva kojega su proveli u Istri, i ponovno ju pokrenuli prije 20 godina. Restoran vodi vrijedna Luca Štrobilijus koja nas je poslužila s puno emocije i malo riječi. Gondola je posebna i zbog svog predivnog dvorišta koji otkriva tradiciju Srijema, a isto tako nudi tipična jela ovog kraja te nosi markicu „Okusi Srijema i Slavonije“. Dakle, pravo mjesto za čobanac ili srijemske palačinke. A tek domaći višnjevac i orahovac za aperitiv…

Počinjemo višnjevcem
Gondola ima u sebi neku posebnu energiju
Okusi Srijema
Kalorično i slasno

Prema obali Dunava

Puna želuca možemo dalje u drugu županiju, i to na obalu divnog Dunava. Koji je to doživljaj doći do te rijeke. Tek kada ju vidiš, shvatiš Straussov valcer „Na lijepom plavom Dunavu”. Ima taj neki mir. Valjda zbog svoje širine, zbog okolice, pogleda, povijesti. Prije Erduta stižemo u Dalj, i to u rodnu kuću poznatog astrofizičara, astronoma, geografa i znanstvenika Milutina Milankovića. A ona je baš na obali Dunava koji je na neki način obilježio i njegov život jer je karijeru gradio u Beču i Beogradu. Lijepo preuređena stara kuća s malim povijesnim perivojem punim ruža poslužila je za smještaj zanimljivog znanstvenog i kulturnog centra koji se bavi Milankovićevim životom i njegovim zanimljivim teorijama i izračunima.

Taj divni Dunav
I dalje je divan

Posebno je intrigantna svemirska soba gdje sam čula nešto više o klimatskim primjenama i zašto je došlo do ledenog doba i kada nam slijedi novo. Zanimljiva razmišljanja u vrijeme kada sve više govorimo o globalnom zatopljenju i klimi. No, sve to ne bi bilo tako intrigantno da nam odličan uvod u Milankovićev život nije dao ravnatelj centra Đorđe Nešić. Osim što je odličan promotor ovog znanstvenika, Đorđe je i vrstan vodič. Nakon obilaska uslijedila je neformalna ćakula uz rakiju u Milankovićevoj sjenici usred perivoja. Odličan uvod prije odlaska u Erdut koji je od Dalja udaljen desetak kilometara.

Znanstveni centar
Postavljena je Venera
Divni perivoj
Za kraj rakijica pod sjenicom
Perivoj je rekonstruiran prema starim nacrtima

Vino ima posebnu priču u Erdutskim vinogradima

I dalje se ne rastajemo od Dunava i njegove obale jer ulazimo na imanje poznatih Erdutskih vinograda. Treća je to po veličini vinarija u Hrvatskoj s bogatom prošlošću i kulturnom baštinom koja će očarati i one koji ne vole vino. Tvrtka Erdutski vinogradi obrađuju najveći vinograd u Hrvatskoj ukupne površine 513 hektara. Naši domaćini pripremili su nam interesantnu degustaciju koja prati put kroz samu vinariju i njihove vinograde. I odjednom niste ni primijetili da ste obišli veliko imanje, saznali svašta, a probali ono najbolje.

Pjenušac i grožđe. Što da prvo probamo?!
Odlična dobrodošlica

Najprije smo ušli u stari podrum kojega je davne 1730. godine izgradio barun Johann Baptista Maximilian Zuany. Tada počinje i priča o Erdutskim vinogradima. Impozantan podrum sa starim drvenim bačvama je top mjesto ovog imanja. Tu je i pet uzidanih bačvi iznutra obloženih staklenom opekom koje je sagradio nekadašnji vlasnik imanja Ervin pl. Cseh koji je u jednoj uredio svoj tajni prostor za kartanje gdje se skrivao od svoje prve žene Fanny koja je na imanju sagradila dvorac.

Fanny je sagradila dvorac uz podrum
Stari erdutski podrum
Godina osnutka vinarije

Plemićki Erdut

Iz starog podruma u pratnji pjenušca idemo dalje kroz dugačku pergolu do vidikovca na obali Dunava. Ne znam što je bolje – stari podrum ili ova lokacija s pogledom na rijeku i Erdutsku kulu, spomen na plemićki srednjovjekovni Erdut. Tu kušamo sivi pinot. I taman kada smo mislili da je hedonizmu i uživanju kraj, naši domaćini ponovno su nas iznenadili. Odveli su nas u novo postrojenje gdje se smjestila najveća drvena bačva u Hrvatskoj koja se još uvijek koristi. Izrezbareno remek-djelo u kojemu odležava erdutska graševina. I nju smo naravno kušali na novoj stanici za degustaciju. A onda za finale merlot uz zalogajčiće i grožđe. Jesam li rekla da u Slavoniji nećete ostati gladni i žedni?!

Favorit na obali Dunava
Kroz ukusnu pergolu punu grožđa došli smo na obalu Dunava
Najveća drvena bačva u funkciji
Vino i Dunav. Što treba više?!
Romantično. Jedva čekam da obnove pa da tu kušamo vina
Obilazak smo završili kod najveće bačve
Kao iz bajke
Natpis nad najvećim bačvama
Stari dvorac

Pogotovo ako vas nakon Erduta čeka posjet Crnoj svinji u Čepinu nedaleko Osijeka. Usred ničega, ovo moderno imanje s vrhunskom enogastronomskom ponudom mi je bilo nešto vau. Ostala sam uistinu bez teksta jer tako nešto nisam očekivala. Poput najluksuznijeg modernog hotela ovaj restoran uređen u nekadašnjoj štali je definitivno nezaobilazno mjesto kada dolazite u Slavoniju. Mnogi su sladokusci već o njemu pisali pa neću trošiti riječi na njihove fantastične specijalitete. Samo ću reći da je ruralno kroz ovaj restoran doseglo jednu novu razinu kvalitete. I tako je na najbolji mogući način završio naš prvi dan obilaska. A što nas tek čeka sutra…

Vau
Crna svinja mi je najveće iznenađenje putovanja
Odlična hrana

Podravini se vraćam

Prva je na redu Podravina. Idemo prema Noskovcima u Virovitičko-podravskoj županiji, točnije posjetiteljskom centru Dravska priča. Putem nas prate bezbrojna polja, a sreća nam se ukazala kada smo ugledale suncokrete. Zaštitni znak ravnice. Morale smo stati. Tu sam ugledala i brojne bike ploče s rutama. Moram priznati da mi je bilo žao što nismo imale bicikle sa sobom. Bio bi to ulazak u dušu slavonskog kraja.

Odmah bih uzela bicikl
Zaštitni znak Slavonije
Imale smo sreću naići na ovo polje
Nismo se dale iz njega

A onda nam se ukazao bivši ljetnikovac grofa Draškovića iz 19. stoljeća koji se nalazi nedaleko Drave do koje vodi poučna staza „Dravi u zagrljaj”. Naši domaćini pokazuju nam kako danas izgleda ljetnikovac koji je preuređen u moderni informativno edukativni centar i hostel sa zaštićenim perivojem. Tako plemenitaški, baš kao i brojni dvorci u ovom kraju. Sve je Draškovićevom ljetnikovcu prilagođeno djeci i njihovoj edukaciji o Dravi i njezinim staništima, od samih soba u hostelu, do dnevnog boravka i multimedijalnog prostora gdje se na jednom mjestu može iskusiti što to Drava nudi. Tu je i laboratorij s mikroskopima.

Šetnica oko perivoja
Promatračnica za ptice
Centar koji će razveseliti svako dijete
Oko Dravske kuće revitaliziran je i perivoj

Za ljubitelje ptica

No, to nije sve. U Noskovcima se mogu iznajmiti bicikle kojima možete istražiti kraj, a u dvorištu je i oporavilište za rode o kojima se brinu djelatnici centra. Ovo je i odlična početna točka za posjet području UNESCO-ovog pograničnog Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav. To je tek pravi raj za ljubitelje fotografija zbog mnoštva životinja koje ovdje obitavaju. Posebno ptice. Naime, na području hrvatskog dijela rezervata koji se proteže na 70 kilometara zabilježeno je čak 318 vrsta ptica. No, ljepota Drave nije samo u životinjama. Sam krajolik je poseban pa se zato moram ponovno vratiti kada budem imala više vremena. Poplavne šume, stari rukavci rijeke, meandri, strme odronjene obale rijeke, staništa divljih ptica na obalama Drave… Hm, primamljivo, zar ne?! Odmah u blizini je i UNESCO-v geopark Park prirode Papuk. Dakle, ljubitelji prirode doći će u ovoj županiji na svoje, ali će i vidjeti kako Slavonija nije samo ravna.

Njihova gnijezda želim vidjeti uživo
Divne fotografije, tako da ih donosim u nastavku još nekoliko

Mi smo se nakon Noskovaca i Podravine uputile baš na Papuk kako bismo preko njega došle do Kutjeva i Velike u susjednoj Požeško-slavonskoj županiji poznatoj po Zlatnoj dolini. Ovaj kraj mi je tako poznat jer sam ovdje planinarila prošlog ljeta. To je prava oaza zelenila i hladovine. Preko predivne panoramske ceste od Kutjeva do Velike gdje nas traktori usporavaju jer je bila u jeku berba grožđa, stižemo do Velike. Kako li mi je to mjesto ostalo lani u lijepom sjećanju. Malo je to mjestu koje simbolizira ulazak na Papuk. Njegovo je predvorje. Baš zato ovdje možete svašta saznati o toj slavonskoj gori, prije svega u Kući Panonskog mora.

Povratak Zlatnoj dolini

Fosil nosoroga
Kuća Panonskog mora

Ovdje smo pogledale fosile raznih bića koja su nekada tu uživala u drugačijim uvjetima. Onima morskima, a možete i vidjeti kako je zapravo izgledalo Panonsko more i njegova obala. Tu su pronađeni i ostaci nosoroga, ali i morskog psa te raznih drugih morskih bića. Intrigantno je na brojnoj multimediji vidjeti i kako je nekad izgledala naša divna Zlatna dolina i kako je Papuk bio samo otok. Tko želi znati još više o povijesti, geologiji i fosilima s Papuka, najbolje da posjeti i posjetiteljski centar s druge strane brda u Voćinu.

Zlatna dolina

Planinarenje, adrenalinski park, vodeni gušti

To je odličan sadržaj i za djecu koja se u Velikoj mogu zabaviti u adrenalinskom parku u kamp odmorištu Duboka. A ako ste ovdje ljeti, sigurno ćete se ići rashladiti na termalne bazene vodnog parka Shhhuma. Ljeti je ovdje prava gužva i očito je ova investicija bila pun pogodak. Planovi vlasnika su veliki. Planiraju urediti hotel koji će raditi cijele godine, ali i kompleks zatvorenih bazena. Kroz nekoliko godina otvorit će svoja vrata, a vodeni park je prvi korak u tome.

Na Papuku u ljeto 2021.
Tada sam se osvježila i u akvaparku
Jankovac je čarobno mjesto

Kada sam zadnji put bila u ovom vodenom parku nisam stigla isprobati što nudi njihov restoran. Sada sam tu grešku ispravila. Odlični proizvodi obližnjih OPG-ova su na njihovom stolu, kao i vrsna vina koje će vam detaljno predstaviti njihov sommelier. Dakle, kulenova seka, sirevi, graševina, rose. Sve vrhunsko.

Nasmijani sommelier u Shhhumi
Slavonsko predjelo

Pleternica i bećarac

Nakon gastronomskih užitaka u Velikoj slijedi još malo edukacije. Idemo u smjeru Požege pa Pleternice, kroz koju se na mala vrata ulazi u Zlatnu dolinu. Mali šarmantni gradić koji jako puno ulaže u svoju infrastrukturu – pa tako i turističku. Prvo smo obišle njihov veliki interpretacijski centar Terra Panonica. Još jedno odlično mjesto gdje možete dobiti više informacija o Panonskom moru i povijesti kraja kroz multimediju.

Edukacija na djelu
Predivni murali u Pleternici

Uz pomoć virtualnih naočala zaronili smo u Panonsko more, a uz pomoć tableta razgledali centar koji nam kroz virtualnu priču govori o biljnom i životinjskom svijetu ovog kraja. Pleternica je gradić koji poprilično ulaže u svoju infrastrukturu. Pored ovog centra uskoro se otvara i novi muzej bećarca, uređen je predivan novi trg, a tu je i vlakić koji vozi kroz mjesto sve do vinskog vidikovca vinarije Markota. E koji su tek tamo pogledi… Zlatna dolina otvara vam se na dlanu sa svojim brojnim vinogradima i poljima. To je nezaobilazna lokacija kada dolazite u ovaj kraj.

Tvrđava u Slavonskom Brodu zbilja je nešto posebno
Posebno u sumrak

Osvojila nas je Ivana, a onda i tvrđava

I na kraju nam ostaje Brodsko-posavska županija. Kraj znan po brojnim OPG-ovima i imanjima. No, ovaj put posjetile smo Slavonski Brod i njegovu tvrđavu. Impresivno, posebno navečer. Domaćini su iskoristili priliku da nam pokažu novouređenu kuću Ivane Brlić Mažuranić. Naša poznata književnica živjela je sa svojom obitelji u centru grada na obali Save, a ljetovala je na obližnjem imanju.

Posebne emocije vas ćope kada uđete u ovu kuću
Predivno oslikan strop
Još je sačuvan originalni namještaj
Tko ne zna za Hlapića

Kada uđete u tu kuću, osjetite neko poštovanje prema toj ženi i majci. Sjetite se tih starinskih priča iz djetinjstva i osnovne škole. Obuzme vas na neki način sjeta za tim prošlim vremenima. Njezinima i vašima. Drago mi je da je Ivana ponovno dobila svoju kuću nazad. Ona je to uistinu zaslužila. Kao i Slavonija koja je postala odlična destinacija ne samo ruralnog turizma, nego i onog gradskog i kulturnog. Ali o tome u nekoj idućoj reportaži.

 

Vrgorac: Autohtona unutrašnjost Dalmacije koju tek trebamo otkriti

Nisam često u Dalmaciji, posebno ne u njenom zaleđu. Nekako me put tamo ne odnese. Baš zato sam bila oduševljena kada sam otkrila Vrgorac. Znam ga po Tinu. Ipak mi je hrvatska književnost u duši, no to je zapravo bilo cijelo moje znanje o ovom malom mjestu u makarskom zaleđu. A onda se Vrgorac kandidirao za izbor najbolje destinacije ruralnog turizma Hrvatske u čijem sam povjerenstvu bila. Idealna prilika da pošvrljam po ovom simpatičnom gradiću i kraju kojega krase dramatični krajobrazi, autohtona arhitektura, odlični domaći proizvodi i tradicijski život.

Vrgorsko polje

Vozeći se autocestom prema Dubrovniku odjednom nam se ukazao s lijeve strane. Divnog li pogleda. Baš sam se veselila što ću vidjeti nešto skroz novo. Nešto što dosad nije turistički razvikano, nešto što ne iskače stalno na Instagramu ili drugim društvenim mrežama. Nešto što je autohtono. I to autohtono sam doživjela odmah čim smo ušle u mjesto jer nam je prva točka obilaska bilo seosko domaćinstvo Borovac u samom gradu nedaleko vrgorske Gradine.

Domaći dalmatinski ručak

Taman na ručak nakon nekoliko sati provedenih u autu. Odmah nas je dočekala vlasnica Dragica Borovac u domaćinskoj i opuštenoj atmosferi. Gospođa Dragica primila nas je kao da smo svaki dan kod nje. Najprije nam je ponudila niz svojih rakija i likera. Okrjepa prije domaćeg ručka kojega priprema kao da ga priprema na sebi. Degustirala sam malo, a onda sam se bacila na slasno grožđe iz njenog vinograda. Toliko me je mamilo svojim bojama i mirisom da nisam mogla odoljeti. Jer u Vrgorcu smo bili prije berbe. A ovo vam je, ako niste znali, jedno od najvinorodnijih područja u Hrvatskoj. No, o tome ćemo nešto kasnije.

Likeri i voće za početak

Sjeli smo se u hlad njene terase okružene svime što jedno domaćinstvo mora imati. Vrtom i kokošinjcem. Ipak je Vrgorac seoska sredina gdje je poljoprivreda glavna gospodarska djelatnost. Na stolu dva vrča domaćeg vina – crnog i bijelog. Dovoljno za znati. Jednostavno i ukusno iz njihove konobe. A onda je gospođa Dragica iz svoje male kuhinje počela nizati domaća jela. Pršut, sir, domaće rajčice, kokošja juha, meso pod pekom i rozata. Za kraj turska kava. Koga ovaj obrok ne bi okrijepio?! Gospođa Dragica tek je na kraju sjela s nama za stol. Kada je na red došla kava i desert. Posebno je bila ponosna kako joj je ispala rozata. Imala je i zašto biti.

Za početak dalmatinski pršut i sir
Pa slasna peka
I na kraju rozata. Gospođa Dragica bila je jako zadovoljna kako joj je uspjela

Stari grad na vrhu

Dok smo čekali jela, malo smo prošvrljali po domaćinstvu. Najviše me je oduševio mali etno kutak uz ognjište u unutrašnjost domaćinstva. Da, prava je etno zbirka vrgorskog kraja. Uz dalmatinsko ognjište smjestili su se brojni predmeti ovoga kraja koji su nekada bili u upotrebi. Može li autentičnije?! A onda sam zavirila vani da vidim šti to sve gospođa Dragica ima u dvorištu. Kokice i guske čekale su svoje jelo. I sve to nedaleko starog grada Vrgorca.

Dalmatinsko ognjište
Gospođa Dragica brine se za svoje patke, guske i kokice
Ništa bez čuvarkuće

A ovaj mali dalmatinski gradić na brdašcu ima oko 6.500 stanovnika s okolnim mjestima. Na bogatu povijest Vrgorca koji je dobio ime po uzvišenom položaju u podnožju brda, podsjeća Gradina. Pogađate – stara srednjovjekovna utvrda. Obrambena je to utvrda iz 15. stoljeća koja gradu daje savršenu vizuru. Oko nje se širi starogradska jezgra mjesta. Inače, utvrda Gradina, nekad zvana Grad, pripada lancu utvrda u unutrašnjosti Dalmacije koje su bile smještene uz važne prometnice. Najviši dio Gradine, ujedno i najstariji, čini kula s kruništem koja je sagrađena na živoj stijeni i u kojoj su boravili srednjovjekovni gospodari i osmanlijski dizdari. A centar grada je zapravo nastao puno kasnije – za vrijeme austrougarska vladavine. Tada dobiva današnje vizure.

Vrgorac ima i austrougarski perivoj

Vrgorska gradina
Pogled na dolinu podno Vrgorca i gradinu (Foto: TZ Vrgorac)

I kao u drugim mjestima, tako je i ovdje ta je država ostavila veliki pečat. Najviše je vidljiv na jednoj od najvećih tajni Vrgorca – gradskom parku. Zato, kada ste u ovom gradiću, nikako nemojte propustiti obilazak te lokacije. Zašto? Zato što će vas iznenaditi što ćete vidjeti. Čim sam ga vidjela posjetio me na pulske i rovinjske perivoje iz doba Austro-Ugarske. I nisam se prevarila.

Koji spektakularan pogled na mjesto (Foto: TZ Vrgorac)

Riječ je, naime, o starom perivoju Duhanske stanice. To mnogi stručnjaci iz ove branše nisu ni znali, čujemo od Željke, naše domaćice u obilasku Vrgorca. Željka je bivša kolegica novinarka koje je na čelu Turističke zajednice Vrgorca. Taj taj posao baš pristaje jer je uistinu zaljubljenik koji vam želi u kratko vrijeme pokazati oni najljepše od mjesta. Svi koji vide perivoj, budu često iznenađeni da se takav ambijent nalazi u srcu Vrgorca, što je jako neobično za gradiće u zaleđu Dalmacije. Park je nastao 1898. godine kada su završena skladišta duhana i zgrada za činovnike i otkup duhana. Zapravo je park stvoren zbog razvoja duhanske industrije na ovom području budući da je Vrgorac u to doba bio centar trgovine duhanom. U to je vrijeme vrgorački kraj također proglašen klimatskim lječilištem.

Detalj iz starog grada

Moram drugi put do Tina

Kako se uz park nalazila zgrada gdje su za vrijeme Austro-Ugarske obitavale najbogatije obitelji, taj se perivoj često u prošlosti nije mogao obići. No, srećom danas je otvoren za javnost i predstavlja savršen bijeg od posla i ljudi. Uklesan u stijenu s raznim uređenim puteljcima, odmorištima i pomno biranim biljem savršeno se uklopio u gradsko tkivo. Park je 2010. godine upisan kao kulturno dobro u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske. Vrijedno posjeta, i to bilo kada.

Drugi ću put obići rodnu kuću Tina Ujevića (Foto: TZ Vrgorac)

Nažalost, u Vrgorcu sam provela samo jedan dan, pa nismo imali dovoljno vremena da prošećemo po mjestu, vidimo Tinovu rodnu kuću. No, uvijek nešto moram pustiti i za drugi put. Bio je ovo dobar mamac. A što bi bio Vrgorac bez Tina? Jedan od naših najpoznatijih pjesnika rođen je u ovom mjestu sada već daleke 1891. godine. Rodna kuća je u tzv. “Tinovoj kuli” koja se još naziva Kapetanovića kula, Dizdareva, Dizdarevića, Kapetanova kula, Franića kula. Jedna je od osam fortifikacijskih kula u mjestu koja su ostale iz doba Osmanlija te je zaštićeno kulturno dobro. Osim što su bile u obrambenoj funkciji, u njima se i živjelo. Tinova je iz 17. stoljeća i najveća je u Vrgorcu. Smatra se da je bila dio srednjovjekovnih zidina. Nađete li se ovdje u srpnju, možete i na obilježavanje Tinova rođendana. Njemu u čast od 30. lipnja do 5. srpnja priređuje se sedmodnevna kulturno-književna manifestacija S Tinom u Vrgorcu. U kuli je “književna vitrina” današnjih dobitnika Nagrade “Tin Ujević” i sudionika ove kulturno-književne manifestacije. Kula ima galeriju.

Dalmatinski pršuti

Vrgorac je poznat po pršutu

Isto tako, Vrgorac se diči još jednom jako poznatom osobom čiji ću životopis definitivno više proučiti. To je Mate Šimunović u čiju se čast u gradskom se parku održava “festival svjetskih pustolova” posvećen svjetskim pustolovima, putopiscima i putnicima. Putovao je čak 19 godina, i to između dva svjetska rata. Na put je krenuo 1928. godine s psom Globusom te je biciklom, pješice i jedrilicom prešao čak 360.000 kilometara na pet kontinenata. Na svom putovanju obišao je 70 države. Stigao je i do brojnih otoka u Indijskom i Tihom oceanu. Zanimljiv čovjek.

Darko Markotić objašnjava nam kako se proizvode dalmatinski pršuti

Nakon kratkog obilaska gradskog parka, Željka nam želi pokazati nešto što je inače zatvoreno za javnost, barem dok se ne sredi kušaonica. A to je najveći hrvatski pogon za proizvodnju pršuta – pogon Pivca. Nalazi se nedaleko mjesta u obližnjoj industrijskoj zoni.  No, ono po čemu će ipak većina znati za Vrgorac su pršuti. Oni dalmatinski koji se naravno u tehnologiji proizvodnje razlikuju od istarskog, krčkog i drniškog. Sve nam je to objasnio Darko Markotić, predsjednik klastera Hrvatski pršut koji je ujedno i direktor proizvodnje tvrtke Pivac. Poveo nas je u razgleda najveće proizvodnje pršuta u Hrvatskoj te nam detaljno objasnio razliku između pojedinih pršuta u Hrvatskoj. Kazao je i da se nekad pršut u Dalmaciji nije jeo kod kuće. On je bio za prodaju kako bi se kupile druge stvari za domaćinstvo. Čuvali su se se posebne prigode.

Godišnje proizvede 300 tisuća komada certificiranog Dalmatinskog pršuta

Vrgorac je sinonim za vino i pršut

Ovaj pogon u tamošnjoj poduzetničkoj zoni otvoren je prije dvije godine. A ta se sušara prostire na 10.500 četvornih metara. Godišnje proizvede 300 tisuća komada certificiranog Dalmatinskog pršuta, delikatese zaštićene oznakom EU zemljopisnoga porijekla te 2.500 tona dalmatinske pancete i buđole. Zasad sušara nema prezentacijski centar, ali će on biti, kako čujemo, realiziran iduće godine. Tada će svaki posjetitelj Vrgorca moći kušati i vidjeti njihove proizvode po kojima je čitav ovaj kraj poznat. Jer kako nam kaže Željka, želja im je da Vrgorac postane nadaleko poznat po pršutu i vinu te da bude veliki mamac svim gostima. Baš zato organiziraju Dane Dalmatinskog pršuta i vina u lipnju.

Dani Dalmatinskog pršuta i vina su u lipnju (Foto: TZ Vrgorac)

A onda nas je Željka odlučila počastiti. I to skrivenim adutom njihovog kraja. Pričala nam je ona puno o tom polju prije nego smo krenule prema njemu, no dok nismo stigle, nismo znale koliko je veličanstveno. Barem mi koji nikad nismo bili u ovom kraju.  Vrgorsko polje koje je poznatije kao polje Jezero je nešto spektakularno. Nalazi se na nekoliko kilometara od ovog dalmatinskog gradića i jedno je od najobrađenijih i najplodnijih površina Dalmacije. Stali smo iznad njega na vidikovcu iz kojega se pruža pogled na cijelo Jezero. Slobodno mogu reći da je to jedan od najboljih pogleda u Hrvatskoj. Poput mozaika pod nogama ti se šire polja kukuruza, paprika, nasada jagoda, smokava, bresaka. I silni vinogradi. Svi su tako lijepo isprepleteni i omeđeni putevima i cestama te rječicom Maticom koja je zbog suše imala niski vodostaj.

Polje puno okusa i boja

Divota

No, svejedno je očarala svojim zelenilom. I kada sam došla na to mjesto jedva sam čekala da se spustim u dolinu i da vidim ta plodna polja izbliza. Tim više što su sada vinogradi puni grožđa te se trsovi povijaju pod ukusnim plodovima kasnog ljeta. Puno boja i okusa. I tako je i bilo. Zanimljivo je da je ova zelena oaza dalmatinskog krša nekad je bilo pravo jezero, a danas je najveće vinogorje Hrvatske s više od 10 milijuna čokota vinove loze. Dom je jedinstvenim vinskim sortama poput Zlatarice Vrgorske, Medne, Trnka i Plavke. Moram priznati da taj podatak nisam znala. Ovdje je zanimljivo doći u bilo koje oba godine. Uvijek se ima nešto za vidjeli i fotografirati. Mogu samo misliti kako je na proljeće kada cvjetanju sve voćke.

Brzinski smo napravili par kilometara, samo da steknemo dojam

Ono najljepše što Vrgorsko polje nudi je aktivni turizam u spoju s enogastronomijom. Dakle, raj za moju malenkost – bicikl i vino. Čim smo sišli u polje dočekale su nas električne bicikle s kojima smo napravili đir oko vinograda u suton. Naš vodič Karlo Kučan, promotor biciklizma te inspektor EuroVelo ruta, inače strastveni ljubitelj bicikliranja i bicikala koji vodi grupe na ovo područje, trasirao je Vrgorsko polje i od njega napravio zanimljivu među biciklističkih staza koje ne vode istim putem. I sam priznaje da za Vrgorsko polje do prije nekoliko godina nije znao i da ga je očaralo čim ga je prvi put vidio. Od tada je pravi ovisnik o ovom pejzažu. Shvaćam ga jer je zbilja nešto posebno.

U Vrgorcu uspijeva jako puno voća

Biciklom bih se ovdje rado izgubila

Na stazama duž cijelog polja su postavljeni totemi koji povezuju nekoliko točaka, a vi si sami izaberete kojim ćete putem i koliko ćete kilometara napraviti. Uređeno je i biciklističko odmorište gdje možete predahnuti, ali i napuniti mobitele. Staze su ravne, vijugaju među poljima. Isprepliće se asfalt i makadam. Odlične su za rekreativne bicikliste koji ne vole uspone, ali i za obitelji.

Ajde pokažite nešto da bude prava bike fotka

S električnim biciklom stvar je još jednostavnija. Ide sama od sebe. A kada negdje stanete, onda je najbolje da naletite na nekog vinara. Jer ovdje ćete uistinu piti autohtono. Dalmacija je poznata po svojim autohtonim sortama, pa sam jedva dočekala što će nam pripremiti vinar Goran Franić, vlasnik vinarije Franić- Krystal Modus iz sela Vina kraj Vrgorca. Tim više što su se kušaonica nalazi na čarobnom mjestu.

Vrgorski kraj je veliki proizvođač grožđa

Autohtone sorte i odlično vino

Naime, smjestila se usred njegovih vinograda, u idiličnom pejzažu ispod drvene sjenice. Divota. Iako se njegova obitelj oduvijek bavila vinogradarstvom i vinarstvom, Goran je dugo vremena bio u nekoj drugoj poljoprivrednoj branši. Sve dok nije prije desetak godina pokrenuo svoju vinariju. A najviše se ponosi svojim crvenim vinom od autohtone sorte trnak. Uz uvijek interesantne vinske priče s njime i njegovom obitelji saznajemo kako se živi u ovom kraju i koliko je vrgorski kraj zapravo veliki proizvođač grožđa. Veliki su kooperanti mnogi poznatim vinarima iz Hrvatske, a Vrgorsko polje ima idealne uvjete za uzgoj vinove loze. Em je odlična zemlja, em ne nedostaje vode.

Odličan rose

Da smo dolazili u neko drugo doba godine, sigurno bismo kušali i njihove čuvene vrgoračke jagode. Iako, kako čujemo od naše domaćice Željke Opačak iz Turističke zajednice Vrgorca, odmah se sve prodaju, pa za kušanje ostane malo. Ovdje su svi veliki proizvođači poljoprivrednih dobara, i to voća i povrća. Registrirano je više od 450 OPG-ova koji godišnje proizvedu 550 tona jagoda, 900 tona breskve i nektarine, 450 tona šljiva, 150 tona kruške, 1200 tona jabuke, 1300 tona stolnoga grožđa što je 80% hrvatske proizvodnje, 150 tona bijelog luka i 200 tona krumpira. Ne proizvede se sve to samo u polju Jezero. Oko Vrgorca su još dva polja – Bunina i Rastok. I jednako su pitoreskna kao i Jezero.

Na ovom području registrirano je više od 450 OPG-ova

I onda je trebalo ići dalje. Teška srca napustili smo naše domaćine. Taman smo se lijepo zapričali, sunce je padalo iza brda, a atmosfera u vinogradu je bila ugodna. Kasno ljeto. Za druženje u kasno u noć. I baš zbog svega toga, Vrgorcu se ponovno radujem. Ovaj put obećajem neće biti tako kratko.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Gorski kotar: Ljepota koja odolijeva svim godišnjim dobima

0

Uf taj Gorski kotar. Nekad mi kao studentici nije bi toliko drag jer mi je vožnja autobusom po staroj cesti u doba, dok još u potpunosti nije bila izgrađena autocesta Rijeka-Zagreb, uvijek bila stresna. Jer Gorski kotar je uvijek imao neko iznenađenje. Ili kišu, ili snijeg, ili led, ili mećavu ili maglu. Ili sve odjednom. A kako mi vožnja autobusom i inače nije najdraža aktivnost, uvijek sam jedva čekala da prijeđemo tu dionicu.

Jezero Lokve

No, kada bi počele jesenske boje i dok je vrijeme još bilo sunčano i ugodno, ipak sam se veselila toj vožnji. Kao i onoj prije samog ljeta. Divota. Krajolici s impresivnim bojama, cvijeće koje bujno pada s balkona malenih pitoresknih kućica, lijepo složeno drva za ogrjev, male crkvice na brdašcima…  Vrtovi puni povrća i trajnica. Kako im samo to cvijeće uspijeva?! Zelenilo, rumenilo, žutilo. Svega je tu bilo. To je ono lice Gorskog kotara koje sam voljela.

U zelenom raju
Cvijeće uživa

Gorski kotar i borovnice

Ali sada se više ne bih složila s tim mojim razmišljanjima iz mladosti. Zato jer Gorski kotar je uvijek lijep upravo zbog tih svojih naglih i neobičnih vremenskih promjena. One pokazuju njegovo pravo lice i ljepotu. Ta netaknuta priroda privlači s više aspekata. Ali zato treba doći u Gorski kotar i to iskusiti. Ja predlažem bilo koje godišnje doba. Jer bilo kada se dođe, on će vas osvojiti. Ljeti svojim divnim svježim zrakom i šumama te opojnim mirisom bilja, hladnom vodom svoje Kupe i brojnih jezera. I borovnicama.  Jer ljeto je njihova sezona kada je štrudla s borovnicama u Gorskom kotaru nezaobilazna poslastica. Razlog za dolazak, rekla bih.

Kupanje na Kupi je posebno zadovoljstvo

U jesen pak kreću gljive. I lišće svih boja. A tek kada ono pada dok šećete šumom… To je zbilja poseban gušt. I slušati šume kako pjevaju. Jer pjevaju. Prava terapija i odmor od stresa. I naravno, šumu tada morate mirisati. I kada ju jednom pomirišete, taj miris jeseni nikad više nećete zaboraviti.

Na visećem mostu iznad Kupice

Uvijek je pravo vrijeme

Hajdemo sada na zimu. Nisam ljubitelj snijega ni hladnoće, ali Gorski kotar zimi… Odmah se zamislite u nekoj udobnoj drvenoj kućici uz ognjište i vani gledate snijeg. Nije ni čudno da su te kućice sve pune u prosincu, da su ih mnogi kupili za vikend-odmor.  A onda opet buđenje prirode, voda, želja za aktivnostima. Gorsko cvijeće koje je tek provirilo ispod pokrova snijega. I tako smo došli do zaključka da je Gorski kotar uvijek lijep.

Nezaobilazna štrudla s borovnicom
Divna priroda

A kada god došli, ovisno o željama i preferencama imate što raditi. Od šetnje uz jezera, posebno Bajer u Fužinama gdje vam se stalno otvaraju novi vidici na ovo malo čarobno gorsko mjesto, do Lokvi gdje vas čekaju specijaliteti od žaba koje su simbol tog mjesta. Tu su i špilje, poput špilje Vrelo u Fužinama, slapovi poput Vira, kanjon Kamačnik, nacionalni park Risnjak, Vražji prolaz, brojne planinarske i pješačke druge staze, kašteli, odlični OPG-ovi, restorani koji nude divljač i gorske plodove, posjetiteljski centri koji zabavljaju djecu i odrasle, skrivene lokve i jezerca, mlinovi…

Osvježavajuća Kupa

A moje omiljeno mjesto u Gorskom kotaru je Brod na Kupi. Zašto? Zbog Kupe naravno. Ljeti kada se traži svježina, Kupa nudi i više od toga. Zato uživam kada se iz Delnica spuštam u tu dolinu punu zelenila iščekujući dolazak na rječicu koju vole kupači, ali i svi koje zanima aktivan odmor. Kada dođete u Brod na Kupi, nemojte se iznenaditi ako odmah vidite granični prijelaz. To je mjesto koje doslovce leži na granici i kada preplivate na drugu stranu Kupe, ili ju jednostavno prijeđete jer je plitka, evo vas u drugoj državi.

Voda je na ušću Kupice u Kupu toliko ledena da vam mogu trnuti i noge
Omiljena ljetna razbibriga u Brodu na Kupi – kupanje u Kupi

Ovdje skrećete u mjesto pored kaštela Zrinski kojemu ćemo se vratiti malo kasnije. I stižete na obalu Kupe. Lijepa tratina s visokim stablima stvara idealno mjesto za odmor. Pravi naziv ima ova šumica – Vilinski gaj. I tu možete samo sjesti i meditirati satima gledajući kako se Kupica ulijeva u Kupu ili se možete skinuti i navaliti u hladnu rijeku. Posebno je hladna Kupica. Toliko je hladna da u njoj nisam mogla držati noge. Kupa je pak sasvim druga priča. Ugodna je i hladi.

Brod na Kupi

Divljina s pogledom na more

U Brodu obavezno morate i u kaštel Zrinski. Od nedavno je na kulturnoj ruti Putovima Zrinskih pa je promijenio stari postav koji je govorio o šumama Gorskog kotara i imao neobičnu zbirku prepariranih egzotičnih životinja u potkrovlju. U njemu je sada novi postav – stalni muzejski postav »Divljina s pogledom na more« i Interpretacijski centar Kulturno-turističke rute Putovima Frankopana.

Kaštel Zrinski je na ruti Putovi Frankopana

Oduševit će i klince i one odrasle. Odrasle će sigurno nešto više zanimati o kaštelu i na koji su način Frankopani i Zrinski vezani uz ovaj kraj što mogu vidjeti u prizemlju kaštela. Ostatak kaštela posvećen je prirodi i divljini Gorskog kotara na način da prikazuje i biljke i životinje, a dok se penjete kaštelom shvatit ćete da šetnja nalikuje planinarenju, odnosno penjanju na planinu. Na kraju u potkrovlju dolazite do oblaka i neba. Naravno, sve je puno multimedije.

U kaštelu ćete vidjeti divlje životinje

Zrinski i Frankopani

Inače, kaštel je sagrađen najprije u drvetu, i to u 15. stoljeću. Naslijedivši ovaj posjed, na njegovim je temeljima 1651. godine knez Petar Zrinski podigao novo zdanje, želeći ojačati obranu doline od prodora Osmanlija. Posebnost tadašnjega utvrđenoga grada bila su tri tajna podzemna prolaza koji su služili za bijeg u nuždi, a izlazi su im bili − u središtu župne crkve, na obali rijeke Kupe i u spilji Vučja jama. Pretpostavlja se da je u prvoj polovici 18. stoljeća kaštel temeljito obnovljen i nadograđen za jedan kat.

Pogled iz kaštela na Brod
U prizemlju možete saznati nešto više o Frankopanima i Zrinskima

Tko želi napraviti povijesnu poveznicu s Frankopanima i Zrinskima morat će do još nekoliko lokacija gdje su u Gorskom kotaru imali svoje kaštele i posjede. To je dvorac Zrinskih u Čabru, zatim dvorac Severin u Severinu na Kupi, manastir Gomirje te dvorac Stara Sušica. Nedaleko ovog dvorca možete posjetiti još jedan posjetiteljski centar – Velike zvijeri.

Dvorac Stara Sušica

Lynx and Fox by Jelena

Kada se iz Broda na Kupi vraćate u Delnice, možete i do Petehovca na štrudlu ili neki drugi slasni specijalitet goranske kuhinje. Poznata vodičkinja Jelena Holenko, koja ovdje rado boravi i vodi svoje grupe u potrazi za goranskim čarima, voli iz svojih Delnica pješke doći na to brdo od kuda se širi fantastičan pogled na najveći goranski grad te uživati u dobrom društvu. Jer ovdje je sve tako opušteno. Jelena će vam rado organizirati razne ture u kojima ćete upoznati goranski svijet, a i dobro se nasmijati. Jer Jelena je puna duha i humora, zaraznog osmjeha i šala koji će u tren i najgori dan pretvoriti u najbolji. Potražite je na Facebooku kao Lynx and Fox (ris i lisica u prijevodu). Nećete zažaliti.

Pogled na Delnice iz Petehovca. Jednom moram doći i danju
Plodovi gorja

E sada. Kuda dalje. Pa jezera vam uopće ne bi bila loš izbor. Čak štoviše, oduševit ćete se. Tko voli pomalo “gradsku” šetnju, odlična mu je šetnica uz jezero Bajer u pitoresknim Fužinama koje su uistinu pravi turistički biser našeg gorja. Malo je to mjesto koje je po turizmu poznato još od 19. stoljeća. Stoga nas ne čudi da je i danas ovo mjesto poznato po dobrim  restoranima i konobama. Još 1874. godinu u Fužine su došli prvi gosti na izlete posebnim vlakovima iz Sušaka, Rijeke i okolnih primorskih naselja. Mjesto se razvilo uz  Karolinskoj cesti iz 18. stoljeća pa su ovdje bili konaci i odmorišta za karavane.

Jutro u Fužinama

Fužine ili Lokve, pitanje je sad?

Lijepa staza vodi uz jezero Bajer i nastavlja se dalje do Lepenice. Inače, oko Fužina su tri jezera, a sva tri akumulacijska – Bajer, Lepenica i Potkoš. Iako, tko bi to danas rekao kada su tako lijepo uklopljena u okoliš. Uz Bajer je i mnoštvo barova koji rade posebno ljeti, ima puno odmorišta i igrališta za djecu. Nešto malo dalje nalazi se i poznata špilja Vrelo.

Pogled na Fužine s jezera Bajer

Špilja je otkrivena pedesetih godina 20. stoljeća kod gradnje jezera Bajer. Dugačka je 300 metara i specifična po tome što kroz koju protječe podzemna voda. Iako nije dugačka, u njoj možete provesti jako puno vremena diveći se ljepotama podzemlja. Kroz nju vodi lijepa staza koja je pogodna i za osobe sa slabijom pokretljivošću. I prije nego uđete, dobro se obucite. Jer temperatura je ugodna – podzemna s 8 stupnjeva Celzijevih.  Oduševit će vas brojni ukrasi, posebno stalaktiti čija se starost procjenjuje na 500 do 600 tisuća godina. Ako te dovoljno maštoviti, vidjet ćete razne figure.

Špilja je slučajno otkrivena pedesetih godina
Na ulazu se dobro obucite
Dugačka je 300 metara
Kroz špilju vodi lijepi puteljak
Divota podzemlja

Divljač i med

Fužine su uvijek i nezaobilazno mjesto za nešto dobro pojesti. Tu su konoba Volta i hotel Bitoraj sa svojim restoranom koji se nadaleko hvali. Ima i zašto. Bitoraj ima odlične tanjure koji nude specijalitete divljači i plodova gorja. Isprobajte. Od gljiva, do žaba i divljači. A tek ukusna juha od hrena. Po tome su posebno poznati. Bitoraj vodi sada već poznata ugostiteljska obitelj Kauzlarić, i to od 2008. godine. I da, med. Gorski kotar je raj za pčelare. I zato morate kušati njihov med. Posebno medun. On je ipak vrh kada govorimo o pčelinjim proizvodima ovog kraja.

Sve goransko na tanjuru restorana Bitoraj
Divljač je ovdje nezaobilazna
Ništa bez odličnog meda

A za one koji ne žele biti u nekom mjestu uz jezero, ali žele biti uz jezero – pravac Lokve. Da, pogađate. Mjesto poznato po žabama. Ovdje možete kušati žablje krake ili doći na Žabarsku noć i sudjelovati u neobičnom žabljem natjecanju. I tako od 1975. godine.  Nekad je u Lokvama bio i “muzej” žaba, odnosno privatna zbirka žaba gdje ste mogli vidjeti razne figurice ove male životinje koja je zaštitni znak Lokvi. Vratit će se, čujemo od Jelene.

Lokve su poznate po žabama
Za meditiranje i kupanje

Žestoko i fino kod Vida Arbanasa

Lokve imaju sada uređenu i lijepu drvenu plažu pa je ljeti pravi mamac za kupače. Tu je i splav kojom možete obići jezero, a uvijek možete i pješice. Taj me izlet tek čeka. A kada ste u Lokvama, nemojte nikako zaobići Kuću prirode Kotač Vida Arbanasa i njegove supruge Mire. Poznati su po proizvodnji likera i žestokih pića od raznih treba s ovog područja, a jedna degustacija u ovoj kući otvorit će vam skroz neke druge vidike. Jer Vid će vas ne samo lijepo ugostiti, nego će vam u detalj objasniti kada se pije koje piće i kako u njemu uživati. Uz ova pića, Vid nam je ponudio i malo iznenađenje – pohane žabe. Baš kako se i očekuje od dobrog domaćina ovog mjesta poznatog baš po žabama.

Vid Arbanas proizvodi zanimljiva žestoka pića
Goranska degustacijska sala

Inače, Vid je svoj projekt Kuća prirode pokrenuo još 1996., a otvorena je tek 2011. godina. U ovoj kući osim što možete probati razna pića, za koja Vid kaže da imaju i ljekovita svojstva,  možete pogledati i stalni izložbeni prostor uglavnom vezan uz povijest Lujzinske ceste. Ta je povijestan cesta kao i Karolina povezala Gorski kotar s morem s jedne strane te gradovima na kontinentu s druge strane.

Što li tu sve ima
Ukusna čašica

Povijesne ceste

Lujzijana je spajala Karlovac s Rijekom te je dugačka 136 kilometara, a građena je od 1803. do 1811. godine u fazama. U svoje je doba slovila kao jedna od najmodernijih cesta Habsburške Monarhije te jedna od najljepših u Europi. Rijeku i Karlovac povezivala je preko Grobničkog polja, Kamenjaka, Gornjeg Jelenja, Lokava, Delnica, Kupjaka, Skrada, Stubice, Severina na Kupi, Netretića i Stativa. S druge strane Karolina je bila prva cesta koja je spajala kontinentalnu Hrvatsku i Rijeku, odnosno Bakar, i to na ruti Karlovac, Dubovac, Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Vrbovsko, Ravna Gora, Stari Laz, Mrkopalj, Fužine, Zlobin, Meja. Građena je od 1726. do 1732. godine, a bila je dugačka oko 105 kilometara.

Uz svako piće dobit ćete i široko objašnjenje o čemu se radi
Pohane žabe su poznati specijalitet ovog kraja

Svakako kada ste u Gorskom kotaru proći ćete ovim cestama, a kada se njima vozite uživajte. Jer imaju pravu povijesnu vrijednost koju treba dodatno valorizirati. A sada tri prirodne atrakcije, prava poslastica za one željne aktivnijeg odmora. Prva je nacionalni park Risnjak. Odlično mjesto kako za iskusne planirane, tako i za obitelji s malom djecom koji jednostavno mogu uživati u goranskoj prirodi na poučnoj stazi Leska.

Poučna staza Leska

Poslastice za ljubitelje aktivnog odmora

Iduća poslastica su sigurno Zeleni vir i Vražji prolaz koji se doslovce skrivaju u zelenim dubinama Gorskog kotara. Lijepo uređena izletišta nude top doživljaj. Nalaze se nedaleko Skrada i čine zaštićeno područje i značajni krajobraz. Zbog svoje ljepote proglašeni su i 1962. godine posebnim geomorfološkim rezervatom. Nemojte se iznenaditi ako ovdje vidite i elektranu. Tu se naime nalazi prva hidroelektrana ovog kraja Munjara koja je sagrađena 1921. godine.

Prva hidroelektrana u ovom kraju izgrađena je 1921. godine
Ljepota Zelenog vira
Divne osvježavajuće goranske kapljice
Kamačnik

Vražji prolaz jedan od najljepših kanjona Gorskog kotara, a Zeleni vir je slap koji se “ruši” sa 70 metara visine pred špiljom te se ulijeva u obližnji potok. Tu na listu stavite i Kamačnik kraj Vrboskog. Također se radi o zaštićenom krajoliku. Uz potočić je sagrađen  1961. godine pješački put te divni drveni mostići. Tko god dođe, neće požaliti. Kao što neće požaliti kada dođe u ovu regiju koja spaja more i kontinent. Tako nam je blizu da nekad to brzo zaboravimo. Zato moramo stalno podsjećati da je Gorski kotar uistinu pravi biser za odmor duše i tijela, i to čitave godine.

 

Žminj: Soba života tete Gracijele Damijanić

0

Cijeli njen život može se svesti na jednu sobu. Jednu sobu punu uspomena i tradicije. Sobu njene obitelji. Sobu njena srca. Soba je to koju je teta Gracijela Damijanić iz Pucići kraj mjesta Žminj uređivala godinama i još uvijek ju nadopunjava. Mala je to etnološka zbirka predmeta iz njena djetinjstva, njenih predaka i istarske težačke povijesti.

Gracijela Damjanić drži do povijesti svoje obitelji

Tetu Gracijelu na Žminjštini vjerojatno svi znaju. Angažirana je na sve strane. Nema događaja, na kojoj ju nećete vidjeti. Bilo na izložbi jaslica u Žminju koje izrađuje već godinama, bilo na gastro manifestacijama gdje priprema domaću paštu. U tome je prava maherica. I svoje znanje zna tako lijepo objasniti svima onima koji žele znati više. Gušt ju je slušati. Naravno da sve zna kada je u tome čitav život. Kaže da je prvi kruh umijesila sa samo 10 godina.

Njena soba uspomena

Male ručice i prvi kruh

-Rekla mi je tada nona da nikad nije jela boljega kruha. Male ručice su to napravile. Tako da sam od malih nogu počela puno toga raditi. Ne samo u kući. Radila sam puno i u kampanji. Sadila krumpire, radila u vinogradu, priča nam 69-godišnja teta Gracijela na tipičnom govoru ovoga kraja u kućnoj atmosferi njenog doma. Ja, ona i Lenka pijemo odličnu tursku kavu. I slušamo s velikim zanimanjem.  Teta Gracijela zna kako ugostiti i zaintrigirati svoje goste. Uz slasnu kavicu svašta smo saznale. Prije svega kakav je bio život tete Gracijele, ali i kako se nekad živjelo na Žminjštini. I to ne tako davno. Samo prije 50 godina. A opet, čini ti se da su prošla stoljeća.

Ćakule uz odličnu tursku kavu

– Volim sve raditi. Uživam u tome. Ne radim samo paštu ili kolače. Za gotovo svaku manifestaciju u Žminju nešto izlažem. Ili jaslice ili kaktuse. Volim raditi razne stvari s rukama i uzgajati cvijeće. I sve želim da bude originalno, priznaje nam ova domaćica. Aktivna je negdje od 2009. godine, posebno od kada je prerano ostala udovica.

Strastvena u šivanju

-Nažalost, nisam se mogla prije posvetiti svojim kreacijama, jer smo ja i suprug jako puno radili u kampanji. Nisam jednostavno imala vremena za svoje hobije. A i prije udaje nisam nikad imala previše vremena. Iako sam već tada “krala” mami konac da bih šivala. Jako sam željela biti krojačica. No, na kraju nisam upisala tu školu. Završila sam jedan tečaj koji mi je puno pomogao. Naime, kada sam završila osnovnu školu, odmah sam počela raditi jer roditelji nisu više imali novaca da me školuju. Tako da sam čitav život radila u tvornicama, priča nam Gracijela koja i dalje strastveno šiva.

Oduvijek je voljela šivanje
Bavi se i ovakvim ručnim radom

I onda je sasvim slučajno počela skupljati stare stvari koje su svjedoci jednog vremena.

-Našla sam najprije  ispod slame jedan stari maršan i izvukla ga van. Bilo mi je žao ga baciti. I tako je to počelo. Najprije sam svoje stare stvari izlagala u jednom kutu kuće, a onda sam poželjela sve to proširiti. I tako sada imam pun “muzej” stvari, odnosno jednu sobu koja je posvećena samo tome. Teško mi je niti reći koliko stvari ovdje držim, priznaje nam Gracijela. U njezinoj etnološkoj zbirci nalazi se jako puno predmeta koji su vezani za obradu zemlje. Tu su razne alatke i slično. Osim toga, njezina zbirka obiluje starim posuđem.

Nekadašnja kuhinja
Je li se sjećate ovakvih servisa?

Predmeti iz rodne kuće

– Jedan tanjur ima preko 70 godina. Imamo i stare žlice od aluminija, zaimaču ili palj. Sve smo mi to u obitelji nekad koristili. Ljudi nekad nisu imali novca da si sve priušte. Moj otac je stoga puno toga sam napravio. Pa čak i cipele je znao popravljati, govori nam Gracijela na svom lijepom govoru kojega je gušt slušati. Veli da je većinu stvari spasila iz svoje stare rodne kuće u obližnjem Krajcar Brijegu.

-Ta kamena kuća je zatvorena i nažalost prepuštena zubu vremena. Vjerojatno će se brzo srušiti. U njoj su živjeli moj otac i majka, nono i nona i nas petero djece. Ja sam bila najmlađa. I baš zato sam sakupila sve te stvari koje su bile u njoj. To su uspomene na mog oca i majku, ali i moga muža i njegove roditelje. Tu je i starina od davnih predaka. U zbirci je  primjerice karijola moga noneta Ivana Krajcara. Točno se sjećam kako me vozio u njoj kada sam imala 10 godina. Od drveta je i on ju je ručno napravio. Ona ima sigurno više od 100 godina. Treba samo vidjeti to kolo koje je sam izradio. Uvijek sam ju čuvala od propadanja, ističe Gracijela.

Stara karijola Ivana Krajcara

Majčina dota

Veli da je također željela sačuvati sve te stare predmete jer se netko namučio ih izraditi.

-Evo vidite ovu staru peglu. Nju je netko morao napraviti. Čak sam i ja njome peglala. U nju se stavljao ugljen. Onda se zatvorila i mahalo se njome da u nju uđe zrak. Bolje je peglala nego neke današnje moderne pegle. Kada se ugrijala, znala bi biti topla i dva dana. Naše su ju none čuvale na ognjištu ili na ploči drvene peći. Onda nisu u nju morale stavljati ugljen jer se ona blizu vatre brzo ugrijala. Ova pegla, bih rekla, ima više od 100 godina. Bila je u vlasništvu moje mame koja ju je dobila 1942. godine kao dotu od svoje majke prilikom udaje, priča nam Gracijela. I ne bi ju prodala nikome, iako je imala ponuda.

Pegla njezine majke

Ali nema Gracijala samo takve predmete u svom, kako ga naziva, malom muzeju. Sačuvala je ona i staru odjeću, obuću, torbice iz onog doba.

– Imam  torbicu s vjenčanja moje sestre iz 1963. godine. Cijeli jedan zid pun je starih torbica iz prošlosti, govori nam dok me vodi u obilazak njene sobe. Veli da ju svatko može doći posjetiti, ali da joj se mora najaviti barem tri dana unaprijed.

Sve je krenulo od starog maršana

Znate li što je štanjada?

Sa stropa pak vise stari lusteri.

-Kada smo preuređivali našu kuću, djeca su mi rekla da sve to pobacam. No, nisam htjela. I ti lusteri su svjedoci nekog vremena, ističe dalje pokazujući mi i kako se nekad kuhala rakija. Ali ne pokazuje mi lambik, nego, kako ona kaže, štanjadu. U njoj se kuhala rakija davnih dana – još kada joj je nono bio živ i kada je ona bila mala djevojčica. Novaca za lambik tada nije bilo.

Nekadašnji život istarske obitelji sa sela

U štanjadi se kuhala rakija

Za neke predmete čak ni ne zna kako se zovu. Poput primjerice alata koji se koristio za pritiskanje mošta. Ima tu svega. No, najdraže su joj uspomena na oca Slobodana i majku Anicu.

Slika majke i oca

Osobna priča

– Moj je tata bio iz sela Leprinčani na Žminjštini i nakon vjenčanja došao je u kuću moje majke. Ona je znala šiti. Sama si je sašila haljinu za vjenčanje. I tu sliku čuvam ljubomorno, priča nam dalje ova vrijedna domaćica. I dalje nam pokazuje stare predmete. Svaki ima neku osobnu priču. Svaki je vezan za neku osobu iz njena života. Svaki joj izmami ili osmjeh ili suzu. Svjesna je ona da je čitav život u toj sobi. Od djetinjstva nadalje.

Izloženo je i puno sitnih predmeta

Sad su to uspomene na najmilije kojih odavno nema, na neki drugi način života koji je odavno nestao. I baš zato, tetu Gracijelu i njen muzej treba posjećivati. Treba se prisjećati kako je bilo u neko drugo doba. Neko koje nam sada iz ove perspektive izgleda nemogućim, drevnim, nestalim. No, nije nestalo, sve dok ga držimo u sjećanju. Baš kao  što to radi teta Gracijala iz Pucići.

 

Ipša: Od konobe s ognjištem za desetak ljudi do vrhunskog maslinarskog i vinarskog imanja

Volim sjevernu Istru. Volim je jer je pravi mali raj. Taj krajolik, te kućice, te okućnice. Jednostavno ne možeš, a da ne budeš oduševljen. A tek ljudi. Vrijedni, puni ideja, entuzijazma. Stvorili su čuda iz nule. Uzdali se u se i u svoje kljuse, kako se kaže u narodu. I sada su u svom poslu među najboljima na svijetu. I to bez lažne skromnosti. Baš takav je Klaudio Ipša. Miran, staložen, uvijek nasmijan, ljubazan. A iza tog skromnog čovjeka stoji jedna divna priča o obiteljskim vrijednostima, zemlji, teritoriju i ljudima ovog kraja za koji bi neki rekli da je zabačen, daleko od svega. A zapravo je u centru svijeta. Jer do njega svi koji vole dobro jesi i piti lako nađu put.

Divno staro imanje Ipši su obnavljali godinama, a sada je zasjalo u punom sjaju

Već nekoliko godina ja i Klaudio se susrećemo na dodjeli maslinarskog vodiča Flos Olei, bilo negdje u Istri, bilo čak i nešto daljem Rimu. I uvijek mi kaže – “ajde dođi do nas”. I uvijek kažem da hoću, a vremena nikad dosta. Zadnji put kada smo se vidjeli u Poreču na isto jednoj takvoj dodjeli, Klaudio mi je ispričao da je zajedno s obitelji obnovio čitavo imanje u Ipšima i da sada obavezno moram doći. I tada sam mu obećala da ovaj put zbilja hoću. I žao mi je da nisam bila prije.

Sve se popilo

Sve je krenulo od male konobe

Maslinar Klaudio Ipša  sa svojom suprugom Irenom i djecom priču o maslinarstvu gradi već 25 godina, a ove je godine otvorio novu luksuznu kušaonicu na potpuno obnovljenom obiteljskom imanju koje je otkupljivao svih tih 25 godina i čiji je dizajn osmislila njegova kćer. I tu je stvorio pravo malo carstvo. Kušaonica je samo vrh sante leda. Još lani otvorio je svoju butique uljaru, a sada je uredio i vinski podrum, novu terasu, skladišne prostore, novu konobu. Staro kameno imanje Ipša zasjalo je opet nekadašnjim sjajem, a ova obitelj samo kaže da su uložili puno. I to se vidi. A sve je krenulo od jedne male konobice s ognjištem i stolom za možda šest osoba.

Njihovo je ulje među najboljima na svijetu

– Da. To je bila naša prva kantina kada smo se počeli baviti ovim poslom. Sjećam se točno da je to bilo 2006. godine kada nas je prvi put posjetio urednik vodiča Flos Olei Marco Oreggia. Bilo smo prvi koji smo ju otvorili u Istri i svi su nam se smijali. Rekli su da tko će nam dolaziti u Ipše, i to još na degustaciju ulja. Rekli su nam da što će nam kantina, kada se tu ne možeš napiti jer imamo samo ulje, priča nam kroz smijeh Klaudio. Ne sjeća se koliko je te prve godine bilo posjetitelja.

Među prvima držao ulje pod dušikom

Polako su dolazili ljudi i otkrivali nas

– Ta se priča polako razvijala. Polako su dolazili ljudi koji su negdje čuli da smo otvoreni, pa su im drugi rekli. Došli su probati naše ulje. Bilo je tada tu puno Austrijanaca, Nijemaca i drugih stranaca koji su kupovali u ovom kraju nekretnine, pa su došli kupiti i ulje. Već tada smo prodavali boce od pola litre i cijene su već tada bile više. Ali uglavnom bilo je to drugo iskustvo. Do tada su svi imali ulje u kantinama gdje su držali i vino i krumpire i pršute. A mi smo imali smo ulje u bačvama pod dušikom, sjeća se ovaj maslinar koji u to vrijeme nije mogao naći ni boce, ni čepove za ambalažu. Bio je to početak novog maslinarstva u Istri.

Ulje zlata vrijedno

– Isto tako, smijali su nam se kada smo prvi u ovom kraju počeli prerađivati masline početkom listopada. Molili smo Valtera iz uljare Baredine da nam otvori vrata. Govorili su nam da smo ludi. Tada je nas desetak dolazilo ovdje već u listopadu jer smo bili po Italiji i kušali njihova ulja. Znali smo kakvu kvalitetu hoćemo. Nakon pet godina, i drugi su nas počeli slijediti i sada je to već stvar daleke prošlosti. A sada ovdje dolazi na stotine posjetitelja od svuda. Zanimljivo je da dolazi i jako puno ljudi koji borave u Rovinju, kaže nam ovaj maslinar koji je u međuvremenu postao i vinar. A Rovinj je od Ipši udaljen dobrih 80 kilometara.

Imanje je imalo 16 vlasnika

Sve postigli sami

Skromni Klaudio, kao i njegova obitelj, nikada se neće hvaliti onime što su postigli iz nule. Jer kada su počeli saditi masline, niti je postojalo to tržište, niti se od toga moglo živjeti. A sada obrađuju 32 hektara zemlje, imaju luksuzni objekt koji se može mjeriti s najboljima u Europi i od toga dobro žive svi.

Klaudio Ipša

– Prije ovog posla bavio sam se ugostiteljstvom sa suprugom. Ugostitelj sam od devedesetih godina, a prije toga sam radio u Cimosu osam godina. Najprije sam otvorio bar u Livadama kod moje sestre. Tu smo bili u najmu. Onda smo jednu godinu ja i moj pokojni kum imali u najmu oštariju Ponte Porton. Bilo je to 1991. godine. Kako se tamo radilo… Tada još nije bilo Ipsilona. U jednu večer prodali smo 200 litara vina, pet odojaka, tri janjca. To je bila ludnica. Onda sam otišao na ratište i taj sam biznis prepustio kumu, prisjeća se davnih dana Ipša. No, kada se vratio iz Domovinskog rata, nije stao. On i supruga su u Oprtlju kupili jednu kuću i uredili su 2006. bar Volta.

Poziva na uživanje

Bio je to hrabar potez

– Tu smo radili do 2000. godine i onda smo pustili taj biznis, a već smo 1998. posadili masline. I nakon toga smo se  posvetili samo njima. Da, bio je to hrabar potez, ali svaki  takav posao iziskuje hrabrost. Tada smo posadili prvih tisuću stabala oko Ipši na terase. I tako smo se tu počeli razvijati. A taj smo biznis u Oprtlju pustili jer smo radili ludo, posebno vikendima. Ja bih radio cijelu noć i čekao suprugu da dođe ujutro u 7.30 sati da preuzme smjenu. I onda smo se toga zasitili, priznaje nam Ipša.

Nova kušaonica

U Ipšima su počeli uređivati starinu. Kuća je to njegovih predaka koji su osnovali selo. A imanje se nalazi u najstarijoj kući u tom malom mjestu na brdu iznad doline Mirne.

Planova za obnovu ima još

– Kada smo se ja i supruga vjenčali, moj otac je vodio imanje. Imao je tri brata i svi su se nečime bavili. Jedan je bio gazda imanja, jedna je bio stolar, jedan je radio u kampanji, a moj je tata držao volove. Svaki je imao svoj posao na imanju. I u vlasništvo imanja se nisu uplitali. Sve je bilo zajedničko. Kada mi je otac umro, vidio sam da imanje ima čak 16 vlasnika. Tako da smo ja i supruga 25 godina to sastavljali. Sutra idem sa sestričnom prepisati zadnji komad zemlje kako bih okrupnio do kraja zemlju oko kuće, ističe ovaj vrijedni maslinar dok kušamo njegovo ulje sa selekcijom ukusnih sireva.

Ponovno je okrupnio stari imanje obitelji Ipša

Veli da su se u Ipšima oduvijek sadile masline, a terase koje su uredili, zapravo su samo obnovili.

Maslina je kriva za sve

-Kada smo počeli to raditi 1998. godine puno toga smo naučili. Nismo odmah sve znali, veli dalje. Ali odmah su počeli dobivati vrijedne nagrade i uvršteni su bili u brojne vodiče. Kada im je još prije 15 godina u posjet došao Marco Oreggia, glavni urednik Biblije maslinova ulja Flos Olei, nije mogao vjerovati da ovdje u nekoj “zabiti” ljudi drže ulje pod dušikom i imaju takvu kvalitetu.

Taman za Instagram

Nije očekivao tako nešto

– Rekao nam je da neki veliki proizvođači u Italiji to ne rade i da tako nešto nije očekivao u jednoj maloj kantini na jednom malom imanju. A u međuvremenu baviti se maslinarstvom u Istri je postao trend, ali i moda. Sad se time bave i bankari i političari te mnogi drugi. I to je dobro. Jer se svi trude da rade što bolje – kaže nam jedan od najpoznatijih istarskih maslinara.

Ipša se danas bavi i vinom, ali ulje je i dalje njegov zaštitni znak

– Dva puta smo bili među 20 najboljih maslinara svijeta. Mi smo u vodiču Flos Olei od 2005. godine, a te prve godine smo u vodiču bili mi i pokojni gospodin Tranqilino. Druge godine nas je već bilo 10 i taj se broj počeo povećavati. A u tom se periodu jako puno napredovalo. Posebno cijenim ovaj vodič jer je njegov urednik Marco Oreggia bio kod svakog proizvođača doma. Vidio je gdje i kako koji maslinar radi. I to je sigurno velika prednost za onoga koji ocjenjuje. A on gleda sve – od maslinika, do njegova održavanja, načina uzgoja maslina, čuvanja maslinovog ulja, prerade – govori Klaudio koji je među prvima počeo proizvoditi i jednosortna ulja.

Pitoreskno

Sin nastavio biznis

Danas imaju zaokruženo imanje – od uzgoja maslina, do prerade i prodaje na kućnom pragu kroz ugostiteljstvo. I to nije sve. U planu imaju i staru kuću do kantine preurediti u sobe. Time će ciklus ulaganja biti gotov.

U novoj kantini se fino jede

– I sve na kraju to nudimo na tanjuru. Ne mogu ni opisati koliko nam je truda i muke te sati rada trebalo da to postignemo. Ustaneš ujutro i radiš do kasno u večer. A na ideju o vinu smo došli prije 10 godina. Imali smo puno degustacija i uz ulje smo počeli nuditi i druge proizvode. Često smo nastupali na sajmu ulja u Krasici. I svaku izložbu smo završili kod Claija. Isprobavali smo njegova vina, pripovijeda nam dalje u hladu nove kantine.

Vinom su se počeli baviti prije 10 godina

A kada je sin odlučio ostati na imanju znali su da moraju proširiti poslovanje, jer maslinarstvo ne može prehraniti 3 člana obitelji. I tako su se počeli baviti i vinarstvom, objašnjava nam Ipša koji danas zapošljava osmero ljudi.

Kada dođete u Ipše, teško ćete ga promašiti

-I tako  samo došli na ideju da najprije napravio  vino samo za nas. Posadili smo nešto loza. I onda je sin rekao da bi radio na imanju. Kazao mi je da ga vino zanima i krenuli smo u to, priznaje nam dalje Klaudio. Zemlje su imali dovoljno za podizanje novih nasada, a u počecima im je pomagao sam Giorgio Clai. Danas imaju 25 tisuća čokota.

Pogled iz Ipši

A njegovo vino odlično se sljubljuje s uljem i svime onime što Ipši nude za degustaciju. A to su vrsni sirevi, domaći suhomesnati proizvodi. I da, morate kušati njihov pjenušac. Njime smo završili obilazak ovog održivog imanja koje teško vam izaći iz glave kada ga jednom posjetite.

Najnovije objave