Pula: Je li Sveti Marko u Uljaniku uistinu spasilačka brodica s legendarnog Viribus Unitisa?

Povijest

By

-

05/01/2022

Već pola godine jedini očuvani drveni brod austrougarske mornarice je opet u Puli. Sveti Marko je u Uljaniku. Spremaju mu se novi i bolji dani jer se priprema ponovno za plovidbu u pulskoj luci od kuda je otišao davnih dvadesetih godina prošlog stoljeća – najprije na Cres, a potom u Split. No, prije nego se vrati u svoju luku, doživjet će stručnu preobrazbu koju vodi pulski konzervator i zaljubljenik u stare brodice Marko Uhač.

Sveti Marko

Upravo je on sasvim slučajno pronašao ovaj brod u oglasniku i posumnjao o čemu se radi. Riječ je, naime, o spasilačkom brodu Sveti Marko (SMS Rettungskutter I Klasse) koji bi čak mogao biti s potopljenog ratnog broda Viribus Unitis. Na to se sumnja, ali sigurnih dokaza nema. No, jedno je sigurno, bio je na nekom od austrougarskih ratnih brodova.

Marko, kada je vidio o čemu se tu radi, odmah je pohitao u Split. Svetog Marka prodavao je Slavko Penđer. Vrlo brzo su dogovorili kupoprodaju, a Marko je o svom pronalasku odmah obavijestio i Darka Komšu u Arheološkom muzeju Istre koji je otkupio raritetni drveni brod. Jer s njime ima velike planove nakon obnove i restauracije. Brod će biti na vezu od ovog ljeta u pulskoj luci, njime će upravljati Arheološki i Povijesni i pomorski muzej Istre te će služiti kao pokazni primjer. Bit će u plovnom stanju.

Ponovno u Puli

Time će brod, koji je nekada pod jedrima mogao primiti i 40 ljudi, imati dvostruku ulogu – bit će u plovnoj funkciji, a istodobno i muzejski izložak. To će biti prvi takav brod u ova dva muzeja koji će biti na ovakav način izložen. Ipak je to zanimljiva priča jer se radi o jedinom očuvanom drvenom brodu austrougarske mornarice.

Brod je dobro očuvan i trenutno je u fazi obnove

Pokrenut je postupak da se brod upiše u Registar kulturnih dobara. A trenutno je u fazi rekonstrukcije u jednoj od hala pulskog Arsenala. S njega je skinuta boja, motor. Slijedi zamjena dotrajalih elemenata i vraćanje brodu od 9 metara dužine i 2,60 metara širine s jednim jarbolom stari sjaj.

Ne zna se kada je sagrađen

Za brod se ne zna točno gdje je sagrađen, ali vjeruje se da je nastao u nekom od brodogradilišta na našoj obali. Naime, kako piše Uhač u svom konzervatorskom elaboratu koji nam je dao na korištenje i uvid, ovakve brodice za potrebe austrougarske ratne mornarice građene su u renomiranim brodogradilištima na Jadranu, a dokument o jednoj takvoj izradi 1911. i 1912. godine sačuvan je iz brodogradilišta Mihovila Depola u Korčuli. Isto tako ne može se reći na kojem je brodu bio. Za to nema fizičkih dokaza.

Potonuće Viribus Unitisa u pulskoj luci (Fotografija iz konzervatorskog elaborata Marka Uhača)

Naime, kako objašnjava Uhač, na većini brodova austrougarske mornarice nalazio se minimalno jedan Rettungskutter 0, I, II ili III Klasse/spasilačka brodica 0., 1., 2. ili 3. razreda u ovisnosti o veličini broda. Njihova namjena nije bila spasilačkog karaktera u smislu spašavanja sa tonućeg broda, već potreba da se u lošim vremenskim uvjetima u more spusti brodica koja može spasiti ljude u moru.

Potonuli bez brodica

Ovakav tip brodice nalazio se na bojnim brodovima klase Tegetthoff, Radetzky, Erzherzog i Habsburg te na oklopnim krstašima Sankt Georg i Kaiser Karl VI. Zanimljivo je da su dva kapitalna bojna broda SMS Szent Istvan i SMS Viribus Unitis prema fotografijama i snimcima potonuli bez svojih pomoćnih brodica. To upućuje da se u godinama neposredno nakon rata, određeni broj pomoćnih brodica nalazio unutar pulskog zaljeva.

– U ovom se trenutku ne može sa potpunom sigurnošću potvrditi da je ovo spasilačka brodica sa SMS Viribus Unitis, ali se sa sigurnošću može tvrditi da je plovilo u naravi Rettungskutter I Klasse/spasilačka brodica 1. razreda Austro-ugarske ratne mornarice. Time se svrstala uz malobrojna do danas očuvana plovila izgrađena u Austrougarskoj monarhiji, poput plutajućeg doka u Cresu, jahte Dalmat/Istranka u Splitu i riječnih monitora Leitha u Budimpešti i Bodrog u Beogradu, s razlikom u tome što su ti brodovi izrađeni od metala. Pronalazak brodice starosti preko 100 godina s očuvanom većinom izvornih elemenata nedvojbeno je izuzetna rijetkost u Hrvatskoj i upisuje je u mali fundus brodova stogodišnjaka, ističe konzervator Uhač.

Brodice u pulskoj luci (Fotografija iz konzervatorskog elaborata Marka Uhača)

Hotelijer kupuje austrougarski brod

A kako je brod otišao iz Pule? Uhač je saznao da ga je Giuseppe Galovich, vlasnik Hotela Excelsior u Cresu kupio putem svog rođaka Domenica Galovicha iz Pule od Talijanske ratne mornarice. Naime, kako nisu uništeni u ratu i neposredno nakon rata svi takvi brodovi, određeni broj pomoćnih brodica i dalje se nalazio unutar pulskog zaljeva.

Sveti Marko na rivi u Valunu, 1930.-ih godina (Fotografija iz konzervatorskog elaborata Marka Uhača)

– U kopnenom dijelu nekadašnjeg Arsenala, talijanska mornarica organizira vojarnu, a 1924. godine mornaričku školu CREM (Corpi Reali Equipaggi Marittimi). Talijanska ratna mornarica te mornarička škola nasljeđuju više austrougarskih mornaričkih kutera koje koriste u svojim vježbama. Na jednoj fotografiji iz 1929. godine vidi se među mnoštvom Segelkuttera i motorsegel kuttera i jedan Rettungskuter I. Klasse, piše Uhač u svom elaboratu.

Pedesetih godina prošlog stoljeća (Fotografija iz konzervatorskog elaborata Marka Uhača)

Zaštitnik Valuna sveti Marko

Potom brod 1928. kupuju kćer Domenica Galovicha Franica i njezin suprug Antonio Ballon iz Valuna. Brod je tada skroz obnovljen te je dobio svoje ime prema zaštitniku tog malog mjesta. Bio je jako popularan u Valunu pa mu je čak posvećena i jedna pjesma. U svojoj je povijesti San Marko osim kao spasilački brod mornarice, služio i za prijevoz ljudi, robe i pošte na brodskoj liniji Valun- Cres do pada Italije 1943. godine.

Čak ga se i slikalo (Fotografija iz konzervatorskog elaborata Marka Uhača)

Brodica potom povremeno prevozi članove KPJ na relaciji Cres – Istra i obratno, a tijekom drugog svjetskog rata prilikom bombardiranja došlo je do stradavanja dvije ženske osobe na ili u blizini samog broda. Nakon rata do 1970-ih, Sveti Marko održava liniju između Valuna i okolnih mjesta te Valuna i Cresa. Nakon izgradnje ceste za Valun, Sv. Marko je na turističkoj liniji za Cres-Nedomišje – Valun te Sv. Blaž.

Tajna ceduljica

I tako do 1987. godine kada ga kupuje Stanko Penđer iz Splita. Kada je posjetio Cres, našao se s prijašnjim vlasnikom Antonom Balonom-Kuzmićem. On mu je na ceduljici zapisao da je San Marko spasilačka brodica sa SMS Viribus Unitis. Kazao je da mu to nije htio reći prilikom kupoprodaje jer je mislio da bi veća starost utjecala na smanjenje dogovorene kupoprodajne cijene. Sveti Marko u Splitu obavlja pak sasvim novu djelatnost neko vrijeme – ribarsku. I onda se opet našao na prodaju. Novi ga vlansik vraća na početak priče sto godina kasnije. Pa dobro nam došao Sveti Marko.

Pula: Kada bi nam se bar vratio električni tramvaj

Povijest

By

Barbara Ban

-

09/12/2021

0

Eh da. Često se vraćamo u povijest. Iz raznoraznih razloga. Ja prije svega jer me zanima što su radili ljudi prije mene. I onda se svaki put ispočetka zapravo čudim kada malo bolje izvidim što se događalo u Puli prije stotinu godina, kako je šteta da neke stvari nisu opstale. Pula je pod Austro-Ugarskom bila uistinu prava europska metropola na moru. I imala je tramvaj. Električni. Kuriozitet koji je nestao 1934. godine pojavom autobusa. Koja šteta. Srećom, opet se aktivirala priča o uvođenju tramvaja u Pulu.

Ona bi mogla biti sasvim realna, kada bi za to bilo sluha. Tim više što je grad zakrčen automobilima, a tramvaj bi vas komotno mogao odvesti u srce Pule kada god vam treba. Zato navijam da se tramvaj vrati u Pulu, iako je to često iluzorno za očekivati. No, tko zna. Možda se i to čudo jednom ponovno dogodi pa limena glazba kao te davne 1904. proslavi dolazak na svaku stanicu.

S izložbe o tramvaju u Puli u Zerostrasse

Naglo širenje Pule

Prije nekog vremena, tko je stigao, mogao je pogledati zanimljivu izložbu u Zerostrasse, odnosno podzemnim pulskim tunelima o električnom tramvaju u Puli koju je postavio Povijesni i pomorski muzej Istre. Jako lijepo opisano i prikazano kako je prije stotinu godina zapravo izgledao javni prijevoz u Puli. Tramvaj je ulicama najveće austrougarske vojne luke prometovao od 1904. godine. Bio je nužan zbog rapidnog rasta broja stanovnika.

Naime, Pula se u 30 godina krajem 19. i počekom 20. stoljeća udvostručila. Neposredno prije prvog svjetskog rata imala je 57.700 stanovnika. A oni su trebali doći na tada rubne dijelove grada. Bile su to četvrti koje su tek nastale ili su bile u nastajanju, baš zbog velikog doseljavanja – Šijana, Veruda, Stoja. Razdaljine su počele biti sve veće i pitanje javnog prijevoza se nametnulo samo od sebe.

Izabrana modernija mogućnost

Državna vlast je to prepoznala i 1897. godine tadašnje resorno austrougarsko ministarstvo za željeznice naručilo je idejni projekt kojega je izradio inženjer Rudolf Urbanitzki iz Linza. U planu su tada bile dvije mogućnosti – tramvaj na konjsku vuču, kao u drugim gradovima, ili na električni pogon. Izabrana je druga modernija mogućnost jer je ionako bila u planu gradnja električne centrale.

Radove je izvela tvrtka bogatog industrijalca Jakoba Ludwiga Muenza, koji je zaslužan i za gradnju velebnih vila u Kolodvorskoj ulici gdje je izgrađena prva stanica tramvaja. Prva vožnja tramvajem bila je 23. ožujka te godine. Već tog prvog dana, kažu arhivi, u Puli se tramvajem vozilo 6.500 osoba. Bio je to posebno svečani dan kada su se Puležani osjećali kao da su u centru svijeta.

Budnicama dizali raspoloženje

Glavna svečanost održana je ispred tadašnjeg Mornaričkog kasina, odnosno današnjeg Doma hrvatskih branitelja s početkom u 9 sati. Tramvaj je bio prigodno ukrašen, a na njemu je bio grb Pule. Limena glazba bila je zadužena za dizanje raspoloženja. I onda je krenula probna vožnja. Na svakoj stanici limena je glazba polkama, marševima i budnicama dizala raspoloženje. Bio je to pravi praznik za grad. U sljedeća dva dana prodano je 11 tisuća voznih karti.

Mjesečno je pulski tramvaj prodao i do 100 tisuća karata, a tramvajem se moglo na plažu, u Šijansku šumu, po gradu. Sve je bilo brzo dostupno. Trasa tramvaja bila je dugačka sedam kilometara, a plan je čak i bio da se ona produži do obližnje Fažane i Vodnjana. Tramvaj je tada išao po šinama predviđenima za vlakove kako bi iste kolosijeke mogla koristiti oba prijevozna sredstva. Na samom početku tramvajsko je društvo imalo osam zatvorenih i četiri otvorena vagona, a kasnije su nabavili 14 motornih vagona i 15 prikolica. U vagonima je bilo 40 sjedala i 16 stajaćih mjesta.

Do Šijanske šume

Kroz grad se moglo prijeći tramvajem na tri različite linije. Linija broj jedan vozila je na rubnim dijelovima grada od željezničkog kolodvora pa sve do Stoje. Vožnja je trajala 19 minuta i imala je 13 satnica. Remiza je bila na Revelanteovoj ulici do današnje tvornice cementa, a tramvaj je išao preko četvrti Svetog Polikarpa do Arsenalske, pa uz kazalište i Mornarički kasino sve do tržnice i Flacijusove ulice pa dalje Rivom sve do željezničkog kolodvora. Linija dva pokrivala je uži centar grada, a vozila je od današnjeg Doma hrvatskih branitelja pa sve do ispod Arene, a ta je vožnja trajala 8.5 minuta. Na toj su liniji vozila dva tramvaja. Linija broj tri je uvedena pet godina kasnije – 16. kolovoza 1909., a startala je iz današnje Ulice starih statuta pa sve do Šijanske šume.

Tramvajem se moglo na šetnju u Šijansku šumu

U Šijansku se šumu išlo na šetnje u predivan perivoj koji je nekada služio Arsenalu za gradnju drvenih brodova jer su od tamo crpili drvenu građu. A kada su u proizvodnju ušli metalni brodovi, Šijana je dobila ovu prenamjenu – park za građane. A nedjeljom je bilo posebno živo jer bi se svi slili u šumu na piknik. Svirao bi orkestar u paviljonu, obitelji su se odmarale u ugodnom zelenilo. Možete li to zamisliti?!

Autobusi zamijenili tramvaje

Čitavu je priču vodilo tramvajsko društvo koje se zvalo Elektrische Straβenbahn in Pola (Električni tramvaj u Puli) na čelu s Felixom Pedrattijem. I tako je sve bilo do negdje početkom 30-tih godina kada u javni prijevoz ulaze autobusi. Baš su oni kumovali propasti tramvaja za koji su građani Pule počeli pokazivati sve manji interes, pa ga je tako talijanska vlast odlučila maknuti s pulskih ulica.

Bilo je to 1934. godine. Nakon toga je većina tračnica razmontirana. Kao i za Parenzanu kruži legenda da je željezo tračnica išlo za Etiopiju, no pitanje je gdje su one zapravo završile. I time je nestao fizički trag tramvaja u Puli. Osim na Rivi te u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu koji čuva predmete iz tog doba i stare karte. Koja šteta.

Gologorica: Jesenska rapsodija boja ubitačnog uspona iz Gologoričkog dola

By

Barbara Ban

-

29/11/2021

0

Te divne jesenske boje uvijek me u studenome “natjeraju” u središnju Istru. I to ne bilo gdje. Moram otići negdje gdje ima ruja. Taj mali grm koji osvaja svojim jarkim crvenim lišćem jednostavno daje krajoliku neku magiju i čaroliju. Zbog njega čini vam se kao da ste dio neke slikovnice. I zato ovaj put idem smjer Gologorica. Ruta je zacrtana već davno prije. Start Gologorica, pa spust u Gologorički dol i onda po stazi Uz Karbune do Tupljaka i nazad. I da, baš se veselim jer sam u Gologorici bila samo jednom, i to davnih dana kao dijete.

Bila sam na izletu s roditeljima te sestrama Tatjanom i Renatom. Vozili smo se u malom bijelom fiću. Ne sjećam se puno s tog izleta, osim da smo uz potok brali žuto cvijeće, a onda smo se uskom cestom uspinjali do Gologorice. Bila je strma za poludjeti da sam se već kao malo dijete brinula hoćemo li moći do gore. Uspjeli smo naravno. Brige su bile uzaludne. Došli smo do boćališta. Ljudi su opušteno uživali u igri. I to je sve čega se sjećam. Zato se posebno radujem da ću oživjeti te davne sretne uspomene iz djetinjstva.

Igra šarenila

Stajemo kod boćališta nas tri ovog ranog jesenskog jutra. Točno onakvog kakvog volim. Vrijeme je malo magličasto, nije zima. Sunce malo probija kroz oblake, malo se skriva iza. Malo je sivo, malo je jako šareno. Šareno je jer mog ruja ima svugdje, ali i žute, smeđe, crvene, zlatne, bakrene i zelene boje doživljavaju svoj procvat. Jesenska rapsodija boja osvaja. Baš kao i lani kada smo u to isto vrijeme propješačile Šimunovu stazu od Gračišća do Sopota i nazad. Sve je to tu u susjedstvu.

Možda bi bilo dovoljno za ovaj dio uvoda reći da smo nakon starta u sat vremena na biciklama prošle smiješan jedan kilometar. Da, kada idete na bicikliranje i u sat vremena napravite kilometar puta, uistinu se pitate čemu uopće bicikla. No, imamo izliku. Gologorica je tako lijepa i na tom brežuljku daje tako lijepe poglede. A uz sve one boje koje sam prije spomenula, normalno je da smo uživale u njima i priuštile si “čilanje” na samom početku.

Poziv na kavu umjesto kafića

U mjesto se ulazi kroz Vela vrata. Kao i u drugim manjim gradićima, bila su nekad glavna vrata za ulazak u mjesto koje je bilo opasano zidinama. I tu dalje vodi uska uličica sve do glavnog trga. Malo i slatko. Seoski život na svakom kantunu – od traktora do kokoški, krava, kukuruza, cuka. Vidi se da Gologoričani vole raditi u kampanji. Pa ipak, nikog nema vani. No, dok smo gledale čega sve ima na trgu, provirila je jedna glava.

Gospođa nam ponudi ako ćemo popiti kavu. Da će nam ju rado skuhati. Kako lijepa gesta. Tim više što ovdje nema kafića u kojem biste mogli sjedeći na nekoj terasi guštati u Gologorici. Pa iako bi dio nas bio ostao na kavi s ljubaznom gospođom iz Gologorice, svjesne smo da nismo napravile niti jedan kilometar na stazi od 30-tak kilometara pa ljubazno odbijamo. Ali ipak ulazimo u razgovor jer želimo malo pojašnjenja gdje se što nalazi u mjestu koje se prvi put spominje 1102. kao središte feuda. Gologorica je tada bila kaštel oko kojega su bile kuće i crkva. Potom je opasana zidinama, pa je s vremenom dobila izgled maloga grada.

Pogled na more

Gospođa nam objašnjava da se preko puta nalazi kuća De Franceschi. Ona je izgrađena 1711., a u njoj je u 17. stoljeću živjela utjecajna i bogata porodica De Franceschi, vlasnici Gologorice. S druge strane se pak nalazi prva partizanska bolnica u Istri. Bila je smještena u školi. A u centru je zvonik i crkva Sv. Petra i Pavla izgrađena u 17. stoljeću. Nalaze se na malenom humku i ograđeni su. Nekad je tu bilo groblje, a i prije sadašnje crkve na tom je mjestu bila starija crkva. Tako tipično za Istru. Bila je posvećena svetom Petru. Ispred nje je bila zasađena smokva, a iza brijest. Kako to znamo?

Kompleks crkve i zvonika u centru mjesta

Pa zahvaljujući Istarskom razvodu. Notar Mikula Gologorički je 1325. s grofom Albertom III. goričkim, predstavnicima vlastele i puka obilazio granice njegovih posjeda i o tom je putu sastavio Istarski razvod. Putopis na glagoljici, ali i svjedok tih vremena te tragova prošlosti koji se više ne vide. Zato znamo za smokvu i brijest.

U daljini komadić mora se presijava na suncu

Vododerine do Dola

Ulazimo tiho u dvorište crkve i otvaramo željezna vrata. Tišina je i mir pa ni mi ne želimo smetati. U crkvu ne možemo ući, ali zato možemo vidjeti što je sve oko nje. A onda iza nje dolazimo na pogled. More. Da, more. Mala crtica sjaji u daljini. Plominski kraj. A između Gologorice i mora dolina, magla, šarenilo. Niti jedna fotografija ne može dočarati tu ljepotu s kojom smo se toga jutra susrele u toj tihoj Gologorici.

I zato teška srca idemo dalje. Ali moramo jer nas lagano o “silnog” bicikliranja hvata zima. No, opet ne stižemo predaleko jer kada smo se spustile do kraja mjesta opet su se ukazali vidici iz jednog divnog maslinika. I opet smo stale na nezagrijane noge i uzele mobitele i aparate. I zaklele se – ovo nam je zadnji put. Bar dok smo na vrhu. Jer nakon ovog usporenog starta kreće oštri spust u dolinu sliva rijeke Raše. Jedan nas gospodin upozorava da ćemo više pješačiti nego biciklirati jer je staza izrovana.

Za one željne adrenalina

– A puno puta se neke strane registracije upute u tom smjeru jer je ucrtan put, pa ih morao doći “vaditi” traktorima. Do kapelice vam je dobar put, a onda polako pješke do dolje, dijeli savjete čovjek. I dobro da to kaže da barem imamo kakvo takvo očekivanje jer na karti se vidi samo put, ali ne i kakav je. Uglavnom, baš i nije najsretnije rješenje za bicikliranje, barem ne za mene. Za one željne adrenalina, samo vi navalite.

Jedno dvadesetak minuta traje to pješačenje po vododerinama nekadašnjeg puta. Najradije bih isprobala to spuštanje na bicikli, ali se bojim da ne bih završila sa slomljenim kostima. Pa se ipak suzdržavam. I tako na korak stižemo do Gologoričkog dola, odnosno do prvog mjesta koje mi je od prije itekako poznato – selo Lukačići. Znam ga po agroturizmu Dol koji ima i štalu s boškarinom, svinjama i kokoškama koju možete posjetiti. E baš tu smo se spustile s vrha, pa su nas za dobar dan dočekale brojne životinje i njihov gospodar koji nam je pomogao da nam boškarin barem malo pozira.

Slap i domaće životinje

– Jeste li otvoreni? Možemo do vas na kavu, pitamo vlasnika agroturizma. Na našu žalost, danas ne rade. Ali ako krenete u ovom smjeru, ne budite lijeni, nego rezervirajte mjesto. Nećete požaliti. Mi ćemo dalje do slapa pored samog agroturizma. Nema baš puno vode, ali nas zabavljaju životinje – tovari i koze. Dakle, tko god želi djeci pokazati domaće životinje na jednom mjestu – smjer Lukačići. Sve je u krug od petsto metara. I ponesite sa sobom malo hrane za njih. Slijedit će vas u stopu.

Mi smo se čak bojale da ne bi krenule za nama dalje u dolinu koju namjeravamo prijeći. No, nismo im ipak bile toliko zanimljive. Nakon prijeđenih tek nekoliko kilometara puta rekle smo si da je vrag uzeo šalu i odlučile smo bez stajanja prijeći ukrug cijelu dolinu slijedeći dijelom stazu Uz Karbunu. Iduća točka nam je Tupljak.

Ča si bija u Tupljaku noćas?

Čim čujem ime tog mjesta, odmah se počnem smijati. Objašnjavam Korini i Snježani zašto. To se mjesto u mom djetinjstvu najviše spominjalo. “Ča si bija u Tupljaku noćas?!”. U Tupljaku je, naime, bio zadnji rudnik na Labinštini koji je svoja vrata zatvorio 28. svibnja 1999. Taj dan u 11.30 sati izašla su posljednja dva vagoneta ugljena. Time je poslije gotovo četiristo godina rudarenja u Istarskim ugljenokopima zaključena službena evidencija kopanja ugljena.

Do Tupljaka slijedi lijepa vožnja po ravnome malom asfaltiranom cestom uz kanal i mjesta u dolini. U ovom kraju Istre sam zaista malo bila. Plodnu dolinu presijecaju kanali. Vode nema puno. Nema puno ni obrađenih površina. Šteta jer je ovdje sve napravljeno i stvoreno da svaki centimetar bude u funkciji. Po dobrom starom običaju rekla bih kao i mnogi – “očito se ne isplati”. I tako do nekadašnjeg zadnjeg rudnika na Labinštini.

Htjele bismo negdje ovdje popiti kavu, ali izgleda da ništa ne radi. Dolazimo na ulaz u rudnik. Tu smo odlučile napraviti pauzu pa se naokolo vratiti do Lukačići nakon čega slijedi najinteresantniji dio puta – strmi uspon kojega se sjećam iz fićeka. Dio povratka je po asfaltu, a dobar dio i po makadamu koji nam baš odgovara. Put je lijepo prohodan i širok. Trasa dobro utabana. Pogled s ove strane u daljini puca na Pićan, tu je i Rockwool. No, mi sve to ostavljamo za sobom i uz mala mjesta se vraćamo do Lukačići.

Ma što vam je toliko interesantno, pita nas Snježana. Odgovor: žuta stabla

Eh, to je bio uspon

I na kraju nas čeka hm, ne bih rekla šećer. Uspon je zahtjevan na karti. Bio je zahtjevan i za fićeka. Ali, bože moj, možemo mi to. Hahaha. A baš za se nasmijati. Naravno da smo bile optimistične prvih pola kilometara, ali onda smo shvatile da trebamo šutjeti i gurati. I da tome nema kraja. Motori nas bez beda pretječu. Auta nema puno. Ni ništa ne primjećujemo. Samo u sebi molimo da to završi. Čak je teško i hodati ovom cestom. Kada će više ta Gologorica?!

Strpljen spašen. Polako, super polako, ali sigurno došli smo na vrh uz poneke žrtve. I onda našle najbolju poziciju ikada. Savršen pogled na Gologoricu. Pod starim dubom. Uživamo svjetski. Ležimo na travi, mirišemo lišće, sunčamo se i gledamo Gologoricu u šarenilu. Čini mi se da je to bio najljepši trenutak te rute.

Zapravo, u to sam sigurna. A onda nakon te meditacije svaka je u svom filmu nastavila dalje do starta koji je ujedno i cilj. Misija izvršena. Vratila sam se opet u djetinjstvo, ali i stvorila neke nove uspomene koje će mi, nadam se, vječno biti urezane u pamćenje. Uspon sigurno hoće.

Evo i rute:

Pula: Šijana, Kaštel i Monte Zaro su mjesta za meditaciju i bijeg od stresa

By

Barbara Ban

-

03/11/2021

0

Gotovo svaki sam dan u gradu, i tako više od 25 godina. Najprije škola, pa posao, šoping, kave s prijateljima. U svoj toj svakodnevnici, jednostavno zaboravim na taj grad. Pula. I onda mi se oči otvore sasvim slučajno, kada imam nešto više vremena da jednostavno prošetam. I iznenadim se svaki put kako malo toga o Puli znam, kako zapravo još uvijek nisam vidjela svaki njen kutak, kako ima čarobnu ostavštinu arhitekture i povijesti, kako ima sjajne parkove i šume. A nekako sam najviše fascinirana austrougarskom baštinom. Zamišljam kako su neke oronule kuće morale izgledati u vrijeme kada su sagrađene, a većina njih podignuta je krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Mnogima raskošne štukature otpadaju, kao i zidne slikarije, krovovi su im urušeni, stari prtuni okovani su rđom. A ispod sve te starosti, vidi se ona carska ljepota. A o parkovnoj arhitekturi i hortikulturi da i ne govorim. Zato ću u nekoliko crta predstaviti meni omiljena mjesta u Puli, odnosno mjesta gdje neće uvijek biti puno ljudi, gdje možete uživati u miru i tišini, iznad prometa grada, vidjeti najljepše vizure grada i diviti se pogledima, ili biti van dometa svega, a zapravo na minutu od grada.

U divljini, a nadomak grada

E baš to je park-šuma Šijana. Mjesto gdje vrlo brzo možete zalutati, pa čak se i izgubiti ako se malo zamislite. Divni puteljci vode na sve strane. Ima ih dovoljno za pješake, bicikliste, pa i jahače. Sve one koji jedva čekaju minutu slobodnog vremena da pobjegnu u mir prirode. Jeseni su posebne. Žuto lišće s bukvi ukrašava stazice, lišće s velikih stabala hrastova počinje se šareniti. I drugo raslinje prati taj ritam. Preko tjedna nema puno ljudi.

Zato je idealna za brzi bijeg u meditaciju i samoću, ili laganu šetnju u paru ili s psom. Kada dođete na veliku livadu, smjestite se na neku od klupica ili na travu i uživajte u suncu i mirisu trave i lišća. Da, čut ćete oko sebe civilizaciju – avione, auta koja su negdje u blizini. Ali vas to neće omesti. Jer imate dojam da ste u potpunoj divljini. Koji je to oslobađajući osjećaj. A tek mirisi i boje. Sada u jesen lišća i žira, u proljeće raskošnih tepiha ciklama.

Stiže jesen

Šijana poput botaničkog vrta

Šijana je poznata i kao Kaiserwald, odnosno carska šuma jer je u doba te davne kraljevine koju spominjem na početku teksta, bila svojevrsni perivoj grada. To se dogodilo nakon što se iz njenih šuma prestalo koristiti drvo za potrebe gradnje brodova u Uljaniku. Kraljevina je odlučila prenamijeniti šumu i dati joj novi značaj. Posebno su je uredili, tu su se sadile neke egzotične vrste drveta, imala je na centralnoj livadi paviljon gdje su se odvijala razna događanja, do nje je vodila tramvajska linija. Uglavnom, bila je stvorena za uživanje građana, za šetnje, priredbe.

Šijanska je šuma bila uređena poput botaničkog vrta i o njoj se brinuo lugar. Puna je bila kada su bilo blagdani. Oni bogatiji bi dolazili u kočijama ili kasnije automobilima, a ostalo građanstvo tramvajima i kasnije autobusima. Glazba se orila iz šumskog paviljona, ljudi su okolo šetali, jahali. Bio je to pravi blagdan u svakom smislu. Na prijelazu stoljeća zvali su ju minijaturni Prater.

Preoblikuje se u park-šumu nakon što prestaje potreba za drvetom za Uljanikove brodove

Inače, Šijana je oduvijek bila posebna šuma, čak i prije Austro-Ugarske. Njena je granica označena kamenim blokovima na kojima piše SIANA. Državna je to šuma koja je nekada bila u vlasništvu franjevaca. Izaberite si neku od kružnih staza i krenite u otkrivanje ove divne šume. Neće vam uzeti puno vremena, a napunit ćete se nevjerojatnom energijom.

Za ugodan boravak u prirodi – odlazak u Šijansku šumu je pun pogodak

Na vrhu grada

Broj dva na mojoj ljestvici najljepših mjesta za meditaciju i odmor od stresa u Puli je Kaštel s usponima gdje je danas smješten Povijesni muzej Istre. Zašto baš ta lokacija? Prije svega zbog nenadmašnog pogleda jer ste na najvišoj točci u centru stare jezgre grada. Pula je s te pozicije na dlanu. S jedne strane vidite Arenu, željeznički stanicu, tračnice ponad kojih se diže Veli Vrh, Galižana, a u daljini se vidi Vodnjan sa svojim ogromnim zvonikom.

Pogled prema Vodnjanu i željezničkom kolodvoru

Ako vam pogled krene prema moru, Arsenal i Uljanik su vam na dlanu. Idealno bi bilo imati dalekozor i pogledati to ograđeno brodogradilište koje je svima koji tamo nisu radili uvijek ostalo misterija jer je okruženo velikim zidom. Tu puca pogled dalje na luku. Dalje u krug pogled vas vodi na dio grada Monte Zaro i dalje. Pogađate koja je koja zgrada. A ono što me osim pogleda ovdje najviše fascinira je mir.

Veliki kompleks za razne vidike

Čuje se samo vjetar, nema zvukova automobila koji vladaju najvećim istarskim gradom. Čovjek odmah poželi meditirati. Imate dosta mjesta za sebe jer je Kaštel uistinu veliki kompleks. Ako ne želite ući unutra i platiti kartu kako biste razgledali izložbe, možete prošetati oko njega, i mijenjati poglede. Ako krenete na drugu stranu, nestat će more i luka, ali će se otvoriti pogled na Malo rimsko kazalište i obnovljeni Arheološki muzej Istre koji zajedno tvore još jednu fantastičnu povijesno-kulturnu atrakciju.

Centralna utvrda grada – Mletačka utvrda ili Kaštel

Ovo je mjesto i duboke kontinuirane povijesti. Oduvijek je tu nešto bilo. A mletačka je utvrda zadnje što je izgrađeno. Naime, Venecija je 1630. odlučila u Puli sagraditi utvrdu na mjestu utvrde stare pulske obitelji Castropola, koja je time potpuno srušena, a kamen-temeljac postavljen je 1. svibnja 1630. godine. Gradnju je između 1631. i 1633. u vrijeme najjače epidemije kuge u Istri projektirao i vodio francuski vitez, vojni inženjer, strateg i matematičar Antoine De Ville, pa i danas jedan uspon u starom gradu nosi njegovo ime.

Nestalo Veliko rimsko kazalište

Zanimljivo je da su kaštel gradili galijoti, majstori iz Venecije, ali i iz Rovinja. Koristio se kamen Velikog rimskog kazališta koje je bilo u ruševnom stanju. Bio je napušten i zapušten nakon velikog požara izazvanog udarom groma. To je kazalište bilo izgrađeno vjerojatno u 1. stoljeću izvan gradskih zidina na jednom od sedam brežuljaka Pule, Monte Zaru.

Kazalište je primalo 4.000 gledatelja, a danas se od njega mogu vidjeti isključivo blokovi koji su temelji jednog ugla zgrade. Izgled Velikog rimskog kazališta može se vidjeti na srednjovjekovnim i novovjekovnim vedutama grada, te na crtežima koje je napravio baš De Ville.

Na drugoj strani

A moj broj tri omiljenih mjesta za uživanje u miru u Puli nalazi se pak točno preko puta Kaštela, na drugom brežuljku s kojega se donosio materijal za gradnju Kaštela. Pogađate – Monte Zaro. Taj je park s najboljim vidicima u gradu ostao nekako prepušten vremenu. Mjesto je to dječje igre klinaca iz obližnje škole i vrtića. I to je to. Ovdje rijetko vidim prave šetače koji su došli uživati u park. Možda dolazim u krivo vrijeme, ali čini mi se da ipak Monte Zaro zaslužuje više. Ne samo zbog povijesti, nego i fantastične lokacije usred grada, a opet van grada.

Predivan pogled traži i ljepšu hortikulturu

Nekad me uhvati takva tuga kada onuda prođem jer me pogledi mame da ostanem, kao i priroda, ali opet produžim korak. Kao da mu je oduzeta duša. A duša parka je njegova perivojska duša. Na Monte Zaru nema cvijeća, nema onih lijepih povijesnih fontana koje su ga nekada krasile. Koja šteta. Nekada ga zamišljam kao Hyde Park Pule. Mjesto gdje će ljudi nakon posla doći i odmoriti od svega. Popiti kavu u nekom paviljonu, sjesti na travu, ležaljku…

Dizalice su zaštitni znak pulskih pogleda

Izgubljena duša Monte Zara

Nekako mi se čini da je Monte Zaro izgubio velik dio te svoje perivojske duše nakon velikih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu kada je s lica zemlje nestala velika zvjezdarnica, odnosno Hidrografski institut sa zvjezdarnicom. Od njega je ostao jedan mali dio koji stoji usamljen pored dječjeg vrtića, danas pulska zvjezdarnica. Malo ljudi ovdje svraća. A moćna Mornarička zvjezdarnica Pula utemeljena je bila daleke 1869. godine kao jedan od odjela Carskog i Kraljevskog Hidrografskog zavoda Ratne mornarice. Dvije godine kasnije izgrađena je i ova ustanova koja se sada može vidjeti samo na starim razglednicama.

Jedini ostatak nekad moćnog Hidrografskog zavoda

Hidrografski zavod je tada imao četiri odjela – Zvjezdarnicu, Spremište nautičko-fizikalnih instrumenata, Spremište pomorskih karata i Mornaričku biblioteku. Tu su djelovale i četiri službe – Služba točnog vremena, Kronometarska služba, Meteorološka služba i Geomagnetska služba. Nakon prvog svjetskog rata sve se promijenilo, a nakon bombardiranja krajem drugog svjetskog rata toj je eri zauvijek došao kraj. A radi se o najstarijoj astronomskoj ustanovi u Hrvatskoj.

Ovako je to bilo u zlatno doba Monte Zara (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Najveći perivoj u gradu

U to isto vrijeme kada se gradio Hidrografski zavod sa zvjezdarnicom gradio se i ovaj perivoj. Najveći je bio u gradu Pula i stvarao se čak 10 godina. Prostirao se na 2,9 hektara, a na staze u parku otpalo je 0,35 hektara.

Bio je organiziran po svim pravilima tadašnje struke uređenja parkova, a zasađeno je bilo mediteransko bilje – predivni borovi, cedrovi koji i danas krase park, lovor, kalina. A najljepši dio parka je bio njegov centrali dio. Tu je car i kralj Franjo Josip dao je podignuti spomenik viceadmiralu Tegetthoffu. Oko spomenika bilo je zasađeno razno cvijeće.

Evo kako je to izgledalo (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Priča se promijenila s promjenom države, pa je Italija 1920. naravno maknula spomenik Tegetthoffu i postavila vodoskok na četiri razine. Perivoj je i u to doba bio održavan i njegovan. A onda je došlo najmračnije doba svjetske povijesti, pa tako i pulske. Puno toga je uništeno, pa i Monte Zaro. A te se rane vide i danas.

Možda je konačno došlo vrijeme i trenutak da nakon 140 godina Monte Zaro dobije novo srce i dušu i postane mjesto druženja i opuštanja kao nekada. Sa svojom lokacijom, poviješću i ljepotom, Monte Zaro to doista zaslužuje. A do tada, guštajte ipak i vi zajedno sa mnom u vjetru i pogledu na pulsku luku i dizalice. Neće vam biti žao.

Pula: Glavna pošta je arhitektonski dragulj na koji su svi zaboravili

By

Barbara Ban

-

14/10/2021

0

Znate da možda nekad i nije loše čekati red u pošti. Posebno ako je u pitanju glavna pošta Pula. Imate vremena malo proučavati tu zgradu, a pa čak i ako niste neki veliki ljubitelj arhitekture, očarat će vas crveni stubište na samom ulazu. Zavojito, obloženo u crvene pločice. Ali nije to jedini adut te zgrade nastale u doba Italije u prošlom stoljeću. Obratite pozornost na detalje.

Glavna pošta Pula je konstruirana od istarskog kamena i obložena izvana mramorom, porfirom i granitom. Kameni okviri prozora su od crno-zelenog mramora, a sokl je od sivog mramora. Prečke na rešetkama i prozorski okviri izrađeni su od aluminija. Glavni ulaz je od ljubičastog i roza porfira, a istaci i vijenci su od zeleno-crnog mramora. Vrata su posebno rađena, kao i svi elementi unutrašnjosti koje je arhitekt osobno projektirao i osmislio. Vrh čitave priče je zavojito stubište čim uđete u poštu.

Zidovi i stube su potpuno obloženi komadićima crvenog stakla, reflektirajućim mozaikom. Stepenice su izgrađene od balskog kamena. Okviri šaltera su od crnog mramora, lusteri od poznatog stakla Murano. Stolice su bile izrađene od polirane orahovine, satovi od bronce. Arhitekt je osobno izabrao sav materijal, te projektirao sav namještaj. Svi detalji izrađeni su po njegovim uputama i nacrtima.

Inspirira arhitekte

Danas je zgradi potrebno malo osvježenje, ali i dalje je velika inspiracija za arhitekte. I nije bez vraga upisana u registar zaštićene kulturne baštine 2006. godine, koja je nastala u doba fašističke talijanske vladavine Pulom i Istrom između 1932. i 1935. godine. Glavna pošta Pula jedina je iz tog doba u Puli zajedno s povijesnim kupalištem Stoja.

– Često znam doći u poštu i čekati red. Ne da bih nešto poslao, nego da bih mogao promatrati detalje te arhitekture. Sa sobom imam blok i zapisujem svoje opaske. Toliko sam fasciniram tom zgradom. Naime, to je jedina zgrada u Puli gdje sam inspiriran detaljima i rješenjima te ih primjenjujem u svom radu. To je i jedina zgrada od koje se nešto može naučiti kada govorimo o arhitekturi 20. stoljeća, priča nam ugledni pulski arhitekt Emil Jurcan. U njoj traži elemente za svoj rad.

Monumentalnost i futurizam

Uistinu je to posebno remek-djelo arhitekture i dizajna između dva svjetska rata kakvu u Istri, a i šire nećete vidjeti. U sebi spaja monumentalnost i futurizam.

– Morate znati da su svi su objekti koji su građeni u to doba morali biti monumentalni kako bi veličali fašističku vlast. To možemo vidjeti primjerice u Puli na zgradi Fine koja nema takvu vrijednost. No, ovaj je arhitekt bio poseban – imao je avangardistički i futuristički senzibilitet. Na zgradi glavne pošte u Puli izveo je genijalnu kombinaciju. Spoj konteksta tog vremena opravdava korištenjem istarskog kamena, dok su ostali elementi totalno suprotni, poput primjerice aluminija. Dakle, s jednim materijalima veliča reprezentativnost i monumentalnost, a s drugima modernizam i progresiju.

– Ono što me fascinira je da imamo skroz drugačiji doživljaj zgrade iznutra i izvana. Izvana imamo monokromatski prikaz kroz crno-bijelo-sivu fasadu od kamena, a onda uđete unutra i imate efekt iznenađenja. Dođete u crveni interijer sa spiralnim stepeništem koje predstavlja futuristički element gibanja. To izgleda uistinu dramatično. Crveno spiralno stepenište u mozaiku uistinu je uzbuđujuće. Vanjština te priprema za nešto drugo, a onda ostanete skroz iznenađeni. Sve je u kontrastima, i dalje nezaustavljivo nam Jurcan govori o ovoj zgradi.

Vrhunska modernistička arhitektura

I istarski povjesničar umjetnosti Marino Baldini nije mogao stati s pohvalama toj arhitekturi koju uspoređuje čak s umjetničkom vrijednošću arhitekata Bauhausa, ali i skulptura Dušana Džamonje.

– Đamonjina skulpture slična je toj arhitekturi, posebno stubištu glavne pošte. Svi najveći svjetski majstori slično razmišljaju. To je vrhunska modernistička arhitektura. Može se jedino uspoređivati s Bauhausom i s majstorima racionalizma i minimalizma kao što je Ludwig Mies van der Rohe. Arhitektura radnog fašizma nema nikakve veze s ovim ostvarenjem. To je vrhunsko umjetničko djelo arhitekture onog doba u Istri, Italiji i šire, ističe Baldini.

Zaboravljena od svih

No, usprkos divljenju arhitekata i povjesničara umjetnosti, glavna pošta Pula odavno nije na nikakvom pijedestalu zaštite i valorizacije. Čak suprotno. Možda ju zato i ne primjećujemo. Glavna pošta Pula, djelo uglednog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija koje je jedno od najznačajnijih ostvarenja razdoblja između dva svjetska rata u Istri, ujedno i najznačajnije ostvarenje talijanskoga racionalizma u Istri, iz godine u godinu propada.

Nacrt zgrade nastale 30-tih godina prošlog stoljeća

-Mi imamo velike stvari koje ne primjećujemo. Ali vremena se mijenjaju i nadamo se da će se situacija promijeniti i da će se manje valorizirati trivijalne stvar, a više ovakve svjetskih razmjera, nada se Baldini.

Danteov trg preuređen je kada je izgrađena i pošta

A bila bi uistinu šteta kada bi joj se to dogodilo jer ovakav primjer arhitekture nećete vidjeti bilo gdje. U doba kada je glavna pošta Pula izgrađena, preuređen je i Danteov trg u čijoj je sredini još uvijek fontana s fašističkim fasciom. Spomenik je to koje se u tim burnim 30-tim godinama podigao kao spomen poginulim mornarima s jedne talijanske podmornice.

Čupaju se za kosu

– Kada nam u posjet u Pulu dođu talijanski arhitekti i povjesničari umjetnosti, čupaju se za kosu kada vide tu zgradu. Pitaju se što su nam to ostavili u nasljeđe. A onda ih odvedemo do Arene i sve zaborave. Ali činjenica je da smo određene arhitektonske bisere grada zapostavili, ističe Jurcan.

Naime, talijanski arhitekt koji je bio poznat u Italiji po projektiranju brojnih željezničkih i poštanskih objekata, među kojima je primjerice poznata željeznička stanica Terminu u Rimu, odlučio se u Puli poigrati brojnim zanimljivim materijalima. Doduše, mora se znati da današnja glavna pošta Pula ne izgleda kao što je to bilo te 1935. kada je dovršena. Tada je ona na ulazu imala jedan veliki fašistički simbol – impresivni fascio od mazonita koji je bio viši od same zgrade te spomenik palim poštarima, rad kipara Aliventija, na pročelju zgrade. Arhitekt je ta dva rješenja uvrstio u svoju arhitekturu nakon što je došao u Pulu i sastao se s tadašnjim podestatom Luigijem Bilucagliom koji je to zatražio od njega.

Skinuti fascio s fasade

– Taj je element skinut sa zgrade odmah nakon Drugog svjetskog rata što je bilo i očekivano s obzirom na politički kontekst. To je zapravo jedina vanjska preinaka zgrade u svo to vrijeme što je odlična stvar. No, tu se ne radi o devastaciji. Normalno je bilo da se taj element skine. S druge strane, vidi se i da je tadašnja jugoslavenska vlast željela očuvati što više originalnost zgrade, pa su taj dio gdje je bio fašistički svežanj obložili sličnim kamenom. Nekad talijanske natpise Pošta i Telegram od tokarenog metala uspjeli su kopirati i izvesti ih na hrvatskom jeziku. Dakle, ne može se reći da je zgrada bila nakon rata devastirana jer je predstavljala ostvarenje iz doba fašizma. Nekako je ona zaboravljena tek nakon 50 – tih i 60-tih godina, priča nam dalje Jurcan. Kaže da se to dogodilo jer je jednostavno došlo do diskontinuiteta.

-Nakon rata talijanska se arhitektura našla u limbu. Talijani su zaboravili na tu arhitekturu jer Istra više nije bila dio njihovog teritorija, a jugoslavenski arhitekti nisu imali informacija tko je i zašto to radio. Nisu imali uvid u dokumente da bi znali tko je te zgrade projektirao. I zbog toga se kasno valorizirala arhitektura iz tog doba – tek 80-tih godina.

A kod neke buduće obnove morat će se paziti na svaki detalj i da će to biti minuciozan rad. Jer sve što je napravljeno u interijeru i na eksterijeru je zapravo ručni rad. Primjerice na zgradi je više vrsta kamena, a osim vapnenca, sve ostalo je stiglo iz Italije.

Ručni rad

-Pitanje je može li se više danas takav kamen nabaviti. Rekonstrukcija bi dakle bila jako zahtjevna. I na ulazu ima nekih elemenata od posebno rađenog stakla, mislim da se čak radi o Muranu. Tada kada se radila pošta u Puli, morate znati da je to bilo vrijeme kada je Italija bila pod sankcijama zbog napada na Etiopiju. I to se odmah primijetilo u arhitekturi i dizajnu jer su Talijani tada morali koristiti samo vlastite resurse budući da ništa nisu mogli uvoziti. Zato su koristili svoj kamen. A bila je i velika nezaposlenost, pa je državna politika bila takva da se zapošljavalo što više radnika. A glavna pošta je bila državna investicija. I zato se u to doba favorizirao obrtnički rad na uštrb industrijskog. I zato se to vidi na zgradama iz tog doba – od rukohvata do prozora i svih mogućih detalja. Sve je to zanatski perfektno izrađeno, ističe Jurcan.

No, glavna pošta Pula nije posebna samo zbog svog izvanrednog dizajna. Ovo je i jedina ostavština ovog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija u Hrvatskoj koji je preminuo u Rimu 1979. godina i koji je bio zaboravljen nakon rata.

Mislili da je srušena u bombardiranju

– On u svoje doba nije bio među top arhitektima Italije. Bio je državni arhitekt. U mlađim danima bio je dio futurističkog pokreta. Poslije drugog svjetskog rata emigrirao je u južnu Ameriku i dugo se nije spominjao kao dio talijanske moderne arhitekture. Tek 70-tih godina počeo se revalorizirati njegov rad. Tada su talijanski povjesničari umjetnosti shvatili da još uvijek postoji u Puli njegov rad. Naime, mislili su da je zgrada srušena za vrijeme bombardiranja grad. Tamo negdje 80-tih godina jedan je njihov povjesničar umjetnosti došao u Puli i ponovno ju otkrio javnosti. To je tada bilo veliko otkriće na talijanskoj sceni. Danas glavnu pulsku poštu arhitekti i povjesničari umjetnosti smatraju kao jedna od najboljih njegovih radova ikad, ističe Jurcan. To potvrđuje i Baldini.

– Mazzoni je radio puno željezničkih stanica u Italiji, poput one u Veneciji. Radio je prije Drugog svjetskog rata kada su talijanske vlasti financirale svoje najbolje arhitekte. Glavna pošta Pula bi možda moglo biti njegovo najbolje ostvarenje. Poslije rata puno se raspravljalo o vrijednosti njegove arhitekture, ističe Baldini.

Arhitekt za željeznice

Inače, Angiolo Mazzoni rođen je u Bologni 1894. godine te je pohađao Tehnički institut Leonardo da Vinci, potom Tehnički fakultet u Rimu. Diplomirao je građevinarstvo 1919. te je 1921. počeo raditi u odjelu radova Državnih željeznica u Milanu kao privremeni inženjer sve dok nije premješten u Bolognu, gdje je radio na željezničkoj stanici u Borgo San Donnino te kućama namijenjenim željezničarima.

Tu je pak upisao Akademiju likovnih umjetnosti na kojoj je 1923. diplomirao arhitekturu. Na početku karijere bio je inspektor radova za Državne željeznice, a potom se zapošljava u Ministarstvu komunikacija u Rimu. Prvi projekt u karijeri projektiranja željezničkih i poštanskih objekata za državu mu je bila željeznička stanice u Brenneru. Zanimljivo je da je 1926. postao članom Fašističke stranke te ubrzo nominiran službenikom Krune Italije.

Angiolo Mazzoni poznat je bio po projektiranju željezničkih kolodvora (Foto: Istrapedia)

Bio je i dio futurističkog pokreta, a 1934. potpisao je futuristički manifest zrakoplovne arhitekture, a iste je godine počeo raditi kao urednik časopisa Sant’Elia. Godine 1938. nominiran je šefom projektiranja primarnih željezničkih infrastruktura, kao i stanica Trento, Venezia Santa Lucia, Villa San Giovanni, Messina i Reggio Calabria. Najvažniji mu je projekt rimska željeznička stanica Termini, prekinut 1943. zbog ratnih zbivanja. Kao i na objektu glavne pošte u Puli i na ostalima je koristio razne vrste materijala te razne boje.
Nakon rata seli u Bogotu gdje je držao katedru povijesti arhitekture i urbanistike na Nacionalnom kolumbijskom sveučilištu. Od 1948. radio je kao profesor arhitekture, a od 1951. je bio izvršni arhitektonski voditelj nacionalne kompanije kolumbijskih telekomunikacija. U Italiju se vraća 1963. gdje je živio povučeno do smrti.

Žminj: Kako je Foška Peteh prodala Franji Ferdinandu najstariju žminjsku crkvu

By

Barbara Ban

-

08/10/2021

0

Tko još ne zna za žminjski kapuz z ovcon? Ili za Bartulju ili za samanj svaku drugu srijedu u mjesecu? Ili za poznate tripice koje se u žminjskim konobama poslužuju baš na dan sajma? Većina će možda to znati. Ali sigurno neće znati da se u centru mjesta Žminj skriva jedna crkva koja priča tako fenomenalnu priču da ju jednostavno morate čuti. Ne, nije to glavna crkva svetog Mihovila, već mala crkva Svetog Antuna Pustinjaka koja se nalazi samo 50 metara dalje, zabačena u malu uličicu ovog starog mjesta na brežuljku.

E ja sam tu priču saznala na “Žminjskoj štuoriji” koji tamošnja turistička zajednica na čelu s uvijek nasmijanom Lenkom Šajina organizira već sedam godina. Riječ je o besplatnom razgledu Žminja s lokalnom vodičkinjom Karlom Čerljenko Bulić koja u narodnoj istarskoj nošnji pokazuje skrivene i poznate stvari o tom malom gradiću. Razgled je besplatan, a naš je bio fora zato jer je bio taman na Dan općine Žminj, odnosno dan njihova zaštitnika svetog Mihovila pa je u mjestu vladala neka posebna svečarska atmosfera.

Kostur na ulazu

Bilo kako bilo, na toj ruti u jednom smo trenu krenuli prema uličici koja mi baš i nije poznata. I našli smo se pred crkvicom svetog Antuna Pustinjaka. I onda je Karla otvorila vrata i svjetlost je obasjala fenomenalne freske. Vidjela sam ih mnogo, ali na ove sam doslovce rekla “vau”. I dok je Karla vani objašnjavala ostalima nešto o povijesti gradnje crkve, ja sam uživala u tom prostoru sasvim sama. Očarale su me te drevne zidne slikarije, a posebno me zaintrigirao kostur s lijeve strane vratiju. A kao nam je malo kasnije rekla Karla, nisam ja jedina. Svih zanima čemu taj kostur na izlazu i što simbolizira.

– U to vrijeme ljudi nisu bili pismeni i jedan od načina kako da im se prenese poruka s oltara i Biblije je bila da im se neke stvari zorno prikažu. Pa tako imamo prikaze iz života Krista i ostale motive na zidovima naših crkvi. A kostur je tu namjerno. I namjerno nam je, kada uđemo, okrenut s leđa. To je zato da ga vidimo kada izađemo iz crkve i poslušamo misu. On nas podsjeća na smrtnost i da smo pred smrti svi isti. Nešto slično govore i freske u poznatoj crkvi Sveta Marija na Škriljinah u Bermu, ističe Karla. A ovaj kostur baš podsjeća na beramske freske i povorku mrtvaca.

Kostur kao opomena da smo pred smrti svi isti

Lukava Foška

A onda Karla nastavlja. Priča nam jednu toliko zanimljivu priču da ne mogu vjerovati da ju prije nikad nisam čula. Ova je crkva u doba Austro-Ugarske negdje na prijelazu stoljeća bila u vlasništvu stanovite udovice Foške Peteh, tada Fosce Petech. A ona ju je koristila za štalu. Nitko tada nije razmišljao na način da su po zidovima vrijedne freske koje bi se mogle uništiti. Bitno je bilo kamo smjestiti blago. Dok u Žminj nije došao poznati arheolog, povjesničar i konzervator Anton Gnirs i vidio o kakvom se bogatstvu radi. Odlučio je kupiti crkvu od Foške 1911. godine.

Tražio je dopuštenje nadvojvode i prestolonasljednika Franje Ferdinanda smije li u njegovo ime kupiti kapelicu i na taj ju način spasiti, naravno uz njegovu novčanu pomoć. Ponudio je Žminjki tadašnjih 200 kruna na što je ona pristala. Taman je u to vrijeme na Brijunima bio Franjo Ferdinand kojemu je Gnirs objasnio o čemu se radi. A kada je Gnirs ponovno došao u Žminj s novcem kako bi riješio kupoprodaju, shvatio je da s Foškom nema šale. Ona se u međuvremenu predomislila i podigla cijenu. Na 450 kruna! Gnirsu nije bilo drugo nego da pristane. I tako je crkva došla u ruke prestolonasljednika i države. Foška je bila zadnja privatna vlasnica crkve. Krenula su istraživanja i zaštita vrijednih slikarije koje su djelomično išarane glagoljskim grafitima. A onda je na vrata pokucao prvi svjetski rat. Ferdinand je skončao u Sarajevu od ruke atentatora Gavrila Principa, a konzervator Gustav Lang, koji je obnavljao crkvu, završio je na ratištu i poginuo 1915. godine.

Prve prikazuju instrumente

Koja štorija ovog malog skrivenog dragulja, najstarije crkve u Žminju iz daleke 1381. godine. Freske su inače djelo mletačkog majstora iz 14. stoljeća, a posebno su vrijedne jer prve prikazuju glazbene instrumente. U ovoj minijaturnoj bazilici možete vidjeti krunjenje Bogorodice, svetog Petra i Pavla, prikaze iz života svetog Antuna Pustinjaka i Krista. Zanimljiv je i kameni natpis na ulazu u crkvu koji kaže da su “godine gospodnje 1381. neki Marin i Sladonić i Teodor naredili da se ovdje sagradi crkva na čast svetoga Antuna. Majstor Armirig učinio je ovu crkvu.”

Natpis na crkvi govori da je najstarija u Žminju

Vjerujem da to o Žminju možda niste znali. Kao ni to gdje se primjerice nalazi Kanonička kuća. I do nje nas je Karla odvela u laganoj šetnji po žminjskoj Štradi, najstarijoj ulici u gradiću, koja otkriva šarmantne prizore. Putem nas prati svirka mladog žminjskog harmonikaša. A to zato jer Žminj jako voli baš taj instrument. Tko to ne zna, dovoljno je da dođe na susret harmonikaša u tom mjestu.

Najstarija kuća u Žminju

A ova najstarija kuća u mjestu izgrađena je prije čak 500 godina i mijenjala se kroz vrijeme. Danas je u privatnom vlasništvu pa se iznutra ne može pogledati, no dovoljno je vidjeti njen krov da shvatimo koliko je posebna. Kamene škrilje i dalje krase ovu zgradu što je danas iznimna rijetkost za stambene kuće. Od zgrade je izvorno sačuvan samo njen zapadni zid. Bez vodičkinje, stvarno ne znam kada bih došla do Kanoničke kuće i gledala u njene drevne kamene zidove koje ukrašavaju predivni polukružni prozori s tipičnim istarsko-renesansnim ukrasima iz 16. stoljeća.

Skroz na vrhu je jedan reljef s natpisom. Karla objašnjava da se radi o reljefu osnivača isusovačkog reda Ignacija Lojolskog čiji se kult posebno njegovao u Žminju. Natpis kaže da je Ivan Petar Marinac sagradio prvotnu kuću koja je preuređena 1658. godine za potrebe smještaja žminjskog kanonika i župnika. Obitelj Marinčić živjela u Žminju tijekom 16. i 17. stoljeća.

Jedna od rijetkih kuća koja je pokrivena škriljama

Drži sve kantune kuće

Obilazimo Kanoničku kuću i evo nas opet na Štradi, pa uzbrdicom idemo dalje, dok Karla objašnjava dijelove svoje divne istarske nošnje posuđene od kulturno umjetničkog društva iz obližnjih Cera. Ženska nošnja od sukna udobna je kada je vrijeme malo zahladi, priznaje Karla. Kao primjerice danas. Ali na 40 stupnjeva ljeti pravi je izazov. Nije nekada istarskim ženama bilo lako. Objašnjava nam da se rukavi nose zavezani na leđima, a kada je hladnije oblače se preko bijele bluze. Prava gospodarica u istarskim tradicionalnim obiteljima nosila je i ključeve za pasom koji su govorilo o njenom statusu u obitelji – da je glava kuće koja drži sva četiri kantuna. Karla nosi i žminjsku naušnicu, divan nakit koji je ponovno revitaliziran u zadnjih nekoliko godina.

Vodičkinja Karla na žminjskoj Štradi obučena u tradicionalnu nošnju

Rukavi nošnje su zavezani na leđima, kada je hladnije se oblače

Sjećam se da je prije više od 10 godina krenula revitalizacija tog starog nakita koji predstavlja repliku naušnice ili ranćina iz dalekog 9. stoljeća. Danas je zaštićen i upisan u Registar kulturnih dobara Hrvatske, a original možete pogledati u Arheološkom muzeju Istre. Inače, naušnica je pronađena na starohrvatskom groblju, na mjestu gdje je danas sagrađena osnovna škola. Bilo je to 1953. godine.

Gospodarica kuće bi za pasom nosila ključeve

Dobar nakit je uvijek u modi

Nekropolu su istraživali arheolozi do 1957. godine, a u to je doba otkriveno 227 grobova Hrvata uz koje su pronađene naušnice, prstenje i misionarski prsten. Svi ti predmeti puno govore o povijesti naseljavanja Hrvata u Istri. Zanimljivo je da je i danas ta naušnica jako popularna i puno se kupuje u zlatarnicama koje ju izrađuju. Znak da je dobar nakit uvijek u modi, pa čak i kad između prohuja nevjerojatnih 11 stoljeća.

Na putu prema župnoj crkvi svetog Mihovila je i javna šterna, danas pravi ukras mjesta. Nekad vrelo vode do koje se tako teško dolazilo. Zato je izgradnja javnih cisterna u većim mjestima bio prioritet. Ova lijepa kulisa za razne sajmove cvijeća, ali i fotografije mladenaca koji su se odlučili vjenčati u ovoj crkvi, sagrađena je 1879. godine. Prvotna funkcija, logično, izgubila se gradnjom vodovoda.

Najljepši božićni prikaz

Ulazimo u župnu crkvu. Bila sam ovdje više puta, no onda nikada zapravo ne obraćate pažnju na najvrijednije stvari ove barkone ljepotice čije pročelje podsjeća na crkvu u Kringi ili u Svetom Petru u Šumi. Jer zapravo najintrigantnije stvari sveti Mihovil skriva u manje vidljivim kutcima. Poput primjerice drvenog oltara u lođi s desne strane glavnog oltara u crkvi. Morate baš ući u ovaj dio crkve da biste ga vidjeli. Karla nam govori da je oltar koji prikazuje božićni prizor poklonstva pastira donesen iz crkvice svetog Bartula kako bi se spasio od požara. I srećom da je jer je uistinu pravo malo remek-djelo. Otisnuto je i na poštansku marku 2009. godine. Rad je to domaćeg majstora iz 1690. godine i zaštićeno je kulturno dobro.

S druge strane glavnog oltara još jedna lijepa skrivena priča. Tu je skroviti ulaz u gotičku crkvicu Svetog Trojstva iz 15. stoljeća koja je nekad bila samostojeća crkva unutar žminjskog kaštela. Ponovno će vas oduševiti freske. Ove su nešto svjetlije od onih u crkvi Svetog Antuna Pustinjaka. Opet se vraćate u atmosferu iz davnih stoljeća. Kameni podovi i čarobne slikarije na to podsjećaju. Kamene grobnice na podu danas su prazne, a ne zna se tko je točno tu bio pokopan.

Freske su zaštitni znak Žminja – ove su u kapelici Svetog Trojstva

Recitirala na skupu Čakavskog sabora

Mistični momenti i mirnoća crkve raspršili su se kada smo izašli van i uputili se Zad kaštela. Još se sjećam kada sam ovdje kao osnovnoškolarka nastupala na susretu pjesnika i recitatora u organizaciji Čakavskog sabora. Bila sam puna treme, točkasta suknjica mi se zaplela oko nogu, no to sam odradila časno. Na ponos tate i mame. Knjigu koju sam dobila taj dan, kada san odrecitirala svoje, još čuvam. Eh, po čemu ja pamtim Žminj… No, ovaj put srećom ne moram recitirati i boriti se s tremom. Moram samo kušati najfinije žminjske domaće proizvode. E to mi teško ne pada.

Milan Udovičić i domaće žminjske kobasice

Prvo stajemo na štandu destilerije Frane koja nudi zanimljive likere i rakije. Ovdje prvi put kušam liker od bijelog vina i jako je fin. Meni je pandan teraninu, ali nam vlasnici destilerije vele da je teranino ipak slađi. Nešto dalje je i moj nekadašnji kolega s posla u Purisu Milan Udovičić koji je pokrenuo svoj biznis i OPG u Žminju.

Bavi se proizvodnjom istarskih kobasice koje je objesio na štand kao ukrase na božićnom drvcu. Pripremio mi je ukusni žminjski škrtoc. Nešto dalje pršutarna Jelenić reže svoj ponos – istarski pršut. A tko tome može odoljeti. I onda idemo dalje sve do slasnih sireva Sandija Orbanića i njegove obitelji kode vode siranu Latus. Veli Jože, evo me do tebe.

I pršuti pršutarne Jelenić su uvijek u modi

Obratite pažnju na nazive rakija i likera – destilerija Frane

Žminjski pokloni, a među njima i žminjska naušnica

A zapravo smo usred kaštela

Zanimljivo je da zapravo cijelo vrijeme stojimo na mjestu u blizini ili unutar nekadašnjeg kaštela, od kojega je ostala samo jedna okrugla kula iz 15. stoljeća koja danas služi za organizaciju raznih izložbi. Kapelica Svetog Trojstva bila je nekad usred kaštela koji je branio gradić od navale neprijatelja. A kaštel je imao četiri kule – tri okrugle i jednu pravokutnu.

Smiraj dana u Žminju – pogled s balkona žminjske kule

Tri su kule u vihoru povijesti srušene. Dvije u drugom desetljeću 18. stoljeću kada više nije bilo straha od napada neprijatelja i zbog širenja župna crkve. Treća je nastradala u 20. stoljeću, točnije u Drugom svjetskom ratu 1943. godine kada je Žminj bombardiran. Od kaštela je danas sačuvana samo jedna kula i dio južnog krila koji je ugrađen u župnu crkvu. Iz današnje perspektive bismo rekli – koja šteta. Ali povijest ne pita. Samo melje sve ispred sebe. Zato nekad treba stati i upoznati ju. Postajemo bogatiji.

Sveti Lovreč: Znate li da orgulje imitiraju ljudski glas?

By

Barbara Ban

-

28/09/2021

0

Sveti Lovreč htio je imati baziliku poput Porečana. Baš zato glavna crkva ovog malog mjesta na kraju kamene place u nekim dijelovima neodoljivo podsjeća na Eufrazijanu. Kada sam zadnji put bila u mjestu Sveti Lovreč, nažalost nisam imala mogućnost zaviriti u tu crkvu o kojoj sam dosta čitala i o kojoj se govori da je stara čak tisuću godina. Oduševilo me to što sam sve saznala, a najviše činjenica da je to najveća romanička crkva u Istri s jednima od najstarijih srednjovjekovnih fresaka na Poluotoku.

Kontemplativna unutrašnjost crkve svetog Martina

A onda me je entuzijastična ekipa velikih ljubitelja orgulja okupljenih oko projekta očuvanja ovog instrumenta pod nazivom Organum Histriae pozvala na turističko vođenje po mjestu s glavnom temom – orgulje crkve crkve svetog Martina iz daleke iz 1735. godine.

Relikvije svete Korone

Najprije je nekolicina nas dobila dojam gdje se uopće nalazimo i što je zapravo nekad Sveti Lovreč bio u povijesti kroz kratko turističko vođenje lokalnog vodiča. Onda smo preko kamene drevne place došli u hlad lože i ušli u utrobu ove lijepe crkve gdje se, kurioziteta radi, nalaze relikvije svete Korone koje su u Lovreč stigle iz Dvigrada. Dočekala nas je naravno orguljaška glazba koja me oduvijek smiruje. Nisam previše o njoj prije vodila računa. Kada idem na misu, sasvim mi je bilo normalno da čujem orgulje i zbor kraj ovog ogromnog instrumenta koji zauzima čitav jedan zid crkve. To bi me uvijek nadahnjivalo. Volim taj zvuk i osjećaj koji te obuzme kada orgulje puste svoje zvukove.

Ulaz u najveću romaničku crkvu u Istri – onu u Svetom Lovreču

Ali tek nakon razgleda lovrečkih orgulja koje uz one iz Buja i Motovuna slove za najvrijednije u Istri, saznajem da sam zapravo sretnica. Danas u Istri ima samo 10 orgulja od njih 60 na kojima se svira, a ja sam imala sreću da sam od malih mogu išla na misu u župnu crkvu u Svetvinčenat gdje bi se orgulje na veliko orile. Tako mi je kazala mlada orguljašica i velika entuzijastkinja Elena Roce. Ona smatra da su orgulje pravi vremeplov i bogatstvo kojim možemo čuti zvukove koje su slušali naši preci. Posebno ju oduševljava što su zapravo poput ljudskog glasa, odnosno što ga imitiraju.

Skuplje od crkve

Kaže da je u razdoblju od 17. do početka 20. stoljeću izgrađen velik broj instrumenata venecijansko – dalmatinskog stila koji pripadaju opusu hvaljenog Petra Nakića i sljedbenika njegove škole. I ove u Svetom Lovreču djelo su njegovih ruku kojemu se mlada orguljašica divi. A za ove orgulje kažu da su posebne jer da su jedine njegove u hrvatskom dijelu Istre. Ujedno su i najočuvanije i jedine u funkciji.

– Uz ove orgulje u Svetom Lovreču, jako su vrijedne one u Motovunu i Bujama koje su rad Nakićevog najboljeg i najuspješnijeg učitelja Gaetana Callida. Od ovih u Svetom Lovreču starije su one u Lovrečici iz 1733. godine. One su najstarije funkcionalne orgulje u Istri, ističe Elena.

– Instrument je u više-manje originalnom stanju. Postojale su još jedne Nakićeve orgulje, i to u Eufrazujevoj bazilici, ali su nestale 1914. godine. Trebam još istražiti gdje su one završile, veli nam Elena. Interesantno je da su se orgulje kao što su ove u Svetom Lovreču gradile i po godinu dana, a često su bile skuplje nego čitava crkva! I ne samo to. Preduvjet da budu i pravom stanju za sviranje je da se jednostavno koriste. Zato mnoge danas nažalost nisu u funkciji, već samo lijepo izgledaju u crkvama. I njima treba obnova i ljubav.

Malo očuvanih orgulja

A Elena nam dalje govori da je malo orgulja sačuvao jer ih je dosta u 19. stoljeću uništeno. I završile su na otpadu jer se smatralo da se radi o zastarjelim instrumentima na kojima se ne može svirati tada aktualan repertoar.

Neobična unutrašnjost orgulja u koju se ulazi kroz mala vrata

– Samo u mjestima koja su bila siromašna i koja nisu imala novaca za nove instrumente, orgulje su opstale, ističe Elena. Inače, UNESCO je od 2017. godine orguljsku glazbu i gradnju orgulja priznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu. U Istri tu baštinu želi sačuvati i revitalizirati nekoliko entuzijasta okupljenih oko već spomenutog projekta Organum Histriae.

Zaboravljene i napuštene

– Osim vrijedne međunarodne festivalske manifestacije orguljske glazbe, ovaj projekt potiče stjecanje i razmjene znanja, istraživanja, predstavljanje dragocjene orguljske baštine koja neopravdano veći dio godine leži zaboravljena i zapuštena u većini istarskih crkava. Kroz godine rada ostvaren je glavni cilj – obnova orgulja i njihov povratak u svirno stanje. Neke od najistaknutijih restauracija jesu: orgulje G. Callida iz 1791. u Bujama (tvrtka Vegezzi-Bossi, 2000/2001.), orgulje P. Nakića iz 1735. u Svetom Lovreču (tvrtka Zanin 2013.), orgulje G. Callida iz 1797. u Motovunu (tvrtka Zanin 2006.-2008.), kaže nam utemeljiteljica i izvršna producentica projekta Vedrana Koceić.

Ova velika entuzijastkinja želi vratiti orguljama mjesto koje zaslužuju.

– Riječ je o unikatnim umjetničkim dostignućima velemajstora čija su imena ostala zapisana u samom vrhu svjetske orguljarske tradicije kao što su P. Nakić (P. Nacchini), G. Callido, F. Dacci, A. Barbini. S obzirom na pripadnost dalmatinsko – venecijanskoj tradiciji, kao i brojem sačuvanih instrumenata, Istra ima potencijal postati novom europskom orguljaškom, ali i kulturno-turističkom destinacijom, smatra Vedrana.

Crkva svetog Martina poznata je i po svojim vrijednim freskama koje su među najstarijima u Istri

Postojale i antičke orgulje?

Danas u Istri gotovo da i ne postoji opća svijest o orguljama kao predmetima koji bi trebali biti pod najvišim stupnjem zaštite kao što je primjerice zaštita fresaka, govore nam dalje naše vodičkinje i stručnjakinje. U prošlom stoljeću, na inicijativu pojedinih entuzijasta većina instrumenata popisana je te je procijenjena njihova vrijednost. Unatoč tome, gotovo svi su nedovoljno istraženi, velika većina arhivskih podataka iz prošlih stoljeća je izgubljena.

Različiti registri na orguljama daju različite zvukove

Kada govorimo o povijesti orgulja u Istri, ona seže puno dublje u prošlost. Čak se pretpostavlja da su u Istri postojale i antičke orgulje. Naime, polihistor Pietro Mattia Stancovich (1771. – 1852.) u svojim istraživanjima pulskog amfiteatra navodi pronalazak ”cijevi koje podsjećaju na svirale orgulja”.

No, zapravo jedino freske daju naslutiti da su orgulje postojale u Istri prije 17. stoljeća. Tako u žminjskoj kapeli sv. Antuna iz 1381. možemo vidjeti prikaz portativa s 12 pari svirala i polugama umjesto tipaka te u Lindaru u kapeli sv. Katarine iz 1409. godine. Doduše, konkretnih dokaza o tipovima instrumenata ili graditeljima gotovo nema sve do 16. stoljeća, iako se one spominju u nekim biskupskim izvještajima. Budući da su prije 17. i 18. stoljeća nestali brojni župni arhivi zbog ratova i epidemija, teško da će se pronaći više podataka o ovom impozantnom liturgijskom instrumentu.

Arena: Ljepotica koju su Mlečani htjeli preseliti u Veneciju

By

Barbara Ban

-

23/09/2021

0

Zašto posjetiti taj najgrandiozniji spomenik u Istri? Da, možda će netko reći da je dovoljno prošetati oko nje, da bi se uživalo u njenoj grandioznosti i eleganciji. Ali nije. Vjerujte meni, “domorocu” koji svakodnevno prolazi kraj ove spektakularne grdosije koja baš svaki put oduzima dah. To je pulska Arena. Kada uđete u pulski amfiteatar, a ne idete na filmski festival ili neki koncert, atmosfera je sasvim drugačija. Posebno u večernjim satima. U taj smiraj dana, topli kameni zidovi počinju šaputati neke svoje davne priče. Jer njih ne nedostaje, a pulska je Arena svašta doživjela i vidjela otkad su je sagradile “vile” preko noći noseći kamenje s Učke, kako kaže najpoznatija legenda o nastanku ovog spomenika koji je u zlatno doba mogao primiti čak 23 tisuće gledatelja.

Zato bi svakome preporučila da uzme ovdašnjeg vodiča s kojim će proći kroz Arenu. Iako taj spomenik svi Puležani i Istrijani uzimaju zdravo za gotovo, svašta ćete novo saznati i doživjet ćete amfiteatar na neki sasvim novi i drugačiji način. I da, shvatit ćete zašto su turisti njime opijeni. Zato za vikend svi oni koji nisi bili u Areni, dođite i razgledajte naš najpoznatiji spomenik i dajte su mogućnost da se iznenadite time što ćete čuti. I vidjeti kada u njemu neka tako puno ljudi.

Bila je grandioznija

Dođite u Arenu i kada nisu koncerti i filmovi

Zanimljivo je da se ne znaju podrobniji podaci o vremenu gradnje Arene, pretpostavlja se da se odvijala u nekoliko faza tijekom 1. stoljeća. Smatra se da je već u doba cara Augusta na istome mjestu stajala slična, ali manja i pretežno od drva sagrađena građevina. Za vrijeme vladavine dinastije Flavijevaca (Vespazijan, Tit, Domicijan) u drugoj polovici 1. stoljeća Arena je dodatno proširena, drveni dijelovi su zamijenjeni kamenom, a Arena poprima današnji izgled. Nedavno sam čula i da se do danas očuvala jer se vjeruje kako je kamenje iznutra učvršćeno metalnim šipkama, ali i zato jer ima odlično riješen sustav odvodnje kišnice.

No, tih dalekih dana bila je daleko grandioznija nego što je danas. Imala je pokrov koji je štitio gledatelje od sunca kako bi ugodnije uživali u praćenju borbi, a gledalište je bilo puno veće i prostiralo se do vrha Arene. Danas nema ostataka tog gledališta, ali ga lako možemo predočiti. Već vidim krcatu Arenu u to doba kada su stanovnici iz cijele Istre dolazili gledati borbe u Pulu. Bilo je otvoreno čak 15 ulaza, a kameno gledalište označeno tako da su bile urezane granice za svaku sjedalicu, a na njima urezani inicijali osobe za koju je mjesto bilo rezervirano.

Prostor za molitvu i divlje zvijeri

U antičko doba sjedalice su imale svoj broj

Danas tih sjedećih stepenica više nema jer je dobar dio građevnog materijala iskorišten kasnije tijekom stoljeća za gradnju nekih drugih objekata. Samo se manji dio čuva u muzeju, a vodič nam kaže da je dio njih vjerojatno ugrađen u pulsku katedralu. Znate li i da su tokom stoljeća mnogi htjeli razmontirati Arenu i ugraditi njeno kamenje u neke druge građevine? Primjerice 1583. godine Veliki senat Mletačke Republike htio je da se demontira pulski Amfiteatar i kamen po kamen preveze u Veneciju gdje bi se iznova podignuo u slavu Serenissime.

Tome se usprotivio mletački senator Gabriele Emo po kojemu i danas jedna ulica iznad Arene nosi njegovo ime. Zahvalni Puljani su na sjeverozapadnoj kuli Arene postavili ploču s obiteljskim grbom i zahvalnicom. Pročitala sam i da je bilo pokušaja demontiranja dijela amfiteatra i 50-tak godina nakon toga dok se gradio obližnji kaštel kada je zauvijek iz pulskih veduta nestalo Veliko rimsko kazalište. Kamenje je iskorišteno za gradnju mletačke utvrde. Srećom ta je sudbina zaobišla Arenu.

Bilo je i mnogo kipova koji su ukrašavali Arenu. Nakon ulaza nalazile su i prostorije gdje su se držale divlje zvijeri, iako se točno ne zna koje su u Puli sudjelovale u borbama. S druge strane tih prostorija je prostor za molitvu. Posvećena je, naravno, gladijatorima koji su imali priliku prije borbe pomoliti se božici pravde Nemezi da ih spasi, da pobjede i prežive.

Kamo se nosilo mrtve

Saznat ćete nešto sasvim novo, pa čak i ako ste već bili u Areni. Primjerice da postoji podzemni hodnik i prostorija koja sada nije otvorena za javnost, a vidi se ispod kamenog gledališta, gdje su nakon gladijatorskih borbi nosili mrtve ili ranjene gladijatore. Vodič nam kaže kako taj dio nije otvoren za javnost i pretpostavlja se da je prostorija vodila izvan Arene.

Kada prošećete svim tim hodnicima i prolazima, morate se spustiti i u Arenino podzemlje. U velikoj podzemnoj prostoji, koja je nekad vjerojatno služila kao skladište gdje su se gladijatori pripremali prije borbe, od 1969. godine nalazi se izložba posvećena amforama i proizvodnji maslinova ulja te vina koju je otvorio hvaljeni arheolog Štefan Mlakar. Jer istarsko maslinovo ulje, koje i danas reda zlatne medalje na brojnim domaćim i inozemnom natjecanjima, i u to je davno doba bilo na glasu.

Izložba posvećena ulju, amforama i Istri

Velika nalazišta oko Pule

To dokazuje i nalazište velike antičke uljare u Barbarigi nedaleko od Pule koje je danas zatrpano. No, nalazi su izloženi u ovom podzemnom prostoru kao i slika samog nalazišta koje je impozantno. Ovo veliko postrojenje u to je davno doba proizvodilo oko šest tisuća litara ulja. Ovdje možete pogledati i veliku izložbu amfora koje su pronađene na morskom dnu u akvatoriju oko Istre. Masa amfora sada je na dnu Arene. Impresivan prizor. No, nisu izložene samo one, već i ostaci starih antičkih uljara.

Nakon toga izaći ćete iz podzemlja natrag na užareni pijesak Arene sasvim oduševljeni. A onda se samo prepustite uživanju, bez povijesti i mitova. Prošećite sami po hodnicima, popnite se na neki zidić i upijajte tu moć ovog spomenika. Uistinu se čovjek na trenutak osjeti tako malenim pred njime.

Kanfanar: Starom prugom na dec eko Lunike

By

Barbara Ban

-

07/09/2021

0

Continue

Filipana: Krilo starog bombardera je poklon koji se ne odbija

By

Barbara Ban

-

30/08/2021

0

U novinarskom poslu uistinu svašta doživite, ali ovo iskustvo je bilo ipak jedinstveno. Dobiti na poklon iz vedra neba dio krila starog borbenog aviona iz Drugog svjetskog rata je pravi kuriozitet i ne događa se svaki dan. Javio mi se tako Ivica Ostović iz mjesta Filipana, koji već dugi niz godina živi u Kranju. U Filipani, točnije Taškerovim dvorima mu je djedovina koju je ne tako davno čistio. I naišao je na to krilo.

Ivica Ostović darovao mi je dio krila starog borbenog aviona

– Kada sam tražio podatke o avionu, vidio sam da ste o tome pisali, čujem s druge strane telefona. Govori mi Ivica da bi mi rado dao taj dio starog aluminija da ga odnesem u neki od muzeja, a odmah mi je htio ispričati i svoju obiteljsku priču. Naime, krilo aviona u kuću u Filipanu vjerojatno je donio njegov otac Giovanni te daleke 1944. godine kada je bombarder B-24 Liberator pao kraj sela Krvavići na lokaciji Boškina. Bilo je to 18. studenog. A ja sam o tom avionu pisala. Ima već 10 godina kada je u Boškinu nakon 63 godine došao kopilot tog aviona Amerikanac Lee Lamar. Uvijek to govorim, a ponovit ću i sada – bio mi je to najdraži novinarski zadatak ikada.

Boškina i arheolozi

Uživala sam u svakom trenutku posvećujući se toj neobičnoj priči koja tako lijepo progovara o ljudskim sudbinama. Ali nikad nisam pomislila da bih mogla doživjeti svoj nastavak. Naime, tada su prilikom kopanja plinovoda na trasi Pula-Karlovac pored antičke vile u selu Krvavići arheolozi pronašli metal koji nije bio iz antičkog doba. Odmah su vidjeli da se radi o avionu iz Drugog svjetskog rata pa je to ponukalo arheologa Luku Bekića da se detaljnije pozabavi tom temom.

Krilo aviona je od Drugog svjetskog rata bilo na krovu Ivičine djedovine

Pronašao je tada još živućeg kopilota Amerikanca Lee Lamara koji se spasio iz aviona i doveo ga na lice mjesta. Bio je to izrazito emocionalan trenutak. Lee Lamar je svojim dolaskom na mjesto gdje je umalo izgubio život u padu bombardera probudio neka već pomalo zaboravljena sjećanja. Opet je pokrenuo priču o spašavanja savezničkih pilota i članova posada vojnih zrakoplova koji su se srušili nad Istrom, a svi su zajedno pokušali složiti mozaik događaja i pokušali pronaći dijelove aviona, od kojih su neki završili i do sela Filipana.

Priče iz rata

– Moja ekipa i ja, nas ukupno deset, bili smo u misiji nad Udinama gdje smo bili pogođeni. Kada smo došli iznad Istre, odnosno Pule, još nas je jednom pogodila njemačka protuzračna obrana, vjerujem da su nas gađali s Brijuna. Uništili su nam dva motora na lijevoj strani aviona, a potom i komandu. Pokušali smo se vratiti u bazu, ali komande više nisu slušale. Jedan od pogodaka te neprijateljske protuzračne obrane bio je u dio aviona pod mojim nogama. Nije bilo druge nego iskočiti iz zrakoplova. Skočio sam predzadnji, šest sekundi prije pada aviona, a tek sam kasnije vidio da je poslije mene skočio još jedan član posade.

U Istri je u drugom svjetskom ratu palo oko 100 aviona

– Duže mi je trebalo jer su zapela vrata za bombe, kroz koja sam iskočio. Nikad neću zaboraviti te trenutke i mjesto gdje sam se spustio padobranom, pričao nam je svojedobno Lamar kada je posjetio Istru i mjesto pada svog aviona. Budući da su on i njegov kolega bili jako blizu mjesta pada zrakoplova, nisu pronašli prikladno skrovište pa su se uspjeli skrivati svega dva dana prije no što su ih pronašli njemački vojnici i otpremili u grad. Uhvaćena su bila njih dvojica, zatim jedan član posade s ozlijeđenim gležnjem te navigator. Svi su vrlo brzo završili u Njemačkoj, u logoru Barth, gdje su dočekali kraj rata.

Spasili ih partizani

Ostalu su šestoricu spasili partizani. Ovaj je kopilot tada imao 23 godine i bio je najstariji među svojim kolegama. Lamar je više puta kazao da su ih njihovi obavještajci u slučaju pada nad Jugoslavijom upućivali na partizane koji će im pomoći da ih ne uhvate Nijemci. A pomagali su im svi, i djeca i odrasli. Mnogi su tada Leea pitali što je s ostalim članovima posade. Posebno je to zanimalo one starije koji su tada imali 12, 13, 14 godina te su pomagali avijatičarima.

Među njima nije bio Giovanni koji se vratio iz talijanske vojske i odmah se nakon povratka u rodno mjesto Filipana priključio partizanima. Kako nam kaže Ivica, čak ne zna je li on ili pak njegov djed uzeo dio tog aviona kući.
– Taj je ostatak aviona kući donio ili djed ili otac, kao što su i drugi to radili. Koristili su metal i opremu borbenih aviona za pokrivanje krovova, za izradu vratiju od svinjca, za držanje vode u štali, za izradu posuđa u kući, od padobrana se šila roba. Sve se to reupotrijebilo. Sjećam se, kada sam bio dijete, da mi je otac dao stari sat iz tog aviona kojega sam naravno razmontirao, ali i kartu koju još uvijek doma ljubomorno čuvam.

Karta od svile

– Izrađena je od svile i to mi je lijepa uspomena. A ovaj sam komad otkrio sasvim slučajno i želim da bude dio neke zbirke vojnih aviona, kazao nam je Ivica Ostović kada mi je donio komad aluminijskog krila. Veli da nije previše čuo priču što se dogodilo s tim avionom, niti mu je otac Giovanni, koji je u drugom svjetskom ratu prošao sito i rešeto u talijanskoj vojsci, a kasnije i partizanima, o tome pričao.

Giovanni i njegov drug s broda su do zadnjeg trena bili skupa

No, znao je da su svi seljani avion, koji je pripadao 760. eskadrili, 460. bombaške grupe, 15. zračne formacije SAD-a koja je bila smještena u talijanskoj zračnoj luci Pantanella, itekako dobro iskoristili. A Ivica se jako dobro sjeća što je njegov otac prošao u tom ratu pa mi je tako za kavom otkrio kako je Giovanni jedva preživio poznati brodolom Oceanije, Neptunije i Vulkanije u pratnji pet talijanskih razarača 20. rujna 1941., koji su iz Taranta trebali prevesti talijanske vojnike u Tripoli. Torpedirali su ih Saveznici. Giovanni je jedva izvukao živu glavu.

Spašavanje s talijanskih brodova koje su napali Saveznici

– Otac mi je govorio da je tada s njim na brodu bio i njegov najbolji drug iz sela Filipana. Ni jedan ni drugi nisu znali plivati, ali su svi imali svoje prsluke za spašavanje. No, taj čovjek ga nije odmah stavio ne sebe. Služio mu je umjesto kušina, a kada se napad desio na brodu je nastao metež. Nije se sjetio uzeti prsluk sa sobom, a poslije ga više nije našao. Do zadnjeg je trena bio s mojim ocem, a prije nego su skočili u vodu, oprostili su se jedna od drugoga i zagrlili. Moj je otac srećom preživio. Bio je osam sati u vodi, priča nam Ivica.

Pješke iz Italije do sela Filipana

Veli i da mu je otac govorio da je spašavanje vojnika iz potopljenih brodova bilo dramatično i da su mnogi poginuli kada su skakali na brodove za spašavanje.

– Mnoge nisu ni htjeli primiti na čamce jer su bili prekrcani, a svi su htjeli se spasiti. Bilo je mnogo mučnih smrti. Bila je to borba na život i smrt, ističe Ivica. Giovanni je srećom preživio te je morao nastaviti služiti vojsku u Italiji. Kada je Italija kapitulirala, služio je vojsku u jednom skladištu na sjeveru Italije. Ivica kaže da je aktivirao bombu i da su skladišta municije išla u zrak. Preobukao se u seljaka i pješke došao u selo Filipana.

Nosim krilo aviona u Gallerion, a to je ovjekovječio Duško Marušić Čiči

Koje strašne priče. Pod dojmom sam se odmah javila strastvenom kolekcionaru, fotografu i dizajneru Sergiu Gobbu u novigradski Gallerion, osnivaču ultrabogate pomorske i vojne povijesti sjevernog Jadrana. On već godinama skuplja artefakte vezane za zadnje ratove na ovom području, a znam da su mu najnovija strast srušeni avioni. Ovo je taman za njega.

Ne zna se puno o tome

– U to je vrijeme preko Istre dva puta tjedno prelijetalo od 600 do 1000 aviona koji su iz savezničkih baza u srednjoj Italiji odlazili u akcije. Nad Istrom je palo oko 100 aviona, što na kopno, što u more. Tada su gotovo svakodnevno letjeli talijanski lovci Macchi, njemački Messerschmiti, saveznički Mustanzi, Speedtfirei, laki bombarderi tipa Beufighter, kao i teški bombarderi B-17 i B-24, pa čak i hidroavioni za spašavanje oborenih pilota na moru, tipa CANT Z 501 i 506 te saveznički Catalina i Walrus. Predstavljali su najsuvremeniju tehnologiju, priča nam Gobbo. Otkriva nam da se ovom tematikom počeo baviti uz pomoć svojih suradnika kada su otkrili priču o srušenom avionu iznad Zrenja.

Primopredaja iz aparata Duška Marušića Čičija

– Ne zna se puno o tome, ali mnoge velike svjetske priče odvijale su se upravo na ovom području, a o tome se danas jako malo zna. Zanimljivo je da su se gotovo svi piloti i posada, čiji su avioni pali nad Istrom, spasili. Spašavali su ih seljani, djeca, partizani, pastiri. Skrivali su ih kod sebe doma. S mnogima, smo razgovarali i živo se sjećaju tog razdoblja, kazao nam je Sergio kada smo ga posjetili ja i fotoreporter Duško Marušić Čiči koji je ovjekovječio primopredaju neobičnog poklona koji je sada došao u prave ruke.

Avioni postali žlice i češljevi

Sergiju u uspostavi ove zbirke najviše pomažu Bojan Horvat, koji je mene, Korinu i Snježanu jednom odveo u povijesno bike istraživanje Poreštine, te Dolores Mihelić Malbašić. Priče koje su sakupili mogu se pogledati i čuti na izložbi „Krila povijesti: Zračni rat nad Istrom“ u umaškom gradskom muzeju, a izložba će se seliti po Istri.

– Posebno je bilo živo nad Bujštinom koja je predstavlja koridor za prelet aviona. Kako znamo da je u to doba toliko bilo preleta aviona? Pa sami svjedoci su nam to rekli. Mali pastiri su ih redovito brojali na nebu dok su čuvali stoku i tako se praktički učili brojati, priča nam Gobbo. Govori i da je svaki pad aviona za seljake bio pravo blago. To su čuli iz mnogih izvora kod kojih su bili kada su skupljali ostatke aviona koji su se pretvarali u češljeve, žlice posude, vrata, dijelove krovova. Sve se upotrebljavalo, a kovači su obožavali ovaj čvrsti lim.

Izložba „Krila povijesti: Zračni rat nad Istrom“ može se pogledati u umaškom gradskom muzeju

Dar s neba

– Kada bi neki od tih aviona pao, lokalcima je to bio dar s neba. Ne da su se veselili da bi netko poginuo, oni su pomagali savezničkim pilotima i posadi, nego su mogli reupotrijebiti materijal. Tako smo čuli razne priče u Zrenju nakon što je praktički na polje pored sela pao američki bombarder B-24 Liberator, nazvan Betty Anne, priča nam Gobbo.

Najveći izlošci u novigradskom Gallerionu

Svih desetero članova posade je preživjelo pad, da bi ih spasili lokalni stanovnici, osim jednog kojega su zarobili Nijemci. Spašena posada je predana partizanima. A avion je rastavljen vrlo brzo u dijelove. Sve se iskoristilo, pa čak se radilo i posuđe, Primjerice Angelo Šorgo je nekadašnje dijelove aviona pretvorio u mlin za duhan, mašinu za tjesteninu, dok je dinamo iskoristio kako bi prvi u selu dobio električnu struju. Što li sve možeš napraviti od starog aviona! A takvih priča ima bezbroj. Zato sada nestrpljivo čekam idući poklon.

Sveti Marko

Ponovno u Puli

Ne zna se kada je sagrađen

Potonuli bez brodica

Hotelijer kupuje austrougarski brod

Zaštitnik Valuna sveti Marko

Tajna ceduljica

Naglo širenje Pule

Izabrana modernija mogućnost

Budnicama dizali raspoloženje

Do Šijanske šume

Autobusi zamijenili tramvaje

Igra šarenila

Poziv na kavu umjesto kafića

Pogled na more

Vododerine do Dola

Za one željne adrenalina

Slap i domaće životinje

Ča si bija u Tupljaku noćas?

Eh, to je bio uspon

U divljini, a nadomak grada

Šijana poput botaničkog vrta

Na vrhu grada

Veliki kompleks za razne vidike

Nestalo Veliko rimsko kazalište

Na drugoj strani

Izgubljena duša Monte Zara

Najveći perivoj u gradu

Inspirira arhitekte

Monumentalnost i futurizam

Vrhunska modernistička arhitektura

Zaboravljena od svih

Čupaju se za kosu

Skinuti fascio s fasade

Ručni rad

Mislili da je srušena u bombardiranju

Arhitekt za željeznice

Kostur na ulazu

Lukava Foška

Prve prikazuju instrumente

Najstarija kuća u Žminju

Drži sve kantune kuće

Dobar nakit je uvijek u modi

Najljepši božićni prikaz

Recitirala na skupu Čakavskog sabora

A zapravo smo usred kaštela

Relikvije svete Korone

Skuplje od crkve

Malo očuvanih orgulja

Zaboravljene i napuštene

Postojale i antičke orgulje?

Bila je grandioznija

Prostor za molitvu i divlje zvijeri

Kamo se nosilo mrtve

Velika nalazišta oko Pule

Boškina i arheolozi

Priče iz rata

Spasili ih partizani

Karta od svile

Pješke iz Italije do sela Filipana

Ne zna se puno o tome

Avioni postali žlice i češljevi

Dar s neba

Najnovije objave